Propovjednik

“Propovjednik” je jedna od knjiga Staroga zavjeta. Podijeljena je na dva dijela od koji su svaki podijeljeni na proslov, četiri ulomka i zaglavak na kraju drugog dijela. Nije navedeno ime pisca u knjizi, ali prije prvoga prologa stoji natuknica koja navodi da je riječ o mislima Propovjednika, Davidova sina, kralja u Jeruzalemu, što nas upućuje na Salomona koji je vladao u periodu od 970. do 931. godine prije Krista.

Glavna maksima djela je ispraznost života i ta riječ se ponavlja mnogo puta u tekstu. Propovjednik nas prvo kratko upoznaje sa svojim životom i pokušajem stjecanja mudrosti u životu, iako se kasnije ispostavlja da veliki napori pa i mudrost ne znače mnogo, ako se na njih gleda u okviru smrti, koja nas sve ionako jednako očekuje.

Pisac razmišlja o svrsi života i pokušava čitatelju prikazati njegovu krhkost. Iskaz Propovjednika je uglavnom pesimističan i skeptičan. Nakon govora o svom životu, slijedi razmišljanje o smrti i njenoj neupitnosti. Zatim propovijeda o samoći i ljepoti zajedničkog života.

Iako Propovjednik smatra da je sve isprazno i dalje naglašava kako je bitno uživati u životu i njegovim blagodatima jer je to dar od Boga. U posljednjem poglavlju jasno je izražena poruka mladima, koji bi trebali provoditi mladost u radosti, prije nego što im se približi tama starosti. Uz nekoliko glavnih tema uključene su kraće poruke kako treba živjeti, a naglasak je na strahu od Boga. Ipak je on taj koji na kraju sudi naša djela.

Prvi dio

Proslov

Proslov započinje izjavom Propovjednika kako je apsolutno sve ispraznost. Upravo će se taj motiv često pojavljivati unutar knjige. Propovjednik se dalje pita zašto se ljudi uopće trude, kada je sve prolazno – naraštaji se izmjenjuju, a zemlja ostaje i nakon njih. Sunce nastavlja svoju putanju bez obzira na čovjekov trud i životnu situaciju. Vjetar i dalje puše i kreće se u vrtlozima, rijeke teku u mora i zatim se vraćaju kako bi ponovo započele isti proces.

Priroda će nastaviti svoj proces neovisno o ljudima, pa pisac naglašava ponavljanje tih procesa, a zatim izjavljuje kako je sve mučno; ne može se naći nitko tko se nije nagledao i naslušao svega poznatog. Pisac zatim naglašava neprestano perpetuiranje svega. Ono što je bilo ponoviti će se i ne događa se ništa novo pod suncem. Pripovjedač se pita može li se uopće reći kako je nešto “novo” jer sve je već utemeljeno i postoji odavno. Iako se sve ponavlja, Propovjednik navodi kako od prošlosti nije ostalo puno i jednako tako u budućnosti nitko se neće sjećati onoga što će doći poslije.

1. Salomonov život

U ovom ulomku Propovjednik daje čitatelju informacije o svom životu. Navodi kako je bio kralj u Jeruzalemu. Isprva je bio optimističan i trudio se steći što veću mudrost. Istraživao je i pokušavao shvatiti gotovo sve pojave koje su se odvijale pod nebom i na nebu. Nakon što je spoznao sve što je umio, nije osjetio ispunjenje koje je očekivao da će osjetiti nakon izvršetka svog plana. Naprotiv, Propovjednik se osjećao isprazno i neispunjeno te je spoznao da je Bog ljudskom rodu odredio mučnu i tešku zadaću. Sada su mu se sve njegove spoznaje činile kao puste tlapnje. Iskazuje determinističku narav i govori kako se ne može ispraviti nešto što je krivo i ne može izbrojiti ono što ne postoji.

