Josip Broz Tito

Josip Broz Tito (Kumrovec, 7. svibnja 1892. - Ljubljana, 4. svibnja 1980.), hrvatski i jugoslavenski političar, jugoslavenski državnik, komunistički vođa i diktator.[1][2][3] Član KPJ od 1920. godine. Od 1937. godine njezin organizacijski, a zatim i glavni tajnik (u nazivlju partije: organizacioni i generalni sekretar). Organizator i neprikosnoveni vođa Narodnooslobodilačkog rata 1941.-1945.. Neprikosnoveni vođa SFRJ tijekom 35 godina. Prema listi britanskog Daily Maila, nalazi se na 13. mjestu rang liste najgorih masovnih ubojica 20. stoljeća.[4]

Hrvatska enciklopedija (2. svezak, 2000.) sažeto prikazuje njegovu povijesnu ulogu: »Iz rata izlazi kao priznati vojskovođa i političar; vođa u antifašističkom ratu, zaslužan za vraćanje Hrvatskoj Istre, Rijeke i otokâ, ali i odgovoran za odmazdu i represiju pri kraju rata i u poratnom razdoblju. (…) Vladao je Jugoslavijom 35 godina hoteći pomiriti neovisnost Jugoslavije, ravnopravnost među njezinim nacijama i komunističku vladavinu.«


Josip Broz je rođen 7. svibnja 1892. godine u Kumrovcu u Hrvatskom Zagorju. U raznim su se dokumentima pojavljivali razni nadnevci rođenja, pa se u jednom dokumentu iz doba kada je služio austrijsku vojsku navodi kao nadnevak rođenja 25. svibnja 1892. godine. Taj se nadnevak već za vrijeme rata počeo slaviti kao Titov rođendan, pa je i Hitler naredio desant na Drvar na taj dan 1944. godine. Poslije rata, nastavilo se na taj dan slaviti Titov rođendan i tzv. Dan mladosti.

Otac mu je bio težak Franjo Broz, a majka Marija, rođena Javoršek, bila je Slovenka. Preci Brozovih u Zagorju mogu se pratiti sve do prve polovice XVI. stoljeća. Josip je bio sedmi od petnaestoro djece. U Kumrovcu je završio četverogodišnju pučku školu (1901.-1905.). U slijedeće dvije godine radi kao težak na imanju svojeg ujaka u Podsredi.

Dolazi u Sisak 1907. godine s namjerom da uči zanat konobara, ali ubrzo odlučuje postati mehaničar. U razdoblju od 1907. do 1910. godine uči bravarski zanat i pohađa šegrtsku školu. Tijekom 1910. godine, u Sisku se ilegalno osnivaju sindikati, a u rujnu Josip Broz završava zanat i postaje bravarski pomoćnik. Odlazi u Zagreb, gdje se na dva mjeseca zaposlio u bravarskoj radionici kod Haramine u Ilici. Upisuje se u Savez kovinarskih radnika, i time također postaje i član Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije.

Tražeći posao, odlazi u Ljubljanu, Trst, pa ponovno u Zagreb, gdje je usavršio zanat kod poznatog majstora Augusta Knausa. U svibnju i lipnju 1911. godine sudjeluje u štrajku bravarskih radnika, koji je potrajao šest tjedana. Zatim se zapošljava u tvornici metalne robe u Kamniku u Sloveniji. Tu je, kao dobar gimnastičar, postao član "Sokola". Zatim radi u Čenkovu u Češkoj, pa u Plzeňu u tvornici Škoda, pa putuje Njemačkom i povremeno radi.

U listopadu 1912. godine dolazi u Beč, a zatim u Bečko Novo Mjesto, saznavši da mu tamo živi stariji brat Martin (r. 1884.). Zapošljava se u u tvornici automobila "Daimler", u kojoj je radio i Martin, te postaje probni vozač automobila.

Vojska, rat, revolucija (1913.-1920.)
Glavni članak: Titov životopis, 1913.-1920.

Rujna 1913. godine Broz stupa na odsluženje vojnog roka, prvo u Beču, a zatim na vlastitu molbu u 25. domobranskom puku u Zagrebu. Krajem 1913. godine upućen je u dočasničku školu i postao najmlađi vodnik u puku. Svibnja 1914. godine u Budimpešti je osvojio srebnu medalju na prvenstvu Austro-ugarske vojske u mačevanju. Bio je i dobar skijaš.

Nakon izbijanja rata protiv Srbije, borio se na srpskoj bojišnici od kolovoza do prosinca 1914. godine. Siječnja 1915. godine njegov je puk prebačen na Karpate, na bojište protiv Rusa. Zbog jedne akcije predložen je za odlikovanje, koje poslije nije mogao uzeti jer je bio u zarobljeništvu. Kada je Tito 1967. godine posjetio Beč, željeli su mu uručiti to odlikovanje, ali je on odbio.

Na sam Uskrs, 25. ožujka 1915. godine, biva teško ranjen kopljem jednog Čerkeza. Zarobljen je i punih 13 mjeseci leži u bolnici u Svijažsku, malom mjestu blizu Kazana. Dobio je i upalu pluća i jedva preživio. Uči ruski i čita mnoga djela ruskih klasika, naročito romane Tolstoja, Turgenjeva, Kuprina i drugih. Kad se oporavio, upućen je na rad kao mehaničar. Zatim je upućen na prisilni rad u uralski gradić Kungur, gdje ga zarobljenici biraju za zarobljeničkog zapovjednika logora.

U veljači 1917. godine radnici su provalili u tamnicu i oslobodili zatvorenike. Pridružuje se jednoj boljševičkoj skupini. Ubrzo opet biva uhićen, pa bježi. U Petrogradu 16.-17. srpnja sudjeluje u velikim demonstracijama protiv Privremene vlade, koje su organizirali boljševici. Pokušava pobjeći u Poljsku, ali ga ulove i zatvore u Petropavlovsku tvrđavu.

Ponovo je protjeran u Kungur, ali bježi u Sibir. Pridružuje se Internacionalnoj crvenoj gardi u Omsku, gdje je bio više mjeseci, ali bez borbe. Vjenčao se s ruskinjom Pelagijom (Pelkom) Belousovom, od koje će se razvesti 1936. godine. Srpnja 1918. godine Omsk osvaja Češka legija. Međunarodna brigada je razbijena, a Broz je pobjegao u stepu i zaposlio se kao mehaničar u selu nedaleko Omska, gdje je ostao dulje od godinu dana. Ujesen 1919. godine komunisti su ponovno osvojili Omsk i okolicu. Broz početkom siječnja 1920. godine zajedno sa suprugom kreće na tegoban put do kuće, kamo konačno stiže u rujnu.

Radnik, ilegalac, sindikalac (1920.-1928.)
Glavni članak: Titov životopis, 1920.-1928.

