Kolo sreće

Što se tiče razvoja Kranjčevićeve poezije možemo razlikovati njegove tri faze književnog stvaralaštva.  Prvo je mladenačko razdoblje “Bugarkinja” koje su izašle 1885. godine, zatim njegovo klasično razdoblje s djelom “Izabrane pjesme” 1898. godine te na kraju kasnog i pesimističnog Kranjčevića koji se može primijetiti u djelu “Trzaji” iz 1902. godine.

Prije nego što je Kranjčević postao poznat i priznat pjesnik kada se pojavio pjesmom “Zavjet u Hrvatskoj vili 1883. godine, hrvatska je književnost ostala bez cijele jedne generacije pjesnika koji su nas prerano napustili, a najvažniji od svih među njima bio je August Šenoa. Tako su 1880-e godine bile u znaku poezije Augusta Harambašića. Ipak postoje dvije stvari po kojima se Kranjčević razlikuje od svog uzora Harambašića. Kod Kranjčevića nema trivijalne, ljubavne lirike koju je Harambašić neumorno u svojim djelima prikazivao, a niti je narod po njemu jedinstvo svih njegovih jedinki. Kranjčević je preuzeo neke metafore iz prijašnje patriotske poezije te je glorificirao nacionalnu prošlost uspoređujući je sa sadašnjosti koja nije bila slavna. No, on je za razliku od svojih prethodnika uveo jasne socijalne motive u duhu novog doba.

Postoje neke značajke iz “Bugarkinja” koje je Kranjčević zadržao i u svojim kasnijim zbirkama. Još od samog početka on se služi velikim brojem oblika akcenatsko-silabičke versifikacije koja je bila popularna među pjesnicima sedamdesetih godina 20. stoljeća. To su bili trohejski osmerac, deseterac, dvanaesterac, šesnaesterac, zatim jampski deseterac i jedanaesterac te stilizacija bugarštičkoga stiha, a služio se i suvremenim adaptacijama klasičkih strofa. Koristio se i genijskom i bardskom estetikom te lirskim glasom koji je u njegovim djelima nastupio kao prorok koji govori u ime kolikviteta patetičnim ili ozbiljnim tonom i nudi spas ili preuzima njihovu patnju.

U djelima nakon “Bugarkinja”, njegove se teme odmiču od nacionalnih pitanja i vežu se sada uz univerzalna ljudska pitanja (Smrti, Prolaznost, Misao svijeta), imaginaciju i ljudsku intimu. Uz sve to, u njegovu liriku sve više ulaze figure i simboli iz kršćanskog mita, no on ih značenjem mijenja u svojim pjesmama za razliku od toga kako su prikazani u biblijskim tekstovima.

Možemo zaključiti kako niti jedan hrvatski pjesnik, niti prije, a niti poslije Kranjčevića nije bio u tako velikoj mjeri usredotočen na mitske arhetipove. Potreba za mitskim i kršćanskim simbolima potječe iz filozofije povijesti koju je nastojao predočiti čitateljima u određenim pjesmama. On sveukupnu povijest vidi kao borbu čovjeka za slobodu i za kruh, a materijalne potrebe čovjeka i uzrok su njegovih patnji. Uz sve to, okretanje od religije još je više bilo ključno za vezivanje uz biblijsku problematiku. Snažni mitovi još više daju na važnosti mračnoj slici suvremenosti kao izdaju na ideal ranog kršćanstva.

Njegova poezija iz Trzaja koji su objavljeni 1902. godine te Pjesme koje su posthumno izdane ostale su jednake njegovoj prethodnoj fazi. Iako je bio malo privučen svjetonazorima iz druge polovice 19. stoljeća koja se mogu vidjeti i u njegovim djelima, općenito se struktura djela nije bitno mijenjala jer je ostao kod tradicionalnog učenja o pjesmi kao o harmoničnoj cjelini. Uzvišeni stil, jake slike i narativnost ostale su temeljnim odrednicama pjesama čije su teme bile važne i velike. U Trzajima je prisutna ljubavna, odnosno erotska poezija u prvom licu, no glavni naglasak je na zbirke kojima je tema ljudska situacija ili ljudska povijest. Nevjerica ili sumnja koja je postojala što se tiče religioznih dogmi u Izabranim pjesmama, postojala je i u Trzajima, no ovdje se slavi sloboda misli i ljudska pamet. To je dovelo do toga da je Kranjčević bio napadan od Katoličke crkve, ali i od velikog broja pisaca.

