Jedna Swannova ljubav roman je pun proturječnosti i specifičnosti. Nema fabulu kao ostali romani. Ima samo slijed događaja koji se nižu i uspoređuju s određenim umjetničkim djelima iz različitih razdoblja stvaranja. Da bi se mogao pratiti niz tih usporedbi, čitatelj bi morao biti donekle upoznat s umjetnosti raznih grana.
Pokretač cijele priče je jedna mala fraza Vinteuileve sonate koju Swann čuje kad je uveden u klan odabranih, Verdurinov klan s njegovim vjernicima tj. sljedbenicima koji se svi pokoravaju raspoloženjima gospođe Verdurin.
Ta sonata polako, ali sigurno budi ljubav prema Odetti, štićenici gospođe Verdurin. Odette nije blistava ljepotica, ne odiše ni posebnim darom inteligencije. Odette je samo prosječna žena, ne djevojka koja je predstavljena Swannu kao objekt za zabavu. Prvim susretom Swann i nije bio previše oduševljen, ali njegova umjetnička duša poistovjetila je lik Odette s likom s Botticellieve firentinske freske. To je bio dovoljan poticaj da se probudi zainteresiranost za dotičnu osobu. Swann je bio intelektualac koji je uživao u lijepim stvarima, naročito u umjetninama, tako da je njegova radoznalost polako prelazila u čin idealne ljubavi koju je počeo osjećati naspram Odette.
Odette je bila djevojka iz malograđanske obitelji niskih intelektualnih sposobnosti, prijetvorna, lažljiva, spremna ugoditi isključivo sebi i opskrbiti se materijalnim dobrima čiji je izvor nalazila u svojim obožavateljima, tj. ljubavnicima.
Swann je bio zaljubljen u vjeru idealne ljubavi koju je osjećao naspram Odette. Za svaki njezin ispad nalazio je ispriku i opravdanje. On je bio sretan u svom ljubavnom zračnom mjehuru jer tu lepezu emocija otkrio je u sebi nakon dugo vremena te je stoga želio dugo uživati u toj opijenosti.
U Odette je Swan otkrio bit svog života. U njoj je vidio isprepletenost umjetnosti i stvarnog života. Život mu se sveo na sastanke s objektom svoje zaljubljenosti i to mu je tada bio jedini smisao. Zbog nje je zanemario obveze i poznanstva iz visokog društva u kome se kretao prije nego ga je progutalo grotlo Verdurin s Odette.
Kako je vrijeme prolazilo, Odette je gubila lik savršenstva u njegovim očima, ali on je i dalje nalazio opravdanja i izgovore za svaku njezinu laž, preljub i prijevaru. Swanna je počela izjedati sve veća ljubomora. Najviše mu je izgrizala dušu i srce kada mu je bio zabranjen pristup k Verdurinovima zbog superiornosti i vlastitih stavova koji se nisu slagali s ovom malograđanskom grupicom ljudi. Njegova patnja postajala je sve veća s Odettinim izbjegavanjima njega. Kad je uočio koliko je Odette površna, mlaka u emocijama naspram njega, izvještačena, kad je uvidio da je njezina opijenost umjetnošću lažna i površna, njegov svijet se urušio do temelja.
U svom urušenom ljubavnom jadu punom sumnji još je uvijek nalazio snage da joj sve oprosti. Opraštao joj je njezinu sumnjivu prošlost i još sumnjiviju vjernost koja mu je kao osobi koja osjećaj ljubavi idealizira vrlo teško pala. Taj osjećaj nije proizlazio više iz pukog obožavanja osobe nego zbog užitka koji mu je pružao osjećaj koji pobuđuje iskrena ljubav. Osjećaja kojeg se nije još dugo želio odreći. Kroz tu ljubav on je osjećao da je živ, da postoji, da ima razlog da upire pogled u sutra.
Odette nije više marila za njegove idealizirane osjećaje, počela je izbjegavati njegovo društvo tako da je Swannu bilo vrijeme da se trgne od idealizirane ispraznosti u kojoj je živio.
Njegova bogata umjetnička duša bila je bolno ranjena, urušena do temelja. Odette ga je napustila i otišla za svojim ljubavnicima, a Swann je ostao u patnji proživljavajući uvijek iznova vrijeme koje je provodio s Odette.
