Milan Obrenovic je unuk Miloševog brata Jevrema Obrenovica. Na knezevski presto u Srbiji došao je nakon topciderskog atentata na Mihaila Obrenovica i puca koji su izvršili vojni ministar Milivoj Blaznavac i Ustavobranitelji. Milan je tada imao cetrnaest godina, pa su za namesnike izabrani Milivoj Blaznavac, Jovan Ristic.
Posle Berlinskog kongresa knez Milan Obrenovic postaje sve vise zavisan od Austro-Ugarske i vodi austrofilsku politiku. Za austrougarske usluge i podrsku na Berlinskom kongresu, Srbija je morala da ucini mnoge privredne ustupke Austro-Ugarskoj. Sklapajuci sa njom Trgovacki ugovor (1881), dala joj je najvece povlastice za plasiranje robe na srpsko trziste. Ipak, ovaj ugovor je u doba dobrih politickih odnosa sa Austo-Ugarskom stvarao Srbiji povoljne uslove za unapredjenje njene trgovine i privrede u cjelini, jer se Austro-Ugarska,prilikom potpisivanja konzularnog sporazuma sa Srbijom, odrekla dotad vazecih odredaba o povlascenom polozaju svih gradjana u Srbiji. cinjenica je medjutim da je knez Milan Trgovackim ugovorom sa Austro-Ugarskom potcinio srpsku drzavnu i nacionalnu dobrobit svom licnom i dinastickom interesu.
Neposredno po potpisivanju Trgovackog ugovora, Srbija je potpisala sa Austro-Ugarskom Tajnu konvenciju, kojom se odrekla pretenzija na BiH i Novopazarski Sandzak, a za to je dobila obecanje Austro-Ugarske diplomatije da }e je podrzavati u ekspanziji prema jugu i u isto doba braniti interese dinastije Obrenovic. Jednim clanom Tajne konvencije Srbija se obavezala da bez prethodnog sporazuma sa njom nece pregovarati niti zakljucivati politicki ugovor s drugom kojom vladom i nece pustiti na svoje zemljiste kakvu stranu vojsku. Istovremeno je Austro-Ugarska obecala da }e podrzati proglasenje Srbije za kraljevinu, a kneza Milana za kralja.Tajna konvencija u sustini ogranicavala samostalnost Srbije. Ovom konvencijom se konacno zavrsava izgra|ivanjem austrofilskog pravca spoljne politike poslednjih Obrenovica.
Mnoge pronevere i spekulacije s obveznicama izazvale su ogromno nezadovoljstvo, to je veoma poljuljalo knezev ugled. U teznji da poboljsa stanje, knez Milan se 1882. proglasio kraljem a Srbiju proglasio kraljevinom. Ovim cinom Milanov ugled nije znacajnije poboljsan, njegova vladavina nije uzivala siru narodnu podrsku. Bas u ovo doba politicka sukobljavanja pristalica i protivnika Milanove vladavine pocinju da prozimaju cjelokupan drustveni zivot Srbije.Nosioci tih sukobljavanja bile su uglavnom novoosnovane politicke partije. Znacajne gradjanske politicke partije ovog perioda su bile: Radikalna, Liberalna i Naprednjacka partija.
Politicka delatnost Radikalne partije protiv samovoljne vladavine kralja Milana, koga je podrzavala Naprednjacka partija, sticala je sve vise pristalica. U takvim okolnostima vladarev ugled je stalno opadao, pa je sukob izmedju vlasti i radikala postao neizbezan. Povod za sukob bila je odluka vlade da se od naroda pokupi vatreno oruzje. To izaziva sukobe i konacno dovodi do oruzanog ustanka 1883. u istocnoj Srbiji oko Zajecara i Knjazevca. To je bila Timocka buna. Ona je bila masovni seljacki pokret sa demokratskim ciljevima. Buduci da nije uspjela, ona je znacila poraz radikala, kao pobornika burzoaske demokratije, i ucvrscenje nenarodnog politickog rezima kralja Milana u narednih nekoliko godina.
Nesrecni i nepravedni rat, Srpsko-Bugarski rat (1885), pokrenut na zauzimanje kralja Milana i njegovih najblizih saradnika, (koji su sprovodili svoj apsolutisticki sistem vladavine i despotizam ), zavrsen porazom kod Slivnice, do kraja je unistio ugled samog kralja, a ojacao snage opozicije, pre svega Radikalne partije. Zato je ubrzo po okoncanju rata doslo do pregovora izmedju kralja i radikala. Rezultat tih pregovora bio je novi ustav, objavljen krajem 1888. On se zasnivao na nacelima gradjanskog parlamentarizma, gra|anskih sloboda, zavodio je tajno i neposredno glasanje, kao i opstinsku i okruznu samoupravu. Pristalice radikala iz naroda nisu bili zadovoljni novim ustavom. Najvise su mu zamjerali {to nema odredaba o socijalno ekonomskim pitanjima seljastva, {to nije ukinuo birokratiju, {to je sacuvao stajacu vojsku, {to je zadrzao imovinski cenzus i {to je ustanovio "kvalifikovane poslanike". Posle donosenja novog ustava kralj Milan se odrekao prestola u korist svog sina Aleksandra Obrenovi}a.
Prikazani su postovi s oznakom ZANIMLJIVOSTI. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom ZANIMLJIVOSTI. Prikaži sve postove
ponedjeljak, 6. lipnja 2016.
Mihailo Obrenovic (1860-1868),period druge vladavine
Knez Mihailo je zelio da vlada kao i njegov otac, apsolutisticki, iako je smatrao da sistem vladavine mora biti zasnovan na zakonskoj osnovi. Zato je umjesto otvorenog despotizma uspostavljao licni rezim, prikrivajuci ga zakonskom formom. U tom cilju, a zeleci istovremeno da iz Srbije ukloni turski uticaj, Mihailo je 1861. sazvao Veliku narodnu skupstinu. Ona je tom prilikom donijela zakone koje je vlada iznela pred nju: Zakon o Narodnoj skupstini, Zakon o Drzavnom savjetu i Zakon o narodnoj vojsci. Ovim zakonima bio je ucvrscen Mihailov apsolutisticki sistem vladanja, ali je Srbija bas na osnovu njih postajala sve nezavisnija od Turske jer su nekim njihovim odredbama ponistavani mnogi propisi "Turskog ustava" iz 1838. Apsolutisticka vladavina kneza Mihaila stvarala mu je mnoge neprijatelje i dovodila do organizovanja zavera. Pripadnici jedne zaverenicke grupe, opredeljeni kao radikali i prista{e Karadjordjevica, 1868. u Kosutnjaku kod Beograda izvrsili su atentat na kneza Mihaila i ubili ga. Njegovom smr}u okoncan je jedan znacajan period u politickoj istoriji Srbije u 19. vijeku.
Najznacajniji zadatak tadasnjeg srpskog drustva je postalo razvijanje srpske nacionalne svjesti i pripremanje srpskog naroda za osloba|anje od tu|inske vlasti i njegovo politicko ujedinjenje. Prema shvatanju knez Mihaila i Ilije Garasanina, tvorca, idejnog programa Nacertanija , njegovog ministra spoljnih poslova, taj zadatak trebala je da izvr{i Kne`evina Srbija.
Zakonom o Narodnoj skup{tini svedena je skup{tina na cisto savetodavno telo. Ona je sazivana jedanput u tri godine, i to kao savetodavni organ te vlasti. Po njemu je skup{tina bila 4 puta manja nego po zakonu koji je bio donijet na Svetoandrejskoj skupstini. Poslanici su mogli da budu kaznjeni za istupanje u skupstini. Na taj nacin je bio poni{ten zakon usvojen na Svetoandrejskoj skup{tini po kome je narodna skupstina vrhovni organ drzavne vlasti.
Zakonom o Dr`avnom savetu clanovi Saveta su postali obicni cinovnici koje je knez postavljao i mjenjao po licnom naho|enju. Iako je Savet i dalje mogao da donosi zakone on je u tome bio veoma ogranicen knezevom vlascu. U ustvari oduzeta mu je je mogucnost da vodi spoljnu politiku.
Zakonom o narodnoj organizovana je regularna vojska po ugledu na tadasnje Armije evropskih zemalja. Zakon je predvi|ao opstu vojnu obavezu. Svi gradjani od 20 do 50 godina bili su vojni obaveznici , s tim sto nisu sluzili vojsku u kasarnama nego su vezbali u svojim mestima. Stvaranjem narodne vojske, knez Mihailo je zeleo da Srbiju osposobi za velike nacionalno-revolucionarne zadatke koji su joj predstojali.Vlada nije uspela da sprovede poresku reformu po kojoj bi poreski teret bio pravednije raspodeljen,a drzava dosla do vr}ih prihoda, jer su se tome narocito opirali bogati seljaci.
Godine 1862. Donesen je Zakon o ustrojstvu centralne drzavne uprave. Po njemu je knez birao ministre po svom naho|enju i oni su bili isklju~ivo pod njegovom vla{}u. Ovim zakonima bio je ucvrscen Mihailov apsolutisticki sistem vladanja , ali je Srbija bas na osnovu njih postajala sve nezavisnija od Turske jer su nekim njihovim odredbama poni{tavani mnogi propisi "Turskog ustava " iz 1838. Mihailova apsolutisticka izazivala je nezadovoljstvo sitne i srednje burzoazije, cije su teznje zastupali liberali, ali je ona bila jo{ ekonomski i politicki slaba neorganizovana.
Najznacajniji zadatak tadasnjeg srpskog drustva je postalo razvijanje srpske nacionalne svjesti i pripremanje srpskog naroda za osloba|anje od tu|inske vlasti i njegovo politicko ujedinjenje. Prema shvatanju knez Mihaila i Ilije Garasanina, tvorca, idejnog programa Nacertanija , njegovog ministra spoljnih poslova, taj zadatak trebala je da izvr{i Kne`evina Srbija.
Zakonom o Narodnoj skup{tini svedena je skup{tina na cisto savetodavno telo. Ona je sazivana jedanput u tri godine, i to kao savetodavni organ te vlasti. Po njemu je skup{tina bila 4 puta manja nego po zakonu koji je bio donijet na Svetoandrejskoj skupstini. Poslanici su mogli da budu kaznjeni za istupanje u skupstini. Na taj nacin je bio poni{ten zakon usvojen na Svetoandrejskoj skup{tini po kome je narodna skupstina vrhovni organ drzavne vlasti.
Zakonom o Dr`avnom savetu clanovi Saveta su postali obicni cinovnici koje je knez postavljao i mjenjao po licnom naho|enju. Iako je Savet i dalje mogao da donosi zakone on je u tome bio veoma ogranicen knezevom vlascu. U ustvari oduzeta mu je je mogucnost da vodi spoljnu politiku.
Zakonom o narodnoj organizovana je regularna vojska po ugledu na tadasnje Armije evropskih zemalja. Zakon je predvi|ao opstu vojnu obavezu. Svi gradjani od 20 do 50 godina bili su vojni obaveznici , s tim sto nisu sluzili vojsku u kasarnama nego su vezbali u svojim mestima. Stvaranjem narodne vojske, knez Mihailo je zeleo da Srbiju osposobi za velike nacionalno-revolucionarne zadatke koji su joj predstojali.Vlada nije uspela da sprovede poresku reformu po kojoj bi poreski teret bio pravednije raspodeljen,a drzava dosla do vr}ih prihoda, jer su se tome narocito opirali bogati seljaci.
Godine 1862. Donesen je Zakon o ustrojstvu centralne drzavne uprave. Po njemu je knez birao ministre po svom naho|enju i oni su bili isklju~ivo pod njegovom vla{}u. Ovim zakonima bio je ucvrscen Mihailov apsolutisticki sistem vladanja , ali je Srbija bas na osnovu njih postajala sve nezavisnija od Turske jer su nekim njihovim odredbama poni{tavani mnogi propisi "Turskog ustava " iz 1838. Mihailova apsolutisticka izazivala je nezadovoljstvo sitne i srednje burzoazije, cije su teznje zastupali liberali, ali je ona bila jo{ ekonomski i politicki slaba neorganizovana.
OD KOMUNIZMA KA FAŠIZMU
Zbližavanje predsednika Buša sa kineskim rukovodiocima tokom njegovog prvog predsedničkog mandata, moralo je u njemu da pobudi pomešana osećanja.
Rečeno nam je čak da su Kinezi pomogli borbi protiv terorizma, što je uzrok za zadovoljstvo. Sa druge strane, CIA je nedavno iznela procenu razvoja kineske vojne moći, što je povod za brigu.
Pažljivo proučivši šta Kina jeste i šta može da bude, gospodin Buš je mogao odbiti raširenu sugestiju da je Narodna Republika nešto sasvim jedinstveno i stoga veoma teško za razumevanje.
Kina nije, kako se jednoglasno tvrdi, u tranziciji od komunizma ka slobodnijoj demokratskoj državi. Umesto toga radi se o nečemu što do sada nismo imali prilike da vidimo, potpuno razvijeni fašistički režim. Ovaj novi fenomen je teško shvatiti, kako zbog toga što kineski rukovodioci i dalje sebe nazivaju komunistima, tako i zbog toga što su fašističke države prve polovine XX veka bile mlade države, vođene od strane harizmatičnih i revolucionarnih vođa, a uništene u II Svetskom ratu. Kina je sve samo ne mlada država, na njenom čelu je III ili IV generacija lidera koji su sve samo ne harizmatični. Moguće da je sadašnja i prošla generacija kineskih vođa, od Deng Ksiaopinga do Đijan Cemina, odbacila komunistički ekonomski sistem, ali oni nisu prihtvatili kapitalizam.
Država zaista više nije vlasnik “sredstava za proizvodnju”. Sada postoji privatna svojina, a juna 2001, biznismeni su formalno primljeni u Komunističku partiju. Profit više nije tabu, on se podstiče na svim nivoima, kako u privatnom, tako i u javnom sektoru.
Država je u potpunosti angažovana u preduzetničkom poslovanju, od velikih korporacija koje su u potpunosti ili delimično u vlasništvu vojske, do onih sa profesionalnim upravljačkim kadrom i velikim brojem deoničara, koji istovremeno zadržavaju poslove u državnim firmama.
To nije ni socijalizam ni kapitalizam, već neslavni “treći put” korporativne države, koji je prvi put institucionalizovan od strane osnivača fašizma 1920-tih, Benita Musolinija a potom kopiran od strane drugih fašista u Evropi.
Kao i pređašnji fašistički režimi, Kina ljubomorno čuva jednopartijsku diktaturu; iako postoji veća raznovrsnost u mišljenju, mnogo više nego što je bilo samo generaciju pre, još uvek je skučen prostor za kritiku sistema, a zagovaranje zapadnjačke slobode i demokratije se ne toleriše. Kao i raniji fašistički režimi, kineski lideri koriste nacionalizam – a ne standardne komunističke slogane "proleterskog internacionalizma" – da bi okupili mase.
Kao i u ranijim verzijama fašizma rukovodioci Narodne Republike naglašavaju da je vrlina u poređivanju individualnog interesa interesima nacije. I zaista, kao što nam govori nedavni primer zastrašivanja Kineza koji ne žive u Kini, režim prisvaja pravo da vlada svim Kinezima, bilo gde da se oni nalaze. Kineski rukovodioci veruju da upravljaju ljudima a ne geografskim entitetom.
Komunističke vođe više ne odbacuju tradicionalnu kulturu da bi je zamenili marksizmom-lenjinizmom. Kinezi sa entuzijazmom koriste milenijumski kontinuitet kineske misli da bi obezbedili legitimnost vlastitom delovanju. Ovde nema ni traga socijalističkom realizmu! Zbilja, sadržaj drevne kineske kulture je jedna od stvari koja je najpristupačnija zapadnim posmatračima. Mnogi veruju da će zemlja sa ovako drevnim korenima neminovno demonstrirati svoju potpunu humanost u društvenoj i političkoj praksi. Pa ipak, fašistički lideri 1920-tih I 1930-tih su radili to isto. Musolini je prizivao obnovu Rima da bi pružio dramatični vizuelni podstenik stare slave, a Hitlerov omiljeni arhitekta je širom III Rajha gradio zdanja u neoklasičnom stilu.
Kao i njihovi evropski predhodnici, Kinezi zahtevaju lidersku ulogu u svetu zbog njihove istorije i kulture, a ne zbog njihove stvarne moći, naucnih ili kulturnih postignuća. Baš kao Nemačka i Italija u međuratnom periodu, Kina se oseća izdanom i poniženom, i traži način da zaceli istorijske rane. Kina koketira sa jednim od najbizarnijih koncepata ranijeg fašizama, kao što je program samodovoljnosti u pšeničnoj proizvodnji – istim zahtevom za autarhijom kojim su bili obuzeti Hitler i Musolini.
Zato je pogrešno o današnjoj Kini razmišljati kao o zemlji sa jako nestabilnim sistemom, koja je sa jedne strane vođena kapitalističkim interesima, a sa druge strane represivnim uticajima komunizma. Fašizam bi mogao postati potencijalno stabilan sistem, uprkos predstavi mahnite siline Hitlerove Nemačke i Musolinijeve Italije. Napokin pad fašizma nije bio rezultat unutrašnje krize, on je uništen snagom nadmoćnijeg oružja. Fašizam je uznemiravajuće popularan; Hitler i Musolini su se dokopali moći predvodeći pokrete koje su imali poreklo u masama, a Nemci i Italijani nisu pružili više od verbalnog otpora, sve dok nisu počeli da gube rat.
Pošto je klasični fašizam bio kratkovečan, teško je znati da li bi stabilna trajna fašistička država bila moguća. Ekonomski korporativna država se može pokazati fleksibilnijom i prilagodljivijom od centralnog planiranja, koje je dominiralo komunizmom u sovjetskoj imperiji i drugde. (Slučaj Japana, koji je takođe pokušao da kombinuje kapitalističko preduzetništvo sa društvenim upravljanjem, može da nam pokaže koju vrstu problema Kinezi imaju i s kojima će se verovatno suočiti). I naše kratkotrajno iskustvo sa fašizmom takođe nam otežava da procenimo mogućnosti političke evolucije.
Iako je Hitler voleo sebe da naziva prvim među jednakima (primus inter pares), on ne bi pasivno posmatrao demokratizaciju Trećeg rajha, niti bi Musolini svoju moć prepustio slobodno izrazenoj volji italijanskog naroda. Čini se malo verovatnim da će rukovodioci Narodne Republike biti voljni da naprave takve promene. Da jesu, ne bi bili tako zabrinuti da će kineski narod tražiti demokratske promene po ugledu na Tajvan.
Prošlost nije pouzdan pokazatelj za budućnost. Kina je već zapanjila svet svojom sposobnošću transformacije u rekordno kratkom vremenu. Mnogi su verovali da će ulazak Kine u Svetsku trgovinsku organizaciju doneti dalje dramatične promene, budući da Kinezi sada moraju da se izbore sa slobodnom konkurencijom i da u velikoj meri prihvate strano prisustvo. Možda su u pravu, ali ja sumnjam u to! U najvećem broju slučajeva politika odnosi prevagu nad ekonomijom kada je opstanak postojećeg režima doveden u pitanje. Kineski rukovodioci često ponavljaju da im ne pada na pamet da slede primer Mihaila Gorbačova.
U međuvremenu, Buš mora da se suoči sa sadašnjim stanjem stvari i mora da proceni rizike i izazove savremene Kine.
Klasični fašizam je bio proizvod rata, a njihove vođe su cenile vojne vrline i bile posvećene projektu vojnog proširenja. Kineski rukovodioci su često izlazili sa mirovnim predlozima, ali ipak su se očigledno pripremali za rat, a to će činiti i kroz mnogo godina. Optimisti insistiraju da Kina nije ekspazionisticka, ali optimisti su potcenjivali i Hitlerove imperijalisaticke govore; u kineskoj retorici, takođe, postoji puno toga kroz kroz šta se provlači istorijska uloga Pekinga, što je deo njenog pokušaja za ostvarenjem statusa supersile.
Prema tome, klasični fašizam bi trebalo da bude polazna tačka našeg pokušaja da razumemo Narodnu Republiku. Zamislite Italiju 50. godina posle fašističke revolucije: Musolini je odavno mrtav i sahranjen, korporativna država je ostala netaknuta, partija još uvek sve drži pod jakom kontrolom, nacijom vladaju profesionalni političari i korumpirana elita, a ne pravi vernici. Nema više sistema zasnovanog na harizmi, već na političkom ugnjetavanju; on je ciničan a ne idealističan, a formalna pozivanja na uzvišenost “velikog italijanskog naroda” na kraju krajeva se svode na slavljenje veličine njihovih predaka.
Takva je Kina danas, i takva bi mogla da ostane sa nama još neko vreme!
Rečeno nam je čak da su Kinezi pomogli borbi protiv terorizma, što je uzrok za zadovoljstvo. Sa druge strane, CIA je nedavno iznela procenu razvoja kineske vojne moći, što je povod za brigu.
Pažljivo proučivši šta Kina jeste i šta može da bude, gospodin Buš je mogao odbiti raširenu sugestiju da je Narodna Republika nešto sasvim jedinstveno i stoga veoma teško za razumevanje.
