Propast Venecije

“Propast Venecije” pripada povjesticama Augusta Šenoe, poznatog hrvatskog pjesnika, prozaista, novinara, gradskog službenika, koji je obilježio cijelo jedno razdoblje u hrvatskoj književnosti – protrealizam, koji se po njemu još naziva i “Šenoino doba”. August Šenoa stvarao je usred razdoblja romantizma i narodnih preporoda koji su zahvatili Europu u prvoj polovici 19. stoljeće te realizma koji se pojavljuje od druge polovice 19. stoljeća. Utemeljitelj je novih žanrova u hrvatskoj književnosti: feljton, povijesni roman i povjestica.

Povjestice su lirsko-epske književne vrste, slične poemi. Njihova posebnost je da sadrže lirske, dramske i epske elemente. Tematiziraju narodne priče, legende i stvarne povijesne događaje. Za Šenou je povijest učiteljica života, što postaje leitmotiv njegovog stvaralaštva.

“Propast Venecije” povjestica je kojoj je glavni motiv pad Venecije u ruke Napoleona, dakle tuđinska okupacija domovine. Šenoa piše u vrijeme kada u hrvatskoj književnosti još uvijek nastaju budnice i davorije, kao odraz nacionalnog buđenja. Hrvatska književnost je osim odjecima narodnog preporoda obilježena i romantičarskim književnim postupcima. U mnogočemu “Propast Venecije” podsjeća i na Mažuranićev spjev “Smrt Smail-age Čengića”, pogotovo kada se radi o karakterizaciji likova i ugođaju koji stvara krajolik. Povjestica je prvi put objavljena 1876. godine u časopisu “Vienac”.

Kratak sadržaj

I dio

Povjestica u naslovu nosi u zagradi datum “Dne 12. svibnja 1797.”, što pridonosi autentičnosti pripovijedanja o povijesnom događaju. Šenoa je svoja djela temeljio i na stvarnoj dokumentarnoj građi, kojoj je kao gradski službenik imao pristup, a težnja takvom istinitom prikazu prva je naznaka realizma u hrvatskoj književnosti. Ujedno je takav postupak prva direktna značajka epske naravi ove povjestice.

Osim vremena radnje, imamo i mjesto radnje – Venecija. Narativnosti doprinose i likovi unutar djela.

Povjestica počinje anaforom (“Lagunom lebdi mir; / Lagunom dršće zlatna mjesečina;”), a možemo i vidjeti da je pisac odmah naglasak stavio na stvaranje ugođaja lirskim opisima krajolika. Pojavljuju se audiovizualni motivi koji u osnovi sadrže kontrast svjetla i tame, tišine i zvuka: lebdi mir, dršće zlatna mjesečina, draguljem bliješti mora šir, žarki mlađak sije, javlja mjedeni bat sred tihe noći kasni sat. Može se primijetiti i gradacija tišine, od početnog mira i muka čuje se pljuskanje mora/pličine, jarbol se njiše, na kraju bat na satu otkucava noćne sate kao zlokobni navjestitelj sljedećih događaja. Od zvukovnog vrhunca, ugođaj se opet vraća na tišinu: “A pjesma gine, šumor vala mre,/ I tiho, tamno opet sve.” Lirski opisi pejsaža i prirode djeluju kao stvaranje scenografije. Zvukovna gradacija počinje tišinom, penje se na vrhunac buke i završava tišinom, koja navješćuje zatišje pred “buru”. Akustični ugođaj stvaraju i figure dikcije, kao što je aliteracija u službi onomatopeje, koja dočarava šum mora: “mukli šumor mora izdaleka”.

U ovom dijelu pjesme, Venecija je personificirana kao najmoćnije biće: “Od krune više vrijedi zlatna kapa,/ Njoj klanjaju se sultan, car i papa.” Nizom metafora Veneciju Šenoa oslikava kao romantičarski, bajronovski lik. Ona je “čudovište tajno”, “tajanstven div”, “mermer- zagonetka”, “kamenita spletka”, “tisućljetan zglob”. Venecijanska vlast je okarakterizirana i sinegdohom “barjak lava”. Kontrast koji je izražen u audiovizualnim slikama povećava i dramsku napetost, koja se povećava pri kraju prvog dijela, gdje se navješćuje i zaplet. Naime, pisac kao pripovjedač intervenira u tok radnje i moli da usred te nijeme, tihe noći ne bude lava koji drijema, jer će “morsko dno da pukne”.

Završni stihovi opisuju Napoleonovu vojsku, koja je “krilašu lavu gvozdena strahota”, a Napoleon je pejorativnim deminutivom nazvan “mali Korzikanac”, koji Veneciji kopa grob. Dakle sadržaj prvog dijela povjestice možemo sažeti u opis krajolika kao ugođaja radnje i navještaj zapleta. Prvi dio pisan je uglavnom u jedanaestercima, u kojima se izmjenjuje parna i unakrsna rima. Šenoa najviše rabi anaforu, aliteracije, razne vrste metafora (metonimija, sinegdoha), a pokazuje i kako se rado služi retoričkim pitanjima pri konstrukciji naracije i dramske napetosti. Ovdje možemo naglasiti romantičarske postupke opisa krajolika i karakterizaciju lika personificirane Venecije.

II dio

Drugi dio povjestice počinje inačicom slavenske antiteze, posebnom vrstom antiteze koja se sastoji od pitanja, negacije pitanja i odgovora. Slavenska antiteza česta je u usmenoj književnosti južnoslavenskih naroda, a u Šenoinoj povjestici ostvarena je u sljedećim stihovima:

“Ej, čije li si kršne majke sin?
Ta mletački mu biljeg na klobuku,
Ta mletačka mu puška sja u rukuh,
Po haljini se Mlečić vojnik kaže.
Ne biljeg, puška, ruho, sve to laže.
Ne rodili ga Mleci, dvori sreće,
Već slavski krš, već ropstvo, bijeda, nužda,
Dalmatin vojnik čuva Velje vijeće,
Manina čuva, Mletkom svijetlog dužda.”

Glavnu ulogu ovdje zauzima hrvatski stražar, Dalmatinac, koji se našao u službi Venecije. Tu se odražava socijalni problem iseljavanja naših ljudi, štoviše, njihovo robovanje i služenje stranim vladarima. Osim toga, stražar Dalmatinac lik je koji predstavlja nostalgiju i čežnju za domom: “Daleko, dalje letila mu miso,/ Kamenit u snu javlja mu se kraj”. Romantičarski kontrast u ovom kontekstu temelji se na odnosu domovina- tuđina.

Tematizirajući takav kontrast Šenoa se priklanja strujanjima nacionalnih preporoda, koji su u 19. stoljeću uzeli većeg maha. Sjetimo se Petra Preradovića i njegovih pjesama “Putnik” ili “Jeziku roda moga”, koji također piše stihove koji se tiču Hrvata izgubljenog u stranim zemljama, obuzetog čežnjom za domom. Stražar se prisjeća svog kamenitog kraja, “maslinica”, kuće, majke te sestrice “Hrvatice joj pjesme slatki zvuk”.

U domovini, njegovom rodnom kraju vlada oskudica, ali mu je sve draže od Venecije, koja je ironično opisana kao “dvori sreće”, suprotstavljeni “slavskom kršu”. Tamo ga je natjerala nužda, borba za život, a postao je rob. Veneciju pisac na kraju ovog dijela naziva “ropskom tminom”, a i do sada silni mletački gospodari osjećaju strah. Stražar je njihov rob, ali “slobode dahom sin će tvoj da diše”, a Mleci nikad više. Motiv propasti Venecije i Napoelonovo zauzimanje poslužili su Šenoi kao didaktički povijesni događaj, na temelju kojega je opisao jade koji snađu jedan narod kada padne pod tuđinsku vlast. Propast Venecije kao da je metafora za propast Hrvatske, što će u preostala tri dijela biti još izraženije. Strahota takve sudbine jednog naroda dobro je izražena oksimoronom “živog mrca” (mrtvaca).

Drugi dio pisan je pretežito desetercima, u kojima se izmjenjuje parna i unakrsna rima. Deseterac kojim su ovi stihovi pisani jest lirski, koji sadrži cezuru nakon petog sloga. Ovim stihom ispjevana je većina usmene narodne književnosti, zbog čega je deseterac Šenoi poslužio kao skrivena poruka drugog dijela, u kojem spominje slavenski rod.

III dio

Pisac se ovdje opet vraća jedanaestercima, u kojima je glavna tema rasprava između dužda i senatora, treba li se predati Napoleonu ili ratovati. Snažnim eliptičnim pitanjima i odgovorima govori se o strašnoj propasti koja čeka Veneciju: “Kadifa? Krpa. Zlatni rog? Rugavet./ Republika? Tek smiješna, mrtva avet.”

Dužd je usred noći sazvao senat i ostale moćnike da odluče o daljnjim koracima. Napoleon im je uputio pismo u kojem piše što zahtjeva od njih. Šenoa svoje umijeće naracije upotpunjava unošenjem neupravnog govora, koje ide u prilog epskoj naravi teksta. Napoelon od njih zahtijeva da mu se bezuvjetno predaju i daju mu svo bogatstvo, inače “i povrh kama neće ostat kamen”. Dužd se nakon toga zavalio u zlatnu stolicu, ali je u dvoranu uletio mladić.

Ovdje dolazi do suprotstavljanja mladog i starog. Mladić predstavlja živost, nove i revolucionarne ideje, dok je dužd predstavnik starog i tradicije, koja ne nosi nužno pozitivne konotacije. Mladić podsjeća dužda i cijelo Vijeće na slavnu mletačku povijest, što podsjeća na hrvatske budnice, u kojima se se pisci prisjećaju slavne prošlosti kako bi kontrastirali tegobnu sadašnjost. No, ovaj povjestica ima možda još više prizvuk davorije, jer izravno poziva na borbu: “Ja velim: Rat! Nek kucen Marka zvon:/ Il Mleci mrtvi il Napoleon!”


 


Dužd, kojeg Šenoa opisuje sinegdohom “sijeda brada”, oštro se protivi ratu i kaže da mladiću “kipi krv mlada”, a njima su uminuli oni negdašnji sretni dani kada su mogli ratovati. Osim toga, mladić misli da će hrvatska vojska čuvati i braniti Veneciju: “Tuđinac da ti spasi ovaj grad?”

Mladić se obraća još jednom duždu i Senatu da će svi poći u rat, a neka ih dužd vodi “il k smrti il slobodi”. Sve do tog trenutka personifikacija Venecije predstavlja ukupnost njenog puka i vlasti. Na kraju trećeg dijela Venecija je grad, a ljudi su njen narod, koji mora mrijeti: “Vjekovita ti svome rodu čast,/ Nam valja mrijet, al ti bar slavna stoj,/ Venecijo, ti ne smiješ, ne smiješ past!”

IV dio

Ovdje je glavna tema pobuna puka. Sve se svodi na oružane pripreme za rat. Osmerci i deveterci koje ovdje Šenoa upotrebljava, donose niz aliteracija u funkciji onomatopeje: “I čuješ psovke, čuješ riku,/ Silovit urlaj, mukli žamor,/ Nepojmiv šumor, bijesan štropot,/ I trus i prasak, lom i topot.” Aliteracije u ovim stihovima dočaravaju zvuk oružja i predstojeći rat.

Koloristički simbol “krvne zore” navješćuje pokolj koji slijedi u ratu. Simbol zore u posljednjem dijelu povjestice asocira na drukčije značenje. Ovdje je zora simbol zla, a u posljednjem dijelu ona je simbol buđenja i vjere u bolju budućnost.

Potezima dužda i Velikog vijeća nije zadovoljan narod, jer osjećaju da grad pripada njima, a dužd umjesto njih odlučuje o sudbini sviju. Puk je nazvan “ropskim plahim crvom”, sintagmom koja u sebi sadrži višeslojna tumačenja. Narod predstavlja roba vrhovnoj vlasti, jer ovisi o tiranskoj vladavini dužda i vijeća, dakle nema uloge u odlučivanju. A nema veće uloge jer je nesposoban pobuniti se, zbog čega ga Šenoa naziva “plahim”. Ali imenica “crv” predstavlja žilavo i migoljavo biće koje će kopati i rovati da dođe do onoga što želi.

Ovaj dio sadrži audio-vizualnu asocijaciju na poznato umjetničko djelo Eugenea Delacroixa “Sloboda vodi narod”: “Pred silnim svijetom zato nosi/ Slobode stijeg Hrvaćanin!”

Dužd u moru pobuna građanstva i vojske potpisuje kapitulaciju sa suzom u oku. More je personificirano (“Venec’ji grobnu pjesmu pjeva more”), a njegova prisutnost osjeća se u cijeloj pjesmi. Ono je zvukovna pozadina, ono je scenografija, ali more je i ono koje odražava dramske momente i daje im dodatnu napetost.

V dio

Posljednji, ujedno i najkraći dio povjestice svojevrsno je opravdanje takve mletačke sudbine. Pisac za propast krivi nesuglasje vlasti i puka: “Venec’ja pade – morala je pasti”. Glavni razlog toga je što je svoje temelje gradila na pijesku, koji je metafora za lošu i nemarnu vladavinu. Šenoa se izražava aforističkim stihovima u kojima iznosi poantu cijele povjestice:

“Svu slavu gradila je tuđom krvi;
A vlastit puk joj – slavni, bijedni crvi.
Vjekovit jedan tek je temelj vladi:
Na puka srcu kad si slavu gradi.”

Mletački duždevi koji su se izmjenjivali tijekom stoljeća i pripadnici Senata nisu znali cijeniti snagu vlastitog naroda, nego su se uvijek oslanjali na tuđinske službe, što je dovelo do propasti “školjke prazne, bez života”. Posljednji stihovi sugeriraju rješenje izlaza iz takve situacije – “Al svanu zora, došo ti je dan”. Simbol zore upućuje na potrebu za nacionalnim buđenjem i oslanjanjem na vlastiti narod. Tek onda doći će dan kada će Venecija opet biti slobodna i umjesto užasa, trepeta i straha, svome puku postat će trak u suncu slobode. Kontrasti su u ovom dijelu postignuti upotrebom suprotnih rečenica, koje su uz retorička pitanja veoma čest postupak Šenoinog lirsko-epskog stvaralaštva.

Bilješka o autoru

August Šenoa rođen je 14. studenoga 1838. godine u Zagrebu. U roditeljskom domu stekao je ljubav prema umjetnosti. Poslje smrti majke 1848. godine, završivši u Zagrebu osmi razred, odlazi u Pečuh k rođacima, gdje 1850. godine završava prvi razred gimnazije.

Vraća se u Zagreb gdje maturira 1857. godine u gornjogradskoj gimnaziji, i upisuje se na Pravoslovnu akademiju. Od početka listopada 1859. godine nastavlja pravni studij u Pragu. Tu ostaje do 1865. godine. Ne položivš na vrijeme odrđene ispite bio je prisiljen baviti se novinarstvom te se vraća u Zagreb i radi u redakciji “Pozor”. 1868. godine postaje gradski bilježnik.

Iste godine vjenča se sa Slavom pl. Ištvanić. Postaje ravnatelj hrvatskoga zemaljskog kazališta 1870. godine postaje i dramaturg.

Njegov prvi roman “Zlatarevo zlato” izlazi 1871. godine. Dvije godine kasnije, 1873. godine, postao je gradski senator i napušta kazalište. Od 1874. godine do smrti uređuje hrvatski književni časopis “Vijenac”.

Umro je 13. prosinca 1881. godine. Ležeći bolestan diktirao je Kletvu i rekao je: “Ne dajte mi umrjeti, imam još toliko toga za napisati”.

Najpoznatija djela su mu: “Seljačka buna”, “Zlatarevo zlato”, “Prosjak Luka”, “Mladi gospodin”, “Prijan Lovro”, “Diogeneš”, “Kanarinčeva ljubovca”,”Vječni Žid” i “Zagrebulje”.