Svaki put kada bi čuo zvukove sonate na domjencima visokog društva kojima se opet vratio, ispunili bi ga sjećanjima i ponovno bi osjećao izvor nade za bolji život, duhovni, za kojim je žudio.
Svaki put kada bi čuo te zvukove postao je svjestan izgubljenog vremena, izgubljenih sjećanja koji su u njemu treperili, iščekivanja malih radosti, očaja, patnje, svega onoga što je proživljavao. Tada je postajao svjestan da je sve to bilo izgubljeno vrijeme, dio njegova izgubljena života na pogrešnu ljubav i pogrešnu ženu.
Tješio se činjenicom da je u ispraznom izgubljenom vremenu ipak nešto naučio. Naučio je da je osjećaj koji je idealizirao ispunjenje života i praznina na koje se često stvore u čovjeku koji živi od danas do sutra. Naučio je da i osjećaji utkani u sapunicu mogu dati smisao životu i da se vrijedi za njih boriti.
Vrsta djela: roman
Vrijeme radnje: početak 20. stoljeća
Mjesto radnje: Pariz i okolica
Tema djela: idealizirana ljubav mladog bolesnika i neuspjeh
Ideja djela: velika idealizirana ljubav ponekad nije obostrana. Treba dobro otvoriti oči i ponekad ipak ne treba slušati samo srce.
Kratak sadržaj
Veselo društvo gospođe Verdurin bilo je veoma različito. Sastojalo se od osoba koje su držale do neobveznog čavrljanja. Za njihova svakodnevna okupljanja nisu se slale pozivnice. “Goste je redovito čekalo njihovo mjesto za stolom.”
U svoj krug nisu puštali nepoznate osobe. Gospođa Verdurin je željela da njezino probrano društvo bude uvijek na okupu bez obzira na blagdan ili obveze dotičnih. Uvijek bi nalazila prigodne izgovore samo da bi dotični na ovaj ili onaj način bili prisutni na okupljanju.
Kada bi netko od članova grupe imao udvarača, ljubavnika, dovodio bi ga kod Verdurinovih da ga iskušaju i da vide “… je li dostojan postati član njihova malog klana.”
Tako je i Swann došao u društvo posredovanjem gospođe de Crecy. Swann je bio neobična osoba. Uvijek se ponašao u skladu s društvom u kojem je boravio. Nije prezao ni pred čime kada bi mu se svidjela neka djevojka. Nije birao sredstva da dođe do nje koristeći sve svoje diplomatske veze.
Jedne večeri u kazalištu, njegov prijatelj upoznao ga je s Odette koja je već bila članica klana Verdurin. Nekoliko dana nakon upoznavanja, Odette ga je pismenim putem zamolila da joj dopusti pogledati “… njegove umjetničke zbirke…”.
Željela ga je bolje upoznati u njegovoj privatnosti u njegovoj kući. Swann je već bio u dobi da se skrasi. Nakon mnoštva propalih ljubavnih veza bio je spreman na pravu ljubav koju je tražio. Odettini posjeti su postali učestaliji tako da se Swan naviknuo na njezin izgled. Nakon nekoliko njezinih posjeta, Odette se odvažila i pozvala Swanna u posjet.
Prvi susret između Odette i Swanna nije protekao s velikim oduševljenjem. Kada je prvi puta bio predstavljen Verdurinovima, on je bio oduševljen jer je tako mogao svakodnevno biti s Odette i uživati u njezinu društvu. Ostali članovi družine također su ga prihvatili kao gospodina jer mu je kretanje u otmjenim krugovima izoštrilo manire. Swann je točno znao kako se u datim situacijama mora ponašati i što se od njega očekuje.
Nakon kratkog nagovaranja, mladi pijanist, koji je bio ujedno i štićenik gospođe Verdurin, odlučio je svirati na klaviru Vinteuilovu sonatu za klavir i violinu. Odette je već zauzela svoje mjesto pored klavira. Ubrzo joj se pridružio i Swann. Sonata je ostavila veoma snažan dojam na Swanna kao i sama izvedba mladog pijanista što je donijelo Swannu samo dodatne bodove kao novajliji u očima malog društva.