Broz se zaposlio u Zagrebu kao mehaničar i odmah se upisao u KPJ. Na izborima u studenom 1920. godine komunisti su osvojili 59 mandata i postali treća stranka po snazi u Kraljevini SHS. Kraljev režim to nije htio tolerirati; proglašena je tzv. Obznana, kojom je KPJ stavljena van zakona.

U Zagrebu je već 31. prosinca 1920. godine organiziran opći štrajk, u čemu je i Broz sudjelovao. Međutim, njihov je otpor brzo slomljen. U kolovozu 1921. godine mandati svih komunističkih zastupnika bili su poništeni. Broz je odlučio nastaviti djelovati u ilegali. Početkom 1921. godine naseljava se u Velikom Trojstvu kod Bjelovara i radi kao strojar. Ožujka 1923. godine Broz i skupina drugova iz Velikog Trojstva uspostavljaju kontakt s komunističkom organizacijom u Bjelovaru. Početkom 1924. godine izabran je za člana Okružnog komiteta u Križevcima.

Sredinom 1925. godine Broz seli u Kraljevicu, gdje se zapošljava u brodogradilištu. Izabran je za sindikalnog povjerenika, čime se bavi sljedećih godinu dana. U ljeto 1926. godine Broz je na čelu štrajka u brodogradilištu, ali 2. listopada dobiva otkaz.

Odlazi u Beograd i zapošljava se u tvornici vagona u Smederevskoj Palanci. Izabran je za radničkog povjerenika, ali već u ožujku 1927. godine dobiva otkaz. Ubrzo nakon toga vraća se u Zagreb i odlukom Mjesnog komiteta KPJ postaje tajnik Oblasnog odbora Saveza metalaca za Hrvatsku - njegova prva partijska funkcija. Odsjedio je mjesec i pol u Ogulinu zbog komunističke agitacije.

Broz se vraća u Zagreb i preuzima svoju sindikalnu dužnost, te uz to i dužnost tajnika Saveza kožarskih i prerađivačkih radnika. U unutarpartijskim borbama nalazi sve više pristaša, prvenstveno među radnicima. Na konferenciji Mjesnog komiteta KPJ Zagreba 25. veljače 1928. godine izabran je novi komitet na čelu s Brozom kao generalnim sekretarom.

Ustanik, optuženik, robijaš (1928.-1934.)
Glavni članak: Titov životopis, 1928.-1934.

Nakon ubojstva Stjepana Radića i hrvatskih narodnih zastupnika Atentat u Narodnoj skupštini 1928. u atentatu u Narodnoj skupštini, 20. lipnja 1928. godine, KPJ preko Nezavisnih sindikata, letkom koji potpisuje Josip Broz, poziva radništvo i građanstvo na masovne prosvjede a tim povodom i Pokrajinski komitet KPJ za Hrvatsku uputio je proglas seljaštvu na zajedničku akciju s radništvom.[5] Broz je prisiljen prijeći u ilegalu, ali ostaje u Zagrebu i obavlja razne poslove za Partiju i sindikate. Biva uhićen 4. kolovoza 1928. godine ispred stana u kojem je pronađeno nekoliko bomba, po čemu je suđenje Brozu i drugovima, održano 6.-14. studenoga 1928., dobilo naziv Bombaški proces.

Kaznu služi u kaznionicama u Lepoglavi i u Mariboru, a zatim odslužuje još 3,5 mjeseca ranije kazne u Ogulinu. Broz u kaznionici dobiva posao majstora u električnoj centrali i povremeno se kriomice sastajao s komunistima iz Zagreba. Za njegova pomoćnika u centrali postavljen je Moša Pijade, s kojim je organizirao partijsku ćeliju. Početkom 1931. godine, zbog straha od bijega, Broza su premjestili u kaznionicu u Mariboru. Nakon štrajka glađu, politički zatvorenici su izborili za sebe neke olakšice, tako da su organizirali partijski komitet i tjedne sastanke.

Za Brozova boravka u tamnici, jugoslavenski kralj Aleksandar I. Karađorđević 6. siječnja 1929. godine provodi državni udar i uvodi Šestosiječanjsku diktaturu. Pod udarima režima Partija je bila gotovo uništena. Osim toga, 1929. godine izbila je velika gospodarska kriza i bitno pogoršala uvjete života, što su iskoristili marksisti. U Europi općenito jačaju diktature.

Profesionalni revolucionar (1934.-1941.)
Glavni članak: Titov životopis, 1934.-1941.

Ožujka 1934. godine, Broz izlazi iz zatvora u kućni pritvor u Kumrovcu, ali ubrzo odlazi i počinje živjeti s lažnim dokumentima i promijenjenim izgledom - postaje "profesionalni revolucionar". U partijskom radu počinje koristiti ime Tito (kako kaže, to je često ime u Zagorju i nema neko posebno značenje). Kasnije, za rada u Kominterni, bit će poznat kao Walter.

Ubrzo po izlasku iz zatvora izabran je za člana Pokrajinskog komiteta KPJ za Hrvatsku. Partija, koja je akcijama režima 1928.-1932. bila gotovo uništena, u to se vrijeme počela oporavljati. Centralni komitet KPJ od 1929. godine nalazio se u Beču, kamo Broz ide u srpnju 1934. godine, te je kooptiran za člana Politbiroa CK KPJ.

U Ljubljani je 25. prosinca 1934. godine održana IV. partijska konferencija za cijelu Kraljevinu Jugoslaviju. Iako je sudjelovalo samo 11 delegata, izabran je novi CK, a Broz je izabran za člana Politbiroa. U siječnju 1935. odlazi u Moskvu. Tamo postaje član Balkanskog sekretarijata Kominterne (BLS) i referent za Jugoslaviju, te upoznaje Edvarda Kardelja, koji će do kraja života biti njegov najbliži suradnik.

U srpnju i kolovozu 1935. godine u Moskvi je održan Sedmi kongres Kominterne, na kojem je Broz bio delegat. Krajem 1936. godine dolazi u Kraljevinu Jugoslaviju, gdje su se vršila masovna uhićenja komunista. Među rijetkima koji su ostali na slobodi bio je Milovan Đilas, isprva jedan od Brozovih najbližih suradnika, a zatim jedan od najpoznatijih komunističkih disidenata u svijetu. U Beogradu su tada na slobodi i Aleksandar Ranković i Ivo Lola Ribar, koji će se ubrzo zbližiti s Brozom.

