Vrag

“Croatiam aeternam” zbirka je pjesama prvi put tiskana u Zagrebu 1991. godine. Zbirka se sastoji od tematskih cjelina: “Ti, more hrvatsko”, “Trojedno kraljevstvo, četiri srebrne zemlje”; “Vjetar s tamnih zvijezda”, “Nevijorna szercza” i “Sve hrvatske smrti”.

Većina pjesama nastala je u Londonu, u kojem je pjesnik boravio od 1983. do 1984. godine. Naslov “Croatiam aeternam”, u prijevodu “Vječnu Hrvatsku”, i stihovi na prvoj stranici zbirke upućuju na sličnost s Mozartovim “Requiem”: Requiem aeternam dona eis, / Domine, et lux perpetua luceat eis. Štambuk je umjesto imenice “requiem” stavio “Croatiam”, a pridjev “perpetua” zamijenio s “aeterna”. Prizvuk koji naslov nosi u takvoj interpretaciji sluti na ništavilo i mračne čežnje koje pjesnik uočava za svoju domovinu u predstojećim ratnim vremenima devedesetih.

Štambukovo pjesništvo možemo promatrati kroz tri leksička sloja, koja se otkrivaju i u ovoj zbirci: čakavizmi i kajkavizmi, hrvatske zastarjelice i intelektualizmi. Naslov zbirke i njen sadržaj označavaju paradoks, jer koliko god naslov spomenom imena države konotira politička značenja, zbirka zahtijeva apolitično čitanje. Isprepliću se motivi mora i otoka, za Štambuka su njegov Brač i Selce centar svijeta, ali domoljublje je domišljeni motiv svakoj pjesmi.

Zbirku odlikuje niz pjesama različitih tematika i naslova, od onih posvećenih rodnom kraju, preko povijesno-domoljubnih i ljubavnih. Može se reći da kod Štambuka ljubavne pjesme nisu odraz tipičnog čuvstvovanja muškarca prema ženi, nego muškarca prema “Kroaciji”, svojoj domovini.

Vesna Parun je Štambuka nazvala Orfejem, koji je sišao u Had po svoju Euridiku (Hrvatsku), i to uspješno, jer se Hrvatska trgnula i izašla iz Podzemlja na svjetlo, postavši žuđena “Vječna Hrvatska”.

Vrag – analiza pjesme

Pjesma “Vrag” jedna je od mnogih Štambukovih pjesama koje iskazuju “kolektivno” u “individualnom”. Ovdje ne samo da je naglašena kolektivna krivica, nego i nemoć pojedinca da u određenom kolektivu (bilo narodu ili društvenoj, kulturnoj skupini) donese promjene. Sve što takvom čovjeku preostaje je konformizam. Prve riječi pjesme naglašavaju osjećaj vlastite krivice, “moj osjećaj krivice”, ali koji je proizašao iz nekakve sramote kolektivnog zločina (“iz svačijeg zločinjenja i zlomisli pristiže”). Tako pjesnik osim motiva krivnje, uvodi i motiv postiđenosti, “postidim se sveiznova, kao da sam sam počinitelj”. Naglašena kolektivna krivica u pojedincu tako dobiva još veću dimenziju. Naime, kao što ubojice, razbojnici, nasilnici i silovatelji iz druge strofe čine da se subjekt posrami sebe, tako se i društvo, ono “kolektivno”, srami djela pojedinaca. Kao da pjesnik hoće reći da ne postoji kolektivna ili pojedinačna krivica, svi ljudi dio su većeg sustava, jednog jedinstvenog čovječanstva (“Dijeleć sveopću ljudskost”).


 


Pjesmu možemo podijeliti na dva dijela, prvog kojeg čine prve tri strofe, tercina, katren i distih, te preostale tri istog redoslijeda (tercina, katren, distih). Prvi dio čini elaboriranje osjećaja pojedinačne u kolektivnoj krivnji, dok posljednje tri strofe nose racionalizaciju takvih osjećaja. Subjekt zna da postoje mogućnosti, koje kao “nedužni cvjetovi zacrne se na proplanku”. Postoji izbor u životu, ali onda kada si okružen “sveopćom ljudskošću” koja naginje amoralnom ponašanju, sve se čini kao crno i bezizlazno. U ovom slučaju kolektiv je “vrag”, onaj koji mami svojim obećanjima i niskim strastima. Na taj način faktor “vražjeg” društvenog ponašanja dedukcijom dopire do najmanjeg čovjeka. “Nije da sam odgovoran za zlodjela o kojima slušam, no same prilike u meni… optužuju me.” Za pjesnika je i samo postojanje izbora i prilika zlodjelo, kao da svjesno na sebe prihvaća kolektivnu krivicu, i ne želi pobjeći od nje, solidarizirajući se s ostatkom svog društva, a vjerojatno i naroda. “U dobru i u zlu” je misao vodilja subjekta ove pjesme, koji zapravo ne smatra zločinački kolektiv “vragom” nego glas u sebi koji ga tjera na izbor bijega. Unatoč moralnim dilemama, on ostaje konformist, miri se sa stanjem u društvu, prihvaća ga, ali i sebe čini dijelom istog kolektiva: “Sve dijelimo sa svima, i onda kad izbor čini nam se jasan.”

Bilješka o autoru

Drago Štambuk hrvatski je pjesnik, esejist, liječnik i diplomat. Rođen je 20. rujna 1950. u Selcima na otoku Braču, u sačuvanom krilu obiteljske palače Štambuk. Gimnaziju je završio u Splitu, a u Zagrebu 1974. Medicinski fakultet. Specijalizirao je internu medicinu (gastroenterologiju i hepatologiju).

Od 1983. do 1994. boravi u Londonu gdje između ostalog istražuje bolesti jetre i terapiju AIDS-a. Polovicom osamdesetih angažira se na obrani i promicanju interesa domovine u Velikoj Britaniji, a opunomoćeni predstavnik Republike Hrvatske u Londonu postaje 1991. Godine 1995. postaje prvi veleposlanik Hrvatske u Indiji, a do 1998. obavlja i dužnost veleposlanika na Šri Lanki.

Njegovo književno stvaralaštvo bogato je jednako kao i diplomatska djelatnost. Poznatije knjige pjesama su mu: Meu namin, ANTINOY & MANGAL, Snijeg za Ehnatona, Od onih kakve crta infantkinja, Vapnena trupla, Brač, Croatiam aeternam, Lomna slika, Incompatible Animals.

Uredio je i brojne antologije, a i preveo pjesme Hermana Hessea s njemačkog “Heimweh” (“Domotužje”). Na otoku Braču, u rodnim Selcima, utemeljio je svehrvatsku jezičnu smotru “Croatia rediviva” s pjesničkom večeri “Ča-kaj-što” koja jednako tretira čakavske, kajkavske i štokavske pjesnike. Zalaže se koineizaciju hrvatskog jezika.