Dr. Cottard i njegova supruga nisu dijelili mišljenje o ljepoti sonate ili o slikanju meštra Bichea za kojeg su smatrali da samo baca boje na platno. Za mladog pijanistu su smatrali da samo lupa po klaviru. Oni su razumjeli samo “one šablonske umjetničke dojmove”.
Swann je postao vjeran pratitelj klana. Predstava, ručkovi i šetnje postali su dio svakodnevice. Nikada nije govorio o svojim vezama u visokom društvu dok mu nije jednom prilikom omaklo da je spomenuo ručak s visokim policijskim dužnosnicima koji su mu sredili propusnicu za premijere i gala predstave. U očima Cottarda, Swann je porastao jer doktor je bio čovjek koji je ljude cijenio prema položaju u društvu te nikako nije mogao pojmiti koja je Swannova uloga.
Nje obnašao nikakvu visoku dužnost, a kretao se u njihovim krugovima. Odette je često izražavala želju da mu se pridruži na jednom od tih susreta među gospodom iz viših slojeva. Do tih susreta nije došlo. Swann se redovito sastajao prije večere s jednom malom radnicom koja je bila “svježa i punačka poput ruže…”.
Veoma često mladi pijanist svirao bi Vinteuilovu sonatu koja je postala nešto poput ljubavne himne. “Reklo bi se da ona poznaje ispraznost sreće prema kojoj pokazuje put”.
Odnos Odette i Swanna bio je sve dublji, prožet s mnogo nalaženja i pažnji. Svaki dan prije dolaska kod Verdurinovih Swann se nije odricao druženja sa svojom malom radnicom, a nakon večere bi pratio Odette kući. Nikada nije ušao kod nje. Samo je dva puta došao na čaj.
Jednom prilikom Odette mu je ubrala krizantemu. Za povratka kući pritisnuo je cvijet na usta, a kad je cvijet nakon nekoliko dana uvenuo, brižno ga je spremio u svoj pisaći stol.
Swannova ljubav prema Odetti bila je plaha i samozatajna. Swanu je bio bitan samo on sam. Nakon dugo vremena ponovo je osjećao opijenost koja je dolazila od osjećaja zaljubljenosti. Bio je ushićen širokom lepezom emocija koje je nakon dugo vremena ponovo osjećao. Nakon jedne ugodne čajanke kod Odette, Swann je zaboravio svoju kutiju za cigarete. Ukratko nakon toga uslijedilo je pismo koje je Odette napisala svojim kitnjastim rukopisom.
” Zašto niste zaboravili i svoje srce? Njega vam ne bih nikad vratila.”
Drugi posjet Odetti Swann je smatrao veoma važnim. Predočavao si je njezinu ljepotu i pokušavao je idealizirati, ali ga je to žalostilo… “… kao dokaz da je ideal nedostižan, a sreća osrednja.”. Tog posjeta Swann se sjećao kao vrlo dojmljiva. Odette ga je dočekala pomalo neuredna i pomalo boležljiva izgleda.
“… iznenadila je Swanna svojom sličnošću s licem Zefore, Jetrove kćeri, koju možemo vidjeti na jednoj freski Sikstinske kapele.”
Otkako je Odette ušla u Swannov život, mnogo se toga promijenilo u njegovim osjećajima. Ponovo ja zahvaljujući Odette, proživljavao razne pozitivne emocije, opažao je ljudsku ljepotu, divio se stvarima koje su ga okruživale. Ponovo je proživljavao ljepotu umjetnosti.
Kombinirao je stvarnu ljudsku ljepotu i onu na umjetničkim slikama slavnih majstora. Duh i tijelo postali su jedno, a on je bio sretan što je sve to sposoban uočiti i uživati u tome.
“Umjesto Odettine fotografije, stavio je na svoj radni stol reprodukciju Jetrove kćeri.”
Jedne večeri kad se Swann nadao Odette pratiti kući od Verdurinovih, zadržao se duže sa svojom malom radnicom. Odette je već sama otišla kući kad je on stigao kod Verdurinovih.