Komunistička partija Hrvatske osnovana je u blizini Samobora 1.-2. kolovoza 1937. godine. U razdoblju 1936.-1940. Broz više puta putuje u Moskvu, Beč, Pariz. Josip Broz će u to doba sve više biti poznat pod imenom 'Tito, a u krugovima neposrednih suradnika, koji su 15-20 godina mlađi, zovu ga "Stari". Tijekom 1937. godine Broz nekoliko puta putuje između Kraljevine Jugoslavije i Pariza, gdje radi na prebacivanju dobrovoljaca u Španjolsku.

Godine 1937. generalni sekretar KPJ Milan Gorkić biva uhićen i ubrzo likvidiran. Broz preuzima odgovornost za KPJ, ali i protiv njega se 1938. godine vode dvije istrage. Uspijeva se opravdati i tek 5. siječnja 1939. godine Kominterna ga službeno imenuje generalnim tajnikom (sekretarom) KPJ. (Vidi o tome opširniji članak Tito i staljinizam.)

Broz je po povratku u zemlju proveo još snažniju boljševizaciju KPJ, inzistirajući na ideološkoj monolitnosti i vojno-partijskoj stezi, uz obračun s "revizionistima" oko Miroslava Krleže. Također je smijenio vodstvo KPH jer je na izborima 1938. godine podržalo listu HSS-a i Vlatka Mačeka. Na V. zemaljskoj konferenciji KPJ u Zagrebu u listopadu 1940. godine sastavlja novo vodstvo KPJ i izlaže strategiju komunističkog djelovanja, temeljenu na oružanom ustanku kao načinu osvajanja vlasti i sovjetskom tipu federacije kao modelu organizacije države.

Drugi svjetski rat
Vidi članak: Narodnooslobodilački rat na području Jugoslavije 1941-1945.


Josip Broz Tito tijekom NOR-a, svibanj 1944.
Nakon napada Njemačke na Kraljevinu Jugoslaviju osniva u Zagrebu 10. travnja 1941. godine Vojni komitet za pružanje otpora osovinskim silama. Na njegov je poticaj Politbiro KPJ 4. srpnja 1941. godine u Beogradu donio odluku o dizanju oružanoga ustanka (hrvatski su komunisti nešto prije, 22. lipnja, osnovali Sisački partizanski odred, što je nadnevak službenoga praznika antifašističke borbe u Republici Hrvatskoj). U Drugom svjetskom ratu Tito je nesporni vođa komunističkoga partizanskoga pokreta otpora i glavni organizator strategije i taktike partizanskoga tipa ratovanja, kao i političkih odluka koje će oblikovati buduću Jugoslaviju na razvalinama uništenih osovinskih saveznika i spriječiti obnovu monarhističke karađorđevićevske Jugoslavije. Detalji tijeka Drugoga svjetskoga rata na području Jugoslavije (s naglaskom na NDH), dani su na vanjskoj poveznici koja je sažetak rada hrvatskoga povjesnika Dušana Bilandžića. Ovdje je dovoljno napomenuti nekoliko najvažnijih stvari:

ustanak protiv njemačkoga i talijanskoga okupatora izbio je svom silom 1941. godine na području Srbije i Crne Gore. U njemu su sudjelovali još nedovoljno razlučeni pristaše komunističkih partizana i srpskih rojalističkih četnika pod vodstvom pukovnika Draže Mihailovića. Taj je ustanak slomljen snažnom njemačko-talijanskom ofenzivom nakon koje su uslijedile teške represalije, kao i rat između partizana i četnika, skupina s nepomirljivim političkim ciljevima. Otada, sve do 1944. godine, Srbija i veći dio Crne Gore su ostali pod kontrolom četnika i pripadnika kvislinških režima (Nedić, Dimitrije Ljotić).
borba se prenijela na područje NDH, gdje su se od 1942. do 1943. godine vodile presudne borbe koje su odredile budućnost Jugoslavije u sljedećim desetljećima. Glavni je obračun bio između partizana i Mihailovićevih četnika, dok su kvislinški režimi i vojne postrojbe - ustaše, nedićevci, ljotićevci, lokalni četnici poput Đurišićevih i Pećančevih, balisti, razne lokalne milicije - ionako bili osuđeni na poraz zajedno sa silama osovine. Poraz četnika u bitci na Neretvi (svibanj 1943.) ih je izbacio s povijesne pozornice kao moguće gospodare u budućoj Jugoslaviji.
politički, najvažnije odluke su donešene 30. studenoga 1943. godine na zasjedanju AVNOJ-a u bosanskom gradiću Jajcu. Zaključena je zabrana povratka kralju Petru II. Karađorđeviću u Jugoslaviju, osnovana je privremene vlada, Tito proglašen za maršala i predsjednika nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije (NKOJ), te zacrtana budućnost Jugoslavije kao države sastavljene od federalnih republika.
vještom politikom, Tito je uvukao dio predstavnika građanskih stranaka u svoj pokret (stvarajući time fasadu nadideološke naravi svoga esencijalno komunističko-totalitarnog pokreta); pridobio povjerenje Britanaca i Amerikanaca (kao i poštovanje Sovjetskoga Saveza), koji su uskratili pomoć četnicima i slomili otpor izbjegličke rojalističke vlade u Londonu, prisilivši ju na nevoljku suradnju (zapravo podčinjavanje) Titovom pokretu; te iscrtao granice budućih republika u kasnijoj Jugoslaviji - granice koje su postale međudržavnim granicama nakon raspada Jugoslavije u 90-im godinama 20. stoljeća.
tijekom 2. svjetskoga rata Jugoslavija je imala velike gubitke, velikim dijelom kao posljedica međunacionalnih i ideoloških obračuna između "jugoslavenskih državljana". Budući se tim brojkama uvelike manipuliralo u cilju ostvarenja dnevnopolitičkih probitaka, a i širih strateških zamisli (u čemu je prednjačila srpska strana), smatramo kako je korisno navesti najprihvaćenije procjene o nacionalnoj pripadnosti poginulih (ubijenih, umrlih od gladi ili zaraznih bolesti u Jugoslaviji ili deportiranih u inozemstvo) koje je dao ing. Vladimir Žerjavić. Ti su podatci obrađeni u dvije knjige, od kojih je jedna, u engleskom prijevodu, dostupna kao vanjska poveznica. Ukratko: u bivšoj Jugoslaviji je poginulo oko milijun ljudi tijekom Drugog svjetskog rata - od toga oko 500.000 Srba, oko 200.000 Hrvata, oko 100.000 Muslimana ili Bošnjaka, a ostatak žrtava pripada Slovencima, Židovima, Romima, Makedoncima i drugima. Titovi su komunistički egzekutori u razdobljima neposredno prije i poslije svršetka rata poubijali oko 50.000 Hrvata, te oko 5.000 Srba i Crnogoraca i približno isti broj Slovenaca. Postoje i drugačije procjene, znatno više, no u nedostatku kritičke provjere, Žerjavićeve brojke, koje su identične brojkama srpskog emigrantskog demografa Kočovića, ostaju do sada neoborene.
Gospodar Nove Jugoslavije

Tito i Eleanor Roosevelt 1956.
Josip Broz Tito je iz rata izašao kao priznati državnik, vođa u antifašističkom ratu. Za Hrvatsku, zaslužan ne samo što su vraćeni dijelovi Dalmacije koje je Pavelić ustupio Italiji Rimskim ugovorima, nego i za to što su u sastav Hrvatske ušli Istra, Rijeka i kvarnerski otoci (u čemu su veliku pomoć pružili i tamošnjih katolički svećenici), te proširenje Slovenije. Po završetku rata zauzima ključne državne i političke položaje: predsjednik privremene vlade Demokratske Federativne Jugoslavije, vrhovni zapovjednik Jugoslavenske armije i ministar obrane, generalni sekretar KPJ.

