Knjiga o Juditi

Sveto pismo ili Bibliju dijelimo na starozavjetne i novozavjetne knjige. Starozavjetne su pisane u razdoblju prije rođenja Isusa Krista, dok novozavjetne opisuju političku, ekonomsku i duhovnu situaciju društva nakon njegovog rođenja.

Biblija svoje ime duguje umanjenici grčke riječi za svezak ili knjigu he biblos, koja u množini glasi biblia.

Nekoć je Biblos bila stara fenička luka, sjevernije od današnjeg Bejruta u Libanonu. U to vrijeme ona je bila glavno feničko trgovačko središte, a Feničani su bili glavni posrednici pisaćeg materijala i začetnici alfabeta. Stoga ne čudi da su Grci upravo po toj luci, za koju možemo reći da je epicentar naše pismenosti, nazvali pergamente koji su sadržavali pisanu riječ.

Biblija ima više autora i pretpostavlja se da je bila pisana u razdoblju od 10.st.pr.K. do 1. st.po.K. Židovi i kršćani tu zbirku religioznih svezaka svatko na svoj način smatraju svetom.

Biblijski tekstovi su više od samoga književnoga djela i povijesnih zapisa o životu drevnih civilizacija Mezopotamije i Egipta. Mnogi narodi smatraju da sadržavaju i Božju riječ, te naputke za moralan, pravedan i Bogu dostojan život. Također, Biblija je i spomenik povijesti čovječanstva, te temelj europske kulture i civilizacije.

Biblijski motivi su tijekom dugog niza godina i stoljeća bili česta inspiracija mnogim umjetnicima za ostvarenje njihovih umjetničkih djela. Jedan od takvih biblijskih motiva je i motiv lijepe udovice Judite koja prinosi veliku žrtvu za spas i obranu svoga naroda okupiranoga od neprijateljske vojske.
Motiv nedužne žrtve i pobjede kroz patnju, bio je iznimno inspirativan umjetnicima, te ga je za vrijeme renesanse obradio i naš Marko Marulić u svom znamenitom epu “Judita”. U njemu, opisujući starozavjetnu priču, zapravo alegorijski opisuje otpor Splićana pred napadom Turaka koji se zbivao za Marulićevog života.

Važno je napomenuti, da samo katolički Stari zavjet u svom kanonu sadrži Knjigu o Juditi, pošto židovi svetima smatraju samo knjige pisane na aramejskom i hebrejskom jeziku u razdoblju do rođenja Isusa Krista.
Te knjige, pošto sadrže prva božja načela, još nazivamo protokanonske ili prva načela tj. zakone. Deuterokanonske knjige (grč. deuter znači drugi) su knjige staroga zavjeta pisane na grčkom jeziku.

Premda su Knjiga o Juditi i Knjiga o Tobiji prvotno pisane hebrejskim jezikom, ne smatraju se protokanonskim knjigama. pošto su ti zapisi izgubljeni i nađeni su samo grčki prijevodi.

Osim Knjige o Juditi, deuterokanonske knjige su još i 1. i 2. knjiga o Makabejcima, Tobija, Knjiga Sirahova i Knjiga Mudrosti, te dijelovi Baruhove, Danielove, Esterine knjige i Jeremijino pismo i ta djela su dio katoličkog kanona.

Stari zavjet sadrži 46 knjiga i dijelimo ga na pet većih cjelina. To su: Petoknjižje (Knjiga Postanka, Izlazak, Levitski zakonik, Brojevi, Ponovljeni zakon), Povijesne knjige (Jošua, Suci, Knjiga o Ruti, Prva knjiga o Samuelu, Druga knjiga o Samuelu, Prva knjiga o Kraljevima, Druga knjiga o Kraljevima, Prva knjiga ljetopisa, Druga knjiga ljetopisa, Knjiga Ezrina, Knjiga Nehemijina, Tobija, Judita, Estera, Prva knjiga o Makabejcima, Druga knjiga o Makabejcima ), Psalmi, Mudrosne knjige (Job, Mudre izreke, Propovjednik, Pjesma nad pjesmama, Knjiga Mudrosti, Knjiga Sirahova), Proročke knjige (Izaija, Jeremija, Tužaljke, Baruh, Ezekiel, Daniel, Hošea, Joel, Amos, Obadija, Jona, Mihej, Nahum, Habakuk, Sefanija, Hagaj, Zaharija, Malahija).

