Pietas

“Croatiam aeternam” zbirka je pjesama prvi put tiskana u Zagrebu 1991. godine. Zbirka se sastoji od tematskih cjelina: “Ti, more hrvatsko”, “Trojedno kraljevstvo, četiri srebrne zemlje”; “Vjetar s tamnih zvijezda”, “Nevijorna szercza” i “Sve hrvatske smrti”.

Većina pjesama nastala je u Londonu, u kojem je pjesnik boravio od 1983. do 1984. godine. Naslov “Croatiam aeternam”, u prijevodu “Vječnu Hrvatsku”, i stihovi na prvoj stranici zbirke upućuju na sličnost s Mozartovim “Requiem”: Requiem aeternam dona eis, / Domine, et lux perpetua luceat eis. Štambuk je umjesto imenice “requiem” stavio “Croatiam”, a pridjev “perpetua” zamijenio s “aeterna”. Prizvuk koji naslov nosi u takvoj interpretaciji sluti na ništavilo i mračne čežnje koje pjesnik uočava za svoju domovinu u predstojećim ratnim vremenima devedesetih.

Štambukovo pjesništvo možemo promatrati kroz tri leksička sloja, koja se otkrivaju i u ovoj zbirci: čakavizmi i kajkavizmi, hrvatske zastarjelice i intelektualizmi. Naslov zbirke i njen sadržaj označavaju paradoks, jer koliko god naslov spomenom imena države konotira politička značenja, zbirka zahtijeva apolitično čitanje. Isprepliću se motivi mora i otoka, za Štambuka su njegov Brač i Selce centar svijeta, ali domoljublje je domišljeni motiv svakoj pjesmi.

Zbirku odlikuje niz pjesama različitih tematika i naslova, od onih posvećenih rodnom kraju, preko povijesno-domoljubnih i ljubavnih. Može se reći da kod Štambuka ljubavne pjesme nisu odraz tipičnog čuvstvovanja muškarca prema ženi, nego muškarca prema “Kroaciji”, svojoj domovini.

Vesna Parun je Štambuka nazvala Orfejem, koji je sišao u Had po svoju Euridiku (Hrvatsku), i to uspješno, jer se Hrvatska trgnula i izašla iz Podzemlja na svjetlo, postavši žuđena “Vječna Hrvatska”.

Pietas – analiza pjesme

Za razliku od Michelangelovog remek-djela “Pieta”, Djevice Marije koja drži umrlog Krista, Štambukova “Pietas”, slika je muške osobe koja drži nekog u naručju. “Držah te u zagrljaju”, početni stih svake od šest strofa, upućuje na prisutnost nekog ili nečeg jako bliskog pjesniku. Moglo bi se protumačiti da se radi o preminuloj osobi koju je jako volio, no s obzirom na domoljubnu pozadinu i čeznuće za “vječnom Hrvatskom”, lako se da naslutiti da je u ovoj pjesmi umrla “osoba” zapravo Hrvatska.

Zamjena muške i ženske uloge i modifikacija klasične forme “pieta”, sadrže i mistifikaciju i utjelovljenje države, domovine, i to u tijelo žene. “Hrvatska” je Štambuku ono što je Michelangelu Madona, Djevica, ili kao što je bilo kojem pjesniku voljena žena tema njegovih stihova. “Pietas” je prije svega sažaljenje pjesnika, koji u boli grčevito drži umrli ženski lik domovine. On plače nijemo, “brižne bore s čela brišuć”, ali zna “da to ljubljah mrca” (mrtvaca).


 


Pjesnik na sebe preuzima ulogu ožalošćenog sina, koji drži umrlu majku, “kano ona mrtvog Krista”, čime dočarava svoju tugu i nemoć koje će ga neutješno moriti. On zna da je svemu kraj jednom, “kiša mora pasti skoro s crna neba i raznijeti zadnje ruže”, ali ta misao ga ne tješi previše, nego još više “okida” njegove nakupljene osjećaje sažaljenja, “ronio sam suze hladne i kvasio tvoga čela”. No, kao što je i Krist uskrsnuo te je smrt bio samo prijelazni proces k vječnosti, i “hrvatska mati”, umrla na pjesnikovim rukama, uskrsnut će i doseći Štambukov ideal “vječne Hrvatske”.

Bilješka o autoru

Drago Štambuk hrvatski je pjesnik, esejist, liječnik i diplomat. Rođen je 20. rujna 1950. u Selcima na otoku Braču, u sačuvanom krilu obiteljske palače Štambuk. Gimnaziju je završio u Splitu, a u Zagrebu 1974. Medicinski fakultet. Specijalizirao je internu medicinu (gastroenterologiju i hepatologiju).

Od 1983. do 1994. boravi u Londonu gdje između ostalog istražuje bolesti jetre i terapiju AIDS-a. Polovicom osamdesetih angažira se na obrani i promicanju interesa domovine u Velikoj Britaniji, a opunomoćeni predstavnik Republike Hrvatske u Londonu postaje 1991. Godine 1995. postaje prvi veleposlanik Hrvatske u Indiji, a do 1998. obavlja i dužnost veleposlanika na Šri Lanki.

Njegovo književno stvaralaštvo bogato je jednako kao i diplomatska djelatnost. Poznatije knjige pjesama su mu: Meu namin, ANTINOY & MANGAL, Snijeg za Ehnatona, Od onih kakve crta infantkinja, Vapnena trupla, Brač, Croatiam aeternam, Lomna slika, Incompatible Animals.

Uredio je i brojne antologije, a i preveo pjesme Hermana Hessea s njemačkog “Heimweh” (“Domotužje”). Na otoku Braču, u rodnim Selcima, utemeljio je svehrvatsku jezičnu smotru “Croatia rediviva” s pjesničkom večeri “Ča-kaj-što” koja jednako tretira čakavske, kajkavske i štokavske pjesnike. Zalaže se koineizaciju hrvatskog jezika.