Vladao je Jugoslavijom 35 godina balansirajući među protimbama koje je češće potiskivao, a katkad im dopuštao veći razmah, poglavito u razdobljima veće liberalizacije režima: komunistički centralizam i proklamirana nacionalna ravnopravnost, neovisnost Jugoslavije i uklopljenost u hladnoratovski poredak, jednopartijski totalitarizam i popuštanje stege zbog sve veće ekonomske ovisnosti Jugoslavije o zapadu, te postupnu liberalizaciju zbog rastuće populacije «gastarbajtera» ili radnika na «privremenom radu» u zemljama zapadne Europe.

U početnim godinama Titova se vladavina odlikovala doktrinarnom rigidnošću, radikalnošću (koja je ponekad nadmašivala i sovjetsku) i uklanjanjem ostataka građanskoga društva koje je smatrao zaprijekom ostvarenju potpune samovlasti. U tom sklopu treba gledati na sukob s Katoličkom crkvom, proces nadbiskupu Alojziju Stepincu, marginalizaciju građanskih političara poput Ivana Šubašića ili Milana Grola, te suđenje i likvidiranje vojno-političkoga protivnika, četničkoga zapovjednika Dragoljuba-Draže Mihajlovića. No, svojim je samosvjesnim nastupom i osobnim političkim projektima (potpora grčkim komunističkim partizanima, inicijativa o stvaranju "balkanske federacije" Jugoslavije i Bugarske, uz možebitni pristup Albanije i Grčke), te posebice inzistiranjem na državnoj samostalnosti Jugoslavije - koju Staljin bijaše nakanio, poput zemalja istočne Europe u kojima je instalirao komunističke poslušnike, pretvoriti u običnu sovjetsku guberniju - izazvao odijum i bijes kremaljskoga vlastodršca.

Početkom 1948. godine dolazi do objave «Rezolucije Informbiroa» (nasljednika u ratu raspuštene Kominterne) u kojoj je, rječnikom poznatim iz doba moskovskih procesa i masovnih čistki u 30-im godinama, Tito i njegovo najuže vodstvo proglašeno za bandu demonskih urotnika, špijuna i ideoloških heretika. U tim je trenutcima Tito pokazao zavidnu hrabrost (naročito ako se zna kako u trenutku raskida nije mogao računati na potporu zapada i Sjedinjenih Američkih Država) i odlučnost, ne dozvoljavajujući biti upleten u ideološke sporove i inzistirajući na državnoj samostalnosti kao načelu odnosa među suverenim zemljama. No, raskid je bio praćen masovnim progonima stvarnih i imaginarnih "informbiroovaca", kao i političkim obračunima koji su smjerali potisnuti samostalnost republika (primjer je umorstvo hrvatskoga komunističkoga političara Andrije Hebranga), poglavito u "morskom Sibiru", Golom otoku. Smatra se da je preko 40.000 stvarnih i navodnih staljinista te slučajnih žrtava podvrgnuto represalijama u razdoblju od 1948. godine do ranih 1950-ih.

Na planu unutarnje politike Tito 1950. godine započinje uvođenje radničkoga samoupravljanja kao pokušaj sprječavanja daljnje birokratizacije jednopartijskoga sustava.


S lijeva na desno: Jovanka Broz, Tito, Richard Nixon i Pat Nixon u Bijeloj kući 1971.
Lipanj 1950. godine: govor u Narodnoj skupštini. Uvođenje radničkog samoupravljanja, uvedeno tržište roba, raspuštene seljačke radne zadruge. Decentralizacija, povećanje ovlasti republika, smanjenje represije, demokratizacija društvenog i političkog života.

Kasnije, u 1960-ima, uvodi niz gospodarskih i političkih reformi koje su za svrhu imale reduciranje nasilja državnoga aparata nad seljacima i inteligencijom, jačanje prava republika naspram državnoga centralizma, te uvedbu elemenata tržišnoga gospodarstva. U siječnju 1953. izabran je za predsjednika Republike. U tom je razdoblju Jugoslavija počela dobijati i vojnu i ekonomsku pomoć zapada, kao ohrabrjenje režimu nastaviti ulogu zaprjeke daljnjem širenju sovjetskoga utjecaja. Godine 1955., nakon Staljinove smrti i mlake sovjetske liberalizacije pod Hruščevom, Tito normalizira odnose sa SSSR-om.

Razvijanje dozvoljenih prostora slobode u zemlji odvijalo se u ciklusima stezanja i popuštanja. Prva reakcija na raskid sa SSSr-om bio je rast represije, sa okrutnim režimom Golog otoka, ubojstvom Andrije Hebranga, prisilnom kolektivizacijom na selu.

Postebeno se režim ublažuje; priznaje se promašaj kolektivizacije i usvaja fleksibilnija politika prema selu. Dozvoljava se više osobnih slobodda. Ponovno stezanje označeno je uhićenjem Milovana Đilasa 1954. godine, pa onda opet proširenje smjenjivanjem Aleksandra Rankovića 1966. godine, pa stezanje obračunima sa "liberalima", "tehnomenadžerima" i "nacionalistima" 1970.-1972.

Nesvrstana vanjska politika
Najznačajniji preokret se dogodio u vanjskoj politici: potaknut putovanjima i vezama s vođama novooslobođenih zemalja poput Indije i Egipta, Tito postaje jednim od osnivača i najutjecajnim državnikom pokreta nesvrstanosti - skupom izvanblokovskih zemalja koje su politikom aktivne miroljubive koegzistencije djelovale (bar djelomice) kao čimbenik smanjenja napetosti između zemalja NATO-a i Varšavskoga ugovora. Ideju međunarodne politike nazvane aktivna miroljubiva koegzistencija razvijao je od 1954. godine.