Veliko prihvaćanje i popularnost poezija Silvija Strahimira Kranjčevića doživjela je nakon Drugog svjetskog rata. Smatra se da je bio najveći pjesnik 19. stoljeća i most koji je vodio do moderne iako se ne svrstava u tu pjesničku grupaciju.

Kolo sreće – analiza pjesme

“Ko divlji vir, ko paklen ples/ U vrtložini sve se kreće”, život je promjenjiv i nepredvidiv. To je još davno na sličan način spjevao Ivan Gundulić u svom  “Osmanu”. Ovo je pjesma čija je tematika upravo promjenjivost sreće, ali još više od toga – moć njenih varki i obmana. Pjesma je stoga misaona, ali i egzistencijalna jer upućuje na čovjekovo traganje za smislom i srećom u životu.

In medias res metodom, Kranjčević u prvoj strofi piše da se kolo sreće vrti kroz živi bijes, čime nagovještava daljnji ton pjesme. No, s neba se javlja bijela djeva, koju ovdje treba protumačiti kao rimsku božicu sreće Fortunu, koja govori: “O, amo ljudi, svijet cijeli, sad sreća dar će svoj da dijeli”. Kranjčević osim biblijskih motiva voli upotrebljavati i mitološke, ali u svrhu iskazivanja kontrasta koji su izraženi i u pjesmi “Kolo sreće” na njenoj idejnoj razini.

Svi hoće komad sreće, “i muško, žensko, mlad i star… i gordi car i ubogar”. I ovim stihovima Kranjčevićev doživljaj “kola sreće” veoma podsjeća na Gundulićevog Osmana. Svi ti ljudi, bez obzira na spol, starost, status, “sve jedno klupko, jedan bjesnik!”. Ljudi ganjaju sreću mahnito, pod svaku cijenu, a u tom kolu svi se sa svima biju (“brat kao tigar vreba brata”) – sve je opće rasulo vrijednosti, a Fortuna je obmana koja zavodi mase. U toj borbi nikome ništa nije sveto, “I preko majke sinak gazi”. Svi viču: 2O, srećo, daj se ozri na me!”. Ljudi umiru u potrazi za srećom, ali mahnitoj potrazi, što možemo istaknuti kao jednu od središnjih misli pjesme. Sve ovo rasulo, mahnitost i Fortunu, Kranjčević navodi kako bi postigao što bolji efekt suprotnosti koja je iskazana u drugoj polovici pjesme.

Na pročelju suprotnosti stoji pjesnik, u odnosu na sumanutu rulju. On je “daleko od tog svjetskog kala”, “nad zemnim prahom lebdi”. On predstavlja nešto uzvišeno, sveto, ne poklanja se Fortuni niti je dio mase. “Svi grijesi svijeta grud mu stisli, A pjesnik ljubi – tuži – misli”. On ima i uzor- ženu, uzor- ljude, on ljubi, ljubav mu je sve. To je njegov san i njegov ideal života, na tome je zasnovao svoj svijet. Ali dobro zna da je mašta jedno, a pravi svijet drugo: “na razval zbilja krst svoj sadi”, ali on i dalje ljubi, tuži i misli.

U pjesmi se pojavljuje i prisutnost roditeljskog bića (“Ne, ne daj mi se, sinko dragi”). To je glas s nebesa, uvijek glasak blagi – pjesniku se obraća Bog ili možda Djevica, zajednička majka svih. Boga i Djevicu pjesnik je suprotstavio poganskoj Fortuni, koja je ljudima koji su se za nju borili donijela zlo, čime je Kranjčević postigao radikalan efekt suprotnosti na kojoj se cijela pjesma temelji. Kada mu se obrati glasak s nebesa, on prepoznaje svetu ljubav, Bog je za njega utjeha i utočište. SVETA LJUBAV je Kranjčevićev ideal i životni cilj, koji je istaknuo i u pjesmi “U ponoćje“. Prvu suprotnost dakle predstavlja “Sreća”, kao poganska božica kojoj se klanjaju svi nevjernici i heretici s jedne strane, dok na drugoj strani stoji pjesnik, zajedno s Bogom i Djevicom. Bog je otac, Bog/Djevica je majka, a pjesnik je sin. “A utjehe li trebaš kad, ti prezri tašte dare sreće” – onaj tko pozna Boga nema razloga priklanjati se poganstvu i obmanama.