Sam sebi je poručio kako je skupio više mudrosti i znanja nego bilo tko drugi prije njega u Jeruzalemu, ali ni to ga nije ohrabrilo. Uz mudrost je pomno proučio ludosti i glupost, ali ipak je na kraju spoznao da su sve to isprazne riječi. Puno mudrosti znači samo puno jada i boli. Zadovoljstvo je zato pokušao pronaći u užitku i nasladi, ali i to mu je bilo isprazno. Osmijeh mu je bio ludost, a kod užitka nije mogao pronaći koristi. Htio je vidjeti usrećuju li ljude stvari koje čine za vrijeme svoga života te je odlučio konzumirati vino i posvetiti se mudrosti, a istovremeno prigrliti i ludost.

Zato je učinio velike pothvate: sazidao je palače, posadio mnoge vinograde, uredio voćnjake i perivoje te osposobio jezera kako bi natapao sadišta. Kupio je robove i ropkinje, imao sluge i velika stada krupne i sitne stoke, toga je imao više nego itko drugi u Jeruzalemu. Nagomilao je zlato i srebro od raznih kraljeva, nabavio pjevače i pjevačice te ostali ljudski raskoš. Tako je postao velik u imutku, a imao je i svoju mudrost. Priuštio si je sve što je poželio i nije si branio nikakva veselja.

Nakon toga razmotrio je sve što je dosad učinio, zajedno s naporom koji je uložio kako bi sve to ostvario i shvatio da je to sve i dalje ispraznost i tlapnja. Ne postoji ništa što valja pod suncem. Pomnije je promotrio ludost, glupost i mudrost i došao do zaključka da je mudrost bolja od ludosti. Mudrac promatra i razmišlja dok se bezumnik ne snalazi u tami u kojoj luta. Unatoč jasnoj razlici, svjestan je da će obojica jednako završiti. To ga obeshrabruje, pa navodi sumnje u žudnju za mudrošću jer je to i dalje posve isprazno.

Nakon nekog vremena mudrac će biti zaboravljen jednako kao i bezumnik. Obojica u jednom trenutku moraju umrijeti. Nakon te spoznaje, Propovjednik je zamrzio život jer mu se sve to skupa učinilo mučnim. Zamrzio je sve što je stekao svojim trudom i što ostavlja svome nasljedniku te se pita hoće li on vladati kao mudrac ili bezumnik? Svejedno će biti vladar sve njegove muke te priznaje kako mu je sve to isprazno. Počeo je očajavati jer se on toliko trudio i postigao puno toga zbog svoje mudrosti, a sad sve to mora ostaviti nekome drugome, koji uopće nije uložio ni malo napora u sve to.

Na kraju ulomka Propovjednik spominje Boga. On daruje mudrost, spoznaju i radost onome tko mu je u tom trenutku po volji, a grešniku predaje zadaću da skuplja i radi za onoga tko je po njegovoj volji.

2. Smrt

Ovaj ulomak započinje navodom kako Propovjednik sve ima svoje vrijeme. Slijedi nabrajanje u kojemu se navodi vrijeme rađanja, umiranja, plača, smijeha, traženja, gubljenja, mržnje, rata i mira. Nakon toga Propovjednik se pita koja je korist čovjeku od svih njegovih napora? Iznosi svoje razmišljanje o teškoj zadaći koju je Bog zadao čovjeku.

Sve što Bog čini prikladno je i ima svoje vrijeme, ali unatoč tome što je omogućio čovjeku uvid u vjekove, čovjek ne može shvatiti sva djela koja Bog čini. Propovjednik je svjestan da čovjek nema ništa drugo nego da se veseli te čini nešto korisno i dobro za vrijeme svog života jer kad čovjek uživa u hrani, jelu i u onome što je odradio, na neki način uživa u Božjem daru.

Sve što Bog učini, učini to za stalno i mi tome ne možemo ništa dodati ili oduzeti. Ali Propovjednik još uvijek vidi da umjesto pravde svugdje vlada nepravda, a umjesto pravednika caruje zločinac. Zato se tješi da će Bog suditi i onome tko je pravedan i onome tko čini zločin jer ovdje postoji vrijeme za svaku namjeru i čin.

Propovjednik uspoređuje kob ljudi i zvijeri. Njihove su sudbine iste jer čovjek i zvijer jednako ginu. Oni dišu jednakim dahom pa prema tome čovjek ne može ničim nadmašiti zvijer. Zato i jest sve isprazno. I čovjek i životinja će završiti na istome mjestu, jer su svi postali od praha i u njega će se vratiti. Propovjedniku se čini da čovjek jedinu sreću može pronaći je u svome djelovanju jer je to njegova sudbina.

