Kristalni zvončići

Priča o kristalnim zvončićima je igrokaz u kojemu dječak Darko svojim dobrim prijateljima pripovijeda o patuljku Macku i njegovom čudesnom aparatu. Prije Darkove priče događa se situacija s bakom kojoj treba pomoći, a nitko od dječaka osim Darka nije se ponudio za pomoć.

Nakon što je Darko pomogao starici, vratio se na igralište i počeo pripovijedati bajku o zvončićima koju je njemu ispričao jedan književnik. Ispočetka su ostali dječaci pomislili kako je Darko poludio jer se potpuno promijenio no na kraju su shvatili kako je on samo dobar dječak koji svima želi pomoći.

Pouka ovog igrokaza je da starijima i nemoćnima uvijek treba pomoći ako smo u mogućnosti jer jednog dana i nas same čeka starost te ćemo poželjeti da nam neko dobro dijete pomogne.

Vrsta djela: igrokaz

Tema djela: dobro uvijek pobjeđuje zlo

Mjesto radnje: igralište

Vrijeme radnje: neodređeno

Kratak sadržaj

Štefek, Vlado, Darko i Bero igraju nogomet na igralištu i pozdravlja ih stara baka. Upitala ih je mogu li joj reći kako najlakše doći do Držićeve ulice. Darko joj je dao upute i nastavio dalje igru. Starica se zahvalila, ali nije se usudila sama otići do te ulice pa je upitala ne bi li ju netko otpratio do tamo. Vlado joj je rekao kako oni sada igraju nogomet i nemaju vremena otpratiti ju. Starica se ispričala i rekla da ako ne mogu ona se neće naljutiti.

Darko je ipak pitao dečke da li da otprati staricu do Držićeve ulice. Štefek mu je rekao da će otići baš onda kada su se dobro uigrali. Darko je pomislio kako je to njegova dužnost i bilo mu je žao starice. Dečki su mu rekli da ne može svakoj starijoj osobi biti sluga, no Darko je zadnji puta udario loptu i otrčao do bake kako bi joj pomogao. Štefek je pomislio kako je Darko poludio. Bero nije bio nimalo sretan što je Darko to učinio jer je imao osjećaj kako ih je ostavio usred igre. Čak se i razljutio.

Štefek je dalje nastavio pričati o Darku i zaključio kako nešto s njime nije u redu. Vlado se složio s tim i dečkima ispričao što se neki dan dogodilo s Darkom. Vozili su se tramvajem i smjestili su se na lijepa mjesta. Na stanici su ušla dva penzionera, a Darko je odmah poskočio i rekao im neka sjednu na njegovo mjesto. Vlado je ostao sjediti na svom mjestu jer je smatrao kako je on platio svoju kartu isto kao i oni, ali tko prvi nađe mjesto u tramvaju, njegovo je. Bero i Štefek su se složili s njime.

Štefek je zatim ispričao kako je Darko ljetos i njega iznenadio svojim ponašanjem kada su se htjeli švercati u tramvaju, a on je rekao kako to nije u redu i da se to ne radi. Štefek je znao da se to ne smije raditi, ali upravo je u tome sva čar. Bero je rekao kako on pretpostavlja što se s Drakom dogodilo. Ljetos se družio s jednim književnikom i to mu je skroz pomutilo pamet. Vlado je komentirao kako je i on ljetos čitao knjigu, ali svejedno drugima ne soli pamet kao Darko. Štefek mu je rekao kako od toga što je on pročitao sigurno ne može drugima soliti pamet. Vlado se uvrijedio i rekao kako nije on sada tema razgovora već Darko.

Darko se vraćao prema igralištu i kada je stigao rekao je dečkima da mogu nastaviti s igrom. Bero mu je rekao kako se nije pokazao kao pravi prijatelj jer ih je ostavio na cjedilu baš usred igre. Darko im je krenuo objašnjavati zašto je pomogao starici, a dečki su ga slušali što priča. Zamolio ih je neka mu se ne smiju i rekao kako je u glavi čuo zvončiće dobrog patuljka iz priče kada se baka pojavila na igralištu. Vlado je pomislio kako je skroz poludio, a Štefek ga je pitao vjeruje li on još uvijek u patuljke. Darko im je objasnio kako nije riječ o patuljcima iz Snjeguljice već o patuljku Macku i čudesnom aparatu.