Kina nije, kako se jednoglasno tvrdi, u tranziciji od komunizma ka slobodnijoj demokratskoj državi. Umesto toga radi se o nečemu što do sada nismo imali prilike da vidimo, potpuno razvijeni fašistički režim. Ovaj novi fenomen je teško shvatiti, kako zbog toga što kineski rukovodioci i dalje sebe nazivaju komunistima, tako i zbog toga što su fašističke države prve polovine XX veka bile mlade države, vođene od strane harizmatičnih i revolucionarnih vođa, a uništene u II Svetskom ratu. Kina je sve samo ne mlada država, na njenom čelu je III ili IV generacija lidera koji su sve samo ne harizmatični. Moguće da je sadašnja i prošla generacija kineskih vođa, od Deng Ksiaopinga do Đijan Cemina, odbacila komunistički ekonomski sistem, ali oni nisu prihtvatili kapitalizam.
Država zaista više nije vlasnik “sredstava za proizvodnju”. Sada postoji privatna svojina, a juna 2001, biznismeni su formalno primljeni u Komunističku partiju. Profit više nije tabu, on se podstiče na svim nivoima, kako u privatnom, tako i u javnom sektoru.
Država je u potpunosti angažovana u preduzetničkom poslovanju, od velikih korporacija koje su u potpunosti ili delimično u vlasništvu vojske, do onih sa profesionalnim upravljačkim kadrom i velikim brojem deoničara, koji istovremeno zadržavaju poslove u državnim firmama.
To nije ni socijalizam ni kapitalizam, već neslavni “treći put” korporativne države, koji je prvi put institucionalizovan od strane osnivača fašizma 1920-tih, Benita Musolinija a potom kopiran od strane drugih fašista u Evropi.
Kao i pređašnji fašistički režimi, Kina ljubomorno čuva jednopartijsku diktaturu; iako postoji veća raznovrsnost u mišljenju, mnogo više nego što je bilo samo generaciju pre, još uvek je skučen prostor za kritiku sistema, a zagovaranje zapadnjačke slobode i demokratije se ne toleriše. Kao i raniji fašistički režimi, kineski lideri koriste nacionalizam – a ne standardne komunističke slogane "proleterskog internacionalizma" – da bi okupili mase.
Kao i u ranijim verzijama fašizma rukovodioci Narodne Republike naglašavaju da je vrlina u poređivanju individualnog interesa interesima nacije. I zaista, kao što nam govori nedavni primer zastrašivanja Kineza koji ne žive u Kini, režim prisvaja pravo da vlada svim Kinezima, bilo gde da se oni nalaze. Kineski rukovodioci veruju da upravljaju ljudima a ne geografskim entitetom.
Komunističke vođe više ne odbacuju tradicionalnu kulturu da bi je zamenili marksizmom-lenjinizmom. Kinezi sa entuzijazmom koriste milenijumski kontinuitet kineske misli da bi obezbedili legitimnost vlastitom delovanju. Ovde nema ni traga socijalističkom realizmu! Zbilja, sadržaj drevne kineske kulture je jedna od stvari koja je najpristupačnija zapadnim posmatračima. Mnogi veruju da će zemlja sa ovako drevnim korenima neminovno demonstrirati svoju potpunu humanost u društvenoj i političkoj praksi. Pa ipak, fašistički lideri 1920-tih I 1930-tih su radili to isto. Musolini je prizivao obnovu Rima da bi pružio dramatični vizuelni podstenik stare slave, a Hitlerov omiljeni arhitekta je širom III Rajha gradio zdanja u neoklasičnom stilu.
Kao i njihovi evropski predhodnici, Kinezi zahtevaju lidersku ulogu u svetu zbog njihove istorije i kulture, a ne zbog njihove stvarne moći, naucnih ili kulturnih postignuća. Baš kao Nemačka i Italija u međuratnom periodu, Kina se oseća izdanom i poniženom, i traži način da zaceli istorijske rane. Kina koketira sa jednim od najbizarnijih koncepata ranijeg fašizama, kao što je program samodovoljnosti u pšeničnoj proizvodnji – istim zahtevom za autarhijom kojim su bili obuzeti Hitler i Musolini.
Zato je pogrešno o današnjoj Kini razmišljati kao o zemlji sa jako nestabilnim sistemom, koja je sa jedne strane vođena kapitalističkim interesima, a sa druge strane represivnim uticajima komunizma. Fašizam bi mogao postati potencijalno stabilan sistem, uprkos predstavi mahnite siline Hitlerove Nemačke i Musolinijeve Italije. Napokin pad fašizma nije bio rezultat unutrašnje krize, on je uništen snagom nadmoćnijeg oružja. Fašizam je uznemiravajuće popularan; Hitler i Musolini su se dokopali moći predvodeći pokrete koje su imali poreklo u masama, a Nemci i Italijani nisu pružili više od verbalnog otpora, sve dok nisu počeli da gube rat.
Pošto je klasični fašizam bio kratkovečan, teško je znati da li bi stabilna trajna fašistička država bila moguća. Ekonomski korporativna država se može pokazati fleksibilnijom i prilagodljivijom od centralnog planiranja, koje je dominiralo komunizmom u sovjetskoj imperiji i drugde. (Slučaj Japana, koji je takođe pokušao da kombinuje kapitalističko preduzetništvo sa društvenim upravljanjem, može da nam pokaže koju vrstu problema Kinezi imaju i s kojima će se verovatno suočiti). I naše kratkotrajno iskustvo sa fašizmom takođe nam otežava da procenimo mogućnosti političke evolucije.
Iako je Hitler voleo sebe da naziva prvim među jednakima (primus inter pares), on ne bi pasivno posmatrao demokratizaciju Trećeg rajha, niti bi Musolini svoju moć prepustio slobodno izrazenoj volji italijanskog naroda. Čini se malo verovatnim da će rukovodioci Narodne Republike biti voljni da naprave takve promene. Da jesu, ne bi bili tako zabrinuti da će kineski narod tražiti demokratske promene po ugledu na Tajvan.
Prošlost nije pouzdan pokazatelj za budućnost. Kina je već zapanjila svet svojom sposobnošću transformacije u rekordno kratkom vremenu. Mnogi su verovali da će ulazak Kine u Svetsku trgovinsku organizaciju doneti dalje dramatične promene, budući da Kinezi sada moraju da se izbore sa slobodnom konkurencijom i da u velikoj meri prihvate strano prisustvo. Možda su u pravu, ali ja sumnjam u to! U najvećem broju slučajeva politika odnosi prevagu nad ekonomijom kada je opstanak postojećeg režima doveden u pitanje. Kineski rukovodioci često ponavljaju da im ne pada na pamet da slede primer Mihaila Gorbačova.
U međuvremenu, Buš mora da se suoči sa sadašnjim stanjem stvari i mora da proceni rizike i izazove savremene Kine.
Klasični fašizam je bio proizvod rata, a njihove vođe su cenile vojne vrline i bile posvećene projektu vojnog proširenja. Kineski rukovodioci su često izlazili sa mirovnim predlozima, ali ipak su se očigledno pripremali za rat, a to će činiti i kroz mnogo godina. Optimisti insistiraju da Kina nije ekspazionisticka, ali optimisti su potcenjivali i Hitlerove imperijalisaticke govore; u kineskoj retorici, takođe, postoji puno toga kroz kroz šta se provlači istorijska uloga Pekinga, što je deo njenog pokušaja za ostvarenjem statusa supersile.
Prema tome, klasični fašizam bi trebalo da bude polazna tačka našeg pokušaja da razumemo Narodnu Republiku. Zamislite Italiju 50. godina posle fašističke revolucije: Musolini je odavno mrtav i sahranjen, korporativna država je ostala netaknuta, partija još uvek sve drži pod jakom kontrolom, nacijom vladaju profesionalni političari i korumpirana elita, a ne pravi vernici. Nema više sistema zasnovanog na harizmi, već na političkom ugnjetavanju; on je ciničan a ne idealističan, a formalna pozivanja na uzvišenost “velikog italijanskog naroda” na kraju krajeva se svode na slavljenje veličine njihovih predaka.
Takva je Kina danas, i takva bi mogla da ostane sa nama još neko vreme!
SPECIFIČNA OBILJEŽJA FAŠIZMA:
Danas u svijetu sve je više vlada kojim upravlja korporalna plutokratija, a s tim u vezi moramo se podsjetiti na to da je otac modernog fašizma, Duce Benito Musolini, definisao fašizam kao - korporatizam.Riječ potiče od latinske riječi "Fasces," koja označava snop ili svežanj štapova, koji su svi zajedno povezani. Individualni štapovi (strelice, stabljike žita…itd.) predstavljaju građane,dok sam snop kao cjelina predstavlja državu.
Poruka ove metafore bi bila da je snop taj koji je značajan a nepojedinačni štapovi. S obzirom da je ovo i jedan od simbola tzv. iluminata, često ćemo ga naći na grbovima i državnim znamenjima mnogih zemalja koje su pod njihovom kontrolom.
S tim u vezi, realno je očekivati da će fašizam predstavljati glavnu idejnu filozofiju tzv. novog svjetskog poretka, kojeg su nam ove sile pripremile.Termin "fašizam" najčešće se vezuje za ideologiju i politiku nacističke Nemačke, ali istovremeno i za imenovanje ekstremno desne političke opcije u bližoj prošlosti. Fašizam se smatra ideologijom negativnosti: fašizam je protiv demokratije, socijalizma, jednakosti. Fašizam se često smatra militantnim oblikom desnog ekstremizma, koji je poslužio kao opravdanje za uskraćivanje osnovnih ljudskih prava milionima ljudi tokom Drugog svetskog rata - prava na život, slobodu kretanja i govora. Paralelno istraživanje istorijskog revizionizma u Nemačkoj i u Srbiji i trenutnog društveno-političkog stanja, ukazuje na zabrinjavajući stepen rasta nacionalizma, desnog ekstremizma i fašizma u obe zemlje.
Desni ekstremizam, rasizam i fašizam i dalje predstavljaju vrlo velik problem u Brandenburgu, gde postoje brojna ekstremno desno orijentisana "bratstva" - udruženja koja međusobno sarađuju, a pritom su dobro organizovana i povezana u mreže. Najviše ih ima u ekonomski zaostalim delovima pokrajine - na severu, severoistoku i jugu Brandenburga. Ova "bratstva" su povezana sa desno orijentisanim političkim partijama u Nemačkoj - NPD (Nacionalna partija Nemačke) i DVU (Demokratska narodna unija), koje im obezbeđuju novčanu podršku, kako za njihove brojne aktivnosti, tako i za pokretanje malih, nezavisnih muzičkih i tekstilnih industrija. Na taj način "bratstva" obezbeđuju zaposlenje za svoje članove i finansijska sredstva za pokret. Vrlo često, mete njihovih napada su antifašistička udruženja i pojedinci, koji predstavljaju snažan kontrapunkt desnom ekstremizmu i fašizmu u Nemačkoj.
Većina antifašističkih organizacija je aktivna već dugo godina na političkoj sceni Nemačke. One su takođe vrlo dobro povezane u funkcionalnu mrežu pod nazivom "Omladinski demokratski forum Brandenburga", koja im omogućuje da razmenjuju ideje, znanja i zajednički realizuju akcije protiv neofašizma u Nemačkoj. "Omladinski demokratski forum Brandenburga" takođe smatra da internacionalna saradnja sa sličnim organizacijama može doprineti efikasnijoj borbi protiv desnog ekstremizma. Upravo je u saradnji sa "Omladinskim demokratskim forumom Brandenburga" i pokrenut projekat "Mapiranja desnog ekstemizma".
1. Snažan i stalan nacionalizam
Fašistički režimi teže ka neprestanom korištenju patriotskih slogana, parola, simbola, pjesama i drugih parafernalija. Zastave se viđaju svugdje, kao i simboli i grbovi na odjeći i svim javnim mjestima.
2. Omalovažavanje Ljudskih Prava
Zbog straha od neprijatelja i potrebe za sigurnošću, ljudi koji žive pod fašističkim režimom su uvjereni da u nekim slučajevima ljudska prava mogu biti ignorisana, kad se za tako nešto ukaže "potreba". Oni će tako imati tendenciju da ne primjećuju ili čak da odobravaju mučenja, masovne egzekucije, dugogodišnje zatvaranje ljudi itd…
3. Identifikacija Neprijatelja/Žrtvenih jaraca kao faktor za ujedinjenje
Ljude se zaražava patriotskom groznicom uz pomoć potrebe za eliminacijom onoga što se smatra zajedničkom opasnošću ili neprijateljem: rasne, etničke ili vjerske manjine; liberali; socijalisti, teroristi, itd...
4. Vojna premoć
Čak i kad postoji mnogo unutrašnjih ekonomskih problema, vojsci se dodjeljuje neproporcionalno veliki dio finansijskih sredstava, dok se unutrašnji problemi zapostavljaju. Vojska i vojna služba se veličaju.
5. Favorizacija polova
U vladama fašističkih nacija muškarci uveliko dominiraju. Pod fašističkim režimom tradicionalne uloge polova su mnogo rigidnije. Protivljenje abortusu raste, isto kao i homofobija i otpor protiv homoseksualizma.
6. Kontrolisani masovni mediji
Mediji su u nekim slučajevima direktno kontrolisani od strane vlade, a u drugim, mediji su kontrolisani indirektno uz pomoć raznih vladinih regulativnih mjera, kao i simpatizera vlade koji u medijima rade kao voditelji, direktori itd. Cenzura je sasvim uobičajena, pogotovo za vrijeme rata.
7. Opsesija nacionalnom bezbjednošću
Vlada koristi strah kao sredstvo za motivaciju narodnih masa.
8. Religija i Vlada su isprepleteni
Vlade fašističkih zemalja trude se da koriste onu religiju koja je najšire zastupljena kao alatku za manipulaciju javnog mnenja. Vladini političari često koriste religijsku retoriku i terminologiju, čak i kad su osnovne religijske postavke dijametralno suprotne vladinim mjerama i aktivnostima.
9. Korporalna moć je zaštićena
U fašističkim nacijama, industrijska i poslovna aristokratija je često ta koja postavlja lidere na vlast, stvarajući tako jednu uzajamno korisnu vezu između privrede i vlade, kao i moćnu elitu.
10. Ugušivanje radničke sile
Organizovane radničke sile predstavljaju jedinu istinsku prijetnju fašističkoj vladi i to je upravo razlog zašto se radničke unije potpuno eliminišu ili ugušuju.
11. Omalovažavanje intelektualaca i umjetnosti
Fašističke nacije teže ka promociji i toleranciji otvorenog neprijateljstva prema višim nivoima obrazovanja i akademiji uopšte. Tako nije nimalo neobično da se profesori i drugi akademici cenzurišu, pa čak i hapse. Otvoreno se napada slobodno izražavanje u umjetnosti a vlade odbijaju da finansiraju umjetnost.
12. Opsesija zločinom i kaznom
U fašističkim režimima, policiji se daju skoro bezgranična ovlaštenja kod primjenjivanja zakona. Ljudi često imaju tendenciju da ne primjećuju policijsko nasilje a takođe i da se odriču od svojih građanskih prava u ime patriotizma. U fašističkim nacijama, u mnogim slučajevima postoji jedna nacionalna policijska sila sa virtualno neograničenim ovlaštenjima.
13. Kronizam i korupcija
Fašistički režimi su skoro uvijek predvođeni od strane grupe prijatelja i saradnika koji jedan drugog naizmjenično postavljaju na različite vladine funkcije i pozicije a vladinu moć i autoritet koriste kako bi zaštitili svoje prijatelje od odgovornosti. Za fašističke režime nije neobično da se nacionalna bogatsva otuđuju, odnosno, otvoreno kradu, te tako prelaze u ruke vladinih službenika.
14. Lažiranje izbora
U nekim slučajevima izbori su potpuna sprdačina. U drugim, oni se manipulišu uz pomoć orkestriranih kampanja blaćenja opozicionih lidera, pa čak i njihovom fizičkom likvidacijom. Fašisti se takođe koriste zakonima kako bi se kontrolisalo glasačko tijelo, granice političkog područja i manipulisali mediji. Za fašističke nacije je karakteristično to da koriste pravni sistem za manipulaciju ili kontrolu izbora.
Poruka ove metafore bi bila da je snop taj koji je značajan a nepojedinačni štapovi. S obzirom da je ovo i jedan od simbola tzv. iluminata, često ćemo ga naći na grbovima i državnim znamenjima mnogih zemalja koje su pod njihovom kontrolom.
S tim u vezi, realno je očekivati da će fašizam predstavljati glavnu idejnu filozofiju tzv. novog svjetskog poretka, kojeg su nam ove sile pripremile.Termin "fašizam" najčešće se vezuje za ideologiju i politiku nacističke Nemačke, ali istovremeno i za imenovanje ekstremno desne političke opcije u bližoj prošlosti. Fašizam se smatra ideologijom negativnosti: fašizam je protiv demokratije, socijalizma, jednakosti. Fašizam se često smatra militantnim oblikom desnog ekstremizma, koji je poslužio kao opravdanje za uskraćivanje osnovnih ljudskih prava milionima ljudi tokom Drugog svetskog rata - prava na život, slobodu kretanja i govora. Paralelno istraživanje istorijskog revizionizma u Nemačkoj i u Srbiji i trenutnog društveno-političkog stanja, ukazuje na zabrinjavajući stepen rasta nacionalizma, desnog ekstremizma i fašizma u obe zemlje.
Desni ekstremizam, rasizam i fašizam i dalje predstavljaju vrlo velik problem u Brandenburgu, gde postoje brojna ekstremno desno orijentisana "bratstva" - udruženja koja međusobno sarađuju, a pritom su dobro organizovana i povezana u mreže. Najviše ih ima u ekonomski zaostalim delovima pokrajine - na severu, severoistoku i jugu Brandenburga. Ova "bratstva" su povezana sa desno orijentisanim političkim partijama u Nemačkoj - NPD (Nacionalna partija Nemačke) i DVU (Demokratska narodna unija), koje im obezbeđuju novčanu podršku, kako za njihove brojne aktivnosti, tako i za pokretanje malih, nezavisnih muzičkih i tekstilnih industrija. Na taj način "bratstva" obezbeđuju zaposlenje za svoje članove i finansijska sredstva za pokret. Vrlo često, mete njihovih napada su antifašistička udruženja i pojedinci, koji predstavljaju snažan kontrapunkt desnom ekstremizmu i fašizmu u Nemačkoj.
Većina antifašističkih organizacija je aktivna već dugo godina na političkoj sceni Nemačke. One su takođe vrlo dobro povezane u funkcionalnu mrežu pod nazivom "Omladinski demokratski forum Brandenburga", koja im omogućuje da razmenjuju ideje, znanja i zajednički realizuju akcije protiv neofašizma u Nemačkoj. "Omladinski demokratski forum Brandenburga" takođe smatra da internacionalna saradnja sa sličnim organizacijama može doprineti efikasnijoj borbi protiv desnog ekstremizma. Upravo je u saradnji sa "Omladinskim demokratskim forumom Brandenburga" i pokrenut projekat "Mapiranja desnog ekstemizma".
1. Snažan i stalan nacionalizam
Fašistički režimi teže ka neprestanom korištenju patriotskih slogana, parola, simbola, pjesama i drugih parafernalija. Zastave se viđaju svugdje, kao i simboli i grbovi na odjeći i svim javnim mjestima.
2. Omalovažavanje Ljudskih Prava
Zbog straha od neprijatelja i potrebe za sigurnošću, ljudi koji žive pod fašističkim režimom su uvjereni da u nekim slučajevima ljudska prava mogu biti ignorisana, kad se za tako nešto ukaže "potreba". Oni će tako imati tendenciju da ne primjećuju ili čak da odobravaju mučenja, masovne egzekucije, dugogodišnje zatvaranje ljudi itd…
3. Identifikacija Neprijatelja/Žrtvenih jaraca kao faktor za ujedinjenje
Ljude se zaražava patriotskom groznicom uz pomoć potrebe za eliminacijom onoga što se smatra zajedničkom opasnošću ili neprijateljem: rasne, etničke ili vjerske manjine; liberali; socijalisti, teroristi, itd...
4. Vojna premoć
Čak i kad postoji mnogo unutrašnjih ekonomskih problema, vojsci se dodjeljuje neproporcionalno veliki dio finansijskih sredstava, dok se unutrašnji problemi zapostavljaju. Vojska i vojna služba se veličaju.
5. Favorizacija polova
U vladama fašističkih nacija muškarci uveliko dominiraju. Pod fašističkim režimom tradicionalne uloge polova su mnogo rigidnije. Protivljenje abortusu raste, isto kao i homofobija i otpor protiv homoseksualizma.
6. Kontrolisani masovni mediji
Mediji su u nekim slučajevima direktno kontrolisani od strane vlade, a u drugim, mediji su kontrolisani indirektno uz pomoć raznih vladinih regulativnih mjera, kao i simpatizera vlade koji u medijima rade kao voditelji, direktori itd. Cenzura je sasvim uobičajena, pogotovo za vrijeme rata.
7. Opsesija nacionalnom bezbjednošću
Vlada koristi strah kao sredstvo za motivaciju narodnih masa.
8. Religija i Vlada su isprepleteni
Vlade fašističkih zemalja trude se da koriste onu religiju koja je najšire zastupljena kao alatku za manipulaciju javnog mnenja. Vladini političari često koriste religijsku retoriku i terminologiju, čak i kad su osnovne religijske postavke dijametralno suprotne vladinim mjerama i aktivnostima.