Prva je konferencija šefova država i vlada nesvrstanih zemalja održana 1961. godine u Beogradu, a Broz je sudjelovao kao najvažniji oblikovatelj globalne politike pokreta nesvrstanosti (koji je uključivao velik broj država Azije, Afrike i Latinske Amerike) na svim kasnijim konferencijama. Politikom mira i međunarodne suradnje stekao je svjetski ugled i svrstao se među ključne ličnosti svjetske politike.

Trezven, realističan način razmatranja međunarodnih odnosa, zahvaljujući kojem je postao jedan od najuglednijih svjetskih državnika, vidljiv je u intervjuu koji je 1973. godine dao Dari Janeković, govoreći o tada (a dobrim djelom i danas) aktualnim svjetskim krizama i događanjima: rat u Vijetnamu i Kambodži, izraelsko-arapski sukob, pripremanje Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji, djelatnost nesvrstanih zemalja, rat Indije i Pakistana, uspon Kine itd.[6] Vodio je jugoslavensku državnu delegaciju na Konferenciji o europskoj sigurnosti i suradnji u Helsinkiju 1975. godine, te je sudjelovao na Konferenciji nesvrstanih u Havani 1979. godine, na kojoj mu je posebnom poveljom odano priznanje kao glavnom protagonistu pokreta nesvrstanih. Umro je u bolnici u Ljubljani, a njegovu je sprovodu 8. svibnja 1980. godine u Beogradu nazočilo 209 delegacija iz 127 zemalja s najistaknutijim svjetskim državnicima.

Demokratizacija i njeno zaustavljanje. Reforma federacije
Daljnja demokratizacija jugoslavenskoga društva od sredine 1960-ih godina praćena je smjenom nekih od vodećih komunista stare, centralističko-sovjetske garde (npr. Aleksandra Rankovića na Brijunskom plenumu CK SKJ godine 1966; primjer bar formalne demokratizacije je i promjena imena - iz "komunistička partija" u "savez komunista"). Nakon sovjetske okupacije Čehoslovačke 1968. Broz ubrzava ostvarivanje koncepcije općenarodne obrane koja ojačava obrambene funkcije republika i pokrajina. Godine 1970. započinje temeljitu reformu federacije radi prenošenja saveznih ovlasti na republike, što se ostvaruje ustavnim amandmanima 1971. godine, a zatim i Ustavom 1974. godine.

Međutim, na vrhuncu sukoba zagovornika i protivnika demokratskih reformi, 1971. godine, na temelju procjene kako su reforme ugrozile ideološki i politički monopol Partije, no i pod pritiskom iz inozemstva (sovjetske demonstracije vojne sile na granicama prema Mađarskoj i Bugarskoj), staje na stranu partijskih konzervativaca i potiče slamanje nacionalno-reformskoga pokreta u Hrvatskoj («Hrvatsko proljeće»), nakon čega je pod policijskim i društvenim represalijama emigriralo više tisuća Hrvata. Nakon obračuna s Hrvatskom, uslijedila je smjena liberalnih političara u Srbiji, Sloveniji i Makedoniji - no, to nije poprimilo razmjere širokih represija kao u Hrvatskoj i među Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Godine 1974. izabran je za doživotnog predsjednika Republike i doživotnog predsjednika SKJ.

Promjenama u ustroju Federacije nakon donošenja Ustava 1974. godine, te inicijativom za uvođenjem kolektivnih rukovodstava s ograničenjem mandata čelnih dužnosnika na jednu godinu, pokušao je uspostaviti ravnotežu među republikama i spriječiti borbu za vlast nakon svoje smrti.

Posljednje godine
Početkom 1970-ih, u doba obračuna sa Hrvatskim proljećem (1971.) i "liberalima" u Srbiji (1972.) Tito je još bio krepak i lucidan. U kasnijim godinama, po biološkoj nužnosti, sve manje kontrolira događaje. Na "dvoru" oko njega rasplamsava se bitka za nasljedstvo.


Tito i američki predsjednik Jimmy Carter 1978.
Dara Janeković, koja je s njim načinila tri značajna intervjua 1972., 1973. i 1976. godine, navodi kako je tijekom 1970-ih godina Tito imao sve manje utjecaja na zbivanja. Ljudi oko njega izolirali su ga, nije više dobivao pouzdane informacije niti je mogao učinkovito vladati. Navodi da je 1972. godine još bio optimističan, ali je nakon toga postajao sve više rezigniran, pa joj je u proljeće 1977. godine rekao: »Ako je istina sve to što ti govoriš o stanju u našem društvu, u zemlji i u Savezu komunista, onda sam ja zabadava utrošio svoj život.« Rekao je da se boji da će najprije »nešto izbiti na Kosovu i u Hrvatskoj«.[7]

Miroslav Krleža je 1979. godine izrazio tadašnje zebnje koji su mnogi osjećali: »Dok je Tito živ, strane vojske neće gaziti po našem tlu, a kasnije će sve to ovisiti o nama samima, o onima koji ostanu, ili koji preuzmu vlast.« (Janeković, str. 307.) »Kola su, izgleda, krenula nizbrdo. I to poodavno. Tito je star, ali ipak sve to još nekako drži na okupu snagom svoje ličnosti. A što će biti kada on zatvori oči? Kud koji, mili moji! Moguće je da se sve strasti ponovno razbuktaju na ovoj balkanskoj plemenskoj vjetrometini, i da opet izazovu uzajamne makljaže, jer u biti ništa se ovdje nije promijenilo u posljednjih dvije stotine godina. Strasti su samo zapretene porazom nacional-fašističkih snaga u Drugom svjetskom ratu.«[8]

Sedamdesetih godina, uz Tita je stalno izvjesna "fizioterapeutkinja" D.G, vitka mlada plavuša u trapericama; zbog nje se, navodno, zavadio s Jovankom. Ona ga je pratila i na svim putovanjima po inozemstvu, pa su mlađi novinari pravili na njen račun svakojake šale.[9]

1979. godine održana je konferencija nesvrstanih u Havani, u kojoj je Tito sudjelovao i odano mu je priznanje kao glavnom partagonistu pokreta nesvrstanih.

Smrt
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Smrt Josipa Broza Tita

Ocjena
Ocjena «lika i djela» Josipa Broza Tita ne može biti jednoznačna (osim kod zagriženih pristaša i protivnika) jer se njegova djelatnost protegla u preko pola stoljeća i bitno je obilježila sudbinu, prošlost i sadašnjost, a posredno i budućnost naroda koji su tvorili bivšu SFRJ. Ne radi se toliko o često naglašavanoj povijesnoj distanci koliko o mitovima koji su se ispleli, s raznim motivima, oko Brozove ličnosti, njegovih nakana i ostvaraja, a što je sve intenzivirano polarizacijom i ratovima koji su razrušili komunističku Jugoslaviju. Svjesni da nemamo prostora ni vremena za ulaženje u nijanse, kao i činjenice da je povijesna prosudba Titova lika bitno određena time što je pisana za potrebe hrvatske wikipedije (tj. pisana je iz hrvatskoga motrišta), pokušat ćemo u nekoliko točaka prikazati što mislimo da karakterizira ulogu Josipa Broza u povijesti- a i osvrnuti se na proturječnosti, poglavito osobno - tračerske naravi, koje su se namnožile poslije njegove smrti.