Dečki su načulili svoje uši i znatiželjno poslušali Darkovu bajku. Zaista je znao lijepo pripovijedati, a dečki su zapravo uživali slušajući ga. Darko je krenuo pričati o patuljku s aparatom koji je funkcionirao na način da je signalizirao kada bi se nešto događalo s djecom. Bio je to nevidljivi patuljak i čim je primjetio neku opasnost na aparatu bi se uključili signalni kristalni zvončići koji su djecu upozoravali da im srcu prijeti zlo. Bero je rekao kako je to zaista čudesan aparat, a Darko je odgovorio kako su signali stizali točno do onog djeteta kamo ih je patuljak Macko usmjerio. Cilj je bio da dobro pobijedi zlo i dok se to nije dogodilo zvončići su neumorno zvonili. Štefek je bio skeptičan i komentirao kako je moguće da zvončići tako nešto učiniti. Bero mu je rekao neka ne prekida Darka dok priča. Darrko je zatim nastavio pripovijedati kako je patuljak Macko bio zadovoljan samo onda kada je dobro nadvladalo zlo i nakon toga bi zapjevao pjesmicu.

Vladi se svidjela pjesmica patuljka Macka, a Bero je nagovorio dečke neka i oni zapjevaju zajedno. I tako su dečki zapjevali i bili radosni. Vlado je zaključio da su oni savršen tim. Darko je zatim nastavio pričati kako ova bajka ima zapravo dublje značenje jer je tako rekao pisac koji ju je napisao. Bero i Vlado su odmah prokomentirali kako su znali da je književnik utjecao na čudno Darkovo ponašanje. Darko im je rekao kako on svaki puta kada se nećka oko nečega čuje te zvončiće i jednostavno mora učiniti dobro djelo. Iz tog razloga je danas pomogao baki.


 


Štefek i dečki su rekli kako će Darko jednog dana postati dobar književnik ako nastavi ovako lijepo pričati priče. Bero se nasmijao i rekao kako će književnik sigurno postati, ali injženjer nikada. Štefek se složio s Berom i rekao da će njih dvojica postati izvrsni inženjeri, takvi da će im i patuljak Macko biti zavidan. Vlado je rekao kako je patuljku uspjelo da im zabije gol i da im svoj četvorici zvone kristalni zvončići u usšima, ali je vrijeme za polazak kući. Bero je rekao kako se neće oglušiti na zvonjavu ako se dogodi slična situacija kao danas s bakom.

Dječaci su laganim korakom krenuli prema kući i pomislili kako im možda i na putu do doma zazvone kristalni zvončići.

Likovi: Štefek, Vlado, Darko, Bero, Starica

Štefek – jednog dana želi postati vrsni inženjer. Svidjela mu se pjesmica koju je patuljak volio pjevušiti. Dok je Darko pričao priču, stalno mu je upadao u riječ dok ga Bero nije opomenuo.

Vlado – dobar prijatelj, ali nije volio čitati knjige. Prijatelji su ga radi toga zafrkavali. Za Darka je pomislio kako je poludio i kako se nešto čudno s njime događa. Na kraju je pohvalio Darka kada je ispričao priču o patuljku Macku i rekao da mu je drago što je pomogao bakici kada joj je bila potrebna pomoć.

Darko – obožavao je književnost te nakon druženja s jednim piscem potpuno je promijenio svoje ponašanje. Kada bi god vidio da nekome treba pomoći on bi vrlo rado učinio. Volio se družiti s prijateljima i naučio ih je da moraju uvijek biti dobri prema drugim ljudima, pogotovo onima koji ih zamole za pomoć.

Bero – želio je postati inženjer poput Štefeka. Bio je u pravu kada je rekao da se Darko promijenio otkako se družio s jednim piscem. Kada je Darko ispričao bajku o kristalnim zvončićima potvrdio je kako je dobro zaključio zašto se Darko promijenio. Svidjela mu se bajka i rekao je kako će ubuduće i on ispravno postupiti kada nekome bude bila potrebna pomoć.

Starica – starija baka koja je dječake molila za pomoć. Kada su je odbili, nije inzistirala da ju odvedu do obližnje ulice, ali je bila presretna kada joj je Darko priskočio u pomoć.

Bilješka o autoru

Zlata Kolarić-Kišur rodila se 1894. godine u Slavonskom Brodu. Odrasla je u Požegi, gradu kojeg su Rimljani nazvali “Zlatna dolina”, od kuda i naziv za njezino djelo u kojem je opisala svoj život.

1919. godine preselila se u Zagreb gdje je pohađala djevojačku i žensku stručnu školu. Književnošću se počela baviti 30-ih godina prošlog stoljeća kada je počela pisati kratke priče, igrokaze i stihove za djecu.

Izvedeni su njezini brojni igrokazi, a veliki uspjeh postigla je i drama za odrasle “Povratak”. Autobiografske pripovijesti “Moja Zlatna dolina” objavila je 1972. godine.

Umrla je 1990. godine u Zagrebu, u 96. godini života.