9. Korporalna moć je zaštićena
U fašističkim nacijama, industrijska i poslovna aristokratija je često ta koja postavlja lidere na vlast, stvarajući tako jednu uzajamno korisnu vezu između privrede i vlade, kao i moćnu elitu.
10. Ugušivanje radničke sile
Organizovane radničke sile predstavljaju jedinu istinsku prijetnju fašističkoj vladi i to je upravo razlog zašto se radničke unije potpuno eliminišu ili ugušuju.
11. Omalovažavanje intelektualaca i umjetnosti
Fašističke nacije teže ka promociji i toleranciji otvorenog neprijateljstva prema višim nivoima obrazovanja i akademiji uopšte. Tako nije nimalo neobično da se profesori i drugi akademici cenzurišu, pa čak i hapse. Otvoreno se napada slobodno izražavanje u umjetnosti a vlade odbijaju da finansiraju umjetnost.
12. Opsesija zločinom i kaznom
U fašističkim režimima, policiji se daju skoro bezgranična ovlaštenja kod primjenjivanja zakona. Ljudi često imaju tendenciju da ne primjećuju policijsko nasilje a takođe i da se odriču od svojih građanskih prava u ime patriotizma. U fašističkim nacijama, u mnogim slučajevima postoji jedna nacionalna policijska sila sa virtualno neograničenim ovlaštenjima.
13. Kronizam i korupcija
Fašistički režimi su skoro uvijek predvođeni od strane grupe prijatelja i saradnika koji jedan drugog naizmjenično postavljaju na različite vladine funkcije i pozicije a vladinu moć i autoritet koriste kako bi zaštitili svoje prijatelje od odgovornosti. Za fašističke režime nije neobično da se nacionalna bogatsva otuđuju, odnosno, otvoreno kradu, te tako prelaze u ruke vladinih službenika.
14. Lažiranje izbora
U nekim slučajevima izbori su potpuna sprdačina. U drugim, oni se manipulišu uz pomoć orkestriranih kampanja blaćenja opozicionih lidera, pa čak i njihovom fizičkom likvidacijom. Fašisti se takođe koriste zakonima kako bi se kontrolisalo glasačko tijelo, granice političkog područja i manipulisali mediji. Za fašističke nacije je karakteristično to da koriste pravni sistem za manipulaciju ili kontrolu izbora.
TROJANSKI RAT
Najveci rat,koji je uzdrmao ljude iz doba,danas nama, daleke proslosti,svakako je bio pohod na Troju. Deset godina je trajao taj strasni sukob, u kome su zivote izgubili mnogi heroji. Ahajci i Ajolci, Heleni sa kontinentalnog dijela Grcke,opsjedali su i pobjedili Trojance, Maloazijske Grke. Trojanski rat je, po legendi, zapocet zbog ljubavi lijepe Helene. Medjutim, taj rat nikako nije bio mitski, sto neosporno dokazuju arheoloska iskopavanja, koja su na svjetlost dana iznjela sve sto je Homer opisao u Ilijadi. Danas je svima poznato da su Ahajci presli na suprotnu obalu, sa svom svojom vojskom i opremom kojom su raspolagali, kako bi osvojili plodnu i razvijenu Troju. Bili su to jaki i hrabri borci.Zar, sa takvom vojskom ne bi mogli da ucine svojim neizmjerna bogatstva Troje, da svojim kucama dovedu njihove prelijepe zene i pograbe sve ono najljepse sto je postojalo u Ilionu?Komunikacija ni u kom slucaju nije predstavljala problem. Trojanci su bili ljudi koji su pripadali istom plemenu, i, sta vise, bili su im i rodjaci. Ahajci su raspolagali vojskom od 100. 000-135. 000 ljudi i flotom od 1.186 brodova. U pohodu su ucestvovali svi vladari Ahajaca i Ajolaca. Trojanci su imali izvrsno utvrdjeni grad, a mogli su da se oslone i na pomoc susjednih plemena, od kojih su neka bila helenskog porjekla a neka stranog: Likijci, Misijci, Kikonci, Paflagonci, Frigijci, Karesi, Trakijci, Asirci sta vise i Etiopljani, a moguce i Egipcani. Ovaj veliki rat proslavio je nadaleko cuvene homerske junake: Ahila. lik koji dominira Ilijadom, Agamemnona, Odiseja, Hektora, Parisa i mnoge druge. Anticki istoricari navode da je povod i razlog izbijanja Trojanskog rata, bili potraga za novim zemljistem. Mit koji opisuje nastanak i tok ovog sukoba, upucuje na dogadjaje i cinjenice, koje svakako zasluxuju paznju, i koje obavezno treb spomenuti. Sve je zapocelo prilikom svadbenog veselja, na svadbi Peleji i Tetide.
Trojansko utvrdjenje nalazilo se na planini Ida, nedaleko od Helesponta, kod Crnog Mora. Utvrdjenje su kralju Laomedontu sagradili Posejdon i Apolon. Dogadjaji koji ce u nastavku biti opisani odigrali su se u vrijeme dok je Trojom vladao kralj Prijam, Laomedontov sin, sa svojom suprugom Hekabom. Prijamu je pravo ime bilo Podark, i bio je brat Hesioni, koja je Telamona pratila do Salamine, gdje se za njega udala, i rodila mu Teukara i Ajanta, koji su kasnije ucestvovali u trojanskom ratu. Ahijci i Trojanci, po svemu sudeci, ne samo sto su vodili porjeklo od istih plemena, nego su najcesce pripadali i istim porodicama. U svom utvrdjenju, u Troji, Prijam je zivio sa svojom mnogobrojnom porodicom, i imao je mnogo djece, sto nije zabiljezeno ni za jednog drugog kralja. Imao je pedesetoro sinova, i veliki broj cerki. Prvorodjeni sin bio je Hektor, a zatim redom, Paris, dejofob, Helen, Polidor, Trojilo i dr. A od cerki najpoznatije bile su Kreusa, Laodika, Poliksena i Kasandra koja je bila obdarena vidovitoscu i prprocanskim sposobnostima.Kao sto je prethodno vec bilo pomenuto,Agamemnon, kralj Mikene, ozenio se Klitajmnestrom, a Menelaj njenom sestrom Helenom, Menelaj je vladao Spartom, gdje je docekao Parisa i njegovu pratnju kada su ga posjetili, donoseci mu skupocjene poklone. Kada je Paris ugledao prelijepu Helenu, bio je zadivljen njenom ljepotom. Menelaj je stranog kraljevica docekao sa svim pocastima i obicajima, kojima je iskazao svoju gostoljubivost, ali je vec desetog dana nakon njihovog dolaska morao da otputuje na Kretu. Tada je Paris iskoristijo priliku, i priblizijo se Heleni, koja se nije mogla oduprijeti ljubavi, koju joj je namjenila mocna Afrodita. Zbog toga je primila bogate darove koje joj je Paris donio, i u sred noci posla sa njim. Zaljubljeni par je zatim krisom pobjegao i uspio da se docepa Troje, gdje je proslavljena njihova svadba. Potom je Irida, glasnik bogova, donjela Menelaju na Kretu, glasu o tom dogadjaju. Trojanci, narod koji je bio privrzen religiji i svojoj tradiciji, odmah su podnijeli bogovima zrtvu, prije pocetka Trojanskog rata, kako bi im oni dali neki znak o buducnosti i ishodu rata. Za vrijeme odrzavanje obreda zrtvovanja, pojavila se jedna zmija cija su ledja bili crvena kao krv. Zmija je izasla iz zrtvenika i uspela se na obliznji platan. Na najvisoj grani nalazilo se gnjezdo vrabaca, u kome je bila majka sa svojim mladuncima. Zmija je progutala svih osam mladunaca, a na kraju i majku. Kada je progutala svih devet vrabaca, Zeus ju je pretvorio u kamen. Za proroka Kalhanta, ovaj neobican dogadjaj znacio je da ce opsada Troje trajati devet godina, i da ce ona pasti tek desete godine. Troja ili Ilijon, prestasvljala je popriste velikih bitaka, sa ogromnim brojem mrtvih, iako ju je Apolon stitio. Prva zrtva na strani Ahajaca bio je Protesijal. Boginje Atena i Hera, pomagale su Ahajskoj vojsci. U homerovom Epu, Ilijadi, opisani su mogi dogadjaji, koji su se odigrali za vrijeme trojanskog rata. U onima koji su bili najznacajniji, ulogu glavne licnosti, koja se uvjek pominje imao je Ahilej. Poslije Ahilejeve pogibije, ratnici koji su opsjedali Troju, poceli
su da se pitaju, hice li im poci za rukom da uspjesno okoncaju taj
rat. Vec je proslo deset godina, pa su pocelida gube nadu, a i
strpljenje ih je polako napustalo. Tada je Odisej, dovitljivi kralj
Itake, smislio kako da ostvare svoje planove, korisiteci se
lukavstvom. Smislio je plan, a nakon dobijene saglasnosti ostalih
vojskovodja, odmah je krenuo sa njegovim sprovodjenjem.
Napravili su ogromnog supljeg konja od jelovine. Kada je konj bio
gotov, kroz tajna vrata na njegovom trbuhu, u njegovu utrobu, sakrili su se Odisej i jos osam ratnika. Konja su postavili na vidljivom mjestu, u blizini trojanskih zidina, a zatim su pokupili sve svoje stvari, spalili logor i ponovo se ukrcali na svoje brodove. No, nisu otisli predaleko, samo su se sakrili u blizini ostrva Tenede. Trojanci su sve vrijeme pratili pripreme Grka, a zatim i njihov odlazak, ne vjerujuci svojim ocima. Ugledali su, takodje, i drvenog konja, kome su, na pocetku sumnjicavo prisli. Na njemu je stajao natpis da ga Danajci posvecuju boginji Ateni. Uzaludno ih je Kasandra, Prijamova kcerka, upozoravala, predvidjajuci im zlo koje im se spremalo. Niko nije htjeo da je poslusa. Cak je i Apolonov svestenik, Laokont, gadjajuci strelom drvenog konja, opazio neubicajni tupi zvuk u trenutko kada je strijela pogodila trbuh. Pokusao je da upozori Trojance da ne bi trebalo da vjeruju Ahajcima, no sve je bilo uzalud. Dok je on pokusavao da ubjedi Trojance da je u pravu, dvije ogromne zmije koje je poslala Atena, iskocile su iz mora i zadavile, i njega i njegovu dijecu. Trojanci su ovaj dogadjaj protumacili kao znak upozorenja bogova, smatrajuci da ce ih boginja kazniti ukoliko ne prihvate poklon. Medjutim, kada su, kasnije, svi zaspali, iz utrobe trojanskog konja iskocili su Odisej i ostali ratnici. Grcka flota se, u medjuvremenu, vratila sa Tenede, i tada je zapocet strahovit nocni napad na Troju. Ahajci su zatim poceli da upadaju kroz, tada sirom otvorene kapije, i dok su Trojanci shvatili sta ih je snaslo, vec su plivali u krvi. U opstem pokolju koji je zavladao, Odisej je, na Zeusovom zrtveniku ubio Prijema. Grad je bio spaljen i opljackan. Helena se, nakon Parisove smrti, udala za njegovog brata Dejfova, koga je te noci, Menelaj ubio svojim macem. Sa macem u ruci, Menelaj je konacno dospio i do Heleninih odaja. U tom za nju sudbonosnom trenutku njihovog susreta, Helena je, ocekujuci od svog bivseg supruga samo smrt, stajala mirno, ogoljenih grudi, spremna da primi smrtonosni udarac. No, Menelaj je ispustio mac i bivsi supruznicu su se izmirili uz poljubac. Menelaj je poveo sa sobom zanu koja je donijela toliko tragedije, zenu koja je, jos jednom, iz igre izasla kao pobjednik, zenu zbog koje je vodjen rat, koji je uzdrmao cjelokupni tadasnji svijet.
Trojansko utvrdjenje nalazilo se na planini Ida, nedaleko od Helesponta, kod Crnog Mora. Utvrdjenje su kralju Laomedontu sagradili Posejdon i Apolon. Dogadjaji koji ce u nastavku biti opisani odigrali su se u vrijeme dok je Trojom vladao kralj Prijam, Laomedontov sin, sa svojom suprugom Hekabom. Prijamu je pravo ime bilo Podark, i bio je brat Hesioni, koja je Telamona pratila do Salamine, gdje se za njega udala, i rodila mu Teukara i Ajanta, koji su kasnije ucestvovali u trojanskom ratu. Ahijci i Trojanci, po svemu sudeci, ne samo sto su vodili porjeklo od istih plemena, nego su najcesce pripadali i istim porodicama. U svom utvrdjenju, u Troji, Prijam je zivio sa svojom mnogobrojnom porodicom, i imao je mnogo djece, sto nije zabiljezeno ni za jednog drugog kralja. Imao je pedesetoro sinova, i veliki broj cerki. Prvorodjeni sin bio je Hektor, a zatim redom, Paris, dejofob, Helen, Polidor, Trojilo i dr. A od cerki najpoznatije bile su Kreusa, Laodika, Poliksena i Kasandra koja je bila obdarena vidovitoscu i prprocanskim sposobnostima.Kao sto je prethodno vec bilo pomenuto,Agamemnon, kralj Mikene, ozenio se Klitajmnestrom, a Menelaj njenom sestrom Helenom, Menelaj je vladao Spartom, gdje je docekao Parisa i njegovu pratnju kada su ga posjetili, donoseci mu skupocjene poklone. Kada je Paris ugledao prelijepu Helenu, bio je zadivljen njenom ljepotom. Menelaj je stranog kraljevica docekao sa svim pocastima i obicajima, kojima je iskazao svoju gostoljubivost, ali je vec desetog dana nakon njihovog dolaska morao da otputuje na Kretu. Tada je Paris iskoristijo priliku, i priblizijo se Heleni, koja se nije mogla oduprijeti ljubavi, koju joj je namjenila mocna Afrodita. Zbog toga je primila bogate darove koje joj je Paris donio, i u sred noci posla sa njim. Zaljubljeni par je zatim krisom pobjegao i uspio da se docepa Troje, gdje je proslavljena njihova svadba. Potom je Irida, glasnik bogova, donjela Menelaju na Kretu, glasu o tom dogadjaju. Trojanci, narod koji je bio privrzen religiji i svojoj tradiciji, odmah su podnijeli bogovima zrtvu, prije pocetka Trojanskog rata, kako bi im oni dali neki znak o buducnosti i ishodu rata. Za vrijeme odrzavanje obreda zrtvovanja, pojavila se jedna zmija cija su ledja bili crvena kao krv. Zmija je izasla iz zrtvenika i uspela se na obliznji platan. Na najvisoj grani nalazilo se gnjezdo vrabaca, u kome je bila majka sa svojim mladuncima. Zmija je progutala svih osam mladunaca, a na kraju i majku. Kada je progutala svih devet vrabaca, Zeus ju je pretvorio u kamen. Za proroka Kalhanta, ovaj neobican dogadjaj znacio je da ce opsada Troje trajati devet godina, i da ce ona pasti tek desete godine. Troja ili Ilijon, prestasvljala je popriste velikih bitaka, sa ogromnim brojem mrtvih, iako ju je Apolon stitio. Prva zrtva na strani Ahajaca bio je Protesijal. Boginje Atena i Hera, pomagale su Ahajskoj vojsci. U homerovom Epu, Ilijadi, opisani su mogi dogadjaji, koji su se odigrali za vrijeme trojanskog rata. U onima koji su bili najznacajniji, ulogu glavne licnosti, koja se uvjek pominje imao je Ahilej. Poslije Ahilejeve pogibije, ratnici koji su opsjedali Troju, poceli
su da se pitaju, hice li im poci za rukom da uspjesno okoncaju taj
rat. Vec je proslo deset godina, pa su pocelida gube nadu, a i
strpljenje ih je polako napustalo. Tada je Odisej, dovitljivi kralj
Itake, smislio kako da ostvare svoje planove, korisiteci se
lukavstvom. Smislio je plan, a nakon dobijene saglasnosti ostalih
vojskovodja, odmah je krenuo sa njegovim sprovodjenjem.
Napravili su ogromnog supljeg konja od jelovine. Kada je konj bio
gotov, kroz tajna vrata na njegovom trbuhu, u njegovu utrobu, sakrili su se Odisej i jos osam ratnika. Konja su postavili na vidljivom mjestu, u blizini trojanskih zidina, a zatim su pokupili sve svoje stvari, spalili logor i ponovo se ukrcali na svoje brodove. No, nisu otisli predaleko, samo su se sakrili u blizini ostrva Tenede. Trojanci su sve vrijeme pratili pripreme Grka, a zatim i njihov odlazak, ne vjerujuci svojim ocima. Ugledali su, takodje, i drvenog konja, kome su, na pocetku sumnjicavo prisli. Na njemu je stajao natpis da ga Danajci posvecuju boginji Ateni. Uzaludno ih je Kasandra, Prijamova kcerka, upozoravala, predvidjajuci im zlo koje im se spremalo. Niko nije htjeo da je poslusa. Cak je i Apolonov svestenik, Laokont, gadjajuci strelom drvenog konja, opazio neubicajni tupi zvuk u trenutko kada je strijela pogodila trbuh. Pokusao je da upozori Trojance da ne bi trebalo da vjeruju Ahajcima, no sve je bilo uzalud. Dok je on pokusavao da ubjedi Trojance da je u pravu, dvije ogromne zmije koje je poslala Atena, iskocile su iz mora i zadavile, i njega i njegovu dijecu. Trojanci su ovaj dogadjaj protumacili kao znak upozorenja bogova, smatrajuci da ce ih boginja kazniti ukoliko ne prihvate poklon. Medjutim, kada su, kasnije, svi zaspali, iz utrobe trojanskog konja iskocili su Odisej i ostali ratnici. Grcka flota se, u medjuvremenu, vratila sa Tenede, i tada je zapocet strahovit nocni napad na Troju. Ahajci su zatim poceli da upadaju kroz, tada sirom otvorene kapije, i dok su Trojanci shvatili sta ih je snaslo, vec su plivali u krvi. U opstem pokolju koji je zavladao, Odisej je, na Zeusovom zrtveniku ubio Prijema. Grad je bio spaljen i opljackan. Helena se, nakon Parisove smrti, udala za njegovog brata Dejfova, koga je te noci, Menelaj ubio svojim macem. Sa macem u ruci, Menelaj je konacno dospio i do Heleninih odaja. U tom za nju sudbonosnom trenutku njihovog susreta, Helena je, ocekujuci od svog bivseg supruga samo smrt, stajala mirno, ogoljenih grudi, spremna da primi smrtonosni udarac. No, Menelaj je ispustio mac i bivsi supruznicu su se izmirili uz poljubac. Menelaj je poveo sa sobom zanu koja je donijela toliko tragedije, zenu koja je, jos jednom, iz igre izasla kao pobjednik, zenu zbog koje je vodjen rat, koji je uzdrmao cjelokupni tadasnji svijet.
Mitologija Mezopotamije
Tokom 2000 godina drevni mezopotamski mitovi bili su gotovo posve zaboravljeni. Sacuvano je nekoliko njihovih iskrivljenih prikaza sto su ih napisali klasicni pisci na grckom i latinskom, a nekoliko ih se puta usputno spominje u Bibliji; no predajom su se pripovijesti bespovratno pobrkale. Prvi su ih put zabiljezili izvorni mezopotamski pisari, pisuci na gilnenim plocicama na sumerskom ili akadskom jeziku, a oba su se jezika sluzila slozenim, takozvanim klinastim pismom (u obliku klina). To je pismo izaslo iz upotrebe tokom posljednjih stoljeca p.n.e., pa sumerska i akadska knjizevnost nisu bile otkrivene sve dok evropski naucnici nisu u 19. vijeku desifrovali klinasto pismo.
Uprkos desifriranju, sumerski i akadski jezik nije bilo lako razumjeti. Cak i danas nema pouzdana i cjelovita rjecnika tih jezika, a svi prevodi objavljeni prije 1939. godine, gotovo su zasigurno nepouzdani .Posljednjih su godina jezicna istrazivanja uveliko napredovala i arheolozi su u rusevinama mezopotamskih gradova otkrili mnostvo ispisanih plocica. Vazno je imati na umu tu promjenjivost situacije, jer ce tokom narednih desetljeca nase ce se znanje uveliko prosiriti.
Prvi pismeni stanovnici Mezopotamije nazivali su svoju zemlju Sumer i zvali su se Sumerani. Cini se da su doseljenici, iako jos nije izvjesno odakle su dosli. Mozda su priblizno 3500 godina p.n.e. naselili na najistocnijem dijelu svijeta gdje se govorilo semitskim jezicima. Sumerski nije bio semitski jezik, ali se pismo kojim se sluzio doskora stalo upotrebljavati za dosad nepisani semitski jezik nazvan akadski. na hiljadama sacuvanih plocica moguce je rekonstruisati nesto od onoga sto su ljudi vjerovali o bogovima, iako ne mozemo biti sigurni u dublji smisao tih vjerovanja ili, pak, koliko su ona bila rasprostranjena u mezopotamiji. Drugu poteskocu predstavlja odvajanje sumerskih od semitskih elemenata jer se cini da je mijesanje tih dviju kultura uticalo na sadrzaj mitova.