Knjiga o Juditi spada među Povijesne knjige i književni povjesničari je smatraju za prvu povijesnu moralnu pripovijetku ili parabolu. Premda opisuje povijesno razdoblje vladavine asirskog kralja Nabukodonosora, povijesno je neprecizna, pa se zato smatra bitnijom kao alegorija i moralni nauk djela.
Judita, što na hebrejskom znači “slavljena”, Židovkinja je i prelijepa mlada udovica koja odluči zavesti vojskovođu neprijateljske vojske Holoferna i tako spasiti židovski narod, koji je gubitkom vjere u Boga postao apatičan, te je prestao pružati otpor neprijateljskim snagama. Vidjevši da je židovski narod obeshrabren, Judita odluči žrtvovati se za spas svog božjeg naroda. Svojom odlukom da se žrtvuje za sveopće dobro, ona alegorično opravdava svoje ime, koje u prenesenom značenju znači “slavljena Židovkinja”, te postaje spasiteljica Židova, simbol otpora i nepokolebljive vjere u Boga te zbog toga biva slavljena.

Da bi u potpunosti razumjeli važnost samoga djela moramo sagledati vremenski okvir u kojem je ono pisano. Pisano je za vrijeme židovske borbe protiv helenizacije između 2. i 1. stoljeća prije Krista. Zbog neprestanih ratovanja, nestašice hrane, vode te raznih bolesti židovski narod je oslabljen i onemoćao, pa biva pred stalnom prijetnjom od egzodusa. Zato se stvara potreba za glorificiranjem važnosti očuvanja židovske loze.

Tako nastaje i ova priča o hrabrosti žene koja je moralno neokaljana, odana i spremna podnijeti žrtvu za svoj narod, unatoč tome što je cijena te žrtve njena čast. Svojom hrabrošću ona židovskom narodu postaje primjer te vraća snagu i želju za borbom.

Sama priča ima sretan kraj, pobjedom židovskog naroda nad neprijateljem. Simbolički označava pobjedu monoteizma kojeg prakticiraju Židovi, pred politeizmom, koji je u to vrijeme bila najraširenija religijska struja.

Ovu rodoljubnu pripovijest dijelimo na:

1. Holofernov vojni pohod

2. Opsjedanje Betulije

3. Judita

4. Judita i Holoferno

5. Pobjeda

Kratak sadržaj

Holofernov vojni pohod

Na početku djela saznajemo da se radnja odvija za vrijeme dvanaeste godine vladavine Nabukodonozora, kralja Asiraca. On se odluči osvetiti cijelom židovskom narodu zbog neposlušnosti , nakon što je poslao iz Ninive poziv brojnim ljudstvima da mu se pridruže u borbi protiv Arfaskada, kralja Medijaca. U Bibliji stoji zapisano: “Nabukodonozor, kralj Asiraca, uputi poruku svim stanovnicima Perzije, svima onima koji življahu na zapadu, stanovnicima Cilicije, Damaska, Libanona i Antilibanona i svim stanovnicima morske obale, narodima Karmela, Gileada, Gornje Galileje i prostrane ravnice Ezdrelona, svima onima koji prebivahu u Samariji i njezinim gradovima, u Transjordaniji sve do Jeruzalema, Batane, Kelusa, Kadeša, Egipatske rijeke, Tafnesa, Ramsesa i po svemu području Gešema, sve do onkraj Tanisa i Memfisa, najposlije svima stanovnicima Egipta sve do granice Etiopije.”

Pošto za stanovnike zapadnih pokrajina Nabukodonozor bijaše samo običan čovjek, te ga nisu smatrali bogom, njegov zahtjev s prezirom otklone i otpreme njegove kraljeve glasnike praznih ruku, ne iskazavši im počasti. Nabukodonozor se strašno razbjesni zbog nepoštivanja i zakune se da će opustošiti sva ta područja.

Godine sedamnaeste sav sjaj glavnog grada Medijaca Ekbatane svede na opustošena gradska trgovišta i zauzete kule pompoznih zidina grada.
Nabukodonozor protjera svu asirsku vojsku, a njihovoga kralja Arfaksada sulicama da izbosti do smrti, nakon što ga njegovi vojnici uhvate u bijegu na planinama Ragaua.

Nakon pobjede, zajedno sa svojim vojnicima utabori se između zidina Ekbatane te se 120 dana u miru i spokojstvu prepusti besposličarenju.
Zadovoljan i osokoljen pobjedom, počne kovati planove i smišljati osvetu zapadnim pokrajinama. Pozove svog velikog vojskovođu Holoferna da povede osvetnički pohod, te ga otpremi na zapad s vojskom od sto dvadeset tisuća pješaka i dvanaest tisuća strijelaca na konjima. Deve, magarci i volovi nosili su im silnu opremu, hranu i zlato koji su ponijeli sa sobom na put.

Nabukodonozor je Holofernu naredio da nema milosti prema zarobljenicima i da opustoše sve čega se dotaknu. Kad su Zapadna plemena vidjela okrutnost vojske koju je predvodio Holoferno, koja je pljačkala blago, palila njive i ubijala sve mlado, od straha poslaše svoje glasnike da se predaju i poklone Holofernu, te mu stave na raspolaganje svoje živote i imovinu.