Napuštajući kuću Verdurinovih, sluga mu je rekao da je Odette otišla u obližnji restoran na vruću čokoladu.
Kada je nije našao, dao se u potragu sa svojim kočijašem. Pretražili su sva mjesta s nadom da će naći Odette. Kad je već izgubio svaku nadu da će je naći “kad se sudari s nekim tko je dolazio iz suprotnog smjera – bijaše to Odette.”
Vračajući se zajedno kući kočijom, naišli su neku prepreku pa se kočija zanijela. Došlo je do prisnog tjelesnog kontakta koji su još dugo spominjali smo njima razumljivim jezikom. Od tada su provodili sve više vremena i izvan rezidencije Verdurin. Swann bi često nakon večere s prijateljima posjećivao Odette koja je svakim danom postojala sve otvorenija prema Swannu.
Svi provedeni trenuci s Odette postali su Swannu veoma važni. Bio je totalno okupljen razmišljanjima o njoj dok nisu bili zajedno. Život mu je prestao biti isprazan i povezan samo s tjelesnim užicima. S Odette je proživljavao ono više za čim strepi bit ljubavi i opijenosti voljenom osobom. Kako je vrijeme odmicalo, Swann je gubio realnost u odnosu na Odette. Uspoređivao ju je sa Zeforom, postala je savršena. Čeznuo je za njom. Budila je u njemu ljubomoru i čežnju. On je u svojim mislima izgrdio lik savršene žene koju je, vjerovao je, našao u Odette. Swann je k Odette odlazio samo navečer “…i ništa nije znao o tome kako ona provodi vrijeme tokom dana, i ništa nije znao o njenoj prošlosti…”
Odette nije željela da je Swann predstavi svome društvu od kog je zazirala. Željela je biti samo otmjena. ” Žeđala je za otmjenošću.” Swann je bio očaran svim Odettinim nedostacima, a bilo ih je mnogo.
“… Swann je, sav zanesen, tako neodoljivo osjećao da se duša njegove ljubavnice ogleda na njenu licu da nije mogao da ga ne dodirne usnama.”
Kada je Swann nabavio monokl zbog lošeg vida, Odette je bila oduševljena. Smatrala je to jako otmjenim. Swannova opčinjenost nepostojećom, savršenom, idealnom Odette postala je bolest. Sve njegove misli, ideali, uvjerenja, stečena znanja bila su zapostavljena tom slijepom ljubavi. Sve se vrtjelo oko nje. Odlazak Vrdurinovima postao mu je poput zraka koji udiše. Sve drugo više nije imalo smisla. Njegova opijenost do nedavno nevažnim stvarima počela je graničiti s ludilom.
“… u svoj okolini Verdurinovih nije zasigurno bilo ni jednog “vjernika” koji bi njih volio, ili mislio da ih voli kao Sawnn.”
S vremenom je polako prestajala opčinjenost Verdurinovih Swannom. Naime, on nije s njima dijelio svoje tajne, nije im se ispovijedao kao ostali pripadnici što je bio jedan od uvjeta. Nije se smijao svim bezveznim šalama, nisu mu mogli nametnuti svoje dogme, nisu ga mogli preobratiti ni prekrojiti prema svojim mjerilima.
“… a na takvo što nisu još nikad bili naišli…”. Tako je Swann pao u nemilost Verdurinovih, zbog svoje superiornosti i obrazovanja. U klan je došao novi član, doktor kojeg je gospođa Verdurin upoznala u toplicama. Gopodin Forchewille posto je novi miljenik, a još mu je više išlo na ruku povezanost s plavom krvi. Na dotičnoj večeri bio je prisutan i Swannov poznanik. U šaljivim cjelovečernjim debatama i razgovorima, spomenuo je da Swann “visi” i kod drugih obitelji što je izazvalo loše raspoloženje kod gospođe Verdurin. Ona je željela svoje “vjernike” imati samo za sebe.