 


Posebno je istaknut položaj pjesnika iznad svih, koji kao da s neke zvijezde, možda kao sin Božji, Isus Krist, promatra svjetski bijes u vrtložini gdje se kreće. Na kraju pjesme ponavlja se sadržajno početak pjesme, o bijeloj djevi sjajnoj, koja sad nudi krunu onoj mahnitoj rulji, dakle vlast na zemlji. Ton pjesme postaje još napetiji, nabijen borbenošću, pokoljem. Pojavljuje se tiranin, onaj tko glumi boga, a svi ostali postaju njegovo roblje, “I put svoj piše rujnom kapi”. Potonji stih dokaz je da Fortuna ne donosi ništa dobro, samo smrt i krv, porobljavanje ljudi i uništavanje osnovnog ljudskog dostojanstva.

“Daleko od tog svjetskog jada, nepomičan ko mramor ledan, ukočio se pjesnik bijedan” i plače, a od patnje rastu mu krila i sve je Bogu bliže i čuje glas: “I ti ćeš klonut srca mrtva- s nebesne grane strunjen list; izgorjeti ćeš kao žrtva, bez pepela – ko alem čist”. Kor anđela mu proriče da će i on pokleknuti toj rulji, da nije drukčiji, jer je i on samo čovjek. Izgorjet će u tome da čak ni pepeo od njega neće ostati, ali ostat će čist kao dijamant (alem), jer je barem pokušavao otrgnuti se iz ralja konformizma i borio se za svjetlo, što će njegovu smrt i propast učiniti svetijom od ostalih.

Bilješka o autoru

Silvije Strahimir Kranjčević rodio se 17. veljače 1865. godine u Senju gdje je završio pučku školu i gimnaziju. No, nije nikada maturirao zbog svoje osornosti. Iz tog razloga morao je krajem 1883. godine u senjsko sjemenište gdje je proveo dva mjeseca te nakon toga još šest mjeseci u Rimu.

Zahvaljujući biskupu Strossmayeru koji mu je omogućio stipendiju, odnosno učiteljski tečaj, riješio se svećeničkog poziva kojega nije želio.

Kada se vratio iz Rima neko je vrijeme boravio u Zagrebu gdje se družio s književnicima koji su bili pravaški orijentirani. U isto je vrijeme pripremao i svoju prvu zbirku “Bugarkinje” koja će biti objavljena potkraj 1885. godine.

Pokušavao se zaposliti kao učitelj u Senju, ali pošto to nije uspio otišao je 1886. godine raditi u Bosnu.Sve do 1893. godine radio je u školama u Livnu, Mostaru, Bijeljini i Sarajevu gdje je i ostao do smrti.

Bio je urednik časopisa “Nada” kada je živio u Sarajevu. Časopis je izlazio devet godina, od 1894. do 1903. godine i tada je bio najutjecajniji i najkvalitetniji južnoslavenski književni časopis. U časopisu je objavio i veliku većinu svojih književnokritičkih napisa.

Za vrijeme kada je boravio u Sarajevu, u Zagrebu su mu izašle “Izabrane pjesme” s kojima je postao vodeći hrvatski pjesnik, a 1902. godine u Tuzli je objavio treću zbirku “Trzaji”.

Kada je “Nada” prestala izlaziti 1904. godine počeo je raditi kao direktor trgovačke škole.

Nakon što se razbolio, 1906. godine otišao je na operaciju u Beč, ali se nije uspio izliječiti. Umro je 1908. godine u Sarajevu. 1909. godine izašlo je njegovo izdanje “Pjesma”.