Najrasireniji poznati mezopotamski mit odnosi se na potop kojeg su poslali bogovi kako bi unistili svekoliki zivot na zemlji. Mezopotamska verzija je veoma slicna biblijskoj pripovjijesti , ali je napisanan u stihu a ne u prozi. Cetvero bogova sudjelovalo je u pripremanu potopa, i svi nose sumerska imena: Anua se opisuje kao "oca", Enilila kao "savjetnika, Ninurtu, Enilova sina, kao "nositelja prijestolja", a Ennugia kao "nadzornika kanala". Peti bog, poznat pod imenom Ea, otkrio je tajni plan covjeku zvanom Utnapistim i kazao mu da igradi brod kako bi se spasio.
Utnapistim je izgradio brod strogo se pridrzavajuci mjera koje mu je dao bog. Snadbjeo ga je sivm vrstama zaliha, ukljucujuci srebro i zlato, i smjestio unj svoju porodicu i nekoliko zvijeri. Tada je nastupila strasna oluja koja je cak zastrasila i bogove na nebu. "Bogovi su se skutrili poput pasa, scucurivsi se uz vanjske zidine.".
Potop je trajao sedam dana i noci. Kad je zavrsio i brod se zaustavio na nekoj planini, Utnapistim prvo oslobodi golubicu, potom lastavicu i tada gavrana. Prvo dvoje mu se vratilo, ali gavran nije, sto je znacilo da se voda povukla. Utnapistim je prinio zrtvu i na obred pozvao sve bogove izuzev Enlila, jer je on bio najodgovorniji da je doslo do potopa. Enlil bijase ljutit da je bilo ko prezivio, ali je ipak pristao da posveti Utnapistima i njegovu zenu rekavsi da ce postati ravni bogovima. Nakraju, Utnapistim je odveden da zivi na udaljenu mjestu "na uscu rijeka".
Daljnje obavijesti o bogovima spomenutim u tom mitu poticu iz drugih izvora, a posebno iz mita o stvaranju. U njemu se Anua opisuje kao potomak drugih dvaju bogova, Ansara i Kisara, a kao Nudimmudova oca koji se zove i Ea. Svi su oni opisani kao "veliki bogovi", jer predstavljaju prvu grupu potomaka prabogova Apsua i Tiamatu. U tome dvojstvu, Apsu predstavlja masu svjeze vode za koju se vjerovalo da nalazi ispod zemlje i iz koje isticu izvori i rijeke, a Tiamat masu morske vode oko zemlje.
Veci dio pripovijesti toga mita ne govori mnogo o stvaranju svijeta, vec naglasava postojece neprijateljstvo medju razlicitim skupinama bogova. Opisane su dvije bitke. U prvoj Ea porazava Ansara, a u drugoj, o kojoj zavisi cjelokupna pripovijest, Marduk ubija prazudoviste Tiamatu i od njezina tijela stvara svijet. Marduk je nacionalni bog Babilonije i nakon njegove pobjede podignuto je svetiste - "prebivaliste Marduka, Enilila i Ea". Ocigledno velicanje Marduka u mitu odrazava pohvalu za dostignuca Babilona kao drzave. Junackom je bogu dodijeljeno pedeset pocasnih naziva, Anilil mu je udijelio posljednji - "gospodar zemalja". kad je to bilo ucinjeno, Ea je progovorio u cast pobjednika.
Marduk je posjedovao "plocice sudbine" i to je bio jedan od simbola njegove moci i ugleda. Iako nije jasno sta su zapravo bile (mozda simbol kraljevskog ugleda), postiji pripovijest prema kojoj ih je navodno ukrala tajanstvena ptica zvana Zu. Plocice na kojima je zapisanan pripovijest o tome veoma su ostecene, ali je iz onoga sto je preostalo vidljivo da je ankon gubitka plocica sudbine medju bogovima zavladala krajnja pometnja.
Njihov savjetnik, otac Enilil ostao je bez rijeci,
Pojavila se zasljepljuca svjetlost, zavladala tisina,
Cijela skupina manjih bogova bila je uznemirena,
Sjaj je svetista potamnio.
Anu odluci stupiti u akciju i rece da ce ime bilo kojeg boga koji uspije ubiti Zu postati vecim od svih. Najprije su se obratili Adadu, bogu oluje, ali on se nije htio boriti sa strasnom pticom. Pozvali su Gibila, boga vatre, i Saru, "Istarinu prvorodjenicu", koja je takodje odbila da se sukobi sa pticom. Na tom je mjestu tekst toliko unisten da ga nije moguce sa sigurnoscu prevesti; stoga ne mozemo resi ko je nakraju bio izabran da se suprotstavi Zu. Na nekim se plocicama spominje Ninurtu. Prema nekim predanjima, Mardukovo se ime povezuje sa pobjedom nad Zu.
Posljednjeg izazivaca, ma ko on bio, govorom je ohrabirila boginja koja se ponekad naziva Makh, ili Nanse (sto moze biti drugo ime za Istar) ili Mammi:
"Nek' je tvoj zastrasujuci poklik svlada,
Nek' iskusi tamu, nek' joj se vid probrazi u najgore,
Nek' ne pobjegne kad te susretne, nek' joj snaga postane slabost,
Nek' sunce nad njom ne sije, nek' joj se dan preobrazi u tminu,
Unisti njezin zivot, ukroti Zu,
Neka je vjetar odnese na nepoznata mjesta."
Pripovijest je do tog dijela preuzeta iz najstarijih dostupnih rukopisa koji su napisani u starobabilonskom razdoblju, priblizno 2000 god. p.n.e. Medjutim, mnoga nasa znanja o staroj mitologiji poticu iz kasnijih rukopisa koje su prepisali pisari asirskog kralja Asurbanipala (7 vj. p.n.e) i pohranili u njegovoj kraljevskoj biblioteci u Ninivi. Ti rukopisi sadrze vise podataka o pocetku pripovijesti. Proizilazi da je bila Enlilova sluskinja i da je zbog posla cesto bila u prilici da vidi plocice sudbine. Polakomila se za njima i rekla:
"Uzecu bozanske plocice sudbimne.
Tako cu nadzirati odluke svih bogova."
Zu je cekala priliku i jednoga dana, dok se Enlil u zoru prao, odletje sa njima na neku udaljenu planinu. ZaprepSten, Enlil se posavjetovao sa drugim bogovima o tome ko ce ubiti Zu i vratiti plocice.
Nedavno su pronadjeni mnogi dijelovi plocia koji govore o tome mitu. Najduza plocica opisuje borbu sa Zu i toj je vrziji pobjednik Ninurta, a pomagao mu je bog oluje Adad koji je poslao oluje i bujice.
"Oblasi smrti poslali su kisu, bljeskovi munja parali su nebo poput strelica".
Ali nijedna strelica nije mogla doseci Zu dok je posjedovala plocice sudbine, i tako je Ea, nedgledajuci bitku zi daljine, izdao naredjenje da se pozove juzni vjetar da nadvlada pticu. Tada ce biti moguce "odrezati njezina krila i razbacati ih nadesno i nalijevo".
Pripovijest pokazuje kako se nase poznavanje mezopotamskih mitova nadogradjuje iz brojnih razlicitih rukopisa, od kojih se svaki znacajno razlikuje u pojedinostima; pokazuje kako su bogovi preuzimali uloge drugih osoba u mitoloskim pripovijetkama, shodno vremenu i mjestu zapisivanja mita. Takodje to primjer kako mit u mezopotamiji nije bio naprosto narodna pripovijest, vece se njime sluzilo u vjerskoj praksi. Postojao je poseban obred izrade i posvecenja novog bubnja u hramu. Kozu za bubanj trebalo je odrati sa crnog bika, i dok se bika ubijalo svecenik mu je morao bajati vradzbine u uho. U lijevo mu je uho kazao alpu illitu Zi attama, "Ti, o, bice, ti si potomak Zue". Nakon jos nekoliko vradzbina i formalnosti, bik je zaklan, a srce mu je zakopano ispred bubnja, no nije jasan razlog povezivanja odmetne Zu i svetog bika.
Ovaj otisak veoma detaljnog pecatnog cilindra prikazuje boga Ea okruzena vodom sa ribama koje plivaju oko njega. On drzi pticu (vjerovatno Zu), koja gleda u Samasa, sunce, sto se dize iza planine ispred krilata bozanstva. Sa lijeve strane stijelac cuva lava, dok je sa desne strane lik sa dva sunca
Proslavljena po svojoj izvanrednoj ljepoti, Nefertiti ostaje jedna od najpoznatijih egiptskih kraljica. Ona je bila glavna i omiljena supruga faraona Ahenatena.
Porijeklo-Njeno ime znači „najljepša žena je došla“ i zaista je bila čuvena posvojoj ljepoti ali i voljena u čitavom Egiptu.Ne zna se mnogo o njenom porijeklu ni o njenim roditeljima. Postoji mnogo špekulacija i teorija, pa tako neki kažu da joj je majka Tiy dok drugi tvrde da je njen otac Tiy-in brat Ay. Pouzdano se zna da je on bio visoki funkcioner i da nikada nije javno priznao svoje očinstvo. Još uvijek se ne zna ko je njena majka jer je odbačena teorija da je to Tiy.
Nefertiti postaje istorijska ličnost od udaje za Ahenatena. Ona mu je uvelike pomogla u nastojanjima da Egipat prevede na monoteističku vjeru. Ona i faraon su vjerovali u Atena, boga svjetlosti i u čast njemu podigli novu prestonicu. Ahenaten je bio reformator i revulicionista jer se usudio preseliti prestonicu iz Tebe koja je bila vjekovno sjedište Egipta. Ovim činom je razbjesnio mnoge a posebno sveštenike koji bi ostali „bez posla“ zbog te nove religije.
Tokom vladavine Nefertiti je promijenila ime u Neferneferuaten-Nefertiti što znači najljepša u ljepoti je Aten.Sa faraonom je živjela u el-Amarni gdje su održavane religiozni obredi posvećeni bogu Atenu. Sa Ahenatenom je imala šest kćeri ali nijednog sina.
Imena kćeri su Meritaten, Meketaten, Ankhenspaaten,Neferneferuaten,Nefernerure i Sepetenre.
Smrt
Nakon što je Meketaten umrla po rođenju Nefertiti je nestala iz egipatske istorije(oko 1335 p.n.e) i smatrala se mrtvom.
Moguće je da je pala u nemilost faraona ili da je ubijena od strane Anhetanovih protivnika. Do danas nije pronađena njena mumija već samo nekoliko komada nakita sa njenim imenom ispred grobnice Ahenatena. Moguće je da je sahranjena negdje drugo jer se 2004 pojavilo novo otkriće. Naime pronađeno je nekoliko mumija u skrivenoj prostoriji jedne grobnice te se za jednu mumiju smatra da je „Najljepša od svih“. Nije objašnjeno zašto je ni kako dospjela tu ni ko je prenio.Na mnoga pitanja nije odgovoreno ali teorija do danas nije osporena.
Bista
Uvid u ljepotu ove kraljice daje nam jedno od najpoznatijih egipatskih blaga – bista kraljice Nefertiti. Ovo je po ocjeni mnogih jedno od najsavršenijih umjetničkih radova načinjenih prije Hrista. Bista se čuva u Egipatskom muzeju u Berlinu, Njemačka. Smatra se da je do danas preživjela zato što je postojala greška u izradi i nikada nije bila izložena u hramu. Ovo su samo pretpostavke jer je bista pronađena u radionici kipara sa oštećenjem lijevog uha.
Uzroci rata
S obzirom na njegovu složenost kao i ideološkim i drugim podjelama koje je izazvao i koje dan-danas traju, o uzrocima drugog svjetskog rata postoji daleko manji historijski konsenzus nego o uzrocima drugih oružanih sukoba u 20. vijeku.
Ipak se može reći da je velik dio uzroka drugog svjetskog rata ima korijen u uzrocima prvog svjetskog rata.
Njemačka, Italija i Japan su se u 19. vijeku relativno kasno profilirale kao moderne industrijske države, te su bitno zaostajale u stvaranju kolonijalnih imperija u odnosu na Veliku Britaniju i Francusku. Njemačka je u prvom svjetskom ratu poražena, te je temeljem Versailleskog mirovnog ugovora ostala bez kolonija te tako dovedena u još inferiorniji položaj. Italija i Japan, iako na pobjedničkoj strani, bili su bitno razočarani ratnim plijenom.
Nacionalizam, koji je predstavljao dominantnu ideologiju Evrope 19. vijeka, pojačao je svoj uticaj u Istočnoj Evropi gdje su na ruševinama tri stara carstva - Otomanskog, Austro-ugarskog i Ruskog - po proklamiranom principu prava na samoodređenje formirane nacionalne države. U većini slučajeva se granice novih država nisu poklapale s etničkim granicama, što je bilo stalan izvor iredentizma i napetosti, dok su neke novostvorene države - Kraljevina SHS, Čehoslovačka i, djelomično, Poljska - po sastavu bile višeetničke i opterećene unutrašnjim napetostima koje su se naknadno održavale na međunarodnoj sceni. Nacionalizam se također proširio i na Aziju, pogotovo posjede evropskih kolonijalnih sila čiji su podanici svoj položaj počeli smatrati izdajom versajskih principa. Nacionalizam se također nastavljao iskazivati i kao rasizam, koji je imao važnu ulogu u pogoršanju odnosa Japana i SAD.
Treći faktor, koji se iskristalizirao tek nakon završetka prvog svjetskog rata, bio je slom predratnog ekonomskog poretka temeljenog na slobodnoj trgovini. Većina država se nakon rata okrenula protekcionizmu i autarhiji, što je bilo plodno tlo kako za međusobne sukobe, tako i za ekonomsku nestabilnost koja će se odraziti u Velikoj ekonomskoj krizi.
Novi faktor predstavljala je i pojava dviju ideologija - fašizma i komunizma -koje su, svaka na svoj način, predstavljale radikalnu alternativu poratnom svjetskom poretku te čije se međusobno suparništvo odražavalo i na međunarodnu politiku.
Izbijanje rata također je pospješio i duboki i nepravladani kulturni i psihološki šok izazvan opsegom i posljedicama prvog svjetskog rata. Mnoge države, pogotovo one koje su se smatrale pobjednicama, nastojale su ponavljanje tako traumatičnog iskustva izbjeći inzistiranjem na diplomaciji kao jedinom sredstvu rješavanja međunarodnih sporova, dok je u javnosti tih zemalja dominirao pacifizam i težnja za nereagiranjem na provokacije koje bi mogle izazvati novi globalni sukob.
Ipak se može reći da je velik dio uzroka drugog svjetskog rata ima korijen u uzrocima prvog svjetskog rata.
Njemačka, Italija i Japan su se u 19. vijeku relativno kasno profilirale kao moderne industrijske države, te su bitno zaostajale u stvaranju kolonijalnih imperija u odnosu na Veliku Britaniju i Francusku. Njemačka je u prvom svjetskom ratu poražena, te je temeljem Versailleskog mirovnog ugovora ostala bez kolonija te tako dovedena u još inferiorniji položaj. Italija i Japan, iako na pobjedničkoj strani, bili su bitno razočarani ratnim plijenom.
Nacionalizam, koji je predstavljao dominantnu ideologiju Evrope 19. vijeka, pojačao je svoj uticaj u Istočnoj Evropi gdje su na ruševinama tri stara carstva - Otomanskog, Austro-ugarskog i Ruskog - po proklamiranom principu prava na samoodređenje formirane nacionalne države. U većini slučajeva se granice novih država nisu poklapale s etničkim granicama, što je bilo stalan izvor iredentizma i napetosti, dok su neke novostvorene države - Kraljevina SHS, Čehoslovačka i, djelomično, Poljska - po sastavu bile višeetničke i opterećene unutrašnjim napetostima koje su se naknadno održavale na međunarodnoj sceni. Nacionalizam se također proširio i na Aziju, pogotovo posjede evropskih kolonijalnih sila čiji su podanici svoj položaj počeli smatrati izdajom versajskih principa. Nacionalizam se također nastavljao iskazivati i kao rasizam, koji je imao važnu ulogu u pogoršanju odnosa Japana i SAD.
Treći faktor, koji se iskristalizirao tek nakon završetka prvog svjetskog rata, bio je slom predratnog ekonomskog poretka temeljenog na slobodnoj trgovini. Većina država se nakon rata okrenula protekcionizmu i autarhiji, što je bilo plodno tlo kako za međusobne sukobe, tako i za ekonomsku nestabilnost koja će se odraziti u Velikoj ekonomskoj krizi.
Novi faktor predstavljala je i pojava dviju ideologija - fašizma i komunizma -koje su, svaka na svoj način, predstavljale radikalnu alternativu poratnom svjetskom poretku te čije se međusobno suparništvo odražavalo i na međunarodnu politiku.
Izbijanje rata također je pospješio i duboki i nepravladani kulturni i psihološki šok izazvan opsegom i posljedicama prvog svjetskog rata. Mnoge države, pogotovo one koje su se smatrale pobjednicama, nastojale su ponavljanje tako traumatičnog iskustva izbjeći inzistiranjem na diplomaciji kao jedinom sredstvu rješavanja međunarodnih sporova, dok je u javnosti tih zemalja dominirao pacifizam i težnja za nereagiranjem na provokacije koje bi mogle izazvati novi globalni sukob.
STANJE U SAD-U UOČI RATA
STANJE U SAD-U UOČI RATA
Teritorijalno proširenje Sjedinjenih Američkih Država počinje odmah posle sticanja nezavisnosti (1783). Povezano je sa naglim porastom stanovnistva, do kojeg je došlo prirodnim putem i useljavanjem velike mase kolonista iz Evrope i drugih krajeva svijeta.
Godine 1803. američka vlada je kupila od Napoleona Bonaparte ogromnu francusku koloniju Luzijanu za 60 miliona dolara. Tako su cijeli sliv Misisipija i velika prostranstva Srednjeg zapada dospjeli u posjed SAD-a do sredine tridesetih godina Amerikanci su ovladali čitavim Srednjim zapadom a kasnije i dalekim Zapadom. U ekonomskom pogledu, rezultati kolonizacije zapada bili su raznovrsni i veoma značajni. Ogromna prirodna bogatstva davala su neizmjerne količine svakovrsnih sirovina za mladu američku industriju. To su istovremeno bila i prostrana tržišta za produkte industrijske proizvodnje starih i novih američkih privrednih centara. Sve je to dovelo do burnog razvitka i napretka američke privrede u cjelini.
Industrijska revolucija u Americi praktično je završena tridesetih godina XIX vijeka.razvili su se mnogi krupni centri metalne, tekstilne, prehrambene, prerađivačke(kožne) i druge industrije(Bafalo, Čikago, Detroit, Kvivlend, Njujork, Ročester, Nju Orleans). Godine 1860.već je bilo izgrađeno oko 50 000km željezničkih pruga. Krajem tridesetih godina počela je i postepena mehanizacija poljoprivrede.
UZROCI RATA
Za razliku od industrijski razvijenih sjevernih država SAD-a sa slobodnim kapitalističkim odnosima, u južnim državama u prvoj polovini XIX vijeka još su postojali robovlasnički odnosi. Crnci su pali u ropstvo na jugu SAD-a još u kolonijalno doba. Sjeverne države SAD-a, za razliku od južnih, ukinule ropstvo.
Krajem XVIII vijeka na robovlasničkim plantažama juga proizvodnja duvana i indiga donosila je sve manju dobit. Zato je izgledalo da će ropstvo iščeznuti samo po sebi. Ali, baš tad u punom zamahu industrijske revolucije u Engleskoj pojavila se velika potražnja za pamukom. Plantažeri su se ubrzo preorjentisali na ovu granu proizvodnje, za koju je južnjačko podneblje bilo veoma povoljno. Jug je od toga imao veliku korist, a ropstvo je postalo veoma unosno, i umjesto da iščezne žilavo će se održavati još pola vijeka. Ove promjene u privrednom životu izazvale su odmah odgovarajuće posljedice u političkom životu SAD-a.. Obogaćeni i ekonomski ojačani, plantažeri-robovlasnici su nastojali da još više prošire i učvrste svoj dotadašnji politički uticaj. Političari sa sjevera su sa negodovanjem gledali na takva nastojanja robovlasnika, jer su robovlasnički odnosi bili nespojivi sa slobodnim, kapitalističkim odnosima u sjevernim državama.
Južnjački robovlasnici su željeli da se u što većem broju novih država uspostavi ropstvo i te države zatim učlane u SAD kao robovlasničke države.time su namjeravali da steknu prevagu u Senatu, budući da je svaka država u ovaj zakonodavni dom slala po dva predstavnika. Upravo ovu njihovu namjeru sjevernjaci su su nastojali da spriječe, pa se 1818/19. između Sjevera i Juga izrodio žestok politički sukob, kome je povod bio zahtjev za prijem robovlasničke države Misuri u uniju. Tad je američki Kongres odlučio da se ubuduće pored jedne robovlasničke države u uniju uvijrk primi i jedna slobodna država i da se ropstvo može širiti samo južno od 30ْ i 30` sjeverne geografske širine. Tako je rascjep unije bio odgođen.