Kada je Swann još izrazio svoje mišljenje o obitelji dotične vojvotkinje, a gospođa Verdurin nije mislila isto, (“To su vrlo dragi ljudi.”) predvodnica klana je bila izvan sebe. Swann je tim riječima razorio duhovno jedinstvo malog klana. Tijekom večernjeg čavrljanja, Forchevillee je iskazao oduševljenje s Odettinim dražestima. To je bilo dovoljno gospođi Verdurin da pokuša dogovoriti sastanak između njih dvoje, ali tako da Swann ne sazna. Swann još nije ni slutio da polako pada u nemilost kod Verdurinovih. I dalje je boravak u njihovu okruženju smatrao božjim darom. Još uvijek je bio zaslijepljen svojom idealnom ljubavi prema Odette.
Često je znao Odette obasipati sitnim poklonima tijekom dana zamišljajući je kako misli na njega dok bi otvarala poklone. Swann je bio svjestan da ga Odette materijalno iskorištava. Često joj je pomagao i financijski. Iz mjeseca u mjesec novčana potpora je rasla kao i Swannovo zadovoljstvo jer je bio mišljenja da time još više raste Odettina ljubav i ovisnost o njemu. Swann je priželjkivao odmor na ladanju, ali nije želio napuštati Pariz zbog Odette. Proljeće je uvelike kucalo na vrata. Druženja su se odvijala na otvorenim prostorima za lijepa vremena. Swann je nastojao biti prisutan, ali je ponovo počeo kontaktirati s poznanicima iz visokog društva koje je zanemario tako da je ponekad i izostajao. U Swannu je polako buktala ljubomora.
“… ali otkako je zapazio da ima mnogo muškaraca kojima je Odette divna i poželjna, čari za koje ima njezino tijelo probudile su u njemu bolnu potrebu da potpuno zagospodari njome i u najskrovitijim zakucima njezina srca.”
Jedne kišne večeri došao je kasno kod Odette, ali ga je ona poslala kući izgovorivši se s glavoboljom. Tjeran ljubomorom, dva sata kasnije vratio se pred njezinu kuću provjeriti da nije nekog drugog primila u posjet. U sobi Odette je gorjelo svjetlo.
“… Nedvojbeno je patio što vidi to svjetlo, u čijoj se zlatnoj atmosferi iza prozora kretao nevidljiv i mrski par, što čuje taj šapat koji odaje nazočnost onoga koji je došao ovamo nakon njegova odlaska, Odettinu lažljivost i sreću u kojoj je s neznancem.”
Nakon mnogo nedoumica odlučio je pokucati na prozor i prekinuti svoje patnje. Izraz olakšanja preplavio mu je lice i odagnane su sve sumnje u njegovu ljubav kad je shvatio da je pokucao na krivi prozor. Narednih večeri kod Verdurinovih Swann je nazočio izopćenju jednog od članova. Nije bio nimalo ugodan događaj.
“… Odette je bešćutno promatrala taj prizor, a kad su se vrata za njim zatvorila spustila je u neku ruku za nekoliko stupnjeva obični izraz na svom licu da bi se u podlosti mogla naći na istoj razini kao i Forchville, oči su joj se zaiskrile od podmukla smješka kojim mu je čestitala na njegovoj drskosti i kojim je iskazala porugu na račun njegove žrtve, dobacila mu je pogled sukrivnje u zlu….” Popodne kad je iznenada odlučio svratiti kod Odette , nije mu otvorila. Ispričala se da je spavala. Swann je znao da laže.
“… čim bi se našla s onim koga je htjela obmanuti, zbunila bi se, sve bi joj se misli urušile, izdala bi je sposobnost izmišljanja i prosuđivanja, glava bi joj postala potpuno prazna.”
Svrativši iznenada u popodnevnom terminu kod Verdurinovih, svjedočio je Odettinim lažnim opravdanjima. Već je znao koji su rasponi njenih laži i njezina pretvaranja. Prelazio je preko svega, bio je još uvijek u stanju opijenosti.
Pri odlasku Odette ga zamoli da preda pisma na poštu. Pismo koje je glasilo na Forchevilla odlučio je zadržati i pročitati jer je sumnjao da ga Odette s njim vara. Vrhunac ljubomore Swann je doživio kada ga Verdurinovi nisu pozvali narednog dana na večeru, a nešto kasnije dok je čekao Odette u kočiji da je odveze doma, ona se pridružila Forchevillu u kočiji Verdurinovih. Razočaran nizom dokaza da ga Odette vara i ismijava zajedno s gospođom Verdurin, Swann je šetajući do kuće osjećao samo bijes i razočarenje i mislio: ” Ja živim na tisuće metara iznad plićaka u kojima ta otrovna gamad sipa i riga najgore bljuvotine, tako da me ne mogu poprskati šale nekakve Verdurinovke.”