Kad je ulazio u gradove, građani su pred njim padali ničice i zazivali Nabukodonozora kao Boga. Dopustili su im da sve njihove domaće bogove i hramove sravnaju sa zemljom.

Vijesti o Holofernovim pobjedama, okrutnosti njegove vojske i pustošenju pokrajina, pristizale su i u Judeju. Njezini stanovnici započeli su pripreme za obranu, tek što su se vratili iz egipatskog ropstva.

Započnu podizati utvrde, logore i skupljati hranu, a veliki svećenik Joakim, koji se nalazio u Jeruzalemu. poruči po svojim glasnicima stanovnicima Betulije i Betomestaima da zaposjednu brdske prijelaze koji vode u Judeju. Prolaz je bio toliko tijesan da su samo dva po dva čovjeka mogla onuda prolaziti.

Istovremenu, duhovno su se počeli pripremati za novu nevolju koja samo što ih nije zadesila.

Pobožni stanovnici u znak pokore započnu post, pospu su se s pepelom i obuku kostrijet, grubo sukno od životinjske dlake koje se nosi kao pokora. Padnu ničice i počnu zazivati Božje ime, da pogleda svoj narod i ne preda ga pokolju i ropstvu.

Vijest o pripremama Izraela za borbu, stigne i do Holoferna. Stade ga strašno zanimati koji je to narod koji se jedini odupire njegovoj sili.

Njegov sluga Ahior, vođa svih sinova Amonovih, ispriča mu povijest izraelskog naroda koji se odrekao bogova svojih predaka i počeo poštivati Boga nebeskoga. Ahior ga je svjetovao da se prije pohoda raspita žive li oni trenutno u slozi sa svojim Bogom, jer dok ga štuju, prati ih blagostanje i blagoslov, a kad mu okrenu leđa, padnu u nemilost i ropstvo te ih zadese mnoge nedaće.

Holoferna razljuti Ahiorov savjet smatrajući da nikakav Bog ne može spasiti Izraelce od njegove moćne vojske. Za kaznu ga ostavi ispod brda, prepuštajući ga milosti Izraelaca.

Oni ga ne ubiju, već ga odvedu svojim poglavarima da ih izvijesti o Holofernovim planovima. Kad su čuli što im se sprema, pali su ničice u molitvi i cijelu noć stali dozivati ime Božje ime u pomoć.


 


Opsjedanje Betulije

Odmah nakon svitanja Holoferno krene sa svom svojom vojskom kazniti drznike koji su mu se usudili suprotstaviti.

Umjesto da sa svojom silnom vojskom direktno napadne Izraelce, njegovi podanici mu mudro savjetuju da zaposjedne izvor vode i sve izlaze iz grada, te da se strpi i pričeka dok ih ne iscrpi žeđ i glad.

Stanovnici grada Betulije su izdržali trideset i četiri dana okupacije. A onda žene i djeca počnu padati u nesvijest od iscrpljenosti.

Vidjevši njihovu muku, predstavnici naroda su otišli do gradskih starješina i zatražili od njih da predaju grad Holofernovim pljačkašima, jer bolje je biti rob, nego gledati djecu i žene kako umiru.

Starješina ih zamoli da se strpe još samo pet dana. Nek se obrate milostivom Bogu za pomoć, a ako se on ogluši na njihov zahtjev, predat će grad u ruke Holoferna.

Judita

Juditu je bila bogobojazna žena, šesnaesta generacija izraelske loze, koja je tri godine i 4 dana bila udovica Manašea. Od njegove smrti živi asketski, u celibatu i postu.

Prema navodima povjesničara Juditina loza je najduža židovska loza spomenuta u Bibliji: “kći Merarija, sina Oksa, sina Oziela, sina Elkija, sina Ananije, sina Gedeona, sina Rafaina, sina Ahitoba, sina Elije, sina Helkije, sina Eliaba, sina Natanaela, sina Salamiela, sina Sarasadaja, sina Izraelova.”

Nakon što je čula što je starješina Ozija obećao narodu, odluči se na pothvat kojim će spriječiti predaju i o kojem će se još dugo – vjekovima! – pričati. Judita je vjerovala da su i oni, poput Abrahama, stavljeni na kušnju te da će ih stići zla kob ako se odreknu svog Boga. Zamoli narod da se strpe i već isti dan zaputi se u Holofernov tabor sa svojom sluškinjom.

Na putu prema taboru preda se molitvi Bogu od kojeg zamoli snagu da izvrši svoj naum. Zamoli da joj da zamamnu riječ koja “u krvi obara one koji su se sagriješili protiv njega”.