Do ponovnog sukoba doslo je 1848. kad su neke nove države na Dalekom zapadu, a među njima i Kalifornija,zatražile prijem u uniju. I ovom prilikom je izbjegnut otvoren sukob i rascjep unije jer je Kongres odlučio da se Kalifornija primi u uniju kao slobodna država i da se donese zakon koji bi na cijeloj teritoriji SAD južnjacima omogućio da odbjegle robove gone, hvataju i vraćaju gospodarima. Sjever je ovom prilikom napravio veliki ustupak Južnjacima samo u cijlu očuvanja SAD. Ovo je bio poslednji pokušaj da se radi izbjegavanja građanskog rata i očuvanja jedinstva unije spase ono sto je postalo neodrživo:postojanje ropstva u jednoj od najnaprednijih kapitalističkih država u tadašnjem svijetu-SAD.
IZBIJANJE RATA
Dok je raspoloženje protiv ropstva na Sjeveru postajalo sve snažnije, na Jugu su ga sve odlučnije branili. Ovu svoju odlučnost Južnjaci su ispoljili već 1845, kada su pokušali da do tada nenaseljavane Kanzas i Nebrasku, na Srednjem zapadu, silom uvedu u ropstvo. Tada su u Kanzasu izbili krvavi obračuni između pristalica ropstva i njihovih protivnika. Odnosi između kapitalističkih-sjevernih i robovlasničkih-južnih država nastavili su da se pogoršavaju. U takvim prilikama je nad predsjedničkim izborima 1860. pobjedio Abraham Linkoln,predstavnik republikanske partije i odlučan protivnik ropstva, što južnjaci nisu htjeli da prihvate. Zato je cjepanje unije postalo neizbježno. Izdvajanje iz SAD prva je proglasila Južna Karolina 20. decembra1860. Tokom januara i februara 1861.godine na isti način je postupilo i još 10 južnih država. Otcjepljene države obrazovale su Konfederaciju južnih američkih država . Sukob njenih trupa sa i trupa vijernih uniji 12.aprila 1861.počeo je građanski rat.
TOK RATA
U građanski rat Sjever i Jug su ušli sa nejednakim snagama. Sjeverne države su imale 22 miliona stanovnika, a južne 10,od kojih četiri miliona crnih robova. Sjever je imao nadmoćniju industrijsku proizvodnju i željeznički i pomorski saobraćaj. Smatra se da je više od 2 miliona vojnika sa Sjevera i više od milion sa Juga učestvovalo u ratu. U doba izbijanja rata na Sjeveru je postojalo uvjerenje da se Jug može pobjediti za nekoliko nedjelja. Ali u vojnim sukobljavanjima do kraja 1861. i tokom 1862.godine vojne snage južnih država nanjele su nekoliko težih poraza vojsci Sjevera. Osim toga, vladu Konfederacije južnih američkih država priznale su Engleska i Francuska. Čak je izgledalo da ce Engleska vojno intervenisati na strani Juga,jer joj je rat donio velike teškoće u snadbjevanju pamukom, ali je to sprječeno energičnom akcijom engleskih radnika, uglavnom opredjeljenih za Sjever.
U takvim okolnostima Linkoln je odlučio da sve snage unije angažuje u borbi sa odcjepljenim Jugom. To je postigao preduzimanjem dviju krupnih socijalno-političkih mjera. Prvu mjeru donijetu 1862, predstavljao ja Akt o homstedima,po kojem je svaki otac porodice koji je učestvovao u ratu sticao pravo da od države dobije posjed od 60 hektara zemlje, pod uslovom da ga sam obrađuje. Stari san mnogih Amerikanaca o zemlji mogao je da se ostvari. Drugom mjerom, obljavljenom 1863.svi crnci na teritotiji SAD dobili su slobodu. Svako zaposjedanje južnjačke teritorije koje ostvare trupe unije, istovremeno je značilo oslobađanje crnaca na toj teritoriji. Ovaj Linkolnov akt oduševljeno je primio čitav svijet.
Poslije toga, Linkoln je zaključio da bi što prije trebalo poraziti vojsku Konfederacije na Zapadnom frontu i presjeći njenu teritoriju na dva dijela. Komandant oružanih snaga Sjevera general Grant odmah je sve snage usmjerio na osvajanje tri saobraćajna čvora, prelaza na Misisipiju, preko kojih je održavana veza između istočnih i zapadnih djelova Konfederacije. Lako je ovladao Nju Orleansom i Memfisom, ali se oko Viksburga razvila krvava šestonedeljna bitka u kojoj su obe strane imale na hiljade žrtava. Najzad ,jula 1863.Viksburg je pao u ruke grasntovih trupa. Konfederacija je bila presječena na dva dijela:njeni istočni djelovi su bili odvojeni od žitorodnih predjela da zapadu.
Poslije zauzimanja Viksburga Grant je nastavio ofanzivu na Zapadnom frontu. Zajedno sa trupama generala Šermana tokom 1864. i početkom 1865.porazio je u više bitaka izmorene i oslabljene trupe Juga. Kad je Šermanova vojska decembra 1864. godine uspješno završila ratni pohod od sjeverozapada na jugoistok i zauzela luku Čarlson na Atlantiku, bilo je jasno da se građanski rat bliži kraju. U toku zime 1865.Šermanova armija se uputila prema sjeveru , kroz Južnu i Sjevernu Karolinu. Cilj ovog pohoda je bio da se odsječe odstupnica vojsci Konfederacije, koju je Grant potiskivao sa sjevera. Suočena sa neminovnošću poraza, početkom aprila 1865. vojska Konfederacije je obustavila borbe i predala se oružanim snagama Sjevera. Tako je Jug kapitulirao nakon četverogodišnjeg rata sa Sjeverom. Građanski rat u SAD bio je završen.
Linkoln koji je po drugi put pobjedio na izborima(1864), želio je da obnovi državno jedinstvo ne ponižavajući poražene južnjake. Ali to na Jugu mnogi nisu shvatili i cjenili, a posebno oni koji nisu htjeli da se pomire sa ukidanjem ropstva. Jedan od takvih južnjačkih zanesenjaka glumac But, ubio je predsjednika Linkolna 14.aprila 1865.godine.
ZNAČAJ RATA
Građanski rat 1861-1865. imao je velike posljedice na dalji razvoj SAD. Ogromna prostranstva od Atlantika do Pacifika i od Meksičkog zaliva do Kanade postala su potpuno slobodna za naseljavanje i eksploataciju. Razvitak kapitalističke privrede na cijeloj teritoriji SAD pobjedom Sjevera dobio je veliki zamah, koji će se postepeno širiti i na poražene juđžne države. Crnci će iako pravno slobodni, još dugo imati podređenu ulogu u društvenom i privrednom životu SAD.
Najznačajniji rezultati:
a) Ukinuto ropstvo na Jugu
b) Osujećena secesija, očuvano jedinstvo države
c) Zavedena vojna diktatura na Jugu zbog toga što je koristeći federativno uređenje Jug donosio zakone po kojima su osporavana prava crnačkom stanovništvu(1867-1876)
Teritorijalno proširenje Sjedinjenih Američkih Država počinje odmah posle sticanja nezavisnosti (1783). Povezano je sa naglim porastom stanovnistva, do kojeg je došlo prirodnim putem i useljavanjem velike mase kolonista iz Evrope i drugih krajeva svijeta.
Godine 1803. američka vlada je kupila od Napoleona Bonaparte ogromnu francusku koloniju Luzijanu za 60 miliona dolara. Tako su cijeli sliv Misisipija i velika prostranstva Srednjeg zapada dospjeli u posjed SAD-a do sredine tridesetih godina Amerikanci su ovladali čitavim Srednjim zapadom a kasnije i dalekim Zapadom. U ekonomskom pogledu, rezultati kolonizacije zapada bili su raznovrsni i veoma značajni. Ogromna prirodna bogatstva davala su neizmjerne količine svakovrsnih sirovina za mladu američku industriju. To su istovremeno bila i prostrana tržišta za produkte industrijske proizvodnje starih i novih američkih privrednih centara. Sve je to dovelo do burnog razvitka i napretka američke privrede u cjelini.
Industrijska revolucija u Americi praktično je završena tridesetih godina XIX vijeka.razvili su se mnogi krupni centri metalne, tekstilne, prehrambene, prerađivačke(kožne) i druge industrije(Bafalo, Čikago, Detroit, Kvivlend, Njujork, Ročester, Nju Orleans). Godine 1860.već je bilo izgrađeno oko 50 000km željezničkih pruga. Krajem tridesetih godina počela je i postepena mehanizacija poljoprivrede.
UZROCI RATA
Za razliku od industrijski razvijenih sjevernih država SAD-a sa slobodnim kapitalističkim odnosima, u južnim državama u prvoj polovini XIX vijeka još su postojali robovlasnički odnosi. Crnci su pali u ropstvo na jugu SAD-a još u kolonijalno doba. Sjeverne države SAD-a, za razliku od južnih, ukinule ropstvo.
Krajem XVIII vijeka na robovlasničkim plantažama juga proizvodnja duvana i indiga donosila je sve manju dobit. Zato je izgledalo da će ropstvo iščeznuti samo po sebi. Ali, baš tad u punom zamahu industrijske revolucije u Engleskoj pojavila se velika potražnja za pamukom. Plantažeri su se ubrzo preorjentisali na ovu granu proizvodnje, za koju je južnjačko podneblje bilo veoma povoljno. Jug je od toga imao veliku korist, a ropstvo je postalo veoma unosno, i umjesto da iščezne žilavo će se održavati još pola vijeka. Ove promjene u privrednom životu izazvale su odmah odgovarajuće posljedice u političkom životu SAD-a.. Obogaćeni i ekonomski ojačani, plantažeri-robovlasnici su nastojali da još više prošire i učvrste svoj dotadašnji politički uticaj. Političari sa sjevera su sa negodovanjem gledali na takva nastojanja robovlasnika, jer su robovlasnički odnosi bili nespojivi sa slobodnim, kapitalističkim odnosima u sjevernim državama.
Južnjački robovlasnici su željeli da se u što većem broju novih država uspostavi ropstvo i te države zatim učlane u SAD kao robovlasničke države.time su namjeravali da steknu prevagu u Senatu, budući da je svaka država u ovaj zakonodavni dom slala po dva predstavnika. Upravo ovu njihovu namjeru sjevernjaci su su nastojali da spriječe, pa se 1818/19. između Sjevera i Juga izrodio žestok politički sukob, kome je povod bio zahtjev za prijem robovlasničke države Misuri u uniju. Tad je američki Kongres odlučio da se ubuduće pored jedne robovlasničke države u uniju uvijrk primi i jedna slobodna država i da se ropstvo može širiti samo južno od 30ْ i 30` sjeverne geografske širine. Tako je rascjep unije bio odgođen.
Do ponovnog sukoba doslo je 1848. kad su neke nove države na Dalekom zapadu, a među njima i Kalifornija,zatražile prijem u uniju. I ovom prilikom je izbjegnut otvoren sukob i rascjep unije jer je Kongres odlučio da se Kalifornija primi u uniju kao slobodna država i da se donese zakon koji bi na cijeloj teritoriji SAD južnjacima omogućio da odbjegle robove gone, hvataju i vraćaju gospodarima. Sjever je ovom prilikom napravio veliki ustupak Južnjacima samo u cijlu očuvanja SAD. Ovo je bio poslednji pokušaj da se radi izbjegavanja građanskog rata i očuvanja jedinstva unije spase ono sto je postalo neodrživo:postojanje ropstva u jednoj od najnaprednijih kapitalističkih država u tadašnjem svijetu-SAD.
IZBIJANJE RATA
Dok je raspoloženje protiv ropstva na Sjeveru postajalo sve snažnije, na Jugu su ga sve odlučnije branili. Ovu svoju odlučnost Južnjaci su ispoljili već 1845, kada su pokušali da do tada nenaseljavane Kanzas i Nebrasku, na Srednjem zapadu, silom uvedu u ropstvo. Tada su u Kanzasu izbili krvavi obračuni između pristalica ropstva i njihovih protivnika. Odnosi između kapitalističkih-sjevernih i robovlasničkih-južnih država nastavili su da se pogoršavaju. U takvim prilikama je nad predsjedničkim izborima 1860. pobjedio Abraham Linkoln,predstavnik republikanske partije i odlučan protivnik ropstva, što južnjaci nisu htjeli da prihvate. Zato je cjepanje unije postalo neizbježno. Izdvajanje iz SAD prva je proglasila Južna Karolina 20. decembra1860. Tokom januara i februara 1861.godine na isti način je postupilo i još 10 južnih država. Otcjepljene države obrazovale su Konfederaciju južnih američkih država . Sukob njenih trupa sa i trupa vijernih uniji 12.aprila 1861.počeo je građanski rat.
TOK RATA
U građanski rat Sjever i Jug su ušli sa nejednakim snagama. Sjeverne države su imale 22 miliona stanovnika, a južne 10,od kojih četiri miliona crnih robova. Sjever je imao nadmoćniju industrijsku proizvodnju i željeznički i pomorski saobraćaj. Smatra se da je više od 2 miliona vojnika sa Sjevera i više od milion sa Juga učestvovalo u ratu. U doba izbijanja rata na Sjeveru je postojalo uvjerenje da se Jug može pobjediti za nekoliko nedjelja. Ali u vojnim sukobljavanjima do kraja 1861. i tokom 1862.godine vojne snage južnih država nanjele su nekoliko težih poraza vojsci Sjevera. Osim toga, vladu Konfederacije južnih američkih država priznale su Engleska i Francuska. Čak je izgledalo da ce Engleska vojno intervenisati na strani Juga,jer joj je rat donio velike teškoće u snadbjevanju pamukom, ali je to sprječeno energičnom akcijom engleskih radnika, uglavnom opredjeljenih za Sjever.
U takvim okolnostima Linkoln je odlučio da sve snage unije angažuje u borbi sa odcjepljenim Jugom. To je postigao preduzimanjem dviju krupnih socijalno-političkih mjera. Prvu mjeru donijetu 1862, predstavljao ja Akt o homstedima,po kojem je svaki otac porodice koji je učestvovao u ratu sticao pravo da od države dobije posjed od 60 hektara zemlje, pod uslovom da ga sam obrađuje. Stari san mnogih Amerikanaca o zemlji mogao je da se ostvari. Drugom mjerom, obljavljenom 1863.svi crnci na teritotiji SAD dobili su slobodu. Svako zaposjedanje južnjačke teritorije koje ostvare trupe unije, istovremeno je značilo oslobađanje crnaca na toj teritoriji. Ovaj Linkolnov akt oduševljeno je primio čitav svijet.
Poslije toga, Linkoln je zaključio da bi što prije trebalo poraziti vojsku Konfederacije na Zapadnom frontu i presjeći njenu teritoriju na dva dijela. Komandant oružanih snaga Sjevera general Grant odmah je sve snage usmjerio na osvajanje tri saobraćajna čvora, prelaza na Misisipiju, preko kojih je održavana veza između istočnih i zapadnih djelova Konfederacije. Lako je ovladao Nju Orleansom i Memfisom, ali se oko Viksburga razvila krvava šestonedeljna bitka u kojoj su obe strane imale na hiljade žrtava. Najzad ,jula 1863.Viksburg je pao u ruke grasntovih trupa. Konfederacija je bila presječena na dva dijela:njeni istočni djelovi su bili odvojeni od žitorodnih predjela da zapadu.
Poslije zauzimanja Viksburga Grant je nastavio ofanzivu na Zapadnom frontu. Zajedno sa trupama generala Šermana tokom 1864. i početkom 1865.porazio je u više bitaka izmorene i oslabljene trupe Juga. Kad je Šermanova vojska decembra 1864. godine uspješno završila ratni pohod od sjeverozapada na jugoistok i zauzela luku Čarlson na Atlantiku, bilo je jasno da se građanski rat bliži kraju. U toku zime 1865.Šermanova armija se uputila prema sjeveru , kroz Južnu i Sjevernu Karolinu. Cilj ovog pohoda je bio da se odsječe odstupnica vojsci Konfederacije, koju je Grant potiskivao sa sjevera. Suočena sa neminovnošću poraza, početkom aprila 1865. vojska Konfederacije je obustavila borbe i predala se oružanim snagama Sjevera. Tako je Jug kapitulirao nakon četverogodišnjeg rata sa Sjeverom. Građanski rat u SAD bio je završen.
Linkoln koji je po drugi put pobjedio na izborima(1864), želio je da obnovi državno jedinstvo ne ponižavajući poražene južnjake. Ali to na Jugu mnogi nisu shvatili i cjenili, a posebno oni koji nisu htjeli da se pomire sa ukidanjem ropstva. Jedan od takvih južnjačkih zanesenjaka glumac But, ubio je predsjednika Linkolna 14.aprila 1865.godine.
ZNAČAJ RATA
Građanski rat 1861-1865. imao je velike posljedice na dalji razvoj SAD. Ogromna prostranstva od Atlantika do Pacifika i od Meksičkog zaliva do Kanade postala su potpuno slobodna za naseljavanje i eksploataciju. Razvitak kapitalističke privrede na cijeloj teritoriji SAD pobjedom Sjevera dobio je veliki zamah, koji će se postepeno širiti i na poražene juđžne države. Crnci će iako pravno slobodni, još dugo imati podređenu ulogu u društvenom i privrednom životu SAD.