Swannovo mišljenje o Odetti počelo se mijenjati. Društvo u kome je nekad uživao, počeo je smatrati kao “posljednji krug Danteova pakla.” Swann je polako uviđao da se prava Odette razlikuje od one koju je on izgradio u svojim mislima i u svome srcu. Sva laž, obmane, prijetvornost su polako dolazili na površinu. Kako je sve više bio razočaran s Verdurinovima, tako i s Odette. Ubrzo je salon koji je združio Swanna i Odette postao zapreka za njihove daljnje sastanke. S vremenom je znalo proći i po nekoliko dana da Swann nije vidio Odette.
Najčešće se družila s Verdurinovima koji su željeli prekinuti svaki kontakt između ovo dvoje. Sve više laži i izmišljotina uplelo se u vezu. Odette je otišla s Verdurinovima na ladanje. Da bi bio u njezinoj blizini Swann je odlučio posjetiti prijatelja koji je živio u blizini. Tako je mogao iz daljine pratiti Odette. Sve spletke, sve laži i licemjerja koja su se krila iza imena Odette, Swannu nisu bila važna. Bio mu je važan osjećaj zaljubljenosti, obožavanja nečeg nepostojećeg, nečeg što mu ispunjava život, što mu daje smisao ispraznom životu jer ta ispunjenja daju bit njegovu postojanju.
Na zabavama gdje bi se sretali, Odette se ponašala kao tuđinka. S vremenom bi mu ulila tračak nade kao jednom prilikom kad mu je dozvolila da je odveze kući. Swannovi osjećaji prema Odetti postajali su oprečni. Izmjenjivali su se osjećaji ljubavi i mržnje, ovisno o naklonosti koju bi mu Odette poklanjala. Swann je želio “dobiti priliku da je kazni i iskali na njoj svoj sve veći bijes.”
Swann je namjeravao Odette uskratiti mjesečnu novčanu pomoć kojom bi ona ovaj put na nadolazećem ladanju ugostila njihovu družinu, a i moguće ljubavnike koji su sve više razarali Swannov život i unutarnji mir. Swannova ljubav prema Odette polako je gubila svoje čari naročito nakon razdvojenosti od nekoliko dana. “…Čak su mu se i malne gadile, izrazite crte lica i put bez svježine.”
Zbog Odette, Swann je polako gubio kontakt s visokim društvom, samo da bi unatoč svim preprekama mogao boraviti u njezinoj blizini i posjećivati je.
Odette je mnogo putovala ili se izgovarala zauzetošću samo da ne mora primiti Swanna. Swann je pokušavao steći Odettinu milost preko njenog strica. Bezuspješno.
Svaki trenutak koji nisu zajedno provodili, Swann je nastojao preko svojih poznanika saznati s kime se Odette družila i gdje je provodila vrijeme. Dobivao je samo mrvice njenog vremena. Sve ono što je Odette smatrala privlačnim i zanimljivim na Swannu sada je proturječilo.
“… Odette je naime hladnjela prema njemu malo-pomalo, iz dana u dan…”
Swann je odlučio pojaviti se na koncertu među svojim zaboravljenim prijateljima iz visokog društva. Susreo se s mnogo ispraznosti koje je diktiralo život tog društva koje nije imalo životnog cilja. Na koncertu je nazočila i princeza des Laumes koja je Swannu bila “prirasla srcu.”
Proveli su nekoliko trenutaka u srdačnom razgovoru. Swann se uskoro htio oprostiti i otići, ali su ga pozvali s nekim ljudima pa nije mogao napustiti koncert.