3. Zajednički život

Propovjednik ponovo naglašava silna nasilja koja se odvijaju. Čini se da nema nikoga da utješi potlačene i zaštiti ljude od tlačitelja. Zbog takve situacije, mrtve smatra sretnicima, a od živih i od mrtvih sretniji je onaj tko još nije ni postao, jer nije vidio zlo koje se svakodnevno čini. Propovjednik je doživio da svaki napor i uspjeh čovjeku donosi zavist bližnjih.

Propovjednik opisuje još jednu ispraznost koju je uočio. To je čovjek koji je potpuno sam, a opet pokušava prigrabiti što više blaga. Pri tome se ne pita za koga se toliko muči i uskraćuje li sebi neka dobra. Propovjednik zaključuje da je zato bolje dvojici, nego nekome tko je sam, jer ako jedan padne, drugi će ga podići. Također, ljepše je i spavati u dvoje. Lakše će zaštititi jedan drugoga od nevolje.

Propovjednik uspoređuje mladića koji je siromašan, ali mudar te kralja koji je star, ali lud. Objašnjava da je u tom slučaju bolji mladić jer on može napustiti tamnicu i postati kralj. Nakon toga upozorava čitatelja da pripazi na svoje korake kada bude dolazio u Božji dom. Savjetuje ga da ne priča naglo i da se ne žuri s riječima kada bude pred Bogom.

Propovjednik naglašava važnost toga da se odmah izvrši ono na što se zavjetovalo Bogu, jer Njemu nisu dragi bezumnici. Bolje je ne dati nikakav zavjet, nego se zavjetovati i onda to ne izvršiti. Poručuje ljudima da ne dopuste ustima da ih navedu na grijeh i da nipošto poslije ne govore pred anđelom da je grijeh izrečen nehotice. Nepotrebno je dati mu priliku da se naljuti na izrečeno i da onda uništi tvoje djelo. Na kraju, Propovjednik poručuje čitatelju da se treba bojati Boga.

4. Novac

Propovjednik razmišlja koliko je ljubav prema novcu isprazna. Onaj tko voli bogatstvo, nikad neće biti u potpunosti zadovoljan jer mu nikada neće biti dovoljno bogatstva. Mnogo bogatstva povlači sa sobom i mnogo osoba koje ne njeguju rad, već dolaze na gotovo, pa od bogatstva nemaju nikakve koristi, osim da ga gledaju Zato naglasak stavlja na zadovoljstvo radnika koji se osjeća zadovoljno nakon odrađenog dana, iako je možda jeo malo, dok bogataš noću ne može zaspati zbog brige za svoj imutak. Propovjednik iznosi pripovijest o vlasniku čije je skupljeno blago propalo zbog nezgode, pa ga zbog toga ne može ostaviti u nasljedstvo svojoj djeci.

Pripovjedač dokazuje svoju tezu o ispraznosti bogatstva riječima da će otići s ovoga svijeta jednako gol kao što je na njega. Na koncu ni nema velike koristi što se toliko mučio da stekne imetak. Osoba koja teži steći veliko bogatstvo, živi svoje dane u tami, brizi i srdžbi. Prava sreća za čovjeka je piti i jesti te biti zadovoljan s onim što je napravio u ono kratko vrijeme na zemlji, koje mu je omogućio Bog, jer mu je takva sudbina. Čak ako je Bog čovjeku namijenio bogatstvo, onda bi trebao uživati u tome, jer je i ono dar od Boga.


 


Propovjednik zatim opisuje još jedno zlo koje je primijetio. Naime, Bog nekome dodijeli bogatstvo i počasti, ali mu ne dodijeli mogućnost da u tome uživa, nego u njemu uživa netko drugi. To je za Propovjednika također ispraznost. Uočava kako se čovjek neprestano trudi kako bi jeo, ali njegov želudac nikako da se nasiti.