Najznačajniji rezultati:
a) Ukinuto ropstvo na Jugu
b) Osujećena secesija, očuvano jedinstvo države
c) Zavedena vojna diktatura na Jugu zbog toga što je koristeći federativno uređenje Jug donosio zakone po kojima su osporavana prava crnačkom stanovništvu(1867-1876)
Napoleone di Buonaparte
Buduci car Francuza je rodjen u gradu Ajacciu na Korzici 15.8.1769.godine, kao sin Karla- Marie Buoanapartea i Marie Letizie Ramolino. Mališanu su dali ime Napoleone di Buonaparte, na korzikanskom Nabolione ili Nabulione. Tek kasnije on ce postati Napoleon Bonaparte, cime je ime steklo francuski prizvuk. Otac mu je bio advokat, a zahvaljujuci tome sto je radio kao tuzilac i sudija u francuskoj upravi, bio je izabran za korzikanskog predstavnika na dvoru francuskog kralja Luja XVI (1778.) te je stekao grofovku titulu. O odgoju maloga Napoleona brinula je majka. Odlucna i stoga, bila je snazan lik u Napoleonovom djetinjstvu. Napoleon je bio vrlo nestasno djete, vrlo rano je naucio plivati, volio se penjati na stabla i tuci tako da i ne cudi njegov tadasnji nadimak Rabullione (Nemirko). Sa svojih pet godina krenuo je u malu skolu , a u desetoj je postao stipendist u kraljevskom koledzu u Autunu u istocnoj Francuskoj (1779). Iste se godine upisao u francusku vojnu skolu u Brienne- le- Chateau u sjeveroistocnoj Francuskoj. Buduci da se kod kuce sluzio korzikansko- italijanskim narjecjem, morao je prije odlaska u skolu nauciti francuski. No, cijeli ga je zivot govorio uz izraziti italijanski naglasak i nikad ga nije ispravno naucio pisati. Nakon sto je 1784. zavrsio skolovanje Brienne- le- Chateau primljen je u uglednu Kraljevsku vojnu skolu u Parizu, gdje je dvogodisnje studije zavrsio za samo jednu godinu. Dobio je cin topnickog potpukovnika i vec je 1786. preuzeo svoje vojnicke duznosti. Tada je imao navrsenih 16 godina. Sve do izbijanja Francuske revolucije u julu 1789.Napoleon je sluzio na posadnickim duznostima u Valenceu (jugoistocna Francuska)i Auxonneu (istocna Francuska)pa onda opet u Valenceu. Zivio je zivotom nizeg casnika, siromasno i sa slabim izgledima za buducnost. Mnogo je citao, a i sam je posezao za perom, pisuci o plitici, istoriji i ljudskoj prirodi. Kad je staro francusko kraljevstvo uzdrmano iz temelja, vratio se na Korziku da bi od 179. do 1793. godine aktivno ucestvovao u mjesnom politickom zivotu ostrva. Postao je podpukovnik i zapovjednik odreda dobrovoljaca, no morao je u aprilu 1793. pobjeci sa Korzike jer se sukobio sa mjesnim mocnikom koji je na ostrvo pozvao Engleze. Vec u julu Napoleon je u vojsci koja se bori u Italiji, a zatim je upucen u Avignon (juzna Francuska). Istakao se kao spreman zapovjednik i tu je i ranjen u bedro. Kad su osvojili grad u decembru 1793., Napoleon je unaprijedjen u generala brigade. Povezavsi se sa revolucionarnim vodjom Maximilienom Robespierreom, Napoleon se nasao u nezavidnim prilikama kad je Robespierre pao krajem jula 1794.godine. Smijenjen je i uhapsen kao robespjerovac te je, iako je pusten nakon dvije sdmice i racen na prvobitni polozaj, njegov politicki uspon bio naglo prekinut. Nekoliko mjeseci je zivio u bijedi cekajuci da se vrati u tok zbivanja. Ta prilika mu se ukazala u ranu jesen 1795. kad su pocetkom oktobra pristalice monarhije podstakli oruzani napad u Parizu. On je proglasen vodjom i imao je velikog uspjeha u Parizu. Ovaj mu je uspjeh donio veliku slavu i naklonost nove revolucionarne vlade, Direktorijuma, posebno njenog istaknutog clana Paula Barrasa. Zahvaljujuci njemu Napoleonu je osigurano strelovito napredovanje. Vec 16.oktobra postaje divizijski general, a 26.oktobra i glavni zapovjednik vojske u zemlji. 2.jula je bio imenovan i zapovjednikom Italijanske vojske u francusko stozeru. U ratovanjima protiv austrijske, pijemonske i papinske vojske pokazao je sposobnosti sjajnog vojskovodje. Nije on bio samo odlican zapovjednik vec se znao svidjeti i obicnom vojniku. Iz toga perioda nosi nadimak "mili desetnik". Bio je sklo i upotrebi tadasnje nove tehnologije, poput Chappeovog semafora upotrebljenog prvi put 1792.godine. Napoleonove pobjede bacile su Austriju na koljena i ona je pristala na primirje koje joj je diktirao osvajac. Venecija- kraljica Jadrana morala je ustupiti posjede Austriji i tako zauvijek otici u istoriju. Napoleonova osvajanja imala su odjeka i u Hravatskoj jer je Bec drzao pod kontrolom Istocni Jadran. Napoleon ce 11 godina kasnije okoncati postojanje i jos jedne pomorske republike- Dubrovacke Republike- koja je sluzbeno ugasena u januaru 1808. Napleon se silovito i vjesto upleo i u politiku omogucivsi vojnim udarom Direktorijumu na celu sa Barrasom da pruzme potpunu vlast u Francuskoj. Njegova nezasitost kao generala mu nije dala mira, pa je u februaru 1798. predlozio vojni pohod na Egipat kako bi se otezao engleski prolaz Indiji. Naime, Engleska je u tom periodu bila najveci neprijatelj Francuske. Kazu da je Napoleon, imajuci na umu Aleksandra i Cezara, rekao:" Moramo poci na Istok. Sva velika slava lezi ondje." Direktorijum je u martu odobrio pohod, mozda cak i u namjeri da iz sredista moci udalji u javnosti omljenog vojskovodju. Njegovi brodovi na kojima je bilo i cak 187 ucenjaka, pisaca i umjetnika, zaplovili su u drugoj polovini maja, pocetkom juna pala je bez borbe Malta, a na samom pocetku jula francuske su se snage iskrcale pred Aleksandrijom u Egiptu, koju zauzimaju sutradan. Iako mu je cijeli pohod donio sjajne pobjede ipak se ispostavilo da je to bio samo skupi promasaj. Nakon unistavajuceg poraza koji su Englezi nanijeli francuskim brodovima kod Abukira, u avgustu 1798.godine, Napoleon je postao zarobljeni gospodar Egipta. Proboj u februaru 1799. nije olaksao polozaj francuskih snaga koje je oslabila klima i ratovanje. U avgustu 1799. Napoleon je tajno napustio africko ratiste, po nalogu Direktorijuma jer je strahovao da bi Rusija, Austrija i Osmansko Carstvo mogli napasti Francusku. Ako Napleonove akcije u Egiptu s punim pravom mozemo nazvati i vojnim i politickim neuspjehom, i kulturnom i naucnom smislu to nikako nije bio. Naucnici, strucnjaci i ljudi od pera sto ih je poveo sa sobom vratili su se kao pobjednici. Svoje prikupljeno znanje objavili su u 22 knjige "Egipatskih opisa", djelu koje je generacijama poslije bilo temeljni prirucnik za upoznavanje egipatske civilizacije. Njegov povratak u Pariz oktobra 1799. izazvao je paznju. Javno mnjenje u njemu je gledalo osobu koja ce ponovo nametnuti mir u Evropi. Bilo je pogresno. Kako nije zeleo Direktorijumu prepstiti zaslugu za uspostavljanje mira, Napoleon se povezao sa pobornicima drzavnog udara. U toj zavjeri je vaznu ulogu odigrao i njegov brat Lucien. Napokon 9. novembra general je uz pomoc vojske, zbacio Direktorijum i uskoro je preuzeo vlast u Francuskoj kao prvi konzul. Bio je to kraj Francuske revolucije. Napoleonov polozaj dodatno je osnazen kad je 1802. proglasen dozivotnim prvim konzulom. U unutrasnjoj politici Napoleon je proveo niz vrijednih izmjena koje su osiguravale gradjanska prava i slobode. Uredio je vise obrazovanje, porezni sistem, osnovao centralnu banku i sastavio je napredne zakonike, poboljsao cestovni i kanalizacijski sistem. Njegova vladavina je izazivala i otpor, posebno pristalica monarhije i katolickih krugova. Jedan od najopasnijih pokusaja atentata na Napoleona dogodilo se u Parizu 23. decembra 1800.godine. Napoleon naravno nije zanemario ni bojno polje. U maju 1800.napao je Austriju koja je prisvojila oblasti u Italiji. Porazena Austrija napokon je u februaru 1801.pristala na novi mir. Sklopljen je i mirovni ugovor sa Engleskom, marta 1802., sto ga je uvjerilo u to da su francuski posjedi u Sjevernoj Americi neodrzivi jer im je prijetila Engleska. U Sjedinjenim Americkim Drzavama je stoga prodao Luzijanu po cijeni od samo 7,40 dolara po kvadratnom kilometru, ukupno 15 miliona dolara (april 1803). Bio je u pravu: Engleska je iste godine objavila rat Francuskoj. U januaru 1804. tajna policija je razotkrila jos jednu zavjeru protiv Napoleona. Prste u njoj su navodno imali Buorbonci, svrgnuta kraljevska porodica. Napoleon je odlucio buorbonsku prijetnju onemoguciti obnovom naslijedne monarhije u Francuskoj, ali sa sobom na celu. U dogovoru sa papom Pijem VII krunisao se 2.decembra 1804.godine u Notre- Dame u Parizu za cara Francuza. Papa je najprije blagoslovio krunu , a Napleon je sam sebi stavio na glavu. Potom je carskom krunom ovjencao i suprugu Josephineu, bio je to vrhunac njegovog dotadasnjeg zivota. Njegova porodica se zestoko protivila krunisanju Josephine. Krajem maja 1805. krunisao se u milanskoj katedrali i za kralja Italije, dodatno prizivajuci naslijedje Karla Velikog i Otona Velikog. Napoleonov postupak razcarao je mnoge njegove pristalice medju prvima i Ludwig van Beethovena koji je svoju velicanstvenu Trecu simfoniju htio posvetiti upravo Napoleonu, ali je od toga odustao (Herojska simfonija). Njegovo Carsko Velicanstvo Napoleon I Francuski malo je mario za tudja misljenja. Sam je u javnosti vjesto njegovao sliku o sebi kao covjeku sudbine. Kao prvi konzul i car Francuske unajmio je najbolje pisce i umjetnike da ga slave i ovjekovjece i osmisle svecanosti koje ce sluziti velicanju njegove vladavine i prikazivati ga kao tvorca najvece Francuske slave. U to doba je izvojevao sjajne pobjede na bojnom polju. U ratovima od 1805. do 1809. godine uspio je slomiti Austriju, potuci Prusku i prisiliti Rusiju na povlacenje. Po svojoj volji preuredio je politicku kartu Evrope i nametnuo se u Njemackoj, Portugalu, Spaniji te u dijelu Pruske. Iza ovog se skrivala krvava stvarnost: stupale su cete u boj, smjenjivale su se konjice, topovska paljba sijala je smrt, krv je tekla u potocima, sve to da se zadovolji pohlepa i zudnja za moci jednog covjeka. Ipak, izvan njegovog domasaja ostala je Engleska koja je pomorskom pobjedom kod rta Trafalgar (juzna Spanija) 1805.godine osigurala trajno gospodarstvo na moru. Nad Evropom su se ponovo nadvili oblaci postojeceg rata. Naime, Engleska nije bila pokorena, Rusija je samovoljno ublazila mjere na svom podrucju i pocela se pripremati za rat. Napoleon je to jedva docekao: nakanio se jednom za svagda obracunati s Rusijom koja je jedina mogla uputiti izazov njegovoj prevlastina kontinentu. Sabrao je golemu silu koja je brojala vise od 600,000 vojnika. Medju njima su bili i hrvatski vojnici i krajisnici koji ce zbog junastva prikazanog u boju steci jalov naslov najboljih Napoleonovih ceta. Uprkos savjetima da se ne upusta u rat na ogromnom ruskom prostranstvu, Napoleon je ipak 24. juna 1812. godine poveo svoju Veliku vojsku u napad na Rusiju. Pokazalo se da je taj potez za Napoleona bio pocetak kraja. Nakon sto nije uspio nanijeti Rusima odlucujuci poraz, krenuo je u kasnu jesen 1812. u ponizavajuce povlacenje sa ostacima svoje vojske. Bio je to mukotrpan put, posut lesevima vojnika koji nisu prezivjeli glad, bolest i veliku hladnocu. Na kraju je francuska mocna udarna sila spala na samo 30,000 jadnika. Tada je svima bilo jasno da Napoleon ipak nije nepovjediv. Polako su ga napustali saveznici. U proljece i ljeto 1812.protiv njega su se tukle Rusija, Engleska i Pruska, uz otpor koji su na Pirinejskom poluostrvu Francuskoj pruzili Spanci i Portugalci. Napoleon je pokazao da nije izgubio umjece vodje: nanio je saveznicima niz poraza koji su vrhunac dozivjeli u bitci kod Dresdena krajem avgusta 1812.godine. Presudan poraz zbog nastavka osipanja njegovih snaga ga je zadesio sredinom oktobra 1813.kod Leipziga. Njegovi neprijatelji zaposjeli su Pariz 31. marta 1814. godine, a Napoleon je 6. aprila potpisao da se odrice prestolja u sinovljevu korist. Uzalud! Saveznici nisu trazili nista manje nego sto je on zahtjevao od svih svojih protivnika: potpunu i bezuslovnu pobjedu. Potuceni francuski car pokorio se 11. aprila 1814. godine. Gospodar Evrope izgnan je na Elbu, sredozemno ostrvce sjeverozapadno od Korzike. Elba mu je bila data u vlasnistvo kao zasebna knezevina u kojoj ce imati potpunu vlast. Bilo je to ruganje pobjednika: onaj kome granice Evrope nisu bile dovoljne vladace ostrvcem od samo 220 kvadratnih kilometara. Napustili su ga svi osim njegove najdraze sestre Pauline. Pobjednice se nisu pridrzavali ugovorenog-Napleonu je ukinuta obecana novcana potpora, a uskoro je do njega stigla i glasina da ga namjeravaju preseliti na udaljeno ostrvo u Atlanskom okeanu. Nakon deset mjeseci na Elbi odlucio se na akciju. Tajno je napustio Elbu i iskrcao se na francuskom kopnu 1. marta 1815. Peta pukovnicka brigada je poslata da uhapsi bjegunca. Docekali su ga kod Grenoblea (jugoistocna Francuska) 7. marta.Napoleon im se obratio : "Vojnici Pete, prepoznajete me! Ako ko od vas zeli ustrijeliti svog cara , neka ucini to sada!" Nakon kratkog muka, vojnici su kao po staroj navici povikali:" Zivio car!" Vec 20. marta car je bio u Parizu, a kralj Luj XVIII je pobjegao. Pocelo je Napoleonovih 100 dana. Vijest o njegovom povratku prosirila se Evropom poput pozara. Dok su se Francuzi pridruzivali njegovoj vojci, njegovi neprijatelji su sabrali snage da jednom zauvijek uniste tu guju koja ih je neprestano ujedala i kad se cinilo da je napokon dokrajcena. Odlucujuca bitka je vodjena kod gradica Waterlooa u danasnjoj Belgiji. Napoleon je najprije 16. juna 1815. godine potukao Pruse, a 18. juna napao je Engleze. Kad se vec cinilo da je Napoleon suzbio engleske cete, u predvecerje su pristigle pruske snage i preuzele vodjstvo. Prusi i Englezi su zajednickim snagama do nogu potukli bitkom iscrpljene Francuze. Napoleon se vratio u Pariz i privremenoj vladi ponudio svoje usluge kao obican general, no odbijen je. Pobjednicki saveznici su 2. jula usli u Pariz. Napoleon je sluzbenu predaju potpisao 15. jula 1815. na engleskom brodu Bellerophon u luci Rocheforta. Pritom je nadleznom engleskom casniku predao pismo u kojem se stavio na milost i nemilost svojim najljucim neprijateljima. Neki engleski ugledni ljudi predlagali su da se veliki protivnik posalje u progonstvo u Skotsk, ali je britanska vlada odlucila da se pod strogim nadzorom posalje na ostrvce Sv. Helena, izgubljeno u juznom Atlantiku. Tamo je stigao 15. oktobra 1815. godine. Smjesten je u trosnu kucu blizu Longwooda, na najnezdravijem dijelu ostrva, vjetrovitom i vlaznom. Polako mu je nestajalo novca. Prvh nekoliko godina je mnogo pisao djela u kojima je sabrao svoje uspomene i u kojima je kritikovao one koji su ga zatvorili. Bio je pod neprestanom prismotrom vojnika na ostrvu i zbog toga gotovo pune dvije godine nije htio izaci iz svoje kuce. Polako ga je izdavalo i zdravlje. Vjerni pratilac general Charles Tristan de Montholon bdio je nad njegovom posteljom kobnog 5. maja 1821. godine od ranog jutra. U predvecerje je nastupila zavrsna borba sa smrcu. Zadnje Napoleonove rijeci bile su :"Francuska...Vojska...Glava vojske...Josephine." Kratko prije smrti rekao je svom doktoru Francescu Antommarchiju da zeli da njegovo srce odnese u Parmu njegovoj dragoj Mariji Lujizi i da joj poruci da je nikada nije prestao voljeti. Htio je biti ukopan na obali pariske Seine, ali je ukopan na Sv. Heleni sa koje su njegovi posmrtni ostaci ladjom Belle-Poule preneseni u Francusku i 15. decembra 1840. polozeni u grobnicu u zdanju Les Invalides u Parizu. Svake godine se ondje na godisnjicu njegove smrti okupljaju Bonaparteovi potomci i Napoleonovi poklonici.
AHEMIDINSKA DINASTIJA
KIR VELIKI (559-530 p.n.e.)
Kir je došao na ahemidinski presto 559 p.n.e. kao nasljednik svoga oca Kambiza I , i ujedinio nekoliko persijskih i iranskih grupa. On je takođe počeo diplomatske odnose saVavilonom i koji se onda pobunio protiv Mejđana, koji su vladali nad Persijancima. Godine 549. on je porazio mejđanskog kralja Astiagesa , ušao u Ektebanu i ustoličio samog sebe kao neospornog kralja Mejđana i Persijanaca. Došavši na vlast Kir započinje osvajačke ratove. U naredne dvije do tri god. osvaja Lidiju,Liciju ,Kariju i grčke gradove u Joniji.
KIR VELIKI
Nastavlja osvajačke pohode krećući se ka istoku i proširuje granice carstva do Baktrije i Sorgdane i uz rijeku Sir Dariju.Nakon što je zavladao Anadolijom i proširio istočne djelove carstva Kir je svoju pažnju usmjerio na Vavilon, koji uspješno osvaja početkom oktobra 539.p.n.e. Ova pobjeda je Kiru donijela ne samo Mesopotamiju nego i cijelo Vavilonsko carstvo , koje je sezalo do granica Egipta.
Prilikom povratka u Iran Kir je poginuo u vojnom pohodu na sjeveroistočnoj granici 530.p.n.e.Njegovo tjelo je preneseno u Pasargade , prestonicu koju je on izgradio za sebe , navodno na mjestu njegove pobjede nad Astiagesom.
KIROVA GROBNICA
KAMBIZ (530-522 p.n.e.)
Nakon smrti Kira Velikog 530.p.n.e. na presto je dosao njegov sin Kambiz. cetiri godine nakon sto je stupio na presto Kambiz je krenuo na Egipat i napredovao sve do iza Prvog katarakta;takodje je preuzeo kontrolu nad teritorijama na zapadu, iza Cirene. Kambiz je tako djelotvorno ucvstio polozaj Persije u Egiptu .
DETALJ IZ PERZEPOLISA Medjutim 522.p.n.e. do njega je doprla vijest o pobuni u Persiji . Dok je putovao iz Sirije u Persiju , Kambiz je nesrecnim slucajem poginuo.Darius , vojni oficir koji je bio njegov kopljonosa i koji je poticao iz jednog ogranka ahemidinske dinastije , je nastavio put ka Persiji i uspjesno ugusio ustanak.
DARIUS (522-486 p.n.e.)
U prvim godinama svoje vladavine Darius je krenuo na ekspediciju u Indiju , gdje je anektirao Sind i cak mozda i Pendzab.Za vladavineDariusa Persijsko carstvo je dozivjelo najveci procvat i uklju civalo je zemlje od rijeke Ind naistoku do Libije na zapadu.
Darius je izvrsio teritorijalnu podjelu carstva na 20 provincija ili satrapija.Na celu njih su bili satrapi koji su bili ili persijski plemici ili clanovi kraljevske porodice. Darius prestolnicu premjesta iz Pasargade u Suzu, gdje gradi prelijepu palac ukrasenu frizom na kojem je predstavljeno deset hiljada besmrtnika (kraljeva odana vojska).
Pred kraj Dariusove vladavine poceo je veliki sukob sa Grcima .Deset godina nakon pobune i njenog gusenja u grckim gradovima Jonije , Darius je poslao kaznenu ekspediciju u Grcku 490p.n.e. Medjutim,Persijanci su porazeni na Mratonu.Darius je umro 486.p.n.e.
PERZEPOLIS
PAD PERSIJE
Dariusa nasledjuje njegov sin Kserks (486-465p.n.e.) . Novi vladar je ugusio pobunu u Egiptu 485. ,a tri godine kasnije i u Vavilonu.U oba slucaja je svoju pobjedu popratio okrutnoscu , a onda je 480.p.n.e. sa vojskom od 70000 ljudi Kserks krenuo uveliki pohod na Grcku .Medjutim nakon pocetnog uspjeha , Persijanci su na kraju porazeni.Drugi dio Kserksove vladavine je bio zaokupljen programom gradnje u Perzepolisu i haremskim intrigama,sto je dovelo do atentata na njega 465.p.n.e.
Za vladavine sledeca tri kralja , izmedju Sparte i Atine se vodio Pelopneski rat, a Persija je pomagala cas jednoj cas drugoj strani u zavisnosti od licnih interesa.
Od kasnog petog vijekaPersijsko carstvo je bilo zariste stalnih sukoba i pobuna.405.p.n.e. godine u Egiptu pobuna je uspjela ; tri godine kasnije Kir Mladji , brat kralja Artaksereksa (405-359p.n.e.) , je unajmio 10000 grckih placenika i krenuo istocno da zauzme presto , ali je porazen u bici. Artaksereks je vratio provincije satrapima koji su se pobunili 373.godine.Vladavine posljednih kraljeva su sve pocinjale i zavrsavale ubistvima, 336. spletkarenje evnuha Babosa je na presto dovelo Dariusa III.Pet godina kasnije carstvo je zauzeo Aleksandar Makedonski i ono postaje dio novog helenistickog svijeta.
Kir je došao na ahemidinski presto 559 p.n.e. kao nasljednik svoga oca Kambiza I , i ujedinio nekoliko persijskih i iranskih grupa. On je takođe počeo diplomatske odnose saVavilonom i koji se onda pobunio protiv Mejđana, koji su vladali nad Persijancima. Godine 549. on je porazio mejđanskog kralja Astiagesa , ušao u Ektebanu i ustoličio samog sebe kao neospornog kralja Mejđana i Persijanaca. Došavši na vlast Kir započinje osvajačke ratove. U naredne dvije do tri god. osvaja Lidiju,Liciju ,Kariju i grčke gradove u Joniji.
KIR VELIKI
Nastavlja osvajačke pohode krećući se ka istoku i proširuje granice carstva do Baktrije i Sorgdane i uz rijeku Sir Dariju.Nakon što je zavladao Anadolijom i proširio istočne djelove carstva Kir je svoju pažnju usmjerio na Vavilon, koji uspješno osvaja početkom oktobra 539.p.n.e. Ova pobjeda je Kiru donijela ne samo Mesopotamiju nego i cijelo Vavilonsko carstvo , koje je sezalo do granica Egipta.
Prilikom povratka u Iran Kir je poginuo u vojnom pohodu na sjeveroistočnoj granici 530.p.n.e.Njegovo tjelo je preneseno u Pasargade , prestonicu koju je on izgradio za sebe , navodno na mjestu njegove pobjede nad Astiagesom.
KIROVA GROBNICA
KAMBIZ (530-522 p.n.e.)
Nakon smrti Kira Velikog 530.p.n.e. na presto je dosao njegov sin Kambiz. cetiri godine nakon sto je stupio na presto Kambiz je krenuo na Egipat i napredovao sve do iza Prvog katarakta;takodje je preuzeo kontrolu nad teritorijama na zapadu, iza Cirene. Kambiz je tako djelotvorno ucvstio polozaj Persije u Egiptu .
DETALJ IZ PERZEPOLISA Medjutim 522.p.n.e. do njega je doprla vijest o pobuni u Persiji . Dok je putovao iz Sirije u Persiju , Kambiz je nesrecnim slucajem poginuo.Darius , vojni oficir koji je bio njegov kopljonosa i koji je poticao iz jednog ogranka ahemidinske dinastije , je nastavio put ka Persiji i uspjesno ugusio ustanak.
DARIUS (522-486 p.n.e.)