Tog trena pijanist je zasvirao frazu iz Vinteuilove sonate koja ga je podsjetila na prvi susret s Odette. To je djelovalo na Swannovu već ionako ranjenu dušu. Sonata ga je podsjećala na sve one lijepe osjećaje koje je Odette u njemu probudila. Ponovno je proživljavao kroz sonatu svaki trenutak koji je proveo s Odette. U nijemoj tišini svog srca, slušao je sonatu potpuno se isključivši iz društva. Sa zadnjim zvucima… “od te je večeri Swannu bilo jasno da se osjećaji koji su Odettu nekoć prožimali prema njemu nikad više neće obnoviti, da se njegova očekivanje neće više ostvariti.”
Ukratko nakon glazbene večeri Swann “je primio anonimno pismo u kojem ga je netko obavještavao da je Odette bila ljubavnica nebrojenih muškaraca i nekih žena te posjećuje kuće za ljubavne sastanke.” Koliko god da je tražio pošiljaoca među svojim znancima, sve je osumnjičene na kraju odbacio.”
Rastrgan ljubomorom, razgovarao je s Odette koja mu je potvrdila na svoj prijetvoran način istinu navedenih činjenica.
Verdurinovi su bili oko godinu dana na krstarenju pa je i Swann našao privremeni mir dok se slučajno nije sreo s gospođom Cottard, doktorovom ženom. Saznao je da su mnogi razgovarali o njemu a naročito Odette. Swann je postao skeptičan.
Swannu je postalo svejedno kad je saznao da je “…Forcheville bio Odettin ljubavnik, primijetio da ne osjeća zbog toga nikakve boli, da je ljubav već daleko za njim…”
Što je više propitivao svoju ljubav prema Odette, sve je više bio svjestan da je nije volio. “Kad samo pomislim da sam protratio godine i godine svog života, da sam priželjkivao smrt, da sam doživio svoju najveću ljubav, a sve to zbog žene koja mi se nije sviđala, koja uopće nije bila moj tip.”
Likovi: Swan, Odette de Crecy, gospođa Verdurin, gospodinVerdurin, gospođa Cottard, gospodin Cottard
Analiza likova
Swann – njegov je život prazan i bez smisla u vječitoj potrazi za lijepim ženama samo radi tjelesnog užitka. Potomak je stare aristokratske obitelji, prosječnog izgleda. Kreće se u visokom društvu gdje ima mnoge veze i poznanstva koja koristi za ostvarenje svojih ciljeva. Pametan je i obrazovan mladić s vlastitim izgrađenim stavovima. Nakon što se uključi u klan Verdurinovih, njegov se život iz temelja mijenja kada upoznaje Odetteu.
“Swann nije nastojao proglasiti lijepima one žene s kojima provodi vrijeme, nego provoditi vrijeme sa ženama koje je od prvog časa smatrao lijepima.”
“Dubina i sjetni izraz lica sledili bi mu čula, a zdrava je, bujna i rumena put, naprotiv bila dovoljna da mu ih raspali.”
Swann je “kao i mnogi drugi bio lijena duha i nedostajalo mu je pronicavosti.” S Odette konačno osjeti što je ljubav. Ljubav ga je opila te se osjeća mnogo bolje i tek s tim osjećajem počinje živjeti. U toj zaljubljenosti ne vidi mane voljene osobe nego je idealizira.
Nakon otkrića laži, prijevara i obmana izjeda ga ljubomora i očaj. S vremenom sve polako nestaje. Blijedi.
“Život Swannove ljubavi, postojanost njegove ljubomore sastojali su se od smrti, nepostojanosti brojnih žudnji, bezbrojnih sumnji, a svima je njima Odette bila objekt. Kad je ne bi dugo viđao, one osjećaje koji su umirali, nisu zamjenjivali drugi.”
Kad je shvatio da nije uopće volio Odettu, “Želio je promatrati, kao krajolik koji će iščeznuti, tu ljubav koju je netom bio napustio, ali je vrlo teško biti tako podvojen i steći vjerodostojnu predodžbu o osjećajima koji nas više ne prožimaju, tako da mu je u glavi zavladala tama pa više ništa nije volio…”
Odette de Crecy – ljubimica gospođe Verdurin i žena iz polusvijeta.
“… a bile su toliko priproste, nije bez stanovite ljepote, ali ga ta ljepota ostavlja ravnodušnim…”
” Odette nije bila po ničemu posebna. Prosječnog je izgleda i uvelog lica.”