Judita i Holoferno

Nakon molitve, Judita skine svoje udovičke halje i obuče svečane haljine. Obuje sandale, okiti se nakitom, stavi na sebe mirisne masti i ovjes preko kose, da zadivi ljude koji je budu gledali. Svojoj sluškinji dade nositi vino i slatku pogaču pa se zaputi do ulaza u Holofernov tabor.

Svoj dolazak najavi kao dolazak kćeri Hebrejaca, naroda koji će se upravo predati Holefernu. Želi ga obavijestiti kako je narod na izmaku snage i ostaje bez hrane, te mu želi pomoći u borbi sa svojim savjetima.

Vojnike koji su bili na straži, Judita opčini svojom ljepotom pa je odvedoše Holofernu. Judita osvoji Holofernovo srce laskanjem i lažnim obećanjima. Njena usta bila su puna hvale za Nabukodonosora i Holoferna, a pokude za izdajnički hebrejski narod koji su počinivši bezakonje i razgnjevili Boga tako što su počeli jesti stoku koju im je Bog zabranio da jedu.

Holofernu se svidje sve što mu je Judita rekla pa naredi svojim slugama da je dobro ugoste. Dobije dozvolu da svaku večer svoga boravka može sa svojom sluškinjom izaći na večernju molitvu.

Kako bi podigao moral među svojim časnicima, Holoferno naredi da se pripremi gozba na koju su pozvali i svoju gošću Juditu.
Na gozbi je uživao u njenom društvu. Jeli su i pili zajedno, te je Holoferno, opijen njenom ljupkošću, u potpunosti se opustio i popio previše vina. Više nego ikada u životu.

Pobjeda

Gozba se bila oduljila i uzvanici su otišli na počinak. Judita je ostala sama u šatoru s Holofernom, koji je pod utjecajem vina utonuo u dubok san.

Judita naloži svojoj sluškinji da je pričeka pred ložnicom, kao i svakog dana prije molitve. Kad ostane potpuno sama s Holofernom, uzmogne snage i uputi molitvu Nebu: “Bože Izraelov, ojačaj me danas.” te u dva snažna udarca po vratu, Holofernu odrubi glavu.

Judita preda Holofernovu glavu svojoj sluškinji, koja je stavi u torbu pa se zajedno zapute na dnevnu molitvu. Ali umjesto na molitvu krenu put Betulije noseći sa sobom glavu od neprijatelja.

Kad je stigla u svoj grad, pobjedonosno stade klicati slavu Božju i svojim sumještanima reče neka hvale Boga jer je bio milostiv. Juditinom rukom On je maločas potukao neprijatelja židovskog naroda.

Čuvši tu vijest, puk ničice pade na zemlju i u jedan glas su povikali: “Blagoslovljen da si Bože, koji si danas satro neprijatelja naroda svog.”

Vrsta djela: povijesna pripovijetka, moralna parabola

Vrijeme radnje: oko 2. st. pr.Kr.

Mjesto radnje: Ekbatana, Betulija

Likovi: Judita, Holoferno, Nabukodonozor, sluškinja, židovi…

Analiza likova

Judita, što na hebrejskom znači “slavljena”, Židovkinja je i prelijepa mlada Manašeova udovica Manašea Ona odluči zavesti Holoferna, vojskovođu neprijateljske vojske, i na prijevaru ga ubiti. Tako će židovskom narodu vratiti nadu u pobjedu. Njen narod je gubitkom vjere u Boga postao apatičan i prestao pružati otpor neprijateljskim snagama.

Judita je bila hrabra i bez dvojbe je sreću svog naroda stavila ispred vlastitog života, ne samo riskirajući smrt, već znajući da će zasigurno doći na loš glas kao žena bez morala.

Judita je bila iznimno bogobojazna žena. Živjela je asketski nakon smrti svoga muža, u celibatu i postu pune 3 godine i 4 dana.

Također saznajemo da je šesnaesta generacija izraelske loze i zato ne čudi što je upravo ona odlučila svojim sunarodnjacima vratiti vjeru u milost božju.

Holoferno je asirski vojskovođa Nabukodonozorove vojske koji je bio poznat po svojoj okrutnosti i neustrašivosti. Ipak, i njegovu grubu vanjštinu Judita je uspjela slomiti svojom riječitošću, galantnošću i ljepotom. U njoj nije vidio neprijatelja, pa se pred njom i previše opustio. Umro je tako što mu je Judita odrubila glavu, nakon što je pijan i posve neoprezan zaspao pred njom.

Nabukodonozor je bio kralj Asiraca, koji je krenuo u veliki pohod osvajanja Zapada, rušeći sve što mu se našlo na putu. Poražavao je vojske, ubijao ljude i bio odgovoran za strašne zločine. Sve to je opravdavao time što se smatrao najvećim i dostojnim svog tog uništenja. Vjerovao je za sebe da je bog Sunca i bio je veliki neprijatelj palestinskog naroda.