U prvim godinama svoje vladavine Darius je krenuo na ekspediciju u Indiju , gdje je anektirao Sind i cak mozda i Pendzab.Za vladavineDariusa Persijsko carstvo je dozivjelo najveci procvat i uklju civalo je zemlje od rijeke Ind naistoku do Libije na zapadu.
Darius je izvrsio teritorijalnu podjelu carstva na 20 provincija ili satrapija.Na celu njih su bili satrapi koji su bili ili persijski plemici ili clanovi kraljevske porodice. Darius prestolnicu premjesta iz Pasargade u Suzu, gdje gradi prelijepu palac ukrasenu frizom na kojem je predstavljeno deset hiljada besmrtnika (kraljeva odana vojska).
Pred kraj Dariusove vladavine poceo je veliki sukob sa Grcima .Deset godina nakon pobune i njenog gusenja u grckim gradovima Jonije , Darius je poslao kaznenu ekspediciju u Grcku 490p.n.e. Medjutim,Persijanci su porazeni na Mratonu.Darius je umro 486.p.n.e.
PERZEPOLIS
PAD PERSIJE
Dariusa nasledjuje njegov sin Kserks (486-465p.n.e.) . Novi vladar je ugusio pobunu u Egiptu 485. ,a tri godine kasnije i u Vavilonu.U oba slucaja je svoju pobjedu popratio okrutnoscu , a onda je 480.p.n.e. sa vojskom od 70000 ljudi Kserks krenuo uveliki pohod na Grcku .Medjutim nakon pocetnog uspjeha , Persijanci su na kraju porazeni.Drugi dio Kserksove vladavine je bio zaokupljen programom gradnje u Perzepolisu i haremskim intrigama,sto je dovelo do atentata na njega 465.p.n.e.
Za vladavine sledeca tri kralja , izmedju Sparte i Atine se vodio Pelopneski rat, a Persija je pomagala cas jednoj cas drugoj strani u zavisnosti od licnih interesa.
Od kasnog petog vijekaPersijsko carstvo je bilo zariste stalnih sukoba i pobuna.405.p.n.e. godine u Egiptu pobuna je uspjela ; tri godine kasnije Kir Mladji , brat kralja Artaksereksa (405-359p.n.e.) , je unajmio 10000 grckih placenika i krenuo istocno da zauzme presto , ali je porazen u bici. Artaksereks je vratio provincije satrapima koji su se pobunili 373.godine.Vladavine posljednih kraljeva su sve pocinjale i zavrsavale ubistvima, 336. spletkarenje evnuha Babosa je na presto dovelo Dariusa III.Pet godina kasnije carstvo je zauzeo Aleksandar Makedonski i ono postaje dio novog helenistickog svijeta.
Komunistički puč, revolucija i građanski rat
Lenjin je 17. IV., dan nakon dolaska u zemlju, pred vodećim partijskim dužnosnicima pročitao referat poznat pod nazivom «Travanjske teze». Osnovne teme toga slavnoga političkoga programa sljedeće su: odbijanje potpore privremenoj vladi, traženje da Rusija izađe iz rata, projekt vlasti sovjeta i uništenja parlamentarizma, ukinuće vojske i policije, obnova Internacionale, promjena naziva Socijaldemokratske partije u komunističku, konfiskacija zemlje veleposjednika. Osim razvidno utopijskih dijelova, taj je program u glavnini pogodio želju većine naroda- poglavito u dvije točke: izlazak iz rata i podjela zemlje. Većina se menjševika (a i boljševika) protivila većini teza koje je intepretirala kao Lenjinov radikalizam, voluntarizam i avanturizam. No, u srpnju je Lenjin povukao poziv za sovjetskom vlašću: u sovjetima su menjševici i eseri imali premoć, pa bi vlast sovjeta bila, esencijalno, neboljševička. Kasnije su komunisti tvrdili da su u sovjetima imali «dubinsku većinu»- što je, orwellovskim jezikom, priznanje da su bili u manjini. U srpnju dolazi, pod krinkom demonstracija, do prvoga neuspjeloga boljševičkoga puča. Pod prijetnjom uhićenja, Lenjin bježi iz Petrograda i skriva se na selu, emigrira u Finsku, vodi Partiju iz ilegale i piše jedan od svojih najpoznatijih tekstova: «Državu i revoluciju», utopijski anarhoidni spis u kojem ocrtava državu budućnosti kojom neposredno upravljaju mase i naoružani narod- u snažnoj suprotnosti sa svim što je napisao o toj temi i prije i poslije (sam je Lenjin ubrzo odbacio «Državu i revoluciju» kao osobno anarho-sindikalističko zastranjenje). Vlada liberala Aleksandra Kerenskoga, nesposobna da donese odluku o izlasku iz rata i izložena pritiscima lijevih i desnih, carističkih radikala, tonula je u kaos zajedno s cijelom zemljom, čemu je doprinio i neuspio puč carističkoga generala Kornjilova. U listopadu 1917. Lenjin je procijenio da je dozrelo vrijeme za odlučujući udar: boljševici su imali većinu u sovjetima (poglavito u najvažnijem, Petrogradskom), njihov utjecaj u mornarici i vojsci je rastao tako da su imali efektivnu kontrolu nad značajnim dijelom oružane sile; nasuprot tomu, liberalna, menjševička i eserska opcija su slabjele u vrtlogu dezorijenacije i neodlučnosti. Pod Lenjinovim vodstvom boljševici 25. listopada po starom, julijanskom kalendaru (7. studenoga po novom, gregorijanskom) izvode puč u Petrogradu i preuzimaju vlast uz minimalne žrtve. Nešto snažniji otpor nije spriječio da i Moskva dođe pod komunističku kontrolu 15. studenoga. Relativno lak način preuzimanja vlasti kao da je potvrdio Lenjinova predviđanja o tom kako se «vlast kotrlja ulicama, samo ju treba uzeti».
Drugi sveruski kongres sovjeta sazvan je 8. listopada 1917. Boljševici, koji su upravljali radom kongresa i određivali njegov tijek, ustanovili su Vijeće narodnih komesara kao vrhovno državno tijelo, a Lenjin je imanovan predsjednikom Vijeća-postavši tako poglavarom nove države u nastajanju. Prvi Lenjinovi potezi bili su prijedlozi o tromjesečnome primirju s Njemačkom i ukidanju privatnoga vlasništva nad zemljom. Oba su usvojena, i boljševici su počeli nacionalizaciju i pregovore s carskom Njemačkom. No, raspad ruske vojske, prodor Nijemaca, te okupljanje protukomunističkih snaga uvukli su ih u vrtlog građanskoga rata kojega su, nemalim dijelom, sami izazvali uzurpacijom vlasti. Lenjin je naumio sklopiti mir s Nijemcima pod svaku cijenu: trebao mu je manevarski prostor kako bi konsolidirao boljševičku vlast, dok su nacionalni i internacionalno-revolucionarni interesi morali biti, privremeno, stavljeni u drugi plan. Tomu se žestoko protivila većina u komunističkome vodstvu (Buharin, Trocki, Zinovjev,..), koji su u tome vidjeli kako izdaju ruskih nacionalnih, tako i međunarodnih proleterskih interesa. No, niz vojnih poraza je pokazao da je Lenjin bio u pravu: sovjetski je vođa na koncu uspio slomiti otpor većine u partiji i prisiliti ih na, za Ruse, ponižavajući mir u Brest-Litovsku 3. ožujka 1918., po kojem je Njemačkoj ustupljena kontrola nad Finskom, Poljskom, Ukrajinom, i baltičkim zemljama-Latvijom, Litvom i Estonijom. Njemačka je vojna sila stala, a Lenjin se usredotočio na učvršćenje boljševičke vlasti u Rusiji. Sam je Brest-Litovski sporazum postao bezvrijedan nakon poraza carske Njemačke u 1. svjetskom ratu, u studenome 1918.
U samoj se zemlji sukob zahuktavao. Lenjin je već u studenome 1917. sazvao izbore za Zakonodavnu skupštinu na kojima su boljševici dobili tek 25% glasova. To su bili u dotadašnjoj ruskoj povijesti jedini neposredni, opći i regularni izbori, i to u trenutku kada su boljševici bili na vrhuncu popularnosti koja još nije bila totalitaristički kontrolirana. No, budući da ta slika zbilje, a pogotovo posljedice koje bi morale slijediti da se poštovala demokratska praksa, nisu odgovarali komunistima, naoružani su mornari u boljševičkoj službi rastjerali skupštinu i tako okončali rusku parlamentarnu demokraciju. To je savršeno odgovaralo Lenjinovim idejama, formuliranima bar deseteljeće ranije, o tome kako partija bolje od naroda zna što su «pravi» narodni interesi-neovisno o tome kakav je stav naroda, i sviđalo mu se to ili ne. No, to ne znači da su boljševici imali politički artikuliranu većinu protiv sebe. Političke analize pokazuju da su, vjerojatno, tijekom 1917. i u sljedećim godinama, imali potporu aktivne i politički agresivne, relativno brojne manjine, te su tu podršku maksimalno iskoristili u slamanju otpora atomiziranih protivnika na cijelom spektru, od carističkih generala do ljevičarskih anarhista i umjerenijih socijalista. Također, Lenjinove predodžbe o naravi vlasti mijenjale su se tečajem rata i revolucije: od početne zamisli o savezu seljaštva i radništva, preko prebacivanja težišta na radništvo, obilježenoga aluzijama na podređivanje seljaštva industrijskomu radništvu («diktatura proletarijata»), do fokusa na Partiju kao jedinu pouzdanu političku silu neovisnu i od radnika i od seljaka. I na planu strategije internacionalne revolucionarne borbe praksa je donijela otrježnjenje: prvotno su glavne nade polagane u izbijanje komunističkih revolucija u zapadnoj Europi (poglavito Njemačkoj), no, slom je nekoliko pokušaja komunističkih pučeva (Mađarska, Njemačka), te poraz u invaziji na Poljsku, prisilio boljševike da se usredotoče na situaciju u vlastitoj zemlji. Narav je vlasti bila jasna: u prosincu 1917. Lenjin je potpisao dekret o ustanovljenu Čeke («Črezvičajnaja komissija»-Izvanredno povjerenstvo), političke policije izuzetno širokih ovlasti koja je postala glavnim instrumentom terora nad stvarnim i zamišljenim protivnicima. U deportacijama u konclogore, strijeljanjima talaca i odmazdama, rekvizicijama i sl. stradali su pripadnici svih slojeva ruskoga društva: aristokrati, inteligencija, radništvo, seljaštvo. Po različitim procjenama Čeka je pogubila od 100.000- 250.000 ljudi.
Građanski se rat razmahao od 1918., i u tome su se kaotičnome sukobu izdvojile dvije snage: «Crveni» ili boljševici i «Bijeli», heterogenoga sastava u kojem su dominirali caristički ruski nacionalisti, no sudjelovali su i socijalistički antiboljševički revolucionari. «Crveni» su bili organizirani u «Crvenu armiju», ideologiziranu komunističku vojsku ustrojenu u siječnju 1918. godine. Razjedinjenost i relativno slaba podrška intervencionista iz redova sila pobjedničke Antante dovele su do poraza «Bijelih» do 1920. Tijekom toga razdoblja, kao i neposredno poslije, došlo je do golemih razaranja i žrtava: masovna smrt od gladi, stradanje u bitkama i represalijama, teror i protuteror odnijeli su oko 9 milijuna života. Među poznatijim posebnim događajima ističu se pogubljenje cijele ruske carske obitelji u srpnju 1918. (motiv bijaše želja boljševika da obezglave «bijele» protivnike- smaknuće dinastije učinilo je borbu za ponovu uspostavu dinastije besmislenom) i atentat na Lenjina 30. kolovoza 1918. Lenjina je nastrijelila Dora Kaplan, pripadnica stranke Socijalista-revolucionara. Atentatorica je smaknuta praktički odmah sljedeći dan unutar zidina Kremlja; Lenjin, pogođen s dva metka u glavu, oporavio se nakon operacije, no, smatra se da je to ranjavanje ubrzalo njegovo tjelesno propadanje i doprinijelo pojavi paralize.
Nekoliko pojava je snažno obilježilo slom građanskoga društva i uspostavu sve snažnijega totalitarnoga komunističkoga sustava: ironijom sudbine, Lenjin, koji je na vlast došao obećavajući mir, izlazak iz rata i prestanak krvarenja, bio je uzrokom (ili- najvažnijim između više uzroka) daleko većega prolijevanja krvi i nerazmjerno snažnijih patnji- broj smrti u razdoblju njegove vlasti višestruko je premašio gubitke carske Rusije u 1. svjetskom ratu; boljševici su uveli tzv. «ratni komunizam», ili nasilni ideologizirani ekonomski sustav koji se svodio na terorističku rekviziciju žita i hrane, organizaciju socijalističke privrede kao potpuno centraliziranoga sustava bez tržišta i razmjene dobara- taj je «pokus» doveo do golemih gladi (od 3 do 5 milijuna mrtvih) i nasilja u eksploataciji seljaštva, te kolapsa društva koji bi vjerojatno otpuhao i boljševike s vlasti da Lenjin nije uspio u proljeću 1921. napraviti zaokret i uvesti tzv. «NEP» ili Novu ekonomsku politiku, koja je dopustila ograničenu razmjenu dobara i dovela do kakvog-takvog oporavka zemlje: predstavljala je i priznanje poraza «socijalističke privrede» što je u svom radikalnom obliku otjerala u smrt milijune ljudi; iz zemlje je pobjeglo i protjerano oko 2 milijuna ljudi, od autentičnih protivnika boljševičkoga režima do imaginarnih sumnjivaca; komunisti su okupirali neruske zemlje u kojima su na vlasti bile neboljševičke stranke i snage (Gruziju, Ukrajinu, ..) opravdavajući to potrebama «proleterske revolucije»- iako se njihova vlast u pogledu nacionalnoga pitanja nije, početkom 1920-ih, mogla reducirati na puki produžetak carskoga ugnjetavanja, nije sporno da je totalitarni karakter boljševičke vlasti derogirao pravo nacija na samoodređenje- u državi u kojoj nije bilo sloboda za pojedince ili političke stranke, iluzorno je bilo govoriti o istinskim nacionalnim slobodama; glavna značajka nove države bila je ideološka totalitarna vlast komunističke partije (boljševika) koja se predstavljala kao «diktatura proletarijata»- no, eksplozija što je razorila stari poredak stvorila je u mnogim pojedincima, napose u krugovima umjetničke avangarde, skoro milenaristički zanos koji se nerijetko iskazivao u fantazijama o izgradnji potuno novoga društva i agresivnoj promidžbi svih oblika kulture koji su imali neodređeno «avangardnu» i
Drugi sveruski kongres sovjeta sazvan je 8. listopada 1917. Boljševici, koji su upravljali radom kongresa i određivali njegov tijek, ustanovili su Vijeće narodnih komesara kao vrhovno državno tijelo, a Lenjin je imanovan predsjednikom Vijeća-postavši tako poglavarom nove države u nastajanju. Prvi Lenjinovi potezi bili su prijedlozi o tromjesečnome primirju s Njemačkom i ukidanju privatnoga vlasništva nad zemljom. Oba su usvojena, i boljševici su počeli nacionalizaciju i pregovore s carskom Njemačkom. No, raspad ruske vojske, prodor Nijemaca, te okupljanje protukomunističkih snaga uvukli su ih u vrtlog građanskoga rata kojega su, nemalim dijelom, sami izazvali uzurpacijom vlasti. Lenjin je naumio sklopiti mir s Nijemcima pod svaku cijenu: trebao mu je manevarski prostor kako bi konsolidirao boljševičku vlast, dok su nacionalni i internacionalno-revolucionarni interesi morali biti, privremeno, stavljeni u drugi plan. Tomu se žestoko protivila većina u komunističkome vodstvu (Buharin, Trocki, Zinovjev,..), koji su u tome vidjeli kako izdaju ruskih nacionalnih, tako i međunarodnih proleterskih interesa. No, niz vojnih poraza je pokazao da je Lenjin bio u pravu: sovjetski je vođa na koncu uspio slomiti otpor većine u partiji i prisiliti ih na, za Ruse, ponižavajući mir u Brest-Litovsku 3. ožujka 1918., po kojem je Njemačkoj ustupljena kontrola nad Finskom, Poljskom, Ukrajinom, i baltičkim zemljama-Latvijom, Litvom i Estonijom. Njemačka je vojna sila stala, a Lenjin se usredotočio na učvršćenje boljševičke vlasti u Rusiji. Sam je Brest-Litovski sporazum postao bezvrijedan nakon poraza carske Njemačke u 1. svjetskom ratu, u studenome 1918.
U samoj se zemlji sukob zahuktavao. Lenjin je već u studenome 1917. sazvao izbore za Zakonodavnu skupštinu na kojima su boljševici dobili tek 25% glasova. To su bili u dotadašnjoj ruskoj povijesti jedini neposredni, opći i regularni izbori, i to u trenutku kada su boljševici bili na vrhuncu popularnosti koja još nije bila totalitaristički kontrolirana. No, budući da ta slika zbilje, a pogotovo posljedice koje bi morale slijediti da se poštovala demokratska praksa, nisu odgovarali komunistima, naoružani su mornari u boljševičkoj službi rastjerali skupštinu i tako okončali rusku parlamentarnu demokraciju. To je savršeno odgovaralo Lenjinovim idejama, formuliranima bar deseteljeće ranije, o tome kako partija bolje od naroda zna što su «pravi» narodni interesi-neovisno o tome kakav je stav naroda, i sviđalo mu se to ili ne. No, to ne znači da su boljševici imali politički artikuliranu većinu protiv sebe. Političke analize pokazuju da su, vjerojatno, tijekom 1917. i u sljedećim godinama, imali potporu aktivne i politički agresivne, relativno brojne manjine, te su tu podršku maksimalno iskoristili u slamanju otpora atomiziranih protivnika na cijelom spektru, od carističkih generala do ljevičarskih anarhista i umjerenijih socijalista. Također, Lenjinove predodžbe o naravi vlasti mijenjale su se tečajem rata i revolucije: od početne zamisli o savezu seljaštva i radništva, preko prebacivanja težišta na radništvo, obilježenoga aluzijama na podređivanje seljaštva industrijskomu radništvu («diktatura proletarijata»), do fokusa na Partiju kao jedinu pouzdanu političku silu neovisnu i od radnika i od seljaka. I na planu strategije internacionalne revolucionarne borbe praksa je donijela otrježnjenje: prvotno su glavne nade polagane u izbijanje komunističkih revolucija u zapadnoj Europi (poglavito Njemačkoj), no, slom je nekoliko pokušaja komunističkih pučeva (Mađarska, Njemačka), te poraz u invaziji na Poljsku, prisilio boljševike da se usredotoče na situaciju u vlastitoj zemlji. Narav je vlasti bila jasna: u prosincu 1917. Lenjin je potpisao dekret o ustanovljenu Čeke («Črezvičajnaja komissija»-Izvanredno povjerenstvo), političke policije izuzetno širokih ovlasti koja je postala glavnim instrumentom terora nad stvarnim i zamišljenim protivnicima. U deportacijama u konclogore, strijeljanjima talaca i odmazdama, rekvizicijama i sl. stradali su pripadnici svih slojeva ruskoga društva: aristokrati, inteligencija, radništvo, seljaštvo. Po različitim procjenama Čeka je pogubila od 100.000- 250.000 ljudi.
Građanski se rat razmahao od 1918., i u tome su se kaotičnome sukobu izdvojile dvije snage: «Crveni» ili boljševici i «Bijeli», heterogenoga sastava u kojem su dominirali caristički ruski nacionalisti, no sudjelovali su i socijalistički antiboljševički revolucionari. «Crveni» su bili organizirani u «Crvenu armiju», ideologiziranu komunističku vojsku ustrojenu u siječnju 1918. godine. Razjedinjenost i relativno slaba podrška intervencionista iz redova sila pobjedničke Antante dovele su do poraza «Bijelih» do 1920. Tijekom toga razdoblja, kao i neposredno poslije, došlo je do golemih razaranja i žrtava: masovna smrt od gladi, stradanje u bitkama i represalijama, teror i protuteror odnijeli su oko 9 milijuna života. Među poznatijim posebnim događajima ističu se pogubljenje cijele ruske carske obitelji u srpnju 1918. (motiv bijaše želja boljševika da obezglave «bijele» protivnike- smaknuće dinastije učinilo je borbu za ponovu uspostavu dinastije besmislenom) i atentat na Lenjina 30. kolovoza 1918. Lenjina je nastrijelila Dora Kaplan, pripadnica stranke Socijalista-revolucionara. Atentatorica je smaknuta praktički odmah sljedeći dan unutar zidina Kremlja; Lenjin, pogođen s dva metka u glavu, oporavio se nakon operacije, no, smatra se da je to ranjavanje ubrzalo njegovo tjelesno propadanje i doprinijelo pojavi paralize.