“… izbirljiva… Ona je imala odviše oštar profil, odviše osjetljivu kožu, odviše izbočene jagodice i odviše napregnute crte lica. Oči su joj bile lijepe, ali toliko krupne… ”
Odette je “…jedna od bolje odjevenih žena u Parizu”.
“… nije bila inteligentna, ali je imala čar prirodnosti”. Odette je lažljiva, prijetvorna i sebična. Nevjerna je i sumnjive prošlosti. Uz Swanna ima još i druge ljubavnike kojima vješto manipulira. Živi od novčanih pomoći svojih ljubavnika. Kada uviđa da nema više koristi od Swanna, poseže za drugima.
“… u tim mjesecima kad ga je ona voljela, već mu je onda lagala.”
Lako manipulira sa svojim ljubavnicima služeći se klanom Verdurin kao zaslonom. Kad su Swannove sumnje postojale sve veće u njenu nevjeru, nije bio ni svjestan dokle ta nevjera seže.
“Jednom mi se čak učinilo kako je ta Odettina razuzdanost prilično dobro poznata, i da je u Badenu i u Nici, gdje je nekoć provodila po nekoliko mjeseci godišnje, bila na glasu po svom raskalašenom životu…”
Princeza de Lumes – sporedni lik, ali rado boravi u Swannovom društvu i dobra mu je poznanica.
“… Swannov duh je bio na velikoj cijeni u njenom društvu. ” Isto se izražavaju, ali misle različito o važnim stvarima.
Gospođa Verdurin – glava klana kojoj se svi povlađuju i povjeravaju. Tko izgubi njezinu milost, gubi članstvo u klanu.
” … bila kreposna i potjecala iz čestite građanske obitelji, silno bogate, ali sasvim nepoznate…”
Dr. Cottard – “Cjernik ” klana Verdurin, prijetvoran i “namještena osmjeha”. Nesiguran je u iskrenost ljudi s kojima se druži pa ne želi izražavati svoje mišljenje da se kome ne zamjeri. Radoznale je prirode, ali ta je radoznalost površna.
Gospođa Cottard – površna je žena koja živi u sjeni svoga muža kome povlađuje.
“Da bi suzbila Swannove nezdrave osjećaje prema Odetti, gospođa Cottard, koja je bila vještija u terapiji od svog muža, ucijepila je uz njih druge osjećaje, normalne osjećaje zahvalnosti i prijateljstva.”
Gospodin Verdurin – živi u sjeni svoje svojeglave žene i povlađuje svim njezinim zahtjevima. Nema vlastito mišljenje ni vlastiti stav. Sreća njegove žene mu je dovoljna da bi bio zadovoljan.
Bilješka o autoru
Marcel Proust bio je francuski romanopisac iz građanske obitelji. Rođen je u Parizu 1871. godine. Kao dijete koje je oboljelo od astme, djetinjstvo provodi okružen pažnjom i ljubavlju obitelji, posebno majke.
Neposredno nakon mature, odlazi na služenje vojnog roka u Orleans. Kada se vratio u Pariz upisuje školu političnih znanosti. Za vrijeme školovanja, na njega ima Bergson vrlo jak utjecaj. Zaokupljaju ga književnost i mondeni život. Svoje pripovijetke prvi puta objavljuje u časopisu Le Banquet.
Mladog Prousta privlači mondeni život, bio je rado viđen gost na banketima i aristokratskim krugovima. Poslije razdoblja mondenog života kojeg je vodio, događa se vrlo velika promjena u njegovom životu – u roku dvije godine umiru mu roditelj – otac 1903., a majka 1905. godine.
Od 1906. godine živi sam i vodi samački život. Tada počinje njegov neprestani rad na književnosti. Proust u trci s vremenom, tada počinje pisati svoje najvažnije djelo: U traganju za izgubljenim vremenom koji se sastoji od sedam dijelova: Put k Swannu, U sjeni procvjetalih djevojaka, Kod Guermantesa, Sodoma i Gomora, Zatočenica, Iščezla Albertina i Pronađeno vrijeme.
Za roman U sjeni procvjetalih djevojaka 1918. godine dobiva Goncourtovu nagradu.