Osoba
Pogleda li se pozornije životna putanja Josipa Broza, nekima se teško oteti dojmu kako se radi o vitalnoj, spretnoj i odlučnoj osobi, soja renesansnih kondotjera, koja je, prihvativši komunistički svjetonazor i posao profesionalnoga revolucionara, našla način da izbjegne monotoniji i skučenosti života namijenjenoga pripadnicima njegova društvenog staleža. Time ne mislimo dovesti u pitanje iskrenost Brozovoga ideološkoga creda. Samo, očito je da nije pripadao vrsti asketskih fanatiziranih ideologa ni kabinetskih dogmata. Snažna hedonistička crta u karakteru supostojala je s izdržljivošću i odlučnošću, djelujući humanizirajuće-posebno u poznijoj životnoj dobi.

Drugi ipak smatraju da se jednog dvadesetostoljegnog revolucionara ne može uspoređivati sa profesionalnim vojnikom koji se bori za onoga, koji ga bolje plaća (što je značenje riječi kondotjer). Josip Broz ostao je vjeran ideji za koju se borio i onda, kada se to nije nikako plaćalo, pa i onda kada je zbog toga teško trpio.

Time ne mislimo dovesti u pitanje evidentnu crtu hedonizma, koja je u njemu postojala, i želje da se osobno uzdigne iznad skučenog načina života seljaka i radnika. O tim željama i sam svjedoči iznoseći uspomene iz rane mladosti (vidi gore, životopis) o čežnji za lijepim odijelima i provodom u bečkim kavanama. On međutim ne bira put osobnog snalaženja (kako to radi "najamnik"), nego prihvata uvjerenje da jedino komunistička revolucija može poboljšati život svih ljudi njegove klase, i tom cilju posvećuje svoj život.

Ako se već želi Tita uspoređivati sa osobama iz daleke prošlosti, logičnija bi bila usporedba sa vođama seljačkih žakerija XIV-XVI stoljeća, među kojima je i Seljačka buna 1573. godine, kojoj je na čelu bio Matija Gubec. Sjećanje na tu bunu, kako smo gore napomenuli (Djetinjstvo i rana mladost (1892.-1913.)), bilo je i nakon više od tri stoljeća živo u Brozovom zavičaju.

Tito kao vođa i netipični komunist
O snazi Brozove osobnosti, njegovim kvalitetama kao vođe i o snažnom utisku koji je ostavljao svjedoči zapis Fitzroya Macleana, britanskog brigadira koji je ujesen 1943. godine padobranom ubačen na područje pod kontrolom partizana, kao saveznički časnik za vezu kod Vrhovnog štaba NOVJ. Ovaj konzervativni političar, dobro je govorio ruski i pomalo hrvatski, boravio je kao diplomat prije rata u Moskvi i imao je iskustva s komunistima koje je tamo sretao.

»Pitao sam se kakav će utisak ostaviti na mene taj čovjek kad ga usporedim s komunistima koje sam susretao u Rusiji? Od članova Politbiroa pa sve dolje do žbira NKVD-a, što su me posvuda pratili, svi su imali zajedničku crtu: strah od odgovornosti, odbijanje da misle valstitom glavom, slijepo pokoravanje liniji Partije koju određuju više vlasti, strašnu atmosferu straha i sumnjičenja koja je prožela posve njihov život. Je li Tito takav tip komunista?«[10]

Tito međutim nije ispunio njegova očekivanja. »Jedno mi je odmah palo u oči: spremnost Tita da svako pitanje ramotri sa svih strana i da odmah – ako je potrebno – donese o tome odluku. Činilo mi se da je posve siguran u sebe. Taj je čovjek starješina, a ne podređeni. Za mene je bilo nešto posve novo – u jednom komunistu otkriti toliku sigurnost i samostalnost.«[11]

»Kad je trebalo donijeti neku odluku, on bi je donio. Bile te odluke vojničke ili političke, Tito ih je donosio hladnokrvno i sabrano pošto bi prije toga sasluđao argumente i za i protiv. (…) Često bi se događalo da se ne bismo složili, ali bi Tito uvijek bio spreman da svaki problem razmotri sa svih strana kad god bi se mogli pružiti dovoljno snažni argumenti.«[12]

Maclean opisuje neočekivane i proturječne osobine složene Brozove ličnosti, koje drastično odudaraju od onog što je plekivao. Njegov opis može nam dobro objasniti utiske drugih, koji su upoznali samo jednu od strana njegove ličnosti i zato ga pretjerano hvalili ili pretjerano kudili, što je naravno bitno ovisilo i o političkim opredjeljenjima. Maclean se divio Titu kao vojnom vođi i savezniku, ali je kao konzervativac bio svjestan da su politički protivnici.  »I inače je Tito imao mnoge neočekivane karakteristike: neobičnu širinu pogledâ, uvijek živi smisao za šalu, neprikrivenu ljubav za sitne radosti što ih pruža život, prirođenu stidljivost u odnosima s ljudima koja bi se kasnije pretvorila u urođenu prijaznost, žestoki temperament koji bi izbijao u nenadanim izljevima srdžbe, obazrivost i plemenitost što bi stalno dolazilo do izražaja na mnogo načina, iznenađujuću spremnost da sve razmotri sa svih strana. Bile su to čovječanske osobine koje nikako nisu bile u skladu s uobičajenom predodžom što je čovjek ima o nekoj komunističkoj marioneti. One su omogućile da se među nama razviju bolji odnosi nego što sam mogao i sanjati. Međutim, nisam ni časa smetnuo s uma činjenicu da imam posla sa pvojekom čiji su ciljevi, osim neposredno vojničkih, po svoj prilici dijametralno oprečni ciljevima za kojima ja težim.«[13]

Odnos prema SSSR-u i staljinizmu
Vidi članak Tito i staljinizam

Deplasirane spekulacije da Tito nije bio Josip Broz
U zadnje vrijeme, ponajviše u srpskoj publicistici, gromoglasno su promovirane stare priče koje su kolale još u doba 2. svjetskoga rata, da je Broz zapravo netko drugi tko je preuzeo identitet zagorskoga vodnika poginuloga u 1. svj. ratu. Kao potencijalni kandidati su isticani razni ruski aristokrati, mađarski grofovi i židovski lutalice. Iznošene su netočne «činjenice» (o tobožnjem Brozovu poliglotstvu - govorio je zapravo njemački i ruski koje je naučio u vojsci i Kominterni; o pijanističkom umijeću koje nije posjedovao; o tobožnjem neprepoznavanju lokalnih Kumrovčana - dok ga je kumrovečki župnik, s kojim je imao ideološke sporove u 20 -ima odmah prepoznao poslije 2. svj. rata; o prazninama u njegovom životopisu - što je i logično za karijeru profesionalnoga revolucionara za koga je promjena identiteta i baratanje lažnim ispravama svakodnevna stvar). Postoji dovoljno dokaza da je Tito nitko do Josip Broz, metalski radnik i mariborski uznik koji je vještim manevrima, osobnom karizmom, te spojem hrabrosti i realistične procjene situacije izvojštio mjesto generalnog sekretara KPJ i uspio kroz revolucionarni rat i poslijeratnu baršunastu diktaturu (baršunastu ukoliko na tren zanemarimo Bleiburške pokolje i Goli otok) povezanu s mirnodopskim naglašeno mirotvornim aktivizmom dospijeti do svjetske afirmacije.

Vojni značaj partizana
Titova uloga u 2. svjetskom ratu često je protuslovno ocjenjivana. S vremenske distance se može reći da je bio jedan od istaknutih vođa protuhitlerovske koalicije, no da je vojna uloga njegovih partizana daleko prenaglašavana. Govorilo se da Titova vojska «veže» preko 20 njemačkih divizija, dok je u stvarnosti veći dio rata na području cijele Jugoslavije bilo stacionirano najčešće 4-5 divizija (uz preko 300.000 talijanskih vojnika i časnika). Također, njegova je vojska stalno bila u defenzivi, i sve važnije vojne operacije su se svodile na bijeg partizana ili probijanje njemačkih, talijanskih, ustaških ili četničkih obruča. Tako je bilo do 1944. godine, kada su partizani odnijeli prevagu u dijelovima južne Hrvatske i prodrli u Srbiju u kojoj su uz pomoć Sovjetske vojske zauzeli Beograd. U sjevernoj Hrvatskoj je za veće vojne operacije bila nužna vatrena moć sovjetskih divizija. Ofenziva kroz Slavoniju prema Zagrebu vodila se bez sudjelovanja sovjetskih divizija. Određenu pomoć dale su bugarske trupe, i od toga su kasnije pokušali stvoriti famu, kao, "Bugari oslobodili Zagreb". No, ako se i uzme u obzir da je vojno značenje Titove vojske u 2. svjetskom ratu predimenzionirano, to niukolikoj mjeri ne umanjuje povijesni značaj njegova pokreta: već samom borbom, postojanjem i žrtvama, partizani su se nametnuli kao budući gospodari Jugoslavije - u najmanju ruku čimbenik koji ni zapad ni SSSR nisu mogli zaobići. Zahvaljujući Titovoj državničkoj umješnosti sovjetska vojska je uglavnom «zaobišla» veći dio Jugoslavije (osim Beograda, Baranje i sjevernih dijelova Srbije) i prepustila mu vlast u cijeloj zemlji. Ukratko- njegovo se državničko umijeće sastojalo u maksimalnom političkom kapitaliziranju ponešto preuveličanih zasluga pokreta otpora kojem je čelnikovao.

Bleiburg i drugi pokolji 1945.
Sam je konac rata doveo do najvećega zlodjela u Brozovoj karijeri: pokolji nad domobranima, ustašama, slovenskim bjelogardijcima, crnogorskim i srpskim četnicima i ljotićevcima, te mnoštvom civila koji su pratili «svoju vojsku» (ponajviše vojsku NDH) svrstali su Tita, bez imalo sumnje, u kategoriju ratnih zločinaca - po svim kriterijima koje vrijede u međunarodnom pravu. Dok se pojedinačni ratni zločini u vrtlogu rata još kako-tako mogu razumjeti (iako ne i opravdati), jer je retorzija i osvetničkih pohoda bilo na svim stranama, a rat takvoga profila se ne može voditi po ženevskim konvencijama (koje su ipak poštovane u određenoj mjeri)- masovno ubojstvo više desetaka tisuća razoružanih vojnika i civila, pripadnika njihovih obitelji, često uz sadističko iživljavanje i psihopatska divljanja partizanskih egzekutora, pripada u najmračnija poglavlja europske povijesti i stavlja Josipa Broza u red masovnih zločinaca. Sve priče o tome kako «on to nije znao» bajke su za naivne, kao i pokušaji opravdavanja logora u kojima su maljevima i noževima ubijani bivši vojnici NDH, a «narodne neprijateljice» (najčešće Njemice i Mađarice) silovane i strijeljane mitraljezima u vojvođanskim sabirnim logorima nakon što bi zadobile spolne bolesti (1945. i 1946.)- sve to govori o zločinu takva opsega da bilo kakav pokušaj opravdanja izaziva jedino mučninu. Još je znakovitije da Broz nikad u životu (koliko je poznato) nije pokazao ni znaka kajanja za zločine koje je naredio-što je jedan od najjačih pokazatelja duboke amoralnosti i patološke crte u karakteru koja se, nasreću, poslije nije mogla razmahati u većem opsegu (čak ako se i uzme u obzir Goli otok).

Hrvat, Jugoslaven, anacionalan?
Titovi obožavatelji ga često prikazuju kao nadnacionalnoga «Jugoslavena» (dok ga protivnici, najčešće velikosrpske provenijencije, drže za srbofobnog hrvatskoga nacionalista).

Neki smatraju da obje teze nemaju temelja u stvarnosti. Iz osobnih svjedočanstava, te iz vjerodostojnih životopisnih istraživanja, vidljivo je da je Tito bio anacionalni profesionalni revolucionar čija je «domovina», sve do 2. svj. rata, bio Sovjetski savez. Ni za Hrvatsku ni Jugoslaviju nije pokazivao neku emocionalnu vezanost (osim kao svoj feud u kojem nije dozvoljavao miješanje stranaca)- tomu u prilog govore razne kombinacije s balkanskim federacijama, u kojima bi se Jugoslavija i Hrvatska utopile u «balkanski Sovjetski savez». U Brozovu slučaju radilo se o revolucionaru - vođi koji je prvo gledao na probitak svjetskoga komunizma, no sam život ga je doveo do toga da zemlju kojoj je stajao na čelu modernizira i uključi u svjetske tokove, naglašavajući mirotvorstvo i međunarodnu suradnju-što je bio i put njegove osobne afirmacije, kao i realističan pristup u situaciji kad je komunistički radikalizam mogao dovesti jedino do nuklearne apokalipse. Sve u svemu, ni izumirući jugoslavenski unitaristi ni ljevičarski radikali nemaju u njegovoj pragmatičnoj poslijeratnoj politici uporišta za svoje težnje.

Drugi međutim argumentiraju da ocjena kako je Josip Broz jedino Sovjetski savez doživljavao kao svoju domovinu nikako nije točna. On je bio složena ličnost i njegova se opredjeljenja i motivi i u ovom pitanju, kao i u drugim, nikako ne mogu svesti na jednu dimenziju. Fitzroy Maclean, kojeg smo gore citirali (odlomak Tito kao vođa i netipični komunist, opisujući svoje prve utiske o Titu, zapisao je također:

»Uskoro sam opazio da je na njega uvijek djelovao jedan način prilaženja: moja tvrdnja iznesena u psihološki prikladnom času da ovaj ili onaj postupak ne dolikuje časnoj i civiliziranoj naciji kao što je njegova. Diskretnom upotrebom tog argumenta pošlo mi je više puta za rukom da ga odvratim od nekog postupka koji bi mogao pogubno djelovati na naše odnose. S druge pak strane on bi isto tako žestoko reagirao na sve što bi se – pa makar samo u najbujnijoj mašti – moglo smatrati kao uvreda nacionalnog dostojanstva Jugoslavije. Taj nacionalni ponos bio je u mojim očima neočekivana karakteristika toga čovjeka za kojeg se činilo da će kao komunist biti prije svega vjeran Sovjetskom Savezu.«[14]

Maclean naravno spominje jugoslavenski nacionalni ponos. On je kod Josipa Broza prevladavao, ali ne može se reći da je potpuno odbacio svoje hrvatstvo. Nije bio ni prvi ni posljednji koji je vjerovao da se može biti Hrvat i Jugoslaven istodobno, kao što recimo danas većina smatra da se može istodobno biti Hrvat i Europljanin.

Po pitanju nacionalnog određenja je najbolje uzeti Titovo osobno izjašnjavanje na partijskim i narodnim skupovima: "...ja sam Hrvat, ali što bih sada to isticao". Druga odrednica je razvidna iz njegova govora: govorio je ublaženom inačicom srpskog jezika i potpisivao se ćirilicom.

Što je ostalo od "Titovog djela"?

Titov kip u Kumrovcu, djelo Antuna Augustinčića.
Pitanje koje se nameće na koncu je jednostavno: što je ostalo od «Titovog djela»? Gleda li se iz kuta jugoslavenskih unitarista - sve je propalo, jer je Jugoslavija definitivno (unatoč nezgrapnim zapadnobalkanskim makinacijama EU i SAD) definitivno zbrisana iz povijesti. No, povijesni utjecaj Josipa Broza Tita se ne može ocjenjivati samo kroz propast njegova dva glavna politička projekta - Jugoslavije i pokreta nesvrstanosti. Činjenica je da je Tito pridonio (u okvirima komunističkih načela) modernizaciji i stabilizaciji društava i nacija koje su se našle u jugoslavenskoj zajednicu. Iako su procjena takvoga tipa uvijek sporno, dosta je jasno da su svi narodi koji su tvorili Jugoslaviju nešto dobili i nešto izgubili. Vjerojatno su najveći «dobitnici» najnerazvijeniji i najrazvijeniji narodi - Muslimani, Makedonci, Albanci i Slovenci. Prvim trima je omogućena zakašnjela nacionalna emancipacija i općecivilizacijski napredak. Crnogorci su prosperirali kroz centralističko uređenje, a omogućena je nacionalna reemancipacija i općecivilizacijski napredak nakon što su već bili postali rubnom srpskom pokrajinom. Srbi su prosperirali kroz centralističko uređenje, no dugoročno su bitno oslabljene i skresane velikosrpske pretenzije, poglavito na Kosovu i Makedoniji. Hrvati su teritorijalno zaokružili svoju državu, priključili svoje dotad odvojene zajednice (Istra) u matičnu državu, dobili čvrste granice prema tisućljetnim aspiratorima, no marginalizirani su u BiH te Srbiji i Crnoj Gori. Sveukupno su svi narodi bili dijelom velike regionalne sile, na koju nijedna susjedna država nije mogla vršiti pritisak, tako da su nakon tisućgodišnjeg defetizma svi narodi u Titovoj državi mogli "dignuti ponosno glavu" i "sigurnim korakom kročiti naprijed". Ako bi se prognoziralo koje su trajnije posljedice Titove vladavine, među najvažnijima se nameću društvena i nacionalna emancipacija i modernizacija većine naroda koje su tvorile SFRJ (a koju su silom suprotnih interesa razbile poglavito albanske i srpske nacionalne aspiracije. No, to se ne može upisati Titu u grijeh - najveći krivci su očito svjetske i europske sile koje su dozvolile i često manipulirale ratovima od 1991. do 1995., a i 1999.), kao i iscrtavanje trajnih granica među postjugoslavenskim državama. Promašaj Titove politike se dobro vidi i u pristupu nacionalnom pitanju: iako je stalno bilo raspravljano i iako su učinjeni mnogi pomaci u rješavanju starih animoziteta - prevladavalo je «guranje pod tepih» ključnih sporova, što se vratilo kao bumerang u ratovima 90-ih.

Najveći neuspjeh nastao nakon Brozova silaska sa scene, za kojim se može iskreno požaliti, gubitak je dostojanstva malih naroda koji je njegova vladavina utjelovljavala. Iako se radilo o višenacionalnoj državi s forsiranim «Jugoslavenima», ipak je Brozovo inzistiranje na suverenosti i ravnopravnosti svake, ma kako mala bila, zemlje značajno afirmirao kolektivni ponos i dostojanstvo povijesno često obespravljenih i marginaliziranih naroda. Nestankom Tita, slomom realsocijalizma i sadašnjom prevlašću liberalnoga mondijalističkoga kapitalizma svi su «mali narodi», uključivši i one iz bivše SFRJ, opet gurnuti na margine povijesti i predsoblja i čekaonice novih imperijalnih manipulatora svjetskoga poretka, čijem su iživljavanju opet postale izložene. Koliko će pozitivne posljedice Titove vladavine potrajati - ne ovisi više toliko o narodima bivše SFRJ, koliko o političkim i društvenim procesima koji će oblikovati europski kontinent, a koji ostaju nespoznatljivima kao i svi povijesni tijekovi koji su oblikovali prošlost u zadnjim stoljećima. Svaka historiozofska spoznaja dolazi post festum - čime pokazuje svoju bezvrijednost.

Unatoč padu značaja pokreta nesvrstanih, Titov ugled je ostao visokim i dan-danas visok u nesvrstanim zemljama, gdje i čak i među najizoliranijim zajednicama znaju za njega, iz razloga što su ti nesvrstani narodi kroz suradnju sa Titovom Jugoslavijom ostvarili veliki civilizacijski napredak.