Nekoliko pojava je snažno obilježilo slom građanskoga društva i uspostavu sve snažnijega totalitarnoga komunističkoga sustava: ironijom sudbine, Lenjin, koji je na vlast došao obećavajući mir, izlazak iz rata i prestanak krvarenja, bio je uzrokom (ili- najvažnijim između više uzroka) daleko većega prolijevanja krvi i nerazmjerno snažnijih patnji- broj smrti u razdoblju njegove vlasti višestruko je premašio gubitke carske Rusije u 1. svjetskom ratu; boljševici su uveli tzv. «ratni komunizam», ili nasilni ideologizirani ekonomski sustav koji se svodio na terorističku rekviziciju žita i hrane, organizaciju socijalističke privrede kao potpuno centraliziranoga sustava bez tržišta i razmjene dobara- taj je «pokus» doveo do golemih gladi (od 3 do 5 milijuna mrtvih) i nasilja u eksploataciji seljaštva, te kolapsa društva koji bi vjerojatno otpuhao i boljševike s vlasti da Lenjin nije uspio u proljeću 1921. napraviti zaokret i uvesti tzv. «NEP» ili Novu ekonomsku politiku, koja je dopustila ograničenu razmjenu dobara i dovela do kakvog-takvog oporavka zemlje: predstavljala je i priznanje poraza «socijalističke privrede» što je u svom radikalnom obliku otjerala u smrt milijune ljudi; iz zemlje je pobjeglo i protjerano oko 2 milijuna ljudi, od autentičnih protivnika boljševičkoga režima do imaginarnih sumnjivaca; komunisti su okupirali neruske zemlje u kojima su na vlasti bile neboljševičke stranke i snage (Gruziju, Ukrajinu, ..) opravdavajući to potrebama «proleterske revolucije»- iako se njihova vlast u pogledu nacionalnoga pitanja nije, početkom 1920-ih, mogla reducirati na puki produžetak carskoga ugnjetavanja, nije sporno da je totalitarni karakter boljševičke vlasti derogirao pravo nacija na samoodređenje- u državi u kojoj nije bilo sloboda za pojedince ili političke stranke, iluzorno je bilo govoriti o istinskim nacionalnim slobodama; glavna značajka nove države bila je ideološka totalitarna vlast komunističke partije (boljševika) koja se predstavljala kao «diktatura proletarijata»- no, eksplozija što je razorila stari poredak stvorila je u mnogim pojedincima, napose u krugovima umjetničke avangarde, skoro milenaristički zanos koji se nerijetko iskazivao u fantazijama o izgradnji potuno novoga društva i agresivnoj promidžbi svih oblika kulture koji su imali neodređeno «avangardnu» i
Lenjin kao filozof
Među duhovnim strujanjima na prijelazu 19. u 20. stoljeće, a koja su izazvala odjek u ruskoj- napose boljševičkoj- sredini, važan je bio empriokriticizam austrijskih filozofa i fizičara Richarda Avenariusa i, u nešto modificiranome obliku, Ernesta Macha]]. Dok je ovaj drugi važniji u povijesti znanosti kao teorijski utjecaj na Einsteina i neke druge fizičare, Avenarius je snažnije (i kratkotrajnije) obilježio rusku duhovnu kulturu na početku 20. stoljeću. Osnovni svjetonazor obojice filozofa bio je scijentizam, radikalni antimetafizički stav i odbojnost prema tada snažnom neokantizmu koji se sredotočio oko analize međuigre odnosa pojmova ljudskoga iskustva kao skupa psihičkih sadržaja i «stvarnoga» substrata empirijske zbilje. Taj je polaritet empiriokriticizam odbacivao kao pseudoproblem. No, zbog više činitelja među kojima su nezanemarivi bili protuslovlja i dvosmislenosti u formulacijama osnivača empiriokriticizma, u ruskoj je inačici empiriokriticizam poprimio neobične oblike. Njegovi su glavni protagonisti bili Aleksandar Bogdanov i Anatolij Lunačarski, obojica istaknuti boljševički funkcionari. Bogdanov (koji je bio jedan od nekolicine najvažnijih boljševika) je objavio između 1904. i 1906. veoma opsežnu knjigu «Empiriomonizam», dok je Lunačarski 1908. sudjelovao u projektu «bogograditeljstva»- esencijalno radikalno humanističkoga pokreta s primjesama ničeanstva. U ruskoj emigraciji, osuđenoj na političku paralizu poslije poraza revolucije 1905., došlo je do raznih eklektičkih ideoloških strujanja i bujanja spisateljske djelatnosti koja je smjerala upotpuniti filozofsku stranu marksizma- zapravo, poznate tekstove Friedricha Engelsa- onda popularnim i trendovskim misaonim pokretima i idejama. Lenjin je žestoko reagirao na takve pokušaje, a rezultat bijaše njegova knjiga «Materijalizam i empiriokriticizam», 1909. On, koji nije imao pravih interesa ni vremena za filozofska pitanja, prihvatio se čitanja stručne literature i pisanja polemičke knjige poglavito zbog dva razloga: glavni je trend boljševičke ideologije bila rastuća idejna uniformnost koja nije dopuštala nikakvo koketiranje s religijom niti provokativnim, potencijalno skliskim spekulacijama; no, još je važnije bilo poimanje marksizma kao sveobuhvatnoga i samodostatnoga svjetonazora koji na društvenim, filozofskim, ekonomskim i političkim poljima ne treba nikakve dopune ni «usavršavanja». Lenjin je napao ruske empiriokritičare i njihove njemačko-austrijske prethodnike kao protagoniste opskurantizma i ideološke kolaboracioniste s buržoazijom; postavio je princip «partijnosti u filozofiji» (tj., tražio je svjetonazorsku monolitnost i tvrdio da su filozofska propitivanja znak idejno-političke nepouzdanosti i kompromiserstva); podijelio je cijelu zapadnu filozofiju na «materijalizam» i «idealizam»- materijaliste je proglasio društveno naprednima, a idealiste nazadnima. Uz to je išlo mnoštvo drugih simplifikacija, pokazatelja piščeve nezainteresiranosti za filozofsku problematiku kao takvu. «Materijalizam i empiriokriticizam» je, sudeći po eminentno stručnim kriterijima, bezvrijedno amatersko djelo. No, ono je u povijesti ne samo filozofije, nego duhovne kulture općenito, veoma važan tekst. U sovjetskoj je državi ta knjiga imala kanonski status konačnoga filozofskoga izričaja u povijesti, s daleko zlokobnijim nasljednikom u legendarnom «Kratkom kursu SKP-B» (kolektivnom djelu nastalom pod Staljinovim nadzorom). Sam Lenjin nije mario za sudbinu svoga filozofskog obračuna: budući da je empiriokriticizam nestao još prije početka 1. svjetskoga rata, Bogdanov napustio politiku, a Lunačarski se vratio u okrilje ortodoksije- za Lenjina je cijela zavrzlama, čim više nije imala političke reperkusije, prestala biti interesantnom. Doduše, tijekom 1914.-1915., u razdoblju smanjenoga političkoga manevarskoga prostora, Lenjin se prihvatio čitanja Hegela i zapisivao marginalije uz njegovu «Logiku». Te su zabilješke kasnije objavljene pod naslovom «Filozofske sveske». U «Sveskama» se ne radi o razrađenoj filozofskoj doktrini, no u nizu intrigantnih aforističkih zapažanja i komentara Lenjin je revidirao velik dio svojih grubih i pojednostavljenih stavova iz prethodnoga razdoblja; to djelce svjedoči i o svojevrsnoj fascinaciji hegelovskom dijalektikom. No, iako je u Sovjetskom Savezu ta knjiga imala stanovitu ulogu u razdoblju poslije Lenjinove smrti, nije mogla poništiti razorni utjecaj «Materijalizma i empiriokriticizma» koji je dobio status summe filozofije.
Adolf Hitler
Adolf Hitler (20. aprila 1889. u Braunau u Austriji - 30.aprila 1945 u Berlinu), njemački političar, državnik, vođa (Furher) Njemacke Nacionalsocijalisticke radnicke stranke (Nacisticke stranke) kao i Nacističke Njemacke od 1933. do 1945. i to na dužnosti njemačkog kancelara, vrhovnog državnika, predsjednika države i diktatora.
Kao animirani i karizmatični govornik, Hitler je smatran kao jedan od značajnijih vođa u svjetskoj istoriji. On je uspio angažirati njemački vojno-industrijski kompleks u izbavljanju države iz ekonomske depresije koja je vladala nakon završetka Prvog sjetskog rata, a u svom zenitu, imao je vlast nad većinom Europskog kontinenta.
Hitlerov pokušaj stvaranja Velike Njemačke (Grossdeutschland), prvo mirnim putem preko lobiranja i kroz stvaranja pritiska kroz njemačko življe putem masovnih pokreta i referenduma u okolnim zemljama. U malom rasponu uspio je pripojiti Austriju (Anschluss) te pojedine dijelove Cehoslovacke sa njemačkim življem. Invazijom na Poljsku 1939. nakon propalog pokušaja da kroz pritiske povrati teritorije izgubljene nakon Prvog svjetskog rata, izbija 2.svjetski rat gdje je u nešto manje od punih 6 godina sukoba između bloka Osovina i Saveznika proizvedo razaranje velikog dijela Europe. Hitler je takođe smatran glavnim ideologom rasne politike nacističke Njemačke, kao i idejnog pokretača politike istrebljenja naroda i rasa u Holokaustu. Hitlerov san - stvoriti hiljadugodisnji Rajh, idealnu državu u kojemu bi njemački narod imao apsolutnu vlast - slomio se 30.aprila 1945. kada je Hitler izvršio samoubojstvo u svom bunkeru, ispred nadiruce sovjetske Crvene armije.
Djetinjstvo
Adolf Hitler je rođen u austrijskom graničnom gradu Braunau u 18:30 20.aprila 1889, kao četvrto od ukupno šestero djece carinika Aloisa Hitlera i njegove žene Klare (rođene Pölzl). Od sve djece preživjeli su on i sestra Paula. Zbog posla porodica Aloisa Hitlera preseljavala se često: prvo iz Braunaua u Passau, zatim u Lambach te naposlje u Leonding bei Linz. U osnovnoj školi Hitler je bio dobar učenik, dok je pri upisivanju u srednju školu 1900 u Linzu dva puta trebao ponoviti prijemni ispit, a ponavlja i prvi razred. Dok je bio u srednjoj školi Hitler biva opčinjen Pan-germanskim pokretom i predavanjima profesora Leopolda Poetscha. Pan-germanski pokret je snažno utjecao na Hitlera i stvaranje njegova mišljenja. U januaru 1903. umire Hitlerov otac Alois, dok 4 godine kasnije u decembru 1907. od raka dojke umire Hitlerova majka Klara.
Prvi svjetski rat
Nedugo poslije majčine smrti, s 18 godina života Hitler napušta Linz i odlazi u Bec, u nadi da će postati likovni umjetnik. Kao siroče dobivao je mirovinu, a dodatne prihode zarađivao je radeći ilustracije kuća i zgrada po narudžbi. Hitler se prijavio dva puta na prijamni ispit u školi primijenjenih umjetnosti u Beču, ali u oba pokušaja nije prošao. Godine 1910., kada je naslijedio nešto novaca od pokojne tetke, gubi mirovinsku potporu. Nasljeđeni novac je ubrzo potrošio, te bez zvanja i stalnog posla Hitler preživljava preslikavajući scene sa razglednica koje je prodavao na trgovima, živeći u hostelima za beskućnike. Kad bi mogao, posjećivao je operu i čitao. Tijekom ovog života na rubu egzistencije u Beču, Hitler se razvio u antisemita, a nadahnuće je dobivao preko tada aktivnog antisemitskog publicista kao Lanz von Liebenfels te političara kao Karl Lueger, tadašnjeg gradonačelnika Beča. Kroz svoj život na dnu, te kroz utjecaj antisemitskoga tiska i političara Hitler je oblikovao mišljenje kojem su figurirali tobožnja rasna superiornost germanske "rase" ("Arijevska rasa"), poimanje istorije kao povijesti rasnih borbi, te vjerovanje da su Jevreji prirodni neprijatelji "arijevske rase" i osnovni problem za loše stanje u njemačkoj i austro-ugraskoj ekonomiji. Mržnja prema Jevrejima ili antisemitizam je bio duboko ukorijenjen početkom 20. vijeka u mnogim europskim zemljama; Austro-Ugarska nije bila izuzetak. U Beču, prije Prvog svjetskog rata, živjela je oveća jevrejska zajednica koja je uključivala i mnoge ortodoksne Jevreje koji bijahu lako prepoznatljivi po odijevanju i ponašanju (crni kaftani, govor na jidišu itd.) Jevrejii su također bili aktivni u kulturi, ekonomiji,nauci i bankarstvu- daleko natprosječno u odnosu na postotni udio u stanovništvu.
Gornji odlomak je ukratko prepričana Hitlerova kvazibiografska ispovijest iz njegova djela "Mein Kampf". No, moderni istoričari (prije svih najvažniji savremeni autoritet za Hitlera, britanski istoričar Ian Kershaw) smatraju da je do formiranja Hitlerova mišljenja došlo kasnije, tek u 1920-ima u ozračju frustracija izgubljenoga 1. svjetskoga rata, te da je Hitler unatrag projicirao osnovne točke svoga političkoga programa (rasnu mitologiju temeljenu na vulgarnom socijalnom darvinizmu, antisemitiszmu i pangermanizam, slavofobiju i nacionalni ekspanzionizam). Za bečko razdoblje nema potvrđenih iskaza o Hitlerovim navodnim animozitetima i preferencijama.
Hitler se 1913. seli u Muenchen kako bi izbjegao služenje vojnog roka u Austro-Ugarskoj vojsci, no nedugo poslije biva uhićen od habsburških vlasti, te poslije medicinskog prijegleda proglašen nesposobnim za vojnu službu. S vojnom otpusnicom vraća se u Munchen i ulaskom Njemačkog carstva u 1. svjetski rat dragovoljno prilazi Bavarskoj vojsci u avgustu 1914. Bio je na bojištima Francuske i Belgije kao kurir i pismonoša. Iako je Hitlerova vojna služba bila primjerna, zbog toga što nije bio njemački državljanin nikad nije bio unaprjeđivan iznad čina kaplara. U službenim izvještajima Hitler bijaše dva puta pohvaljen za hrabrost na bojištu, te je odlikovan Željeznim križem druge klase u aprilu 1915, a u avgustu 1918. dobija Željezni križ prve klase (kaplari su rijetko primali ovo odlikovanje). Kraj rata Hitler dočekuje u bolnici na bojištu gdje se liječio od kratkoročnog sljepila koje je zadobio trovanjem bojnim otrovom na bojišnici. Šokiran kapitulacijom carske Njemačke u novembru 1918, Hitler je ostao u uvjerenju da njemačka vojska nije bila poražena u ratu, nego je, navodno, "izdana" od skupine koju su činili ratni profiteri, Jevreji, socijalisti i razni nenjemački "unutrašnji neprijatelji" koji su se uvukli u vladajuće strukture.
Kao animirani i karizmatični govornik, Hitler je smatran kao jedan od značajnijih vođa u svjetskoj istoriji. On je uspio angažirati njemački vojno-industrijski kompleks u izbavljanju države iz ekonomske depresije koja je vladala nakon završetka Prvog sjetskog rata, a u svom zenitu, imao je vlast nad većinom Europskog kontinenta.
Hitlerov pokušaj stvaranja Velike Njemačke (Grossdeutschland), prvo mirnim putem preko lobiranja i kroz stvaranja pritiska kroz njemačko življe putem masovnih pokreta i referenduma u okolnim zemljama. U malom rasponu uspio je pripojiti Austriju (Anschluss) te pojedine dijelove Cehoslovacke sa njemačkim življem. Invazijom na Poljsku 1939. nakon propalog pokušaja da kroz pritiske povrati teritorije izgubljene nakon Prvog svjetskog rata, izbija 2.svjetski rat gdje je u nešto manje od punih 6 godina sukoba između bloka Osovina i Saveznika proizvedo razaranje velikog dijela Europe. Hitler je takođe smatran glavnim ideologom rasne politike nacističke Njemačke, kao i idejnog pokretača politike istrebljenja naroda i rasa u Holokaustu. Hitlerov san - stvoriti hiljadugodisnji Rajh, idealnu državu u kojemu bi njemački narod imao apsolutnu vlast - slomio se 30.aprila 1945. kada je Hitler izvršio samoubojstvo u svom bunkeru, ispred nadiruce sovjetske Crvene armije.
Djetinjstvo
Adolf Hitler je rođen u austrijskom graničnom gradu Braunau u 18:30 20.aprila 1889, kao četvrto od ukupno šestero djece carinika Aloisa Hitlera i njegove žene Klare (rođene Pölzl). Od sve djece preživjeli su on i sestra Paula. Zbog posla porodica Aloisa Hitlera preseljavala se često: prvo iz Braunaua u Passau, zatim u Lambach te naposlje u Leonding bei Linz. U osnovnoj školi Hitler je bio dobar učenik, dok je pri upisivanju u srednju školu 1900 u Linzu dva puta trebao ponoviti prijemni ispit, a ponavlja i prvi razred. Dok je bio u srednjoj školi Hitler biva opčinjen Pan-germanskim pokretom i predavanjima profesora Leopolda Poetscha. Pan-germanski pokret je snažno utjecao na Hitlera i stvaranje njegova mišljenja. U januaru 1903. umire Hitlerov otac Alois, dok 4 godine kasnije u decembru 1907. od raka dojke umire Hitlerova majka Klara.
Prvi svjetski rat
Nedugo poslije majčine smrti, s 18 godina života Hitler napušta Linz i odlazi u Bec, u nadi da će postati likovni umjetnik. Kao siroče dobivao je mirovinu, a dodatne prihode zarađivao je radeći ilustracije kuća i zgrada po narudžbi. Hitler se prijavio dva puta na prijamni ispit u školi primijenjenih umjetnosti u Beču, ali u oba pokušaja nije prošao. Godine 1910., kada je naslijedio nešto novaca od pokojne tetke, gubi mirovinsku potporu. Nasljeđeni novac je ubrzo potrošio, te bez zvanja i stalnog posla Hitler preživljava preslikavajući scene sa razglednica koje je prodavao na trgovima, živeći u hostelima za beskućnike. Kad bi mogao, posjećivao je operu i čitao. Tijekom ovog života na rubu egzistencije u Beču, Hitler se razvio u antisemita, a nadahnuće je dobivao preko tada aktivnog antisemitskog publicista kao Lanz von Liebenfels te političara kao Karl Lueger, tadašnjeg gradonačelnika Beča. Kroz svoj život na dnu, te kroz utjecaj antisemitskoga tiska i političara Hitler je oblikovao mišljenje kojem su figurirali tobožnja rasna superiornost germanske "rase" ("Arijevska rasa"), poimanje istorije kao povijesti rasnih borbi, te vjerovanje da su Jevreji prirodni neprijatelji "arijevske rase" i osnovni problem za loše stanje u njemačkoj i austro-ugraskoj ekonomiji. Mržnja prema Jevrejima ili antisemitizam je bio duboko ukorijenjen početkom 20. vijeka u mnogim europskim zemljama; Austro-Ugarska nije bila izuzetak. U Beču, prije Prvog svjetskog rata, živjela je oveća jevrejska zajednica koja je uključivala i mnoge ortodoksne Jevreje koji bijahu lako prepoznatljivi po odijevanju i ponašanju (crni kaftani, govor na jidišu itd.) Jevrejii su također bili aktivni u kulturi, ekonomiji,nauci i bankarstvu- daleko natprosječno u odnosu na postotni udio u stanovništvu.
Gornji odlomak je ukratko prepričana Hitlerova kvazibiografska ispovijest iz njegova djela "Mein Kampf". No, moderni istoričari (prije svih najvažniji savremeni autoritet za Hitlera, britanski istoričar Ian Kershaw) smatraju da je do formiranja Hitlerova mišljenja došlo kasnije, tek u 1920-ima u ozračju frustracija izgubljenoga 1. svjetskoga rata, te da je Hitler unatrag projicirao osnovne točke svoga političkoga programa (rasnu mitologiju temeljenu na vulgarnom socijalnom darvinizmu, antisemitiszmu i pangermanizam, slavofobiju i nacionalni ekspanzionizam). Za bečko razdoblje nema potvrđenih iskaza o Hitlerovim navodnim animozitetima i preferencijama.
Hitler se 1913. seli u Muenchen kako bi izbjegao služenje vojnog roka u Austro-Ugarskoj vojsci, no nedugo poslije biva uhićen od habsburških vlasti, te poslije medicinskog prijegleda proglašen nesposobnim za vojnu službu. S vojnom otpusnicom vraća se u Munchen i ulaskom Njemačkog carstva u 1. svjetski rat dragovoljno prilazi Bavarskoj vojsci u avgustu 1914. Bio je na bojištima Francuske i Belgije kao kurir i pismonoša. Iako je Hitlerova vojna služba bila primjerna, zbog toga što nije bio njemački državljanin nikad nije bio unaprjeđivan iznad čina kaplara. U službenim izvještajima Hitler bijaše dva puta pohvaljen za hrabrost na bojištu, te je odlikovan Željeznim križem druge klase u aprilu 1915, a u avgustu 1918. dobija Željezni križ prve klase (kaplari su rijetko primali ovo odlikovanje). Kraj rata Hitler dočekuje u bolnici na bojištu gdje se liječio od kratkoročnog sljepila koje je zadobio trovanjem bojnim otrovom na bojišnici. Šokiran kapitulacijom carske Njemačke u novembru 1918, Hitler je ostao u uvjerenju da njemačka vojska nije bila poražena u ratu, nego je, navodno, "izdana" od skupine koju su činili ratni profiteri, Jevreji, socijalisti i razni nenjemački "unutrašnji neprijatelji" koji su se uvukli u vladajuće strukture.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)