Ulomak završava s nekoliko pitanja o tome koja je uopće korist čovjeku od mnogo riječi jer su i one isprazne. Pita se tko može znati što je čovjeku dobro u njegovu kratku životu? Tko će mu obznaniti što će se dogoditi nakon njega?

Drugi dio

Proslov

U proslovu Propovjednik navodi kako je bolji jad nego smijeh, a to objašnjava mišlju da je pod žalosnim licem radosno srce. Žalost je prisutna u srcima mudrih ljudi, dok je veseljem ispunjeno srce bezumnih. Uvijek je bolje primiti ukor od strane mudrog čovjeka, nego slušati hvalospjeve i veličanje od strane luđaka. Smijeh luđaka za Propovjednika je ispraznost. Smijeh je u stanju i od mudraca učiniti luđaka, jer veselje ne čini dobro, već kvari.

1. Uzvrat za čine

Pripovijedanje u drugom dijelu uglavnom se sastoji od uputa kako se ponašati i živjeti. Propovjednik navodi kako je važno biti strpljiv jer je bolji kraj nego početak nečega. Savjetuje čitatelje kako se trebaju čuvati od srdžbe jer je ona odlika luđaka.

Prema Propovjedniku, ne bi se trebali pitati zašto su nekad vremena bila bolja jer to pitanje nije mudro, a mudrost je dragocjena. Jednako kao što je novac zaštita, tako je i mudrost bitna jer ona izbavlja onoga tko je posjeduje.

Pripovjedač govori kako je svašta vidio tijekom svog života. Vidio je kako pravedan čovjek propada, unatoč tome što je pravedan, a bezbožnici i dalje žive, unatoč pomanjkanju vjere. Ipak, ne treba biti previše pravedan ili mudar, niti previše opak ili lud jer nema smisla tako se uništavati. Sve te nauke Propovjednik je stekao svojom mudrošću, ali je naposljetku shvatio da mu je mudrost bila nedokučiva jer ono što jest, ono što je bitno, daleko je i teško za pronaći. Zato je ponovo pokušao istražiti mudrost i smisao svega, kako bi spoznao ludost i bezumlje. Tada je otkrio da postoji nešto što je gore od same smrti, a to je žena čije je srce mreža, a ona sama je zamka.

Još jedna poruka za čitatelja je da sluša kraljeve zapovijedi jer je njegova riječ najjača. Za kraj ulomka, Propovjednik razmišlja o grijehu. Kada zlodjelo nije brzo osuđeno, tad se poveća sklonost ljudskog srca da čini zlo. Događa se da grješnici koji neprestano čine zlo žive dugo, ali sretni su samo oni koji se boje Boga. Pošto na zemlji vlada ispraznost, događat će se da pravedne dočeka sudbina zlih i opakih i obratno.

2. Ljubav

Nakon silnih napora da dokuči i shvati mudrost, Propovjednik je pokušao spoznati što se događa na zemlji. Shvatio je da čovjek ne može pronaći spokoj ni danju ni noću. I nitko ne može shvatiti zašto se to događa jer koliko god se trudili, nitko to ne može spoznati, čak ni mudrac, koji samo misli da je otkrio odgovore.

Nakon što je razmišljao o svemu tome, shvatio je kako su pravednici i mudraci u Božjim rukama te kako je čovjek nesposoban razumjeti ljubav i mržnju jer mu je oboje isprazno. Svi će jednako završiti, bez obzira koliko su čisto ili nečisto živjeli te koliko su žrtvovali. To je prema Propovjedniku najgore od svega, svi imaju istu sudbinu – bez obzira kakav život, vodili na kraju će umrijeti.

U zadnjem dijelu ulomka, Propovjednik podsjeća čitatelja kako kod živih barem ima nade, a mrtve se zaboravlja. Tada naglašava kako je bitno s radošću objedovati i uživati u životu s partnerom jer je to vrijeme koje mu je Bog dao. Posljednja poruka je da se učini odmah što god se namjerava jer poslije neće biti vremena.

