Psalmi

Biblija ili Sveto pismo kršćanska je sveta knjiga koju dijelimo na Stari i Novi zavjet. Knjiga Psalama jedna je od pet knjiga Starog zavjeta. Osim Psalama, Stari zavjet sačinjavaju: Petoknjižje, Povijesne knjige, Mudrosne knjige i Proročke knjige. Knjigu Psalama posebnom čini to što je opsegom najveća od svih pet nabrojanih starozavjetnih knjiga. Riječ “psalmi” označava kratke molitve. Porijeklo te riječi nalazimo u grčkom jeziku u kojem psalmoi u prijevodu znači “instrumentalna glazba”, ali i “riječi koje prati glazba”. Prema svemu tome možemo zaključiti da je većina psalama bila pjevna i praćena nekim glazbenim instrumentom, kakvi su najčešće i danas.

Biblijsku Knjigu psalama čini 150 pojedinačnih molitvi, koje se često definiraju i kao himne, jer veličaju Boga. Hebrejski naziv za ovu knjigu je Sefer tehilim ili skraćeno Tehilim, u prijevodu – “knjiga hvalospjeva”. Budući da su napisani u ime Jahvino, spadaju i u religioznu poeziju, pisanu slobodnim stihom.

Teme kojima se psalmi bave raznovrsne su. Neki od njih su molitve za pomoć i milost. Neki su zahvale i iskazivanje radosti ili pak iskazivanje vjere i pouzdanja u Boga. Ali svima je zajedničko da odražavaju želje, nade, strahove i borbe izraelskog naroda,  čijim predstavnicima u psalmima nalazimo njihove autore. Neki znastvenici koji se bave proučavanjem Biblije dijele Psalme u nekoliko većih tematskih cjelina: himne (kao razne hvale Gospodinu), zajedničke tužaljke (sve ono što muči izraelski narod u cjelini, dakle tema koja govori o problemima tog društva u cjelini), kraljevski psalmi (kraljevske krunidbe, vjenčanja ili bitke), pojedinačne tužaljke (jadikovke upućene od jedne osobe) i pojedinačne zahvale.

Više od 73 psalma pripisuju se židovskom kralju Davidu, ali moderni proučavatelji Biblije ne prihvaćaju takvo tumačenje. Naime, svaki od psalama sadrži i određeni naslov, za kojeg nije sigurno govori li on o tome kome je psalam posvećen ili tko ga je zapravo napisao. Primjerice, prvi takav psalam koji nosi određenu titulaciju je treći psalam, prve knjige psalama. U njemu se u nekim hrvatskim prijevodima navodi “Psalam Davidov” ili “Napjev Davidov”, što bi moglo povući na zaključak da je zaista David autor. No, to može značiti i da je netko drugi tvorac pjesme, ali da je pisana iz Davidove perspektive i njemu posvećena. Osim Davida, kao autori se spominju kralj Salomon, Korahovi sinovi, Mojsije i Azaf. Osim ovakvih naslova i titulacija koje bi nam mogle reći ponešto o mogućem autoru, postoje i opisi i naslovi kao što je “zborovođi” ili “uz žičana glazbala”, što je zapravo uputa za zbor i orkestar koji su bili glazbena pratnja samom tekstu psalma.

Stilistički i jezično gledano psalmi uglavnom obiluju usklicima i uzvicima, retoričkim pitanjima, izravnim obraćanjima Jahveu,

Psalmi pružaju niz mudrih savjeta čovjeku, podučavaju o židovskoj povijesti, služe pri liturgijskim slavljima, neki ih moderni i nešto stariji glazbenici uvrštavaju i u svoje skladbe i stihove pjesama, inspiracija su mnogim ljudima bez obzira na religijsko opredjeljenje njihovih čitatelja. Sve to, a i mnogo više svrstava ih u vrijedno književno djelo samo za sebe, koje se nalazi unutar još vrijednijeg djela u cjelini – Biblije.

Knjiga Psalama podijeljena je na pet knjiga. Knjiga 1 sadrži psalme broj 1-41, Knjiga 2 psalme 42-72, Knjiga 3 psalme 73-89, Knjiga 4 psalme 90-106 i Knjiga 5 psalme 107-150.

Prva knjiga (1-41)

Psalmi koji spadaju u ovu knjigu pripisuju se kralju Davidu, osim psalama 1., 2., 10. i 33.

Prvi psalam nosi naslov “Dva puta” i govori o pravednom i poštenom čovjeku koji slijedi Jahvin zakon, te o opakim ljudima, koji su čista suprotnost ovim pravednicima. “Jer Jahve zna put pravednih, a propast će put opakih.” Ovom rečenicom završava prvi psalam i ujedno je i njegova poruka ovdje sadržana – treba slijediti Gospodinov put ako želimo biti sretni.

Drugi psalam značajan je po tome što počinje pitanjem: “Zašto se bune narodi, zašto puci ludosti snuju?” Ovo pitanje uvodi u temu psalma, a to je okretanje svih zemaljskih vladara protiv Jahvea i njegovog Pomazanika. Poanta psalma je da svi zemaljski vladari trebaju sa strahom poštovati Boga i prije svega se njemu klanjati i pokoriti. “Blago svima koji se njemu utječu!” Često ovakve usklične rečenice tvore završnu misao pojedinih psalama te nose glavnu misao tog psalma. Ovaj psalam naglašava kako bi Božje kraljevstvo trebalo biti jače i vrijednije od onog ljudskog, zemaljskog.

Treći psalam prvi je koji se u ovoj knjizi pripisuje kralju Davidu kao autoru. Govori o njegovom bijegu od sina Abšaloma. Misao ovog psalma je da mu ne može nitko ništa jer je Bog na njegovoj strani, koji ga štiti od svih neprijatelja.

Psalam sedam poznat je i kao Davidova tužaljka Bogu. David ga moli da mu oprosti jer je počinio grijeh. “O Jahve, dosudi mi pravo po pravosti mojoj i po nevinosti koja je u meni.”

Osmi psalam prikazuje razliku između velikog Jahve i čovjeka koji je naspram njega tek neznatno biće (“pa što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohodiš?“).

Četrnaesti psalam govori što je čovjek bez Boga. Svi oni što ne kliču ime Njegovo uglavnom su nepravednici i čine bezakonje. Takvi ljudi su bezumni i ako netko želi ove ljude preobratiti da čine dobro, neka im pronađu utočište kod Boga.

Psalam šesnaest nosi naslov “Miktam”: U prijevodu s hebrejskog to bi značilo zlato. Naslov ovog psalma, koji se pripisuje još i psalmima 56-60 tumači se kao ono što čovjek može uvijek nositi sa sobom, kao skup ideja i savjeta koji vrijede kroz cijeli život. U ovom psalmu David se obraća Jahveu s hvalama kako mu je On jedini gospodar i da mu bez Njega nema blaženstva i pravde. Jahve ga neće ostaviti u Podzemlju nego će mu pokazati stazu za život.

Psalam osamnaest prvi je duži psalam, koji je zapravo zahvalnica kralja Davida što ga je Jahve oslobodio iz Šaulovog zarobljeništva. “Od dušmana me mojih izbavljaš i nad protivnike me moje izdižeš, ti mene od čovjeka silnika spasavaš.”

Psalam dvadeset i tri jedan je od najpoznatijih psalama i vjerojatno najviše glazbeno izvođen. Počinje rečenicom “Gospodin je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam.” Ovaj psalam izražava autorovu naklonjenost i privrženost Bogu i čini ga jednim od najljepših psalama današnjice. Ujedno ovaj psalam donosi pouku o tome kako je onaj koji vjeruje u Njega osiguran do kraja života i kako će mu uvijek biti lijepo ako slijedi Gospodina.

Trideseti psalam Davidova je zahvala jer ga je Jahve spasio od smrti. “Okrenuo si moj plač u igranje, skinuo kostrijet s mene i opasao me radošću.”

Postoje i psalmi koji imaju više tema sadržanih u sebi. Takav je trideset prvi psalam koji je u jednom svom dijelu molitva u nevolji, a istovremeno i zahvala za uslišanje te molitve. “Blagoslovljen Jahve jer me obasu čudesnom dobrotom u gradu tvrdom. U tjeskobi svojoj već mišljah: Odbačen sam od pogleda tvoga. Ali ti si čuo glas mog zaziva dok sam tebi vapio.”

Trideset četvrti psalam pohvala je božanskoj pravdi, nakon što je David uspješno izmakao pred Abimelekom jer se pravio ludim.

Psalam trideset i šest jedan je od nekoliko psalama koji izravno naglašavaju suprotnost Boga i čovjeka. U ovom psalmu riječ je o Božjoj dobroti s jedne strane (“Do neba je, Jahve, dobrota tvoja, do oblaka vjernost tvoja.”), i ljudskoj pokvarenosti s druge strane (“Grešan je naum u srcu zlotvora, straha Božjega nema on pred očima.“).

Mnogi od psalama čine se kao da su vješte kopije već nekih prethodnih. No bez obzira na istu ili sličnu tematiku kojom se pojedini bave, svaki nosi svoju vrijednost. Psalam trideset sedmi stoga podsjeća na prvi psalam “Dva puta”. U ovom psalmu, koji je uz osamnaesti jedan od dužih u prvoj knjizi, spominje se različistost sudbine pravednika i bezbožnika. Čestiti i neporočni ljudi dobivaju potomstvo i njihovo će se sjeme raširiti, a grešnici će biti iskorijenjeni.

Četrdeseti psalam govori o radosti koju David prima dok vrši Božju volju te dok se njemu utječe. I ovaj psalam je istovremeno i zahvala i molba. Zahvala na dobroti i milosrđu koje Jahve Davidu pruža i molba da mu Jahve to ne uskrati nikada.

Prva knjiga psalama završava četrdeset prvim psalmom, koji je zaziv i zahvala bolesnika što će ga Jahve dignuti s bolesničke postelje zdrava i što će time bolesnik pokazati dušmanima kako je Jahve velik jer ga je ozdravio.

Druga knjiga (42-72)

Druga knjiga psalama počinje s osam psalama Korahovih sinova. Jedinstvenost na početku ove knjige nalazi se u prva dva psalma, koji zapravo čine jednu pjesmu. Povezuje ih ponavljanje jednog stiha: “Što si mi, dušo, klonula i što jecaš u meni?” Taj stih u ova dva psalma ponavlja se tri puta, a gledajući ih kao cjelovitu pjesmu, počinju poznatom i često citiranom rečenicom: “Kao što košuta žudi za izvor-vodom, tako duša moja čezne, Bože, za tobom.”

Četrdeset peti psalam dio je veće tematske cjeline koja spominje kraljevske obrede kao što su vjenčanja ili krunidbe. U ovom psalmu riječ je o svadbi pravednog kralja na čijoj je strani Jahve i kraljeve kćeri.

Naredna četiri psalma pripisuju se Korahovim sinovima, a pedeseti psalam prvi je za čijeg se autora navodi Asaf (Azaf). U njemu se govori i nužnosti bogoslužja, odnosno prinošenja žrtava zahvalnica Bogu. “Pravo me štuje onaj koji prinosi žrtvu zahvalnu: i onomu koji hodi stazama pravim – njemu ću pokazati spasenje svoje.”

Pedeset prvi psalam ponovno se pripisuje Davidu. Ovdje David Boga moli za milost i oprost nakon što je počinio grijeh s Bet-Šebom. Ovaj psalam poznat je i pod naslovom “Miserere” po prvoj riječi latinske inačice ovog psalma. Ovaj se psalam stoga u liturgiji upotrebljava prilikom kajanja. “Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome, po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje! Operi me svega od moje krivice, od grijeha me mojeg očisti!”


 


Psalmi 56-60 spadaju u skupinu onih koji nose naslov “Miktam” što je već objašnjeno kod šesnaestog psalma. Ovih nekoliko kao i narednih devet psalama pripadaju Davidovim psalmima. Psalmi 61-69 sadržavaju Davidove molitve, ali i niz od nekoliko zahvalnica (65-67). Tako imamo općenitu zahvalnicu u psalmu 65 u kojem David zahvaljuje Jahvi koji uslišuje molitve. Psalam 66 zahvalnica je za oslobođenje, a sljedeