Prikazani su postovi s oznakom KULTURA. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom KULTURA. Prikaži sve postove

petak, 3. lipnja 2016.

Sveta Gora - Hilandar

Sveta Gora, Atos je poluostrvo ali se u nju dolazi isključivo brodovima. Kopneni put se koristi samo uz posebnu dozvolu i to u vanrednim slučajevima.
Manastiri su povezani neasfaltiranim vijugavim putevima, a do najvećeg broja monaških naseobina može se doći isključivo stazama prohodnim i neprohodnim (ponekad krajnje strmim ili zaraslim u rastinje). Mnoge staze prohodne su samo tokom letnjeg prioda jer se njima slivaju potoci od topljenja snega sa Atosa.
Jedno od bitnih pravila je da nikada ne eksperimentišete sa stazama koje nemaju putokaz jer možete veoma brzo da zalutate.
Ovde donosimo tabelu razdaljina sa približnim trajanjem pešačenja.
U IX veku carskom poveljom darovano je monasima pravo samostalne uprave na Atonsu, a njihov broj se tada značajno povećava. Javlja se i slovensko monaštvo, rusko, srpsko i bugarsko. 1453 godine, sa propašću Vizantije, nastupa period turske vladavine, ali je Sveta Gora očuvala slobodu pravoslavne vere i samoupravu uz plaćanje danka. Carska Rusija u to vreme značajno pomaže Svetogorce.
Danas se na Svetoj Gori nalazi 20 velikih manastira, 12 takozvanih skitova, mnoštvo kelija i drugih monaških naseobina, a na njenim liticama podvizavaju se pustinjaci.
17 manastira su grčke monaške zajednice: Velika Lavra, Iviron, Dionisijat, Grigorijat, Sveti Pavle, Ksiropotam, Ksenofont, Kutlumuš, Pantokrator, Filotej, Karakala, Dohijar, Esfigmen, Simonopetra, Stavronikita i Konstamonit. Tu su i naš Hilandar kao i ruski manastir Pantelejmon i bugarski Zograf. Rumuni imaju svoj skit: Časnog Preteče na samoj litici poluostrva.
Kareja je srednjovekovni gradić u samom centru Svete Gore. U ovoj svojevrsnoj svetogorskoj prestonici nalazi se sedište Sveštene opštine, koju predvodi Svetogorski prot. Tu su i konaci poslanstva svih svetogorskih manastira. Za Srbe je posebno značajna Isposnica Svetog Save u kojoj se čuva čudotvona ikona Bogorodice Mlekopitateljnice, a od skora i žezlo Svetog Save. U njoj svakodnevno u molitvi i velikom podvigu danas revnuje monah Nikodim sabrat Hilandarski.

Hilandar je srpski manastir koje se nalazi na severnom delu Svete Gore - monaške republike sa 20 velikih manastira, smeštenoj na trećem kraku poluostrva Halkidiki u severnoj Grčkoj. Manastir je nekoliko kilometara udaljen od mora. Manastir Hilandar je, spolja gledan, sličan velikom srednjovekovnom utvrdjenju. Opasan je debelim zidovima visokim i do 30 metara, dok je čitav kompleks zidina dug oko 140 metara, a širok skoro 75 metara. Na južnoj i istočnoj strani manastirskog kompleksa uzdižu se dve velike kule – pirgovi.

Krajem XII veka vizantijski car Aleksije III Andjeo dao je pravo velikom županu Stefanu Nemanji (u monaštvu Simeon) i njegovom sinu monahu Savi (budućem Svetom Savi), da na ruševinama nekadašnjeg vizantijskog manastira Helandariona, podignu srpski manastir u rangu carske lavre. Vizantijskii car je 1198. izdao povelju Simeonu i Savi kojim se manastir Hilandar i svetilište u Milejama daruju ‘’da Srbima budu na večni poklon.’’ Simeon i Sava su podigli, uz finansijsku podršku župana Stefana, budućeg kralja Stefana Prvovenčanog, crkvu posvećenu Vavedenju Bogorodice, oko koje je obrazovan čitav kompleks gradjevina: bedemski zidovi, konaci, pirgovi – kule (pirg Svetog Georgija i pirg Svetog Save). Sava je 1200. sastavio Hilandarski tipik kojim je odredjen način života monaha u manastiru.Srpski kralj Uroš I je 1262, da bi zaštitio manastir sa kopnene strane, podigao veliki pirg – kulu Preobraženja iznad manastira. U tom pirgu će 1264. hilandarski monah Domentijan sastaviti Žitije Sv. Simeona, pošto je dve decenije ranije, u Kareji (1243) sastavio Žitije Sv. Save Srpskog.

Kralj Milutin je 1303. na temeljima stare, sazidao novu crkvu Vavedenja Bogorodice koja je sačuvana do danas, utvrdio je bedemske zidove, i podigao nove konake u kompleksu. U vreme Milutina podižu se novi pirgovi - kule, jedna na putu od Hilandara ka morskoj obali, tzv. ''Milutinov pirg'', druga na obali mora ''Hrusija'' sa crkvom Sv. Vasilija, zadužbinom Stefana Dečanskog. Glavni hram je živopisan 1321, a u isto vreme oslikane su trpezarija i grobljanska crkva.

U vreme cara Stefana Dušana (1331-1355) Sveta Gora došla je pod njegovu vlast, pa su Hilandar, ali i drugi svetogorski manastiri, bili obasuti bogatim darovima. Car Dušan se u Hilandar sklonio 1347-1348, od kuge koja je besnela na Balkanu. Hilandar je, zahvaljujući darovima srpskih vladara, raspolagao velikim imanjem – metosima u Pomoravlju, u Hvosnu i oko Peći (današnja Metohija), u dolini reke Strume, u okolini Soluna i na samom poluostrvu Halkidiku. Samo na Svetoj Gori, posed manastira Hilandara zahvatao je petinu njene ukupne teritorije. Sledeći primere vladara, srpska vlastela je takodje bogato darivala manastir novim imanjima (sevastokreator Vlatko, veliki vojvoda Nikola Stanjević, despot Dejan) ili bogato ukrašenim bogoslužbenim knjigama i drugim dragocenim predmetima.

Knez Lazar Hrebeljanović je ktitor prostrane spoljne priprate koja je oko 1380. sazidana uz zapadnu stranu crkve Vavedenja Bogorodice, čime je glavni manastirski hram iz doba kralja Milutina dobio svoj konačni izgled.



U kompleksu manastira Hilandara, i oko njega, zidali su, uz Nemanjiće, i drugi srednjevekovni vladari, bogati feudalci, crkveni poglavari i mnogi priložnici. Despot Jovan Uglješa je pred pogibiju u bici na Marici 1371, manastiru poklonio nova imanja, a smatra se da je Toma Preljubović platio oko 1375, oslikavanje crkve Sv. Arhandjela. U Hilandar su se, uzmičući pred Turcima, sklonili mnogi svetovni i crkveni velikodostojnici. Posle privremenog gubitka samostalnosti (1387-1403), Hilandar je je, zajedno sa Svetom Gorom od 1430. do 1912. bio pod osmanskom vlašću. U vekovima turske vladavine, Hilandar su pomagali i ruski carevi i moldavski kneževi u XVI veku, a srpski patrijarsi iz Peći (Antonije, Jovan, Maksim), hercegovački mitropolit Simeon i beogradski mitropolit Simeon u XVII veku. Hilandarski monasi su u XVIII veku uspostavili žive veze sa Karlovačkom mitropolijom i srpskim crkvenim opštinama u južnoj Ugarskoj i u Bosni, dok su Bugari takodje značajno doprineli očuvanju duhovnog života u manastiru, posebno prilozima posle velikih požara 1722 i 1776. U Hilandaru je bugarski monah Pajsije napisao čuvenu Istoriju slavjano-bolgarsku (1762). U Hilandaru je u zimu 1765-1766 boravio Dositej Obradović, koji je ostavio svedočanstvo o sporu Srba i Bugara oko uprave nad manastirom. Od kraja XVIII veka, manastirom prestaje da upravlja iguman, već se igumanijom manastira smatra čudotvorna ikona Bogorodice Trojeručice. (Iguman se ponovo bira tek od 1991).

Hilandar je, posle obnove Srbije, povremeno pomagao i knez Miloš Obrenović (1820. i 1835), premda je većina monaha u manastiru bila bugarske narodnosti. Spor oko uprave manastirom rešen je posle posete kralja Aleksandra Obrenovića Hilandaru 1896. Kraljevina Srbija je platila manastirske dugove i monasi su ponovo mogli da dolaze iz Srbije i drugih srpskih krajeva. Početkom XX veka, manastir je ponovo imao većinu srpskih monaha. Hilandar je, takodje, u pratnji premijera Nikole Pašića, posetio i kralj Petar I Karađorđević.

U manastirskom kompleksu nalaze se gradjevine sačuvane od osnivanja manastira, zatim gradjevine koje su obnavljane posle raznih požara i najzad one koje su podignute u novije vreme, uglavnom u XIX veku. Manastir se nalazi pod jurisdikcijom Vaseljenske patrijaršije u Carigradu (današnjem Istanbulu), a staranjem manastirskog bratstva, naše i grčke države dobro se čuva, održava i obnavlja.

Kralj žabac (Željezni Henrik)

Kralj žabac (Željezni Henrik) je poznata bajka o kraljeviću kojeg je zla vještica pretvorila u žapca. Kako bi čarolija nestala dobra kraljevna mu je morala ispuniti želju. Srećom je najmlađa kraljevna iz kraljevstva dolazila svakoga dana igrati se s loptom uz jezero te je žabac dobio priliku opet postati kraljević.

Pouka ove priče je da dobro promislimo prije no što ikome dajemo svoja obećanja jer bi se ona trebala i ispuniti. Kraljevna je u ovom slučaju morala poslušati razboritog oca jer bi bilo nepristojno neispuniti dato obećanje. Ona ga je poslušala i nije se pokajala jer se žabac pretvorio u kraljevića te postao njezin muž.

Osim što je morala ispuniti svoje obećanje kraljevna je morala biti odgovorna za svoje postupke. Ona je žapcu izrekla laž stoga se njezin otac naljutio jer je samo mislila na svoju izgubljenu loptu, a u žapca je sudila po njegovom vanjskom izgledu, a ne dobroti.

Kratak sadržaj

Nekada davno živjela je prekrasna mlada kraljevna. Bila je najljepša od triju sestara. Od njezine je ljepote ponekad i sunce zastalo kako bi ju obasjalo. Poželjela se poigrati uz jezero svojom zlatnom loptom. To je radila redovito svakoga dana jer se obožavala igrati s loptom bacajući ju visoko u zrak. Nehotice joj je lopta pala u jezero i istog trena potonula. Bila je van sebe te od očaja nije znala što napraviti već se samo rasplakala.

Njezin plač bi rastužio i onoga koji ima “kameno srce” jer je zvučao toliko očajno da se uznemirio i veliki zeleni žabac koji je odmah skočio iz jezera. Priupitao je kraljevnu zbog čega toliko glasno plače, a ona mu je rekla kako joj je zlatna lopta upala u jezero i odmah potonula. Nije znala kako bi ju dohvatila i iz očaja se strašno ražalostila i počela neutješno plakati.

Žabac je rekao kraljevnoj da ništa ne brine jer će joj on pomoći. Naravno, pitao ju je što će dobiti zauzvrat, a kraljevna mu je istog trena odgovorila što god poželi. Rekla je da mu može dati zlatni nakit, raskošne haljine, pa čak i mali dvorac. Žabac je zakreketao i rekao kako mu ništa od toga ne treba nego želi postati njezin prijatelj kako bi mogli zajedno večerati, uživati u raznim jelima uz skupocjeni pribor, dijeliti isti jastuk za spavanje. Ako pristane on će se pobrinuti vratiti joj zlatnu loptu.

Kraljevna je pristala na zahtjeve žapca iako nije imala namjeru ispuniti njegove želje. Žabac je odmah zaronio kako bi iz jezera izvukao zlatnu loptu, a čim ju je dobila u ruke podsmijehnula se i potrčala prema dvorcu misleći kako se žabac samo šalio kada joj je rekao da želi živjeti kod nje u dvorcu.

Drugog dana je kraljevna večerala sa svojim ocem. Jelo je bilo posluženo u zlatnim tanjurima, a vino se pilo iz zlatnih pehara. Uskoro se na vratima pojavio žabac koji je od kraljevne zahtjevao neka ispuni svoje obećanje.

Kraljevna nije bila oduševljena njegovom posjetom i htjela ga je otjerati sa dvora, ali njezin otac je htio saznati zašto je ona takva prema jadnom žapcu. Ispričala mu je kako je izgubila zlatnu loptu u jezeru i dala obećanje žapcu ukoliko joj pomogne izvući potonulu loptu, a otac se naljutio zbog toga što nije održala svoje obećanje i još se usudila tjerati životinju iz kuće koja joj je pomogla u nevolji.

Kralj je dozvolio žapcu neka večera s njima pa je tako uživao u jelima posluženim u skupocjenim tanjurima, a svojim dugim jezikom je hvatao sa stola sve što je stigao. Kraljevna je bila užasnuta tim prizorom, ali obećanje je obećanje i morala ga je ispuniti.

Nakon slasne večere žabac je htio prileći. Zamolio je kraljevnu neka ga odvede do njezine sobe kako bi mogao leći na njezin udoban jastuk. Kraljevna je bivala sve više očajna od same pomisli kako mora spavati pored ljepljivog žapca. Otac ju je ponovo upozorio da je morala paziti što obećaje jer se data obećanja moraju uvijek ispuniti.

Žabac se udobno smjestio na njezin jastuk i pokrio svilenom plahtom, a kraljevna cijelu noć nije mogla zaspati. Cijelo vrijeme je razmišljala kako mora spavati pored tog zelenog stvorenja.

Sutradan kada se pojavilo sunce žabac je veselo ustao iz kreveta, sav poletan i odmoran. Ponudio je kraljevnoj neka mu da poljubac, a on će istog trena nestati iz njezinog života. Ona je razmislila i nevoljko pristala na njegovu ponudu. Napučila je usnice, primila ga za malenu glavu i poljubila ga. Uzviknula je da je to to od nje i neka se više nikada ne pojavi u njezinom dvoru.

Nakon svega nekoliko trenutaka ružni žabac se pretvorio u prelijepog mladića. Kraljevna je bila osupnuta njegovom pojavom. Nije mogla vjerovati da od tako ružne ljepljive žabe može nastati tako naočit mladić.

Mladić ju je počeo zadirkivati i rekao joj kako će odmah nestati iz njezinog života i više se nikada neće pojaviti na dvoru. Ipak, upitao ju je prihvaća li živjeti s njim umjesto s ljepljivim žapcem.


 


Kraljevna se nasmijala i prihvatila njegov prijedlog, a on joj je ispričao kako je postao žabac i kako ga je zla vještica začarala. Tu čaroliju je mogla biti prekinuta samo ako mu dobra kraljevna ispuni želju.

Na kraju su se vjenčali te živjeli sretno i bezbrižno do kraja života.

Vrsta djela: bajka

Mjesto radnje: kraljevstvo

Likovi: kraljevna, žabac (kraljević)

Analiza likova

Kraljevna – mlada djevojka koja svojom nespretnošću gubi zlatnu loptu uz jezero. U pomoć joj je pristigao zeleni žabac kojemu je obećala ispuniti želju ukoliko joj izroni loptu iz jezera. Kada joj je on rekao što želi mislila je kako se šali. No, žabac je mislio ozbiljno i zahtjevao da ispuni svoje obećanje i dozvoli mu da živi s njom na dvoru. Kada ga je poljubila dogodilo se čudo.

Žabac (kraljević) – mladić kojeg je začarala jedna zla vještica i pretvorila u žapca. Kada je ugledao kraljevnu uz jezero ukazala mu se prilika da se opet pretvori u kraljevića ukoliko mu kraljevna ispuni želju. Bio je mudar i smislio način kako će uz pomoć kraljevne opet živjeti normalno, a ne i dalje kao ljepljiva žaba kreketuša. Srećom, kraljevna je pristala poljubiti ga i vratio se normalnom životu, a usput i oženio kraljevnu.

Bilješka o autoru

Jacob Grimm (1785. – 1863.) bio je poznati filolog i lingvist, a brat Wilhelm (1786. – 1859.) germanist. Obojica su se bavila lingvistikom i filologijom.

Jacob je objavio njemačku gramatiku, a u suradnji s bratom je tiskao i njemački rječnik. Oba brata su studirala pravo u gradu Marburgu, a za vrijeme studija su bili aktivni u kritiziranju kralja Ernesta Augusta I., zbog čega ih je protjerao sa sveučilišta.

Braća Grimm su slavu stekla skupljajući njemače narodne i dječje bajke. Kada su ih sve skupili, obrađivali su ih, nakon čega je završnu stilsku i jezičnu verziju bajkama davao upravo Wilhelm.

Njihove bajke su poznate po tome što u njima nema puno grubosti, nema puno moraliziranja. Priče su vedre, pune narodne mudrosti i poznavanja života.

Prvu kolekciju narodnih priča objavili su 1812. godine. Kolekcija je sadržavala samo 86 priča, a kroz ponovna objavljivanja u sljedećih 40-ak godina taj broj je narastao na više od 200. Među njima su: Crvenkapica, Ivica i Marica, Trnoružica, Snjeguljica, Palčić, Matovilka…

Jedna Swannova ljubav

Jedna Swannova ljubav roman je pun proturječnosti i specifičnosti. Nema fabulu kao ostali romani. Ima samo slijed događaja koji se nižu i uspoređuju s određenim umjetničkim djelima iz različitih razdoblja stvaranja. Da bi se mogao pratiti niz tih usporedbi, čitatelj bi morao biti donekle upoznat s umjetnosti raznih grana.

Pokretač cijele priče je jedna mala fraza Vinteuileve sonate koju Swann čuje kad je uveden u klan odabranih, Verdurinov klan s njegovim vjernicima tj. sljedbenicima koji se svi pokoravaju raspoloženjima gospođe Verdurin.

Ta sonata polako, ali sigurno budi ljubav prema Odetti, štićenici gospođe Verdurin. Odette nije blistava ljepotica, ne odiše ni posebnim darom inteligencije. Odette je samo prosječna žena, ne djevojka koja je predstavljena Swannu kao objekt za zabavu. Prvim susretom Swann i nije bio previše oduševljen, ali njegova umjetnička duša poistovjetila je lik Odette s likom s Botticellieve firentinske freske. To je bio dovoljan poticaj da se probudi zainteresiranost za dotičnu osobu. Swann je bio intelektualac koji je uživao u lijepim stvarima, naročito u umjetninama, tako da je njegova radoznalost polako prelazila u čin idealne ljubavi koju je počeo osjećati naspram Odette.

Odette je bila djevojka iz malograđanske obitelji niskih intelektualnih sposobnosti, prijetvorna, lažljiva, spremna ugoditi isključivo sebi i opskrbiti se materijalnim dobrima čiji je izvor nalazila u svojim obožavateljima, tj. ljubavnicima.

Swann je bio zaljubljen u vjeru idealne ljubavi koju je osjećao naspram Odette. Za svaki njezin ispad nalazio je ispriku i opravdanje. On je bio sretan u svom ljubavnom zračnom mjehuru jer tu lepezu emocija otkrio je u sebi nakon dugo vremena te je stoga želio dugo uživati u toj opijenosti.

U Odette je Swan otkrio bit svog života. U njoj je vidio isprepletenost  umjetnosti i stvarnog života. Život mu se sveo na sastanke s objektom svoje zaljubljenosti i to mu je tada bio jedini smisao. Zbog nje je zanemario obveze i poznanstva iz visokog društva u kome se kretao prije nego ga je progutalo grotlo Verdurin s Odette.

Kako je vrijeme prolazilo, Odette je gubila lik savršenstva u njegovim očima, ali on je i dalje nalazio opravdanja i izgovore za svaku njezinu laž, preljub i prijevaru. Swanna je počela izjedati sve veća ljubomora. Najviše mu je izgrizala dušu i srce kada mu je bio zabranjen pristup k Verdurinovima zbog superiornosti i vlastitih stavova koji se nisu slagali s ovom malograđanskom grupicom ljudi. Njegova patnja postajala je sve veća s Odettinim izbjegavanjima njega. Kad je uočio koliko je Odette površna, mlaka u emocijama naspram njega, izvještačena, kad je uvidio da je njezina opijenost umjetnošću lažna i površna, njegov svijet se urušio do temelja.

U svom urušenom ljubavnom jadu punom sumnji još je uvijek nalazio snage da joj sve oprosti. Opraštao joj je njezinu sumnjivu prošlost i još sumnjiviju vjernost koja mu je kao osobi koja osjećaj ljubavi idealizira vrlo teško pala. Taj osjećaj nije proizlazio više iz pukog obožavanja osobe nego zbog užitka koji mu je pružao osjećaj koji pobuđuje iskrena ljubav. Osjećaja kojeg se nije još dugo želio odreći. Kroz tu ljubav on je osjećao da je živ, da postoji, da ima razlog da upire pogled u sutra.

Odette nije više marila za njegove idealizirane osjećaje, počela je izbjegavati njegovo društvo tako da je Swannu bilo vrijeme da se trgne od idealizirane ispraznosti  u kojoj je živio.

Njegova bogata umjetnička duša bila je bolno ranjena, urušena do temelja. Odette ga je napustila i otišla za svojim ljubavnicima, a Swann je ostao u patnji proživljavajući uvijek iznova vrijeme koje je provodio s Odette.

Svaki put kada bi čuo zvukove sonate na domjencima visokog društva kojima se opet vratio, ispunili bi ga sjećanjima i ponovno bi osjećao izvor nade za bolji život, duhovni, za kojim je žudio.

Svaki put kada bi čuo te zvukove postao je svjestan izgubljenog vremena, izgubljenih sjećanja koji su u njemu treperili, iščekivanja malih radosti, očaja, patnje, svega onoga što je proživljavao. Tada je postajao svjestan da je sve to bilo izgubljeno vrijeme, dio njegova izgubljena života na pogrešnu ljubav i pogrešnu ženu.

Tješio se činjenicom da je u ispraznom izgubljenom vremenu ipak nešto naučio. Naučio je da je osjećaj koji je idealizirao ispunjenje života i praznina na koje se često stvore u čovjeku koji živi od danas do sutra. Naučio je da i osjećaji utkani u sapunicu mogu dati smisao životu i da se vrijedi za njih boriti.

Vrsta djela: roman

Vrijeme radnje: početak 20. stoljeća

Mjesto radnje: Pariz i okolica

Tema djela: idealizirana ljubav mladog bolesnika i neuspjeh

Ideja djela: velika idealizirana ljubav ponekad nije obostrana. Treba dobro otvoriti oči i ponekad ipak ne treba slušati samo srce.

Kratak sadržaj

Veselo društvo gospođe Verdurin bilo je veoma različito. Sastojalo se od osoba koje su držale do neobveznog čavrljanja. Za njihova svakodnevna okupljanja nisu se slale pozivnice. “Goste je redovito čekalo njihovo mjesto za stolom.”

U svoj krug nisu puštali nepoznate osobe. Gospođa Verdurin je željela da njezino probrano društvo bude uvijek na okupu bez obzira na blagdan ili obveze dotičnih. Uvijek bi nalazila prigodne izgovore samo da bi dotični na ovaj ili onaj način bili prisutni na okupljanju.

Kada bi netko od članova grupe imao udvarača, ljubavnika, dovodio bi ga kod Verdurinovih da ga iskušaju i da vide “… je li dostojan postati član njihova malog klana.”

Tako je i Swann došao u društvo posredovanjem gospođe de Crecy. Swann je bio neobična osoba. Uvijek se ponašao u skladu s društvom u kojem je boravio. Nije prezao ni pred čime kada bi mu se svidjela neka djevojka. Nije birao sredstva da dođe do nje koristeći sve svoje diplomatske veze.

Jedne večeri u kazalištu, njegov prijatelj upoznao ga je s Odette koja je već bila članica klana Verdurin. Nekoliko dana nakon  upoznavanja, Odette ga je pismenim putem zamolila da joj dopusti pogledati “… njegove umjetničke zbirke…”.

Željela ga je bolje upoznati u njegovoj privatnosti u njegovoj kući. Swann je već bio u dobi da se skrasi. Nakon mnoštva propalih ljubavnih veza bio je spreman na pravu ljubav koju je tražio. Odettini posjeti su postali učestaliji tako da se Swan naviknuo na njezin izgled. Nakon nekoliko njezinih posjeta, Odette se odvažila i pozvala Swanna u posjet.

Prvi susret između Odette i Swanna nije protekao s velikim oduševljenjem. Kada je prvi puta bio predstavljen Verdurinovima, on je bio oduševljen jer je tako mogao svakodnevno biti s Odette i uživati u njezinu društvu. Ostali članovi družine također su ga prihvatili kao gospodina jer mu je kretanje u otmjenim krugovima izoštrilo manire. Swann je točno znao kako se u datim situacijama mora ponašati i što se od njega očekuje.

Nakon kratkog nagovaranja, mladi pijanist, koji je bio ujedno i štićenik gospođe Verdurin, odlučio je svirati na klaviru Vinteuilovu sonatu za klavir i violinu. Odette je već zauzela svoje mjesto pored klavira. Ubrzo joj se pridružio i Swann. Sonata je ostavila veoma snažan dojam na Swanna kao i sama izvedba mladog pijanista što je donijelo Swannu samo dodatne bodove kao novajliji u očima malog društva.

Dr. Cottard i njegova supruga nisu dijelili mišljenje o ljepoti sonate ili o slikanju meštra Bichea za kojeg su smatrali da samo baca boje na platno. Za mladog pijanistu su smatrali da samo lupa po klaviru. Oni su razumjeli samo “one šablonske umjetničke dojmove”.

Swann je postao vjeran pratitelj klana. Predstava, ručkovi i šetnje postali su dio svakodnevice. Nikada nije govorio o svojim vezama u visokom društvu dok mu nije jednom prilikom omaklo da je spomenuo ručak s visokim policijskim dužnosnicima koji su mu sredili propusnicu za premijere i gala predstave. U očima Cottarda, Swann je porastao jer doktor je bio čovjek koji je ljude cijenio prema položaju u društvu te nikako nije mogao pojmiti koja je Swannova uloga.

Nje obnašao nikakvu visoku dužnost, a kretao se u njihovim krugovima. Odette je često izražavala želju da mu se pridruži na jednom od tih susreta među gospodom iz viših slojeva. Do tih susreta nije došlo. Swann se redovito sastajao prije večere s jednom malom radnicom koja je bila  “svježa i punačka poput ruže…”.

Veoma često mladi pijanist svirao bi Vinteuilovu sonatu koja je postala nešto poput ljubavne himne. “Reklo bi se da ona poznaje ispraznost sreće prema kojoj pokazuje put”.

Odnos Odette i Swanna bio je sve dublji, prožet s mnogo nalaženja i pažnji. Svaki dan prije dolaska kod Verdurinovih Swann se nije odricao druženja sa svojom malom radnicom, a nakon večere bi pratio Odette kući. Nikada nije ušao kod nje. Samo je dva puta došao na čaj.

Jednom prilikom Odette mu je ubrala krizantemu. Za povratka kući pritisnuo je cvijet na usta, a kad je cvijet nakon nekoliko dana uvenuo, brižno ga je spremio u svoj pisaći stol.

Swannova ljubav prema Odetti bila je plaha i samozatajna. Swanu je bio bitan samo on sam. Nakon dugo vremena ponovo je osjećao opijenost koja je dolazila od osjećaja zaljubljenosti. Bio je ushićen širokom lepezom emocija koje je nakon dugo vremena ponovo osjećao. Nakon jedne ugodne čajanke kod Odette, Swann je zaboravio svoju kutiju za cigarete. Ukratko nakon toga uslijedilo je pismo koje je Odette napisala svojim kitnjastim rukopisom.

” Zašto niste zaboravili i svoje srce? Njega vam ne bih nikad vratila.”

Drugi posjet Odetti Swann je smatrao veoma važnim. Predočavao si je njezinu ljepotu i pokušavao je idealizirati, ali ga je to žalostilo… “… kao dokaz da je ideal nedostižan, a sreća osrednja.”. Tog posjeta Swann se sjećao kao vrlo dojmljiva. Odette ga je dočekala pomalo neuredna i pomalo boležljiva izgleda.

“… iznenadila je Swanna svojom sličnošću s licem Zefore, Jetrove kćeri, koju možemo vidjeti na jednoj freski Sikstinske kapele.”

Otkako je Odette ušla u Swannov život, mnogo se toga promijenilo u njegovim osjećajima. Ponovo ja zahvaljujući Odette, proživljavao razne pozitivne emocije, opažao je ljudsku ljepotu, divio se stvarima koje su ga okruživale. Ponovo je  proživljavao ljepotu umjetnosti.

Kombinirao je stvarnu ljudsku ljepotu i onu na umjetničkim slikama slavnih majstora. Duh i tijelo postali su jedno, a on je bio sretan što je sve to sposoban uočiti i uživati u tome.

“Umjesto Odettine fotografije, stavio je na svoj radni stol reprodukciju Jetrove kćeri.”

Jedne večeri kad se Swann nadao Odette pratiti kući od Verdurinovih, zadržao se duže sa svojom malom radnicom. Odette je već sama otišla kući kad je on stigao kod Verdurinovih.

Napuštajući kuću Verdurinovih, sluga mu je rekao da je Odette otišla u obližnji restoran na vruću čokoladu.

Kada je nije našao, dao se u potragu sa svojim kočijašem. Pretražili su sva mjesta s nadom da će naći Odette. Kad je već izgubio svaku nadu da će je naći “kad se sudari s nekim tko je dolazio iz suprotnog smjera – bijaše to Odette.”

Vračajući se zajedno kući kočijom, naišli su neku prepreku pa se kočija zanijela. Došlo je do prisnog tjelesnog kontakta koji su još dugo spominjali smo njima razumljivim jezikom. Od tada su provodili sve više vremena i izvan rezidencije Verdurin. Swann bi često nakon večere s prijateljima posjećivao Odette koja je svakim danom postojala sve otvorenija prema Swannu.

Svi provedeni trenuci s Odette postali su Swannu veoma važni. Bio je totalno okupljen razmišljanjima o njoj dok nisu bili zajedno. Život mu je prestao biti isprazan i povezan samo s tjelesnim užicima. S Odette je proživljavao ono više za čim strepi bit ljubavi i opijenosti voljenom osobom. Kako je vrijeme odmicalo, Swann je gubio realnost u odnosu na Odette. Uspoređivao ju je sa Zeforom, postala je savršena. Čeznuo je za njom. Budila je u njemu ljubomoru i čežnju. On je u svojim mislima izgrdio lik savršene žene koju je, vjerovao je, našao u Odette. Swann je k Odette odlazio samo navečer “…i ništa nije znao o tome kako ona provodi vrijeme tokom dana, i ništa nije znao o njenoj prošlosti…”

Odette nije željela da je Swann predstavi svome društvu od kog je zazirala. Željela je biti samo otmjena. ” Žeđala je za otmjenošću.” Swann je bio očaran svim Odettinim nedostacima, a bilo ih je mnogo.

“… Swann je, sav zanesen, tako neodoljivo osjećao da se duša njegove ljubavnice ogleda na njenu licu da nije mogao da ga ne dodirne usnama.”

Kada je Swann nabavio monokl zbog lošeg vida, Odette je bila oduševljena. Smatrala je to jako otmjenim. Swannova opčinjenost nepostojećom, savršenom, idealnom Odette postala je bolest. Sve njegove misli, ideali, uvjerenja, stečena znanja bila su zapostavljena tom slijepom ljubavi. Sve se vrtjelo oko nje. Odlazak Vrdurinovima postao mu je poput zraka koji udiše. Sve drugo više nije imalo smisla. Njegova opijenost do nedavno nevažnim stvarima počela je graničiti s ludilom.

“… u svoj okolini Verdurinovih nije zasigurno bilo ni jednog “vjernika” koji bi njih volio, ili mislio da ih voli kao Sawnn.”

S vremenom je polako prestajala opčinjenost Verdurinovih Swannom. Naime, on nije s njima dijelio svoje tajne, nije im se ispovijedao kao ostali pripadnici što je bio jedan od uvjeta. Nije se smijao svim bezveznim šalama, nisu mu mogli nametnuti svoje dogme, nisu ga mogli preobratiti ni prekrojiti prema svojim mjerilima.

“… a na takvo što nisu još nikad bili naišli…”. Tako je Swann pao u nemilost Verdurinovih, zbog svoje superiornosti i obrazovanja. U klan je došao novi član, doktor kojeg je gospođa Verdurin upoznala u toplicama. Gopodin Forchewille posto je novi miljenik, a još mu je više išlo na ruku povezanost s plavom krvi. Na dotičnoj večeri bio je prisutan i Swannov poznanik. U šaljivim cjelovečernjim debatama i razgovorima, spomenuo je da Swann “visi”  i kod drugih obitelji što je izazvalo loše raspoloženje kod gospođe Verdurin. Ona je željela svoje “vjernike” imati samo za sebe.

Kada je Swann još izrazio svoje mišljenje o obitelji dotične vojvotkinje, a gospođa Verdurin nije mislila isto, (“To su vrlo dragi ljudi.”) predvodnica klana je bila izvan sebe. Swann je tim riječima razorio duhovno jedinstvo malog klana. Tijekom večernjeg čavrljanja, Forchevillee je iskazao oduševljenje s Odettinim dražestima. To je bilo dovoljno gospođi Verdurin da pokuša dogovoriti sastanak između njih dvoje, ali tako da Swann ne sazna. Swann još nije ni slutio da polako pada u nemilost kod Verdurinovih. I dalje je boravak u njihovu okruženju smatrao božjim darom. Još uvijek je bio zaslijepljen svojom idealnom ljubavi prema Odette.

Često je znao Odette obasipati sitnim poklonima tijekom dana zamišljajući je kako misli na njega dok bi otvarala poklone. Swann je bio svjestan da ga Odette materijalno iskorištava. Često joj je pomagao i financijski. Iz mjeseca u mjesec novčana potpora je rasla kao i Swannovo zadovoljstvo jer je bio mišljenja da time još više raste Odettina ljubav i ovisnost o njemu. Swann je priželjkivao odmor na ladanju, ali nije želio napuštati Pariz zbog Odette. Proljeće je uvelike kucalo na vrata. Druženja su se odvijala na otvorenim prostorima za lijepa vremena. Swann je nastojao biti prisutan, ali je ponovo počeo kontaktirati s poznanicima iz visokog društva koje je zanemario tako da je ponekad i izostajao. U Swannu je polako buktala ljubomora.

“… ali otkako je zapazio da ima mnogo muškaraca kojima je Odette divna i poželjna, čari za koje ima njezino tijelo probudile su u njemu bolnu potrebu da potpuno zagospodari njome i u najskrovitijim zakucima njezina srca.”

Jedne kišne večeri došao je kasno kod Odette, ali ga je ona poslala kući izgovorivši se s glavoboljom. Tjeran ljubomorom, dva sata kasnije vratio se pred njezinu kuću provjeriti da nije nekog drugog primila u posjet. U sobi Odette je gorjelo svjetlo.


 


“… Nedvojbeno je patio što vidi to svjetlo, u čijoj se zlatnoj atmosferi iza prozora kretao nevidljiv i mrski par, što čuje taj šapat koji odaje nazočnost onoga koji je došao ovamo nakon njegova odlaska, Odettinu lažljivost i sreću u kojoj je s neznancem.”

Nakon mnogo nedoumica odlučio je pokucati na prozor i prekinuti svoje patnje. Izraz olakšanja preplavio mu je lice i odagnane su sve sumnje u njegovu ljubav kad je shvatio da je pokucao na krivi prozor. Narednih večeri  kod Verdurinovih Swann je nazočio izopćenju jednog od članova. Nije bio nimalo ugodan događaj.

“… Odette je bešćutno promatrala taj prizor, a kad su se vrata za njim zatvorila spustila je u neku ruku za nekoliko stupnjeva obični izraz na svom licu da bi se u podlosti mogla naći na istoj razini kao i Forchville, oči su joj se zaiskrile od podmukla smješka kojim mu je čestitala na njegovoj drskosti i kojim je iskazala porugu na račun njegove žrtve, dobacila mu je pogled sukrivnje u zlu….”  Popodne kad je iznenada odlučio svratiti kod Odette , nije mu otvorila. Ispričala se da je spavala. Swann je znao da laže.

“… čim bi se našla s onim koga je htjela obmanuti, zbunila bi se, sve bi joj se misli urušile, izdala bi je sposobnost izmišljanja i prosuđivanja, glava bi joj postala potpuno prazna.”

Svrativši iznenada u popodnevnom terminu kod Verdurinovih, svjedočio je Odettinim lažnim opravdanjima. Već je znao koji su rasponi njenih laži i njezina pretvaranja. Prelazio je preko svega, bio je još uvijek u stanju opijenosti.

Pri odlasku Odette ga zamoli da preda pisma na poštu. Pismo koje je glasilo na Forchevilla odlučio je zadržati i pročitati jer je sumnjao da ga Odette s njim vara. Vrhunac ljubomore Swann je doživio kada ga Verdurinovi nisu pozvali narednog dana na večeru, a nešto kasnije dok je čekao Odette u kočiji da je odveze doma, ona se pridružila Forchevillu u kočiji Verdurinovih. Razočaran nizom dokaza da ga Odette vara i ismijava zajedno s gospođom Verdurin, Swann je šetajući do kuće osjećao samo bijes i razočarenje i mislio: ” Ja živim na tisuće metara iznad plićaka u kojima ta otrovna gamad sipa i riga najgore bljuvotine, tako da me ne mogu poprskati šale nekakve Verdurinovke.”

Swannovo mišljenje o Odetti počelo se mijenjati. Društvo u kome je nekad uživao, počeo je smatrati kao “posljednji krug Danteova pakla.” Swann je polako uviđao da se prava Odette  razlikuje od one koju je on izgradio u svojim mislima i u svome srcu. Sva laž, obmane, prijetvornost su polako dolazili na površinu. Kako je sve više bio razočaran s Verdurinovima, tako i s Odette. Ubrzo je salon koji je združio Swanna i Odette postao zapreka za njihove daljnje sastanke. S vremenom je znalo proći i po nekoliko dana da Swann nije vidio Odette.

Najčešće se družila s Verdurinovima koji su željeli prekinuti svaki kontakt između ovo dvoje. Sve više laži i izmišljotina uplelo se u vezu. Odette je otišla s Verdurinovima na ladanje. Da bi bio u njezinoj blizini Swann je odlučio posjetiti prijatelja koji je živio u blizini. Tako je mogao iz daljine pratiti Odette. Sve spletke, sve laži i licemjerja koja su se krila iza imena Odette, Swannu nisu bila važna. Bio mu je važan osjećaj zaljubljenosti, obožavanja nečeg nepostojećeg, nečeg što mu ispunjava život, što mu daje smisao ispraznom životu jer ta ispunjenja daju bit njegovu postojanju.

Na zabavama gdje bi se sretali, Odette se ponašala kao tuđinka. S vremenom bi mu ulila tračak nade kao jednom prilikom kad mu je dozvolila da je odveze kući. Swannovi osjećaji prema Odetti postajali su oprečni. Izmjenjivali su se osjećaji ljubavi i mržnje, ovisno o naklonosti koju bi mu Odette poklanjala. Swann je želio  “dobiti priliku da je kazni i iskali na njoj svoj sve veći bijes.”

Swann je namjeravao Odette uskratiti mjesečnu novčanu pomoć kojom bi ona ovaj put na nadolazećem ladanju ugostila njihovu družinu, a i moguće ljubavnike koji su sve više razarali Swannov život i unutarnji mir. Swannova ljubav prema Odette polako je gubila svoje čari naročito nakon razdvojenosti od nekoliko  dana. “…Čak su mu se i malne gadile,  izrazite crte lica i put bez svježine.”

Zbog Odette, Swann je polako gubio kontakt s visokim društvom, samo da bi unatoč svim preprekama mogao boraviti u njezinoj blizini i posjećivati je.

Odette je mnogo putovala ili se izgovarala zauzetošću samo da ne mora primiti Swanna. Swann je pokušavao steći Odettinu milost preko njenog strica. Bezuspješno.

Svaki trenutak koji nisu zajedno provodili, Swann je nastojao preko svojih poznanika saznati s kime se Odette družila i gdje je provodila vrijeme. Dobivao je samo mrvice njenog vremena. Sve ono što je Odette smatrala privlačnim i zanimljivim na Swannu sada je proturječilo.

“… Odette je naime hladnjela prema njemu malo-pomalo, iz dana u dan…”

Swann je odlučio pojaviti se na koncertu među svojim zaboravljenim prijateljima iz visokog društva. Susreo se s mnogo ispraznosti koje je diktiralo život tog društva koje nije imalo životnog cilja. Na koncertu je nazočila i princeza des Laumes koja je Swannu bila “prirasla srcu.”

Proveli su nekoliko trenutaka u srdačnom razgovoru. Swann se uskoro htio oprostiti i otići, ali su ga pozvali s nekim ljudima pa nije mogao napustiti koncert.

Tog trena pijanist je zasvirao frazu iz Vinteuilove sonate koja ga je podsjetila na prvi susret s Odette. To je djelovalo na Swannovu već ionako ranjenu dušu. Sonata ga je podsjećala na sve one lijepe osjećaje koje je Odette u njemu probudila. Ponovno je proživljavao kroz sonatu svaki trenutak koji je proveo s Odette. U nijemoj tišini svog srca, slušao je sonatu potpuno se isključivši iz društva. Sa zadnjim zvucima… “od te je večeri Swannu bilo jasno da se osjećaji koji su Odettu nekoć prožimali prema njemu nikad više neće obnoviti, da se njegova očekivanje neće više ostvariti.”

Ukratko nakon glazbene večeri Swann “je primio anonimno pismo u kojem ga je netko obavještavao da je Odette bila ljubavnica nebrojenih muškaraca i nekih žena te posjećuje kuće za ljubavne sastanke.” Koliko god da je tražio pošiljaoca među svojim znancima, sve je osumnjičene na kraju odbacio.”

Rastrgan ljubomorom, razgovarao je s Odette koja mu je potvrdila na svoj prijetvoran način istinu navedenih činjenica.

Verdurinovi su bili oko godinu dana na krstarenju pa je i Swann našao privremeni mir dok se slučajno nije sreo s gospođom Cottard, doktorovom ženom. Saznao je da su mnogi razgovarali o njemu a naročito Odette. Swann je postao skeptičan.

Swannu je postalo svejedno kad je saznao da je “…Forcheville bio Odettin ljubavnik, primijetio da ne osjeća zbog toga nikakve boli, da je ljubav već daleko za njim…”

Što je više propitivao svoju ljubav prema Odette, sve je više bio svjestan da je nije volio. “Kad samo pomislim da sam protratio godine i godine svog života, da sam priželjkivao smrt, da sam doživio svoju najveću ljubav, a sve to zbog žene koja mi se nije sviđala, koja uopće nije bila moj tip.”

Likovi: Swan, Odette de Crecy, gospođa Verdurin, gospodinVerdurin, gospođa Cottard, gospodin Cottard

Analiza likova

Swann – njegov je život prazan i bez smisla u vječitoj potrazi za lijepim ženama samo radi tjelesnog užitka. Potomak je stare aristokratske obitelji, prosječnog izgleda. Kreće se u visokom društvu gdje ima mnoge veze i poznanstva koja koristi za ostvarenje svojih ciljeva. Pametan je i obrazovan mladić s vlastitim izgrađenim stavovima. Nakon što se uključi u klan Verdurinovih, njegov se život iz temelja mijenja kada upoznaje Odetteu.

“Swann nije nastojao proglasiti lijepima one žene s kojima provodi vrijeme, nego provoditi vrijeme sa ženama koje je od prvog časa smatrao lijepima.”

“Dubina i sjetni izraz lica sledili bi mu čula, a zdrava je, bujna i rumena put, naprotiv bila dovoljna da mu ih raspali.”

Swann je “kao i mnogi drugi bio lijena duha i nedostajalo mu je pronicavosti.” S Odette konačno osjeti što je ljubav. Ljubav ga je opila te se osjeća mnogo bolje i tek s tim osjećajem počinje živjeti. U toj zaljubljenosti ne vidi mane voljene osobe nego je idealizira.

Nakon otkrića laži, prijevara i obmana izjeda ga ljubomora i očaj. S vremenom sve polako nestaje. Blijedi.

“Život Swannove ljubavi, postojanost njegove ljubomore sastojali su se od smrti, nepostojanosti brojnih žudnji, bezbrojnih sumnji, a svima je njima Odette bila objekt. Kad je ne bi dugo viđao, one osjećaje koji su umirali, nisu zamjenjivali drugi.”

Kad je shvatio da nije uopće volio Odettu, “Želio je promatrati, kao krajolik koji će iščeznuti, tu ljubav koju je netom bio napustio, ali je vrlo teško biti tako podvojen i steći vjerodostojnu predodžbu o osjećajima koji nas više ne prožimaju, tako da mu je u glavi zavladala tama pa više ništa nije volio…”

Odette de Crecy – ljubimica gospođe Verdurin i žena iz polusvijeta.

“… a bile su toliko priproste, nije bez stanovite ljepote, ali ga ta ljepota ostavlja ravnodušnim…”

” Odette nije bila po ničemu posebna. Prosječnog je izgleda i uvelog lica.”

“… izbirljiva… Ona je imala odviše oštar profil, odviše osjetljivu kožu, odviše izbočene jagodice i odviše napregnute crte lica. Oči su joj bile lijepe, ali toliko krupne… ”

Odette je “…jedna od bolje odjevenih žena u Parizu”.

“… nije bila inteligentna, ali je imala čar prirodnosti”. Odette je lažljiva, prijetvorna i sebična. Nevjerna je i sumnjive prošlosti. Uz Swanna ima još i druge ljubavnike kojima vješto manipulira. Živi od novčanih pomoći svojih ljubavnika. Kada uviđa da nema više koristi od Swanna, poseže za drugima.

“… u tim mjesecima kad ga je ona voljela, već mu je onda lagala.”

Lako manipulira sa svojim ljubavnicima služeći se klanom Verdurin kao zaslonom. Kad su Swannove sumnje postojale sve veće u njenu nevjeru, nije bio ni svjestan dokle ta nevjera seže.

“Jednom mi se čak učinilo kako je ta Odettina razuzdanost prilično dobro poznata, i da je u Badenu i u Nici, gdje je nekoć provodila po nekoliko mjeseci godišnje, bila na glasu po svom raskalašenom životu…”

Princeza de Lumes – sporedni lik, ali rado boravi u Swannovom društvu i dobra mu je poznanica.

“… Swannov duh je bio na velikoj cijeni u njenom društvu. ” Isto se izražavaju, ali misle različito o važnim stvarima.

Gospođa Verdurin – glava klana kojoj se svi povlađuju i povjeravaju. Tko izgubi njezinu milost, gubi članstvo u klanu.

” … bila kreposna i potjecala iz čestite građanske obitelji, silno bogate, ali sasvim nepoznate…”

Dr. Cottard – “Cjernik ”  klana Verdurin,  prijetvoran i  “namještena osmjeha”. Nesiguran je u iskrenost ljudi s kojima se druži pa ne želi izražavati svoje mišljenje da se kome ne zamjeri. Radoznale je prirode, ali ta je radoznalost površna.

Gospođa Cottard – površna je žena koja živi u sjeni svoga muža kome povlađuje.

“Da bi suzbila Swannove nezdrave osjećaje prema Odetti, gospođa Cottard, koja je bila vještija u terapiji od svog muža, ucijepila je uz njih druge osjećaje, normalne osjećaje zahvalnosti i prijateljstva.”

Gospodin Verdurin – živi u sjeni svoje svojeglave žene i povlađuje svim njezinim zahtjevima. Nema vlastito mišljenje ni vlastiti stav. Sreća njegove žene mu je dovoljna da bi bio zadovoljan.

Bilješka o autoru

Marcel Proust bio je francuski romanopisac iz građanske obitelji. Rođen je u Parizu 1871. godine. Kao dijete koje je oboljelo od astme, djetinjstvo provodi okružen pažnjom i ljubavlju obitelji, posebno majke.

Neposredno nakon mature, odlazi na služenje vojnog roka u Orleans. Kada se vratio u Pariz upisuje školu političnih znanosti. Za vrijeme školovanja, na njega ima Bergson vrlo jak utjecaj. Zaokupljaju ga književnost i mondeni život. Svoje pripovijetke prvi puta objavljuje u časopisu Le Banquet.

Mladog Prousta privlači mondeni život, bio je rado viđen gost na banketima i aristokratskim krugovima. Poslije razdoblja mondenog života kojeg je vodio, događa se vrlo velika promjena u njegovom životu – u roku dvije godine umiru mu roditelj – otac 1903., a majka 1905. godine.

Od 1906. godine živi sam i vodi samački život. Tada počinje njegov neprestani rad na književnosti. Proust u trci s vremenom, tada počinje pisati svoje najvažnije djelo: U traganju za izgubljenim vremenom koji se sastoji od sedam dijelova: Put k Swannu, U sjeni procvjetalih djevojaka, Kod Guermantesa, Sodoma i Gomora, Zatočenica, Iščezla Albertina i Pronađeno vrijeme.

Za roman U sjeni procvjetalih djevojaka 1918. godine dobiva Goncourtovu nagradu.

četvrtak, 2. lipnja 2016.

Vransko jezero – jedinstven prirodnogeografski fenomen na otoku Cresu

Na količinu vode u nekom prostoru utječu hidrološka i geološka svojstva podloge. U geološkoj građi hrvatskih otoka većinom prevladavaju vapnenci, a na manjim površinama ima dolomita i tercijarnog fliša. Vapnenci su jako propusne stijene, što se odražava na posebnost hidrografskih prilika na našim otocima. Bez obzira na razmjerno velike količine padalina, voda se ne uspijeva dulje zadržati na površini, stoga nema stalnih površinskih vodenih tokova. Jezera (Krk, Dugi otok) i mlake (Pag) vrlo su rijetke pojave vode na površini otoka. Na rubovima većine otoka izbijaju jače ili manje zaslanjeni izvori. Voda se uglavnom zadržava nakon obilnijih kiša u lokvama. Zanimljivo je da se otočko stanovništvo stoljećima koristilo kišnicom koju je prikupljalo u cisternama. Tek se u novije vrijeme nekoliko većih otoka priključilo na vodovodnu mrežu s kopna. Do ne tako davno, ljudi su se vodom opskrbljivali iz izvora, bunara, lokava, što još uvijek čine na nekim našim manjim otocima.
Otok Cres nema stalnih površinskih vodenih tokova pa je suh, kao i ostali naši otoci. Ima oko 15-ak izvora, a najizdašniji su oni u Piskelu, na južnom rubu Creske luke, koji je u prošlosti vodom opskrbljivao grad Cres te vrelo Funtana, nedaleko uvale Jadrišćice na jugu otoka Cresa. U uvjetima pretežne bezvodnosti, izuzetno važnu ulogu u vodoopskrbi imalo je i desetak bunara, koji su danas uglavnom zapušteni, a većina preostalih lokava (njih oko 70-ak) koristi se za napajanje stoke. Lokve koje su u prošlosti služile za opskrbu stanovništva uglavnom su se nalazile u blizini naselja, a danas ih je u pejsažu lako prepoznati jer su bile ograđene da bi se spriječio pristup stoke. One su se nekad i redovito čistile. U kišnom razdoblju na otoku Cresu česta je pojava bujičnih tokova.
Sl. 1. Geografski smještaj Vranskog jezera na otoku Cresu (preuzeto iz: Riđanović, 1993.)
Cres, jedan od najkrševitijih naših otoka, razlikuje se od ostalih otoka postojanjem golemog prirodnog rezervoara pitke vode u središnjem dijelu – Vranskog jezera (sl. 1), koje već dugi niz godina opskrbljuje stanovništvo Cresa i Lošinja pitkom vodom. I prije izgradnje vodovoda, voda iz jezera koristila se za vodoopskrbu, ali i za napajanje stoke, ribolov i promet. Da je Jezero, kako ga još i danas zovu stanovnici okolnih otočnih naselja, bilo vrlo važno još od predpovijesnih vremena, svjedoče ostaci brojnih ilirskih gradina po okolnim uzvišenjima.
Vransko je jezero najveća kriptodepresija u Hrvatskoj, ukupne površine 5,75 km2. Dugačko je 5,5 km, a široko 1,5 km. Apsolutna dubina iznosi 74,5 metara. Srednja je razina jezera, prema novijem premjeru, na 13 metara nadmorske visine, a dno jezera (najdublji dio) leži 61,5 m ispod morske razine. Jedna od najvećih specifičnosti jezera jest postojanje goleme količine slatke vode; pri visini vodostaja od 12,31 m u jezeru ima 226 milijuna kubičnih metara vode. Porijeklo vode u jezeru odavno privlači pozornost domaćih, ali i stranih istraživača. Rezultati istraživanja su različiti, no mogu se svesti na dva objašnjenja. Prvo se zasniva na hipotezi da se jezero opskrbljuje vodom iz podzemlja, koja dotječe iz kopnenog zaleđa. Drugo se pak odnosi na činjenicu da je Vransko jezero autohtono jezero – dokazano je da nije povezano sa izvorima vode na kopnu, kao što se nekoć mislilo, već voda u jezeru potječe od atmosferskih padalina (kišnice). Tijekom vremena pokazalo se da srednje godišnje količine padalina od 976 mm otprilike odgovaraju količini vode koju jezero izdaje evaporacijom i otjecanjem vode u podzemlje. Najvažniji dokaz da je Vransko jezero uistinu autohtono jest činjenica da detaljna istraživanja jezerskog dna nisu nigdje pronašla izvor koji bi ukazivao na vodu porijeklom s kopna. Dokaz za otjecanje vode podzemnim putem u more jest i u činjenici da i pored prostranog okolnog površinskog sliva sa kojeg voda pritječe u jezero, razina vode u jezeru ne raste u skladu s tom količinom.
Postojanje slatke vode u jezeru uvjetovano je prirodnom ravnotežom između količine kišnice koja pada direktno na površinu jezera, ali i na okolni slivni prostor, te evaporacije i otjecanja vode.
Sl. 2. Vransko jezero na Cresu (foto: D. Spevec)
Raspodjela temperatura u jezeru ovisi o godišnjem dobu. Ljeti se površinski sloj vode zagrije do 26 °C. U zimskim mjesecima bura rashladi vodu jezera. Pri dnu su izmjerene najniže temperature vode (do 4,6 °C). Najniži vodostaji su najčešće u jesen, a najviši u zimskom periodu ili u proljeće. Prema dosadašnjim mjerenjima, razlika između najnižih i najviših vodostaja iznosi između 100 i 300 cm tijekom godine. Vransko se jezero ubraja u oligotrofna jezera, što znači da je siromašno hranjivim tvarima i ima malu organsku proizvodnju, te da su mu obale strme krševite. Voda u jezeru je plavozelene boje i velike prozirnosti. Karakterizira ga i bogatstvo otopljenog kisika u vodi (11 mg/litri).
Zbog slabe pristupačnosti i udaljenosti od većine creskih naselja, sve do sredine XX. stoljeća jezero je imalo ograničeno značenje za vodoopskrbu otočkog stanovništva. U prošlosti su za prijenos vode iz jezera na veće udaljenosti postojale teškoće. Do izgradnje vodovoda, voda se prenosila zemljanim loncima i drvenim bačvicama (“batalunge”). Na taj je način opskrba vodom iz Vranskog jezera bila moguća samo za naselja u središnjem dijelu otoka Cresa, dok su se udaljenija naselja na sjeveru i jugu otoka vodom opskrbljivala na druge načine (iz bunara, lokvi i sl.). U to vrijeme, budući da je upravo središnji dio otoka Cresa najizrazitije stočarsko područje, jezero je imalo važnu ulogu i u napajanju stoke. O tome svjedoče brojne tzv. “ograjice”, pašnjačke parcele ograđene kamenim “gromačama” (suhozidima), koje se spuštaju niz padine sve do jezerske razine.
Iako se o izgradnji vodovoda, za podmirenje potreba za pitkom vodom stanovništva otoka Cresa i Lošinja, razmišljalo još u razdoblju austrijske uprave, te kasnije u vrijeme talijanske vladavine (ali tada prvenstveno za potrebe turizma na Lošinju!), do realizacije ideje došlo je tek nakon II. svjetskog rata. Izgradnja je započela 1946. Prvo je sagrađen sjeverni krak vodovoda, dug 13 km, do grada Cresa na sjeveru, koji vodu dobiva 29. studenog 1953. godine. Zanimljivo je da prvo naselje na otoku Cresu koje je dobilo vodovod bilo Orlec 1952. godine. Južni krak vodovoda, dug 45 km, od naselja Vrane do Velog Lošinja na jugu, dovršen je 1963. Mali Lošinj je dobio priključak na vodovod 1960. godine. Novi krak cresko-lošinjskog vodovoda s odvojcima za Valun i Martinšćicu, naseljima na zapadnoj obali otoka Cresa, izgrađen je 1970., odnosno 1971. godine. Na taj su način Cres i Lošinj postali jedini naši otoci koji imaju riješeno pitanje vodoopskrbe iz vlastitih izvora. Kako se voda iz jezera koristi isključivo za piće, u njegovoj blizini nema većeg izvora zagađenja pa je voda vrhunske kakvoće i ubraja se u red najčišćih voda u Europi. Zbog svega toga pristup jezero je najstrože zabranjen, a područje oko jezera stavljeno je nakon izgradnje vodovoda pod zaštitu. Zabranjeno je zadržavanje i napajanje stoke, upotreba umjetnog gnojiva u poljodjelstvu, sječa šuma, kampiranje turista te ribolov.
Sl. 3. Vransko jezero na Cresu – najveći rezervoar pitke vode na našim otocima(foto: D. Spevec)
Vodoopskrba stanovništva, a i brojnih turista u ljetnim mjesecima još i danas predstavlja jedan od najvećih problema na našim otocima. Izgradnja vodovodne mreže na otocima Cresu i Lošinju označila je veliku prekretnicu u životnim uvjetima na ovim otocima, ali i osigurala nove mogućnosti u njihovoj turističkoj valoraziciji. Iako je područje oko Vranskog jezera danas zaštićeno, a svaki pristup i boravak blizu jezera strogo zabranjen, prisutna je zabrinutost otočana. Jedan od vidova zabrinutosti leži u činjenici da u neposrednoj blizini jezera prolazi otočna magistrala koja povezuje oba otoka sa trajektnim pristaništima (Porozina i Merag) te ostalim naseljima, a njome se prevoze, između ostalog, i naftni derivati. U želji za zaštitom ovog izvorišta pitke vode Mali Lošinj želi izgradnju nove trase, a Cres traži obnovu postojeće. Koje će “struje” prevladati treba vidjeti, no jedno je sigurno – zaštita ovog jedinstvenog prirodnog fenomena svima mora biti prioritet.

Geografski položaj kao faktor razvoja Karlovca

Geografski položaj imao je veliki utjecaj na razvoj Karlovca. Posebno to dolazi do izražaja zbog geografskog smještaja Karlovca na kontaktu Panonske nizine i Dinarida, u blizini hrvatskog gorskog praga. Važna je i činjenica da je Karlovac smješten na četiri rijeke; Kupi, Korani, Mrežnici i Dobri. Premda se danas iskorištavaju za turizam i rekreaciju, nekada su imale važnu ulogu u prometnom povezivanju, što se prije svega odnosi na prometno iskorištavanje rijeke Kupe.

Karlovac je nastao 13. srpnja 1579. kao vojni grad za obranu od osmanlijskih prodora. Nakon Mira u Sremskim Karlovcima 1699. i Mira u Požarevcu 1718. godine njegova uloga vojnog grada se smanjuje premda je službeno vojna utvrda bio do 1870. godine. U tom razdoblju u gradu je osim vojne posade bio i niz obrtnika koji su zadovoljavali vojne potrebe (čizmari, kovači, krojači, lončari, stolari, zidari, tkalci, zlatari…). Od osamnaestog stoljeća pa sve do polovice 19. stoljeća Karlovac je postao važno trgovačko središte. Veliki profiti ostvarivali su se trgovinom žita, kao posljedica velike razlike u cijeni žita na tržištu. Za razvoj Karlovca veliko je značenje imao Panonsko-sjevernojadranski žitni put. Dunavom, Savom i Kupom žito se prevozilo iz Panonske nizine do Karlovca, gdje se pretovarivalo i kolskim putovima, Jozefinom, Karolinom i Lujzijanom prevozilo do sjevernojadranskih luka Rijeke, Bakra i Senja. To je razdoblje prozvano Zlatno doba trgovačkog Karlovca. Koliko je bilo bogatstvo Karlovca govori i činjenica da su krajem 18. stoljeća njegovi stanovnici plaćali najveći porez u Hrvatskoj. O poslovnoj živosti Karlovca govori i činjenica da je početkom devetnaestog stoljeća u tvrđavi i njegovoj okolici bilo 120 gostionica i svratišta. To bogatstvo bilo je razlog zašto je Karlovac uz Zagreb bio središte narodnog preporoda u 19. stoljeću.


Sl. 1. Karlovačka zvijezda – plan iz 1775. godine (izvor).

U tom razdoblju grad se iz jezgre, utvrde oblika šesterokrake zvijezde, širi prema Kupi, a u tom području grada nastaje nova gradska četvrt koju su stanovnici okolnih područja zbog njezinog bogatstva prozvali Židovska varoš. Bio je to dio grada u kojoj je prevladavao uslužni sektor djelatnosti; promet, trgovina, ugostiteljstvo, novčarstvo. Tada se počinju javljati prve manufakture tekstila, kože i druge koje su se temeljile prvenstveno na domaćim sirovinama.


Sl 2. Ostaci riječne luke u Karlovcu krajem 19. stoljeća (izvor)

Prva kriza koja pogađa razvoj gospodarstva Karlovac bila je u vrijeme napoleonovih ratova, početkom 19. stoljeća. Osnivanjem Ilirskih provincija prekida se žitni put, a uspostavlja se pamučni put za dovoz osmanlijskog pamuka iz Bosne. Put koji je prolazio od Kostajnice preko Petrinje, Velike Gorice prema Samoboru i Novom Mestu, zaobilazio je Karlovac. Međutim, s propašću Ilirskih provincija, Karlovac ne doživljava gospodarski oporavak. Dva su glavna razloga. Prvi je pad cijena žita, zbog konkurencije puno jeftinijeg žita iz SAD-a. Seljaci tadašnje Austro-Ugarske Monarhije nisu bili konkurentni u usporedbi s američkim seljacima koji su imali posjede puno većih površina, a bili su i tehnološki napredniji; koristili su traktore i učinkovitiji plodored, a upotreba parobroda omogućila je jeftiniji prijevoz žita preko oceana. Drugi razlog gospodarskog zaostajanja Karlovca bila je izgradnja željezničke pruge Zagreb-Rijeka 1873. godine. Trgovačka uloga grada naglo slabi, te dolazi do krize, prije svega zbog pada uslužnih djelatnosti u gradu. Kao prometno čvorište puno veće značenje dobiva Zagreb. Industrija je bila u začecima i podmirivala je samo lokalne potrebe, a obrtničko i trgovačko stanovništvo preorijentiralo se na poljoprivredu, od čega krajem 19. stoljeća živi gotovo 40% građana.


Sl. 3. Miljokaz – podignut je na početku Jozefine koja je izgrađena u vrijeme procvata gospodarstva Karlovca (izvor).

Nakon Prvog svjetskog rata počinje polagana izgradnja industrije u Karlovcu. Prije svega to je bila industrija koja se zasnivala na jeftinoj radnoj snazi (tekstilna) i sirovinama (prehrambena, drvna). Primjer tih industrija koje su opstale do danas su Karlovačka pivovara, Žitoproizvod, DIP (proizvodnja parketa i rezane građe).  Takva industrija zaposlila je velik dio radne snage grada, dok se stanovništvo u okolici još većinom bavilo poljoprivredom. Međutim, sve do Drugog svjetskog rata nije bilo sustavnog razvoja industrije. Nakon Drugog svjetskog rata dolazi do snažnog razvoja industrije. Prije svega je to posljedica petogodišnjih planova u okviru planskog gospodarstva. Grade se velike tvornice, prvenstveno prerađivačke industrije (Jugoturbina, Lola Ribar, ŽEČE, i druge), koje su zapošljavale stanovništvo grada i okolice. Tako je samo Jugoturbina zapošljavala oko 7 000 radnika. Za razvoj industrije važnu je ulogu imala željeznica. Velike tvornice grade se uz željeznicu kojom se dopremaju sirovine. Karlovac je uz Zagreb postao jedno od najvažnijih industrijskih središta središnje Hrvatske. Za razvoj grada važna je izgradnja autoceste Zagreb-Karlovac, prve autoceste u Hrvatskoj, 1971. godine. Međutim, utjecaj te autoceste na gospodarstvo Karlovca bio je ograničen budući da se na nastavak izgradnje autoceste prema Rijeci čekalo više od 25 godina.

Osamdesetih godina dvadesetog stoljeća dolazi do krize socijalističkog sustava. Prezaposlenost, korupcija, sustav koji ne omogućava napredovanje sposobnih te konkurentniji i produktivniji kapitalistički sustav samo su neki od faktora zbog kojih se raspao socijalizam. Prijelaz iz planskog gospodarstva u tržišno, odnosno tranzicija, dočekan je s velikim oduševljenjem, međutim, pokazalo se da je to vrlo težak, dugotrajan i skup proces koji se prije svega temelji na mijenjanju čovjeka. Krajem osamdesetih godina velike tvrtke, kao što su Jugoturbina, Velebit, Josip Kraš, i mnoge druge manje propale su ili su se raspale u manje tvrtke. Velikosrpska agresija nanijela je velike, neposredne i posredne, štete gospodarstvu grada. Iako ne jedini, bio je to glavni razlog zašto se grad u razdoblju Domovinskog rata vrlo sporo gospodarski razvijao, odnosno zaostajao. Problematična je bila i privatizacija koja se provodila u takvim uvjetima. Osim toga veliki dio industrije propao je jer je bio tehnološki zastario i nije se mogao nositi s međunarodnom konkurencijom. Zbog toga je propao velik dio industrije odjeće i obuće, te metaloprerađivačke i kemijske industrije. Premda je metaloprerađivačka industrija opstala, ona je danas na tehnološki niskoj razini, a proizvodi su namijenjeni ograničenom tržištu. Industrija koja je relativno lagano prošla proces privatizacije, iako nije bila pošteđena privatizacijskih afera, bila je prehrambena industrija (Karlovačka pivovara, Karlovačka industrija mlijeka, Karlovačka industrija mesa).


Sl. 4. Alstom Hrvatska – jedna od tvrtki nastala rapsadom Jugoturbine (izvor).

Izgradnja autoceste Zagreb-Rijeka, odnosno Zagreb-Split, ponovo naglašava važnost (prometnog) položaja Karlovca te predstavlja važnu osnovu za razvoj grada. Kako su navedene autoceste u potpunosti sagrađene tek prije nekoliko godina nemoguće je sagledati kako će to utjecati na prostorni razvoj grada, premda su određene vizije razvoja uvrštene u prostorne planove. Izlazak s autoceste u Karlovcu, zbog svoje dostupnosti, poželjna je lokacija za smještanje tvrtki. U njegovoj su blizini sagrađena dva trgovačka centra, hotel, benzinska pumpa, a planira se i izgradnja zone malog poduzetništva. Premda je cijeli taj prostor postao je gospodarski izrazito dinamičan, mogućnosti su puno veće. Izgradnjom autoceste Karlovac je udaljen od Zagreba pola sata, a od Rijeke sat i pola vožnje osobnim automobilom. Važno je iskoristiti tu dostupnost i privući što je moguće više željenih gospodarskih subjekata. Zagreb je veliko i najbogatije tržište u Hrvatskoj, što mora biti iskorišteno. Osim toga Karlovac je podjednako udaljen od istočnog i južnog djela Hrvatske. Zbog ovako povoljnog položaja nužna je što veća sposobnost lokalnih vlasti da privuku investitore. Osim malome poduzetništvu i industriji pažnja se treba posvetiti i razvoju turizma. Pogotovo ako se uzme u obzir tranzitni položaj Karlovca. U okviru Karlovačke županije postoje brojni turistički sadržaji s kojima turisti trebaju biti upoznati kako bi dio turista koji putuje prema moru proveo koji dan na prostoru Karlovačke županije i grada Karlovca. Pri tome je potrebno osmisliti kvalitetnu turističku ponudu. Kako bi kulturno-povijesni spomenici na prostoru grada bili atraktivni turistima, mnogi od njih moraju biti obnovljeni. Naročito su velika ulaganja potrebna za obnovu stare karlovačke jezgre. S obzirom na trenutnu situaciju, Karlovac nije sam u stanju kvalitetno vršiti obnovu stare gradske jezgre.


Sl. 5. Karlovac danas – pogled iz zraka (izvor)

Geografski položaj Karlovca imao je veliku ulogu u razvoju Karlovca. Osamostaljenjem Hrvatske njegov je prometni položaj došao još više do izražaja. Izgradnja autocesta Karlovac je učinila dostupnijim drugim gradovima Hrvatske, a važnu ulogu u gospodarskom razvoju grada u budućnosti leži u iskorištavanju njegovog prometnog položaja. Blizina Rijeke kao najveće hrvatske luke i Zagreba kao najvećeg grada u Hrvatskoj potencijal su koji bi trebao privlačiti poduzetnike. U kojoj će se mjeri to ostvariti ovisi o radu lokalnih gradskih i županijskih vlasti. Politika koju će provoditi mora biti u službi razvoja. Također, lokalna uprava mora stvoriti uvjete za poslovanje onih poduzetnike kojima, zbog bilo kojih razloga ne odgovara smještaj poslovanja u Zagrebu.

Ekonomija gradova razvijenih zemalja svijeta

Jedan od glavnih procesa koji obilježava suvremeno društvo jest urbanizacija. Urbanizacija je proces koji ne obuhvaća samo pojavu i razvoj gradova već i kompleksne promjene u ruralnim sredinama s kojima se u raznim oblicima smanjuju morfološke i funkcionalne razlike između gradova i sela (Vresk, 2002).

U današnjem svijetu u kojem broj stanovnika raste iz minute u minutu, očekuje se da će svjetska populacija sa 7 milijardi stanovnika iz 2011. godine do 2050. godine narasti na više od 9,5 miljardi stanovnika. U isto vrijeme veličina urbanog stanovništva porast će sa 3,6 milijardi 2011. godine na nešto više od 6,3 milijarde stanovnika 2050. godine. Stoga je jasno da će gradovi imati temeljnu ulogu u formiranju modernog, suvremenog društva.

DIFERENCIJACIJA IZMEĐU URBANIH SISTEMA SVIJETA

Grad je kompaktno sagrađeno veće naselje obilježeno relativno gusto stalno naseljenim većim brojem stanovnika, razvijenom urbanom infrastrukturom, administrativnim statusom grada, gradskim načinom života, funkcijom stanovanja i rada, organiziranim prometom i opskrbom, dostupnošću obrazovnih, medicinskih, upravnih i ostalih pravnih usluga te dostupnošću sadržaja kojima ljudi ispunjavaju svoje slobodno vrijeme (Vresk, 2002). Svaki grad je dio jednog unutar sebe povezanog urbanog sistema koji je s druge strane dio regionalnog, nacionalnog i internacionalnog urbanog sistema. Na taj način gradovi čine kompleksnu međusobno povezanu mrežu.

Među najrazvijenije urbane sisteme svijeta ubrajaju se metroplitanska područja Londona, New Yorka te Tokija kao reprezentativni primjeri globalnih gradova s važnim financijskim, političkim i kulturnim funkcijama te poslovnim središtima važnih multinacionalnih  kompanija te raznih globalno značajnih organizacija. Globalni ili svjetski grad je grad s organiziranim globalnim poslovnim, financijskim, trgovinskim i političkim funkcijama, ali ima i jasno izražene socijalne i kulturne raznolikosti (Pacione, 2009). Postoji nekoliko tipova izdvajanja globalnih gradova prema globalnoj važnosti među kojima se izdvajaju dva značajnija. Prvi je Thriftov tip koji razlikuje tri razine izdvajanja globalnih gradova:

Pravi globalni centri koji sadrže podružnice i središnjice nekih od najvažnijih svjetskih korporacija i banaka koje su zadužene za većinu svjetske trgovine i razmjene. To su New York, London i Tokio.
Zonalni centri koji sadrže urede mnogih velikih korporacija te imaju važnu ulogu u međunarodnom poslovanju. Primjeri takvih centara su Paris i Los Angeles.
Regionalni centri u kojima se nalaze uredi kompanija i stranih financijskih organizacija, ali nemaju toliko važnu ulogu u međunarodnom poslovanju. Takvi centri su primjerice Sydney i Chicago.
Drugi tip izdvajanja globalnih gradova je tip po Beaverstocku koji je izdvojio najvažnijih 55 gradova svijeta (Tab. 1.) koji daju prikaz stupnjevanja značaja globalnih gradova. No unatoč svim podjelama većina analiza pokazuje da su najvažniji gradovi svijeta London, New York i Tokio kao upravni centri u svjetskoj ekonomiji (Pacione, 2009).


SOCIO-EKONOMSKE PROMJENE U SUVREMENIM GRADOVIMA

U suvremenom svijetu nova svjetska ekonomija odvija se više u prostoru nego u mjestu, a s vremenom će se sve više i više ekonomskih transakcija preseliti u taj novi prostor. Ljudi će naseljavati mjesta, a ekonomija prostor (Majetić, 2014).

U današnje doba sve veću ulogu ima tzv. „novi“ kapitalizam u kojem glavnu ulogu imaju znanje i informacije kao glavna pokretačka snaga urbane ekonomije. U novoj svjetskoj ekonomiji globalni gradovi funkcioniraju kao centri ili upravljačko-kontrolna mjesta u organizaciji svjetske ekonomije. Unatoč utjecaju globalizacije i na mrežu multinacionalnih kompanija, čime su njihove aktivnosti rasprostranjene po cijelome svijetu te je došlo do njihove decentralizacije, njihovo središte tj. uprava nije decentralizirana te je zadržana u velikim svjetskim gradovima, odnosno globalnim gradovima između kojih je stvorena snažna transnacionalna mreža globalnih gradova koje donose najvažnije globalno važne odluke (Sassen, 2001). Jedna od prednosti globalnih gradova je velika koncentracija stručnjaka u istome polju rada koji zajednički mogu surađivati na nekim projektima ili zajedno prodavati određene usluge.

Proces urbanizacije možemo podijeliti na tri etape:  predindustrijsku, industrijsku i postindustrijsku. U industrijsko doba gradovi su bili prostorni oblici koji su dominirali nad urbaniziranom regijom koja ih je okruživala. Za to razdoblje karakteristični su procesi industrijalizacije, deagrarizacije, deruralizacije i ruralnog egzodusa, pri čemu velik broj stanovnika naseljava gradove. S druge strane prisutan je i proces suburbanizacije gdje određeno, bogatije stanovništvo naseljava gradsku okolicu. Stoga, s obzirom na porast brojnosti stanovništva u gradovima i proces suburbanizacije, industrijska faza urbanizacije obilježena je procesom razvoja velikih urbanih aglomeracija, tj. gradskih regija (Vresk, 2002).

Postindustrijska etapa značajka je razvijenih zemalja svijeta. Nju karakterizira proces metropolitanizacije, tj. proces razvoja policentričnih metropolitanskih regija. Za proces  nastanka policentričnih metropolitanskih regija karakteristični su procesi dekoncentracije i rekoncentracije. Dekoncentracija je proces u kojem gradsko stanovništvo te ekonomske aktivnosti migriraju iz grada u neko drugo područje metropolitanske regije. Prilikom procesa rekoncentracije stanovništvo i ekonomske aktivnosti koncentriraju se u urbanim naseljima u široj ili užoj okolici gradova, odnosno u tzv. satelitskim gradovima. Tim procesima središnji grad koji je pogođen procesima dekoncentracije i rekoncentracije gubi glavnu ulogu u regiji te postaje samo jedan od centara policentrične metropolitanske regije. Stoga je prvi razlog opadanja važnosti određenog grada smanjenje njegovog broja stanovništva koje migrira u bližu ili dalju okolicu (primjeri takvih gradova su Liverpool, Manchester i Dortmund, bivša industrijska središta). Drugi razlog opadanja značaja i pozicije grada je migracija ekonomskih aktivnosti, seobu sjedišta kompanija ili industrijske proizvodnje, van grada ili u rubne dijelove grada. Također na rubnim dijelovima gradova podižu se i moderni trgovački centri koji nerijetko imaju znatno veću ponudu od centara u bližem središtu grada (jedan od takvih primjera je i trgovački centar WestGate, najveći trgovački centar u Hrvatskoj, koji se nalazi u općini Bistra, dvadesetak kilometara zapadno od Zagreba).

Još jedna od posebnosti suvremenih gradova su osnivanje novih poslovnih zona ili novih industrijskih prostora kao središta znanja i inovacija. Te nove poslovne zone tvore tzv. klastere, geografski koncentrirane skupove kompanija unutar jednog industrijskog sektora uz čvrstu suradnju sa znanstvenim i državnim ustanovama. Najčešće su to visokospecijalizirane kompanije temeljene na suvremenoj tehnologiji. Najpoznatiji primjeri visokorazvijenih klastera su Silicijska dolina, M4 koridor od Londona do Readinga, područja u Bavarskoj i Baden-Württembergu. Ukoliko su kompanije i njihovi istraživačko-razvojni centri smješteni u blizini znanstvenih instituta ili sveučilišta i ukoliko s njima usko surađuju, oni zajedno formiraju tzv. „znanstvene parkove“ (npr. Silicijska dolina i Sveučilište Stanford ili Route 128 i Sveučilište MIT).

EKONOMSKA POLARIZACIJA

S obzirom na svakodnevni ekonomski razvoj već razvijenih dijelova svijeta, u suvremenom svijetu jasno je vidljiva pojava ekonomske polarizacije. Ona se može promatrati na dvije razine. Prva, jače izražena, odnosi se na razliku između razvijenih i nerazvijenih zemalja svijeta. Najrazvijenije zemlje svijeta pripadaju takozvanoj „globalnoj trijadi“ koja obuhvaća zemlje zapadne Europe, istočne Azije predvođene Japanom te Sjedinjene Američke Države.  S druge strane postoje izrazito nerazvijeni krajevi kao što su subsaharska Afrika i pojedine zemlje južne i jugoistočne Azije. Između njih postoje velike razlike u stupnju razvijenostišto što se može prikazati udjelima proizvodnje po djelatnostima (sl.1.). Osim na globalnoj razini ekonomsku polarizaciju se može promatrati i unutar samih gradova bez obzira na stupanj njihovog ekonomskog razvoja, tako da je polarizacija jasno vidljiva i u najrazvijenijim metropolitanskim regijama svijeta kao što su metropolitanske regije Londona, New Yorka i Tokija.



Globalizacija je svakako jedan od najznačajnijih procesa koji oblikuju suvremeni svijet. Globalizacija je skup prekograničnih procesa pokrenutih nezapamćenim razvojem moderne tehnologije koji je doveo do ubrzanja ekonomskih procesa, a koji se odražava u socijalnoj, političkoj, kulturnoj i svim drugim područjima sveukupnog života, dakle globalnog je značenja (Mešić, 2007). Glavna karakteristika globalizacije je brz protok informacija, roba i usluga te je upravo zbog toga globalizacija ključan proces za globalni razvoj. Glavni nositelji globalizacije su multinacionalne i transnacionalne kompanije te upravo pod njihovim utjecajem dolazi do sve veće ekonomske polarizacije svijeta, a o njihovoj moći dovoljno govori podatak da neke od njih raspolažu budžetima većim od budžeta nekih država. Multinacionalne i transnacionalne kompanije svoja središta smještaju u najrazvijenijim gradovima svijeta i tako povećavaju priljev kapitala u te gradove te od njih stvaraju još jača financijska središta. Dok su središta kompanija u najrazvijenijim gradovima, proizvodni pogoni se najčešće grade u krajevima potpuno suprotnih obilježja tako da su upravo slabije razvijene države južne i jugoistočne Azije jedno od područja s najviše proizvodnih pogona multinacionalnih kompanija. Razlog takve raspodjele je radna snaga koja je višestruko jeftinija u slabije razvijenim zemljama, ali i mnogo lakši pristup prirodnim resursima koji se mogu iskorištavati bez kontrole ili uz vrlo malu kontrolu upravo zbog velikog utjecaja multinacionalnih kompanija na vlasti tih država. Smještaj proizvodnih pogona u slabije razvijenim državama olakšava prodiranje multinacionalnih kompanija na nova tržišta. Multinacionalne i transnacionalne kompanije zarađuju iskorištavanjem resursa nerazvijenih zemalja, a unose kapital u razvijene zemlje tako da je opravdano tvrditi da su upravo one glavni faktori sve veće ekonomske polarizacije u svijetu.


Ekonomska polarizacija unutar gradova pod utjecajem socio-ekonomskih procesa

Ekonomska polarizacija se ne javlja samo između pojedinih krajeva svijeta, već je ona prisutna i unutar samih gradova. To je posljedica nekoliko međusobno povezanih i isprepletenih socio-ekonomskih procesa od kojih su najznačajniji deindustrijalizacija, tercijarizacija, gentrifikacija i kazualizacija, ali ne može se zanemariti ni utjecaj globalizacije. Proces deindustrijalizacije najbolje je promatrati na primjeru Ujedinjenog Kraljevstva. Nakon snažnog razvoja industrije u vremenu nakon Drugog svjetskog rata koji je trajao do kraja 60-ih godina 20. stoljeća, dolazi do velikog propadanja industrije u sljedećem desetljeću. Tako je između 1966. i 1976. godine nestalo milijun radnih mjesta u proizvodnom sektoru. Propadanje je zahvatilo tradicionalne industrije poput brodogradnje, proizvodnje metala i tekstilne industrije, ali i industrije koje su u prijašnjem razdoblju bilježile veliki rast, a to su ponajviše automobilska i elektrotehnička industrija. Smanjivanje zaposlenosti i proizvodnje u industriji dovelo je i do stagnacije u energetskom sektoru jer je upravo tradicionalna industrija najveći potrošač energije (Pacione, 2009). Paralelno s procesom deindustrijalizacije javlja se i proces tercijarizacije koji je posebno izražen u razdoblju 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća. Tercijarizacijom je otvoren značajan broj novih radnih mjesta, najviše vezanih uz promet, financije i usluge. Za rad u tercijarnom sektoru potreban je nešto viši stupanj obrazovanja pa se ljudi koji su izgubili posao u procesu deindustrijalizacije nisu mogli jednostavno prebaciti u tercijarni sektor, a ako su se već i prebacili bili su prisiljeni raditi u slabije plaćenim uslužnim djelatnostima ili su se morali osloniti na pomoć države. Priljev obrazovanijeg i bogatijeg stanovništva koje je zaposleno uglavnom u tercijarnom sektoru je dovelo do procesa gentrifikacije. Gentrifikacija je proces prenamjene društveno marginalnih i područja radničke klase središnjih dijelova grada u rezidencijalna područja srednje klase koji je započeo 1960-ih investiranjem privatnog kapitala u najveće gradove (Majetić, 2014). Gentrifikacija podrazumjeva prenamjenu zapuštenih radničkih četvrti u stambeno-poslovne zone u koje se nastanjuje to novopridošlo stanovništvo, a stanovništvo koje je izgubilo posao u procesu deindustrijalizacije se često zapošljava u ugostiteljskim objektima i prodavaonicama koje su otvorene da zadovolje potrebe novopridošlog stanovništva. Upravo je tu očita ekonomska polarizacija jer se s jedne strane mlada i kvalificirana radna snaga koja se doselila u gradove zapošljava u djelatnostima koje su dobro plaćene dok se s druge strane radnici koji su izgubili posao u procesu deindustrijalizacije zapošljavaju na slabije plaćena radna mjesta koja su otvorena zbog potreba doseljenog stanovništva.

Primjer gentrifikacije
Sl. 3 Primjer gentrifikacije
Izvor: http://www.newgeography.com

Ekonomskoj polarizaciji doprinosi još jedan proces. Riječ je o „kazualizaciji“ dijela poslovnih aktivnosti, tj. o fleksibilizaciji rada kroz rad na određeno vrijeme, zapošljavanje na pola ili na dio radnog vremena, sezonske i honorarne poslove i sl. (Sassen, 2001). Na taj način se također zapošljava stanovništvo koje je izgubilo poslove deindustrijalizacijom, ali taj način zapošljavanja nije najpogodniji zbog toga što se uvijek javlja nesigurnost radnog mjesta, a i često je potrebno obavljati više poslova da bi se osigurala egzistencija. Vidljiv je i utjecaj globalizacije na ekonomsku polarizaciju unutar samih gradova. Brojne novonastale kompanije, pogotovo multinacionalne, ne smiještaju pogone u kojima bi mogli raditi radnici koji su bili pogođeni deindustrijalizacijom u gradove, nego ih smještaju ili na gradsku periferija ili u ruralna područja. Jedino se uprave kompanija nalaze u  središtima gradova, a zaposlenici koji rade u toj upravi i tvrtkama koje se razvijaju uz te upravne zgrade su također često bolje plaćeni. Razvoj globalizacije i informatičke tehnologije omogućava zapošljavanje radnika iz drugih krajeva svijeta u određenim djelatnostima. Navedeni procesi su doveli do velikog i vrlo aktualnog problema nezaposlenosti. To se pogotovo odnosi na tercijarizaciju koja nije uspjela omogućiti dovoljan broj radnih mjesta da poništi negativan utjecaj deindustrijalizacije. Nezaposlenost je vrlo izražena među mlađom populacijom i velika je odgovornost na nacionalnim vladama i međunarodnim institucijama u rješavanju toga problema.

Rio de Janeiro - kontrast između razvijenog i nerazvijenog dijela grada
ZAKLJUČAK

Iako se u suvremenom svijetu odvijaju brojne socio-ekonomske promjene, gradovi razvijenih zemalja su zadržali svoje mjesto kao centri svjetske ekonomije. Postoji više načina klasifikacije gradova prema globalnom značaju, a gradovi koji se nalaze na vrhu prema većini klasifikacija su London, New York i Tokio. Upravo se u tim gradovima nalaze središta brojnih značajnih banaka i uprava multinacionalnih kompanija. Multinacionalne kompanije su jedan od najznačajnijih ekonomskih faktora u suvremenom svijetu koji je izrazito zahvaćen procesom globalizacije. Jedno od glavnih obilježja globalizacije je brzo i jednostavno širenje informacija i dijeljenje podataka i upravo se zbog tih obilježja suvremena ekonomija temelji na znanju te zahtjeva visokoobrazovanu i kvalificiranu radnu snagu. Socio-ekonomski procesi kao što su deindustrijalizacija, tercijarizacija te gentrifikacija i kazualizacija znatno su promijenili strukturu zaposlenosti u gradovima te je industrija izgubila dio svojeg značaja, ali i dalje je jedna od temeljnih djelatnosti u gospodarstvu svake države. Paralelno s padom industrije javio se i razvoj djelatnosti tercijarnog sektora, ali on nije uspio nadomjestiti sva izgubljena radna mjesta oslobođena procesom deindustrijalizacije. Ti procesi doveli su do velike ekonomske polarizacije unutar gradova koja je uslijedila zapošljavanjem velikog broja  visokokvalificiranih radnika u tercijarnom sektoru dok su brojni ljudi koji su ranije bili zaposleni u industrijskom sektoru bili primorani obavljati slabije plaćene poslove ili živjeti od državne pomoći. Daljnjim procesima u posljednjoj, postindustrijskoj fazi procesa urbanizacije djeluju procesi dekoncentracije i rekoncentracije prilikom čega kompanije i stanovništvo sve učestalije migriraju iz središta grada u okolicu ili satelitske gradove pri čemu nekad važni industrijski gradovi gube na svojoj važnosti i utjecaju. Ti novi urbani oblici nisu zamjena starih, već su samo posljedica suvremenog urbanog razvoja koji će se nastaviti.

Geografski položaj kao faktor razvoja Karlovca

Geografski položaj imao je veliki utjecaj na razvoj Karlovca. Posebno to dolazi do izražaja zbog geografskog smještaja Karlovca na kontaktu Panonske nizine i Dinarida, u blizini hrvatskog gorskog praga. Važna je i činjenica da je Karlovac smješten na četiri rijeke; Kupi, Korani, Mrežnici i Dobri. Premda se danas iskorištavaju za turizam i rekreaciju, nekada su imale važnu ulogu u prometnom povezivanju, što se prije svega odnosi na prometno iskorištavanje rijeke Kupe.

Karlovac je nastao 13. srpnja 1579. kao vojni grad za obranu od osmanlijskih prodora. Nakon Mira u Sremskim Karlovcima 1699. i Mira u Požarevcu 1718. godine njegova uloga vojnog grada se smanjuje premda je službeno vojna utvrda bio do 1870. godine. U tom razdoblju u gradu je osim vojne posade bio i niz obrtnika koji su zadovoljavali vojne potrebe (čizmari, kovači, krojači, lončari, stolari, zidari, tkalci, zlatari…). Od osamnaestog stoljeća pa sve do polovice 19. stoljeća Karlovac je postao važno trgovačko središte. Veliki profiti ostvarivali su se trgovinom žita, kao posljedica velike razlike u cijeni žita na tržištu. Za razvoj Karlovca veliko je značenje imao Panonsko-sjevernojadranski žitni put. Dunavom, Savom i Kupom žito se prevozilo iz Panonske nizine do Karlovca, gdje se pretovarivalo i kolskim putovima, Jozefinom, Karolinom i Lujzijanom prevozilo do sjevernojadranskih luka Rijeke, Bakra i Senja. To je razdoblje prozvano Zlatno doba trgovačkog Karlovca. Koliko je bilo bogatstvo Karlovca govori i činjenica da su krajem 18. stoljeća njegovi stanovnici plaćali najveći porez u Hrvatskoj. O poslovnoj živosti Karlovca govori i činjenica da je početkom devetnaestog stoljeća u tvrđavi i njegovoj okolici bilo 120 gostionica i svratišta. To bogatstvo bilo je razlog zašto je Karlovac uz Zagreb bio središte narodnog preporoda u 19. stoljeću.


Sl. 1. Karlovačka zvijezda – plan iz 1775. godine (izvor).

U tom razdoblju grad se iz jezgre, utvrde oblika šesterokrake zvijezde, širi prema Kupi, a u tom području grada nastaje nova gradska četvrt koju su stanovnici okolnih područja zbog njezinog bogatstva prozvali Židovska varoš. Bio je to dio grada u kojoj je prevladavao uslužni sektor djelatnosti; promet, trgovina, ugostiteljstvo, novčarstvo. Tada se počinju javljati prve manufakture tekstila, kože i druge koje su se temeljile prvenstveno na domaćim sirovinama.


Sl 2. Ostaci riječne luke u Karlovcu krajem 19. stoljeća (izvor)

Prva kriza koja pogađa razvoj gospodarstva Karlovac bila je u vrijeme napoleonovih ratova, početkom 19. stoljeća. Osnivanjem Ilirskih provincija prekida se žitni put, a uspostavlja se pamučni put za dovoz osmanlijskog pamuka iz Bosne. Put koji je prolazio od Kostajnice preko Petrinje, Velike Gorice prema Samoboru i Novom Mestu, zaobilazio je Karlovac. Međutim, s propašću Ilirskih provincija, Karlovac ne doživljava gospodarski oporavak. Dva su glavna razloga. Prvi je pad cijena žita, zbog konkurencije puno jeftinijeg žita iz SAD-a. Seljaci tadašnje Austro-Ugarske Monarhije nisu bili konkurentni u usporedbi s američkim seljacima koji su imali posjede puno većih površina, a bili su i tehnološki napredniji; koristili su traktore i učinkovitiji plodored, a upotreba parobroda omogućila je jeftiniji prijevoz žita preko oceana. Drugi razlog gospodarskog zaostajanja Karlovca bila je izgradnja željezničke pruge Zagreb-Rijeka 1873. godine. Trgovačka uloga grada naglo slabi, te dolazi do krize, prije svega zbog pada uslužnih djelatnosti u gradu. Kao prometno čvorište puno veće značenje dobiva Zagreb. Industrija je bila u začecima i podmirivala je samo lokalne potrebe, a obrtničko i trgovačko stanovništvo preorijentiralo se na poljoprivredu, od čega krajem 19. stoljeća živi gotovo 40% građana.


Sl. 3. Miljokaz – podignut je na početku Jozefine koja je izgrađena u vrijeme procvata gospodarstva Karlovca (izvor).

Nakon Prvog svjetskog rata počinje polagana izgradnja industrije u Karlovcu. Prije svega to je bila industrija koja se zasnivala na jeftinoj radnoj snazi (tekstilna) i sirovinama (prehrambena, drvna). Primjer tih industrija koje su opstale do danas su Karlovačka pivovara, Žitoproizvod, DIP (proizvodnja parketa i rezane građe).  Takva industrija zaposlila je velik dio radne snage grada, dok se stanovništvo u okolici još većinom bavilo poljoprivredom. Međutim, sve do Drugog svjetskog rata nije bilo sustavnog razvoja industrije. Nakon Drugog svjetskog rata dolazi do snažnog razvoja industrije. Prije svega je to posljedica petogodišnjih planova u okviru planskog gospodarstva. Grade se velike tvornice, prvenstveno prerađivačke industrije (Jugoturbina, Lola Ribar, ŽEČE, i druge), koje su zapošljavale stanovništvo grada i okolice. Tako je samo Jugoturbina zapošljavala oko 7 000 radnika. Za razvoj industrije važnu je ulogu imala željeznica. Velike tvornice grade se uz željeznicu kojom se dopremaju sirovine. Karlovac je uz Zagreb postao jedno od najvažnijih industrijskih središta središnje Hrvatske. Za razvoj grada važna je izgradnja autoceste Zagreb-Karlovac, prve autoceste u Hrvatskoj, 1971. godine. Međutim, utjecaj te autoceste na gospodarstvo Karlovca bio je ograničen budući da se na nastavak izgradnje autoceste prema Rijeci čekalo više od 25 godina.

Osamdesetih godina dvadesetog stoljeća dolazi do krize socijalističkog sustava. Prezaposlenost, korupcija, sustav koji ne omogućava napredovanje sposobnih te konkurentniji i produktivniji kapitalistički sustav samo su neki od faktora zbog kojih se raspao socijalizam. Prijelaz iz planskog gospodarstva u tržišno, odnosno tranzicija, dočekan je s velikim oduševljenjem, međutim, pokazalo se da je to vrlo težak, dugotrajan i skup proces koji se prije svega temelji na mijenjanju čovjeka. Krajem osamdesetih godina velike tvrtke, kao što su Jugoturbina, Velebit, Josip Kraš, i mnoge druge manje propale su ili su se raspale u manje tvrtke. Velikosrpska agresija nanijela je velike, neposredne i posredne, štete gospodarstvu grada. Iako ne jedini, bio je to glavni razlog zašto se grad u razdoblju Domovinskog rata vrlo sporo gospodarski razvijao, odnosno zaostajao. Problematična je bila i privatizacija koja se provodila u takvim uvjetima. Osim toga veliki dio industrije propao je jer je bio tehnološki zastario i nije se mogao nositi s međunarodnom konkurencijom. Zbog toga je propao velik dio industrije odjeće i obuće, te metaloprerađivačke i kemijske industrije. Premda je metaloprerađivačka industrija opstala, ona je danas na tehnološki niskoj razini, a proizvodi su namijenjeni ograničenom tržištu. Industrija koja je relativno lagano prošla proces privatizacije, iako nije bila pošteđena privatizacijskih afera, bila je prehrambena industrija (Karlovačka pivovara, Karlovačka industrija mlijeka, Karlovačka industrija mesa).


Sl. 4. Alstom Hrvatska – jedna od tvrtki nastala rapsadom Jugoturbine (izvor).

Izgradnja autoceste Zagreb-Rijeka, odnosno Zagreb-Split, ponovo naglašava važnost (prometnog) položaja Karlovca te predstavlja važnu osnovu za razvoj grada. Kako su navedene autoceste u potpunosti sagrađene tek prije nekoliko godina nemoguće je sagledati kako će to utjecati na prostorni razvoj grada, premda su određene vizije razvoja uvrštene u prostorne planove. Izlazak s autoceste u Karlovcu, zbog svoje dostupnosti, poželjna je lokacija za smještanje tvrtki. U njegovoj su blizini sagrađena dva trgovačka centra, hotel, benzinska pumpa, a planira se i izgradnja zone malog poduzetništva. Premda je cijeli taj prostor postao je gospodarski izrazito dinamičan, mogućnosti su puno veće. Izgradnjom autoceste Karlovac je udaljen od Zagreba pola sata, a od Rijeke sat i pola vožnje osobnim automobilom. Važno je iskoristiti tu dostupnost i privući što je moguće više željenih gospodarskih subjekata. Zagreb je veliko i najbogatije tržište u Hrvatskoj, što mora biti iskorišteno. Osim toga Karlovac je podjednako udaljen od istočnog i južnog djela Hrvatske. Zbog ovako povoljnog položaja nužna je što veća sposobnost lokalnih vlasti da privuku investitore. Osim malome poduzetništvu i industriji pažnja se treba posvetiti i razvoju turizma. Pogotovo ako se uzme u obzir tranzitni položaj Karlovca. U okviru Karlovačke županije postoje brojni turistički sadržaji s kojima turisti trebaju biti upoznati kako bi dio turista koji putuje prema moru proveo koji dan na prostoru Karlovačke županije i grada Karlovca. Pri tome je potrebno osmisliti kvalitetnu turističku ponudu. Kako bi kulturno-povijesni spomenici na prostoru grada bili atraktivni turistima, mnogi od njih moraju biti obnovljeni. Naročito su velika ulaganja potrebna za obnovu stare karlovačke jezgre. S obzirom na trenutnu situaciju, Karlovac nije sam u stanju kvalitetno vršiti obnovu stare gradske jezgre.



Sl. 5. Karlovac danas – pogled iz zraka (izvor)
Geografski položaj Karlovca imao je veliku ulogu u razvoju Karlovca. Osamostaljenjem Hrvatske njegov je prometni položaj došao još više do izražaja. Izgradnja autocesta Karlovac je učinila dostupnijim drugim gradovima Hrvatske, a važnu ulogu u gospodarskom razvoju grada u budućnosti leži u iskorištavanju njegovog prometnog položaja. Blizina Rijeke kao najveće hrvatske luke i Zagreba kao najvećeg grada u Hrvatskoj potencijal su koji bi trebao privlačiti poduzetnike. U kojoj će se mjeri to ostvariti ovisi o radu lokalnih gradskih i županijskih vlasti. Politika koju će provoditi mora biti u službi razvoja. Također, lokalna uprava mora stvoriti uvjete za poslovanje onih poduzetnike kojima, zbog bilo kojih razloga ne odgovara smještaj poslovanja u Zagrebu.

utorak, 31. svibnja 2016.

Pablo Escobar

Pablo Emilio Escobar Gaviria, (Medellín, Kolumbija, 1. prosinca 1949. - Medellín, 2. prosinca 1993.), bio je kolumbijski gangster, krijumčar kokaina i vođa Medellinskog kartela.

Pablo Escobar započinje svoju kriminalnu karijeru u mjestu rođenja, Medellínu, kao kradljivac automobila. Krao je automobile, rastavljao ih i onda prodavao dijelove. Poslije toga prelazi na prodaju kokaina i započinje izgradnju narko-imperija. Promet kokaina iz Kolumbije prvenstveno prema SAD-u je načinilo od Escobara jednog od najbogatijih ljudi u svijetu (1989. je časopis Forbes objavio da je sedmi po bogatstvu u svijetu). Pretpostavlja se da je Medellinski kartel zaradio 30 milijardi dolara tijekom svog djelovanja.[3] Escobar je od svojih prihoda kupio ekskluzivnu hacijendu, privatan zoološki vrt, zrakoplov, helikoptere, automobile itd. Escobar je bio bez milosti i njegova krilatica je bila Plata o Plomo?, tj. novac (srebro) ili olovo?, što je značilo da je netko ili prihvatao mito ili bi bio ubijen

Sa svojim bogatstvom Escobar je zadobio popularnost i imao je imidž Robina Hooda među siromašnim stanovništvom Medellína, jer je davao donacije u razne dobrotvorne svrhe, a jedno vrijeme početkom 1980-ih je bio i politički aktivan i izabran je kao zamjena u parlamentu. Prema izvorima, imao je ambicije vremenom postati predsjednik države. Ministar pravosuđa, Rodrigo Lara Bonilla, međutim objavljuje da je Escobar kriminalac, što je rezultiralo Escobarovom naredbom o njegovom ubojstvu 1984., poslije čega se Escobar sklanja jedno vrijeme u egzil u Panami i Nikaragvi. 1989. naredio je ubojstvo predsjedničkog kandidata Luisa Carlosa Galána. Medellinski kartel je teroristički djelovao ne samo protiv pravosudnog aparata već i protiv civilnog stanovništva, kolumbijskih inženjera, odvjetnika i ekonomista. U borbi protiv drugih narko-liga, kartel je koristio profesionalne ubojice. Osim ubojstava političara, sudaca i policajaca, Medellinski kartel je također provodio teror protiv civilnog stanovništva, između ostalog podmetnuli su eksplozivnu napravu u zrakoplov s ciljem ubojstva predsjedničkog kandidata Césara Gaviria, atentat u kojem je poginulo 110 osoba (ali ne i sam Gaviria, koji nije bio u zrakoplovu), a postavljali su eksplozivne naprave i u uredništva novina.

Escobar se vremenom predaje vlastima, pošto je dobio garancije da neće biti izručen SAD-u.

Escobar je stavljen u La Catedral, luksuzan zatvor koji je Escobar sam uređivao. Iz zatvora je mogao upravljati svojim kriminalnim carstvom, a poslije kada je prebačen u običan zatvor, odlučuje se na bijeg.

Kako bi pomogli kolumbijskoj policiji i vojsci, SAD šalju u ljeto 1992. specijalne snage Delta Force u Kolumbiju i lov na Pabla Escobara započinje. Praćenjima i prisluškivanjima pokušalo se lokalizirati njegovo skrovište u Medellínu. Odgovornost za operativna djelovanja preuzeo je pukovnik Hugo Martinez. Na kraju uspijeva mu se ući u trag, prisliškivanjem razgovora s Escobarovog mobilnog telefona, i na taj način biva lokaliziran. Tijekom uhićenja Escobar i njegov tjelohranitelj pokušavaju pobjeći, ali su obojica ubijeni. Čak je i druga paramilitarna formacija Los Pepes (Perseguidos por Pablo Escobar), koja se sastojala od članova iz drugih narko-kartela, učestvovala u traženju Escobara, i ubila je više njegovih članova.

Istovremeno kad je proslavljana Escobareva smrt, veliki broj njegovih pristalica je žalio za njim; tisuće osoba su došle na njegov sprovod. Escobarova udovica s njihovih dvoje djece su pobjegli iz Kolumbije, ali su imali problema dobiti azil u inozemstvu. Sin Juan Pablo je promijenio ime u Sebastian Marroquin i radi kao arhitekt u Buenos Airesu. Njegovo pomirenje s žrtvama ubojstva Lara Bonillas i Galánovim sinovima je tema dokumentarnog filma Sins of My Father (2009).


Plitvička jezera – tamo gdje voda prkosi kršu

Za krške krajeve najčešće se kaže da su to negostoljubiva područja u kojima vlada bezvodica. Voda u kršu uglavnom se brzo procjeđuje i ponire te se najvećim dijelom nalazi u njegovom podzemlju. Međutim, Plitvička jezera, taj svjetski poznati biser hrvatskog krša kao da prkose tim prirodnim zakonitostima te čine jednu od najljepših vodenih „oaza“ u prostranstvu Dinarske krške bezvodice.
Na Plitvičkim jezerima voda je tamo gdje naizgled ne bi trebala biti…..



Ljepotu i značaj ovog prostora prepoznali su mnogi znanstvenici, prirodoslovci, putnici i dr. Već se u 19. stoljeću javljaju inicijative za njihovom zaštitom. Prva zakonska zaštita Plitvičkih jezera datira iz 1928. godine. Prema Financijskom zakonu za 1928./1929. zaštićena su Plitvička jezera te Štirovača na Velebitu. Ova zaštita bila je nažalost kratkog vijeka jer se takva odluka morala obnavljati svake godine što više nije činjeno. Nacionalnim parkom Plitvička jezera su proglašena 8. travnja 1949. godine i to na površini od 192 km2. Od 1979. godine NP Plitvička jezera se nalaze na Listi svjetske kulturne i prirodne baštine UNESCO-a. Time je potvrđena jedinstvenost i svjetsko značenje ovog fenomena. Godine 1997. područje Nacionalnog parka je prošireno te se sada prostire na površini od 295 km2. Zbog svoje iznimne vrijednosti Plitvička jezera su bila predmet istraživanja brojnih istraživača, a posebno prirodoslovaca kao što su M. Šenoa, D. Hirc, D. Franić, A. Gavazzi, F. Koch, I. Pevalek, M. Petrik, I. Matoničkin, Z. Pavletić, B. Gušić, J. Roglić, A. Polšak, J. Riđanović, S. Božičević i mnogi drugi.


Plitvička jezera nalaze se između Male Kapele (1279 m) na zapadu i sjeverozapadu, Ličke Plješivice (1646 m) na jugoistoku, Ličkog sredogorja s poljima u kršu na jugu te Kordunske krške zaravni na sjeveroistoku. Niz od 16 jezera koji se generalno pruža od juga prema sjeveru integralni su dio doline rijeke Korane. Najjužnije Prošćansko jezero ujedno je i najviše (636 m) dok je najsjevernije jezero, Novakovića brod najniže (503 m) u nizu Plitvičkih jezera. Najviša točka čitavog prostora Nacionalnog parka je Seliški vrh (1279 m), a najniža je u kanjonu Korane na 367 m. Prostor Nacionalnog parka izgrađen je od karbonatnih stijena mezozojske starosti, a prema litološkim karakteristikama može se izdvojiti nekoliko cjelina koje imaju različita hidrogeološka te geomorfološka obilježja. Ove geološke cjeline su uglavnom izdužene pravcem sjeverozapad-jugoistok. Na jugozapadnom dijelu Parka, hidrološkom zaleđu Plitvičkih jezera, nalaze se vapnenci i dolomiti jurske starosti. Ovo područje uglavnom je dobro okršeno te se odlikuje brojnim ponikvama, špiljama i jamama.



U središnjem pojasu područja Parka nalaze se dolomiti gornjotrijaske starosti (tzv. hauptdolomit) koji imaju ulogu hidrogeološke barijere tj. zaustave. Na kontaktu propusnih i nepropusnih stijena nalaze se izvori površinskih tokova koji prihranjuju Plitvička jezera. Najveći tokovi su Crna i Bijela rijeka koji se spajaju u Maticu koja se ulijeva u Prošćansko jezero. U ovoj nepropusnoj zoni koja nije okršena, razvijena je gusta površinska hidrografska mreža s brojnim dolinama i jarugama, a na tom području leže i prostranija Gornja jezera. Upravo ovaj pojas nepropusnih dolomita uvjetuje pojavu vodenih tokova te omogućava zadržavanje vode Plitvičkih jezera na površini. Sjeveroistočno područje Parka izgrađuju dobro okršeni vapnenci gornje krede (tzv. rudistni vapnenci). Na ovom prostoru su ponovno dominantni izrazito krški reljefni oblici poput ponikava, špilja i jama dok površinski tokovi i doline izostaju. Ovdje su nastala Donja jezera koja su uža od Gornjih te se nalaze u duboko usječenom kanjonu Korane. Nizvodno tj. na sjeveroistoku se još pruža i pojas relativno nepropusnih laporovitih vapnenaca turonske starosti (gornja kreda) koji također imaju ulogu hidrogeološke zaustave jer otežavaju otjecanje vode u podzemlju krša.



Najprepoznatljivija pojava Plitvičkih jezera i uzrok njihova postajanja je proces stvaranja sedre. Sedra nastaje pretaloživanjem kalcijevog karbonata tj. kalcita iz vode. Čine je spužvasti, izrazito porozni, vapnenci nastali na slapovima jezera i rijeka (posebice na kršu) te na izvorima, a izlučuju se po vlatima mahovine, cijanobakterijama, vodenom bilju i potopljenom drveću. Sedra se taloži na sedrenim barijerama preko kojih se prelijeva voda iz višeg jezera u niže. Rastom barijera podiže se i razina vode u pojedinom jezeru. Na taj način nastaje jedna od najvažnijih krajobraznih pojava u Parku – brojni slapovi. Osim na barijerama sedra se taloži i na dnu jezera. Za njen nastanak potreban je čitav niz fizičko-kemijskih i bioloških uvjeta od kojih je najvažniji prezasićenost vode kalcijevim karbonatom. Kako voda Plitvičkih jezera dolazi s prostora okršenog zaleđa ona na površini i u podzemlju otapa mineral kalcit te tako postaje prezasićena njime. Ostali važni faktori su brzina vode u rasponu 0,5 – 3,5 m/s, pH vode iznad 8, smanjena koncentracija otopljene organske tvari te posredno djelovanje živih organizama. Samo taloženje sedre je rezultat djelovanja dva procesa. Jedan je anorgansko otpuštanje CO2 iz vode zbog zagrijavanja ili padom tlaka pri povećanoj turbulenciji vode, a drugi je organsko uklanjanje CO2 iz vode biološkim fotosintetskim procesima vodenih biljaka, algi i cijanobakterija. Na prostoru Plitvičkih jezera ovaj drugi način ima ključno značenje. Najnovija istraživanja pokazuju da je taloženje sedre intenzivnije u toplijim klimatskim periodima (interglacijalima), a prekinuto je tijekom glacijala. Utvrđeno je da se sedra može taložiti u vodama temperature 2-22°C. Istraživanje starosti sedre Plitvičkih jezera pokazalo je da je tzv. recentna (sadašnja aktivna) sedra počela nastajati prije oko 6.000-7.000 godina. Na prostoru Parka pronađena je sedra u paleobarijerama starosti 90.000 – 130.000 godina (inerglacijal Riss/Würm) te 250.000 – 300.000 (interglacijal Mindel/Riss). Također je utvrđeno da je brzina rasta sedrenih barijera različita te kada nizvodna barijera raste brže, jezero može potopiti uzvodnu barijeru. Takve potopljene barijere su pronađene npr. u jezeru Kozjak.


Uz sama Plitvička jezera i na širem području Nacionalnog parka poznati su i brojni podzemni krški fenomeni – speleološki objekti tj. špilje i jame. One mogu nastati korozijom (otapanjem) i erozijom (mehaničkim radom) vode u podzemlju matične karbonatne stijene (uglavnom vapnenca). To su tzv. postgenetski speleološki objekti ili prave krške špilje. Neke špilje na Plitvičkim jezerima nastaju i zasvodnjavanjem i zatvaranjem prostora prilikom rasta sedrenih pregrada i zavjesa.To su tzv. singenetske špilje i najčešće su manjih dimenzija. Do sada poznatih i istraženih speleoloških objekata na prostoru Parka ima preko 50 od kojih je najdulja špilja Golubnjača duljine 163 m, a najdublja je jama Čudinka duboka čak 203 m.




Od 16 Plitvičkih jezera koja se pružaju u nizu od juga prema sjeveru 12 ih pripada uzvodnim Gornjim jezerima, a 4 nizvodnim Donjim jezerima. Jezera vodom prihranjuje voda Matice koja se ulijeva u najuzvodnije Prošćansko jezero. Matica nastaje spajanjem tokova Crne i Bijele rijeka. Pri tom, Crnom rijekom dotječe oko 65%, a Bijelom rijekom oko 11% vode, dok ostalih 24% dotječe ostalim kratkim pritocima, a vjerojatno dijelom i podzemno. Prošćansko jezero prvo je u nizu te s površinom od 0,68 km2 drugo po veličini. Ujedno je to jezero s navećom nadmorskom visinom (636 m) te je drugo po dubini (37 m). Jezero je izduženo pravcem sjever-jug, a duljine je oko 2.100 m. Voda se iz Prošćanskog jezera kaskadno prelijeva preko sedrenih barijera u niz Gornjih jezera: Ciganovac (dubine 11 m), Okrugljak  (dubine 15 m), Batinovac (dubine 5 m), Veliko jezero (dubine 8 m), Malo jezero (dubine 10 m), Vir jezero (dubine 4 m), Galovac (dubine 24 m), Milino (dubine 1 m), Gradinsko (dubine 10 m), Burgeti (dubine 2 m) i Kozjak. Jezero Kozjak je posljednje u nizu Gornjih jezera te je ujedno najveće (0,83 km2) i najdublje (46 m) jezero Plitvičkih jezera. Izduženo je dinarskim pravcem pružanja (sjeverozapad-jugoistok) u duljini od oko 2.300 m. Jezero Kozjak s juga prima i manju pritoku Rječicu. Gornja jezera se nalaze u prostoru izgrađenom od dolomita te su stoga prostranija te razvedenijih i blaže nagnutih obala (osim sjeveroistočne obale Kozjaka koja se nalazi u krednim vapnencima). Voda se iz jezera Kozjak dalje prelijeva u niz Donjih jezera. To su jezero Milanovac (dubine 18 m), Gavanovac (dubine 10 m), Kaluđerovac (dubine 13 m) i Novakovića brod (3 m). Ova se jezera pružaju u nizu prema sjeveru, a nalaze se u duboko usječenom kanjonu u području izgrađenom od vapnenaca gornje krede. Obale su im stoga uglavnom ravne i strme, a Donja jezera su površinom znatno manja od Gornjih. U ovom dijelu se nalazi i nekoliko zanimljivih špilja. Donja jezera završavaju prelijevanjem vode iz Novakovića broda preko 25 m visokog vodopada na mjestu zvanom Sastavci. Sastavci su dobili ime jer se ovdje s vodom iz Plitvičkih jezera „sastavlja“ voda iz potoka Plitvice i to preko impozantnog 76 m visokog vodopada.



Zanimljivo je da su Plitvička jezera svjetski poznata po brojnim slapovima i vodopadima koji su, svi osim jednog, nastali prelijevanjem vode iz jezera u jezero preko sedrenih barijera. Međutim, jedan vodopad i to onaj naveći tzv. Veliki slap nije nastao prelijevanjem preko sedrene barijere veće je to tzv. erozijski vodopad. Nastao je unazadnim usijecanjem potoka Plitvice u vapnenačku podlogu. Zbog snažnog usijecanja toka Korane potok Plitvice se nije mogao tako brzo usijecati te je zaostao na većoj visini s koje se obrušava prema Korani visokim vodopadom.Od Sastavaka počinje tok rijeke Korane koja teče dalje kanjonom kroz kršku zaravan prema sjeveru. Prije Karlovca prima lijevu pritoku Mrežnicu te se, nakon 134 km toka, ulijeva u rijeku Kupu kao njena desna pritoka.




Na kraju nam se nameće pitanje kao je nastao ovaj svjetski poznati prirodni fenomen? Zasigurno je za to bilo zaslužno više čimbenika, uvjeta i procesa pa ćemo ovdje dati jedan sažeti i pojednostavljeni slijed nastanka Plitvičkih jezera. Zbog opisanih hidrogeoloških uvjeta primarno su na ovom prostoru nastali površinski vodotoci sa smjerom otjecanja prema sjeveru ili sjeveroistoku. Zbog neotektonskog izdizanja područja Male Kapele i Ličke Plješivice došlo  je do pojačanog usijecanja glavnog vodotoka – Korane. Usijecanje je bilo omogućeno zbog velike erozijske snage rijeke, ali i tektonske izlomljenosti stijena u tom području. U zoni izgrađenoj od dolomita nastala je široka i blaga dolina s brojnim površinskim pritocima dok je nizvodni dio doline u području izgrađenom od vapnenaca poprimio oblik strmog i duboko usječenog kanjona bez površinskih pritoka. O snažnom usijecanju kanjona Korane svjedoči i 76 m visoki vodopad kojim se potok Plitvica ulijeva u dolinu Korane. Okolno područje, izgrađeno od vapnenaca, bilo je izloženo intenzivnom okršavanju te razvoju podzemne krške hidrografije. Zbog povoljnih uvjeta za nastajenje sedre, sedrene su barijere počele pregrađivati dolinu Korane i tako stvarati nizove jezera u dolini. U manje povoljnim glacijalnim periodima (tzv. glacijalima) došlo je do prestanaka taloženja sedre te do ponovne pojačane erozije i usijecanja. U povoljnijim, interglacijalnim periodima (tzv. interglacijali) ponovno je došlo do stvarnja sedre i ujezeravanja toka u dolini. Jedno takovo razdoblje traje i danas. Međutim, danas je ovaj proces sve više ugrožen bilo direktnim ili još više indirektnim utjecajem čovjeka (npr. klimatske promjene) te je sve veća opasnost za opstanak ove vrlo krhke prirodne ravnoteže.



U ovom su kratkom članku prikazane samo osnovne prirodne vrijednost i to uglavnom tzv. nežive prirode Nacionalnog parka Plitvička jezera. Međutim, možda nigdje nije tako jako izražena povezanost žive i nežive prirode (rast sedre!) te čovjeka kao na ovom prostoru. Osim velike važnosti i prepoznatljivosti nežive prirode (geološke, geomorfološke i hidrografske) Nacionalni park Plitvička jezera ima izuzetnu vrijednost flore i faune te kulturno-povijesne baštine o čemu ćemo pisati nekom drugom prilikom.