3. Slučaj

Propovjednik nastavlja s primjerima onoga što je uočio kroz promatranje ljudskog roda. Shvatio je da nisu hitri i hrabri oni koji pobjeđuju na kraju. Jednako tako, mudraci i razumni ne dobivaju bogatstvo, jer vrijeme i kob sustižu sve. Čovjek je poput ribe koja je ulovljena u mrežu, uhvaćeni su u nevolju koja ih dostigne iznenada.

Iznosi i još jednu mudrost, koja mu se učinila bitnom i velikom. Iznosi kratku pripovijest o malom gradu, s malom populacijom, koju je jednog dana napao kralj. Opkolio ih je i podignuo oko grada velike tornjeve. Ipak, u gradu se našao mudar čovjek koji je svojom iznimnom mudrošću spasio grad, ali poslije se tog čovjeka nitko nije sjećao. Iako je bolja mudrost nego snaga, mudrost siromaha se ne cijeni.

Blage riječi koje izgovori mudrac, čuju se bolje nego vika koju proizvodi zapovjednik. Zato mudrost vrijedi mnogo više nego oružje, ali uvijek se nađe barem jedan grešnik koji će pokvariti mnoga dobra. Jednako kao što će uginula muha usmrdjeti mirisno ulje, tako će malo ludosti biti jače i korumpirat će djela mudrosti i časti.

Propovjednik dalje navodi kratke sintagme koje mogu funkcionirati samostalno kao pouke. Nakon toga, nadovezuje se na priču o ludosti i govori da bezumnika uništavaju njegove riječi, dok su riječi mudraca pune miline. Luda osoba započinje svoj govor ludošću i završava ga apsolutnim bezumljem.

4. Starost

Propovjednik veliča svjetlost i veselje jer čovjek živi dugo i uvijek će biti tamnih dana. Zato ne treba trošiti dane na tugu već na veselje. Ono što čeka čovjeka je ispraznost i zato se treba veseliti i veličati svoju mladost koja ne traje dugo. Nalaže mladim ljudima da prate svoje srce i slijede svoje želje, ali ih i upozorava da će mu na kraju za sve to suditi Bog. Zato je potrebno ukloniti jad i bol iz srca i tijela te uživati u poklonjenim danima. Ali i u danima mladosti treba misliti na Stvoritelja, pogotovo prije nego što dođu zli dani i nanižu se godine. Treba biti svjestan kraja prije nego što svjetlost potamni i prije nego što dođe vrijeme kada utihne pjev ptica, pa se više ne čuju ni zvukovi pjesme.

Zaglavak

U zaglavku pripovjedač više nije Propovjednik, nego se javlja drugi govornik koji pripovijeda o njemu. Taj pripovjedač navodi kako je Propovjednik bio mudar, sastavio je mnogo mudrih izreka i tako podučavao narod mudrosti. Pri tome je pokušavao pronaći riječi koje su prikladne i time što izravnije prikazati istinu.

Naglašava važnost i vrijednost besjeda mudrih ljudi, koji ostavljaju svoje znanje na korist čitavog naroda te koliko snage iziskuje pisanje knjige. Slijedi završna riječ koja svima poručuje da se treba bojati Boga i izvršavati njegove zapovijedi jer će sva djela Bog na kraju i suditi.

Analiza lika

Propovjednik – jedini lik, ujedno i pripovjedač u tekstu. Daje se naslutiti da je riječ o starijem čovjeku koji je proživio mnogo toga te prisustvovao raznim događajima. Lik je sposoban i sklon analizi svega što ga okružuje, pa tako svog vlastitog života. Pokušao je steći mudrost i pri tome je posebno zanimanje pokazao za prirodu i sudbinu ljudi te njihov način života. Njegovi zaključci uglavnom su pesimistične naravi, ali na nekoliko mjesta naglašava važnost uživanja u blagodatima i danima na zemlji koji su čovjekov dar Boga. U isto vrijeme, strašno je razočaran u čovječanstvo, ali svejedno daje savjet mladim ljudima da ne potroše dane koje imaju te da iskoriste svaku priliku. U svojim razmišljanjima shvatio je mnogo toga te odlučio savjetovati druge. Ponekad je sam sebi proturječan jer se lomi između shvaćanja kako je apsolutno sve u životu isprazno i mišljenja da treba uživati u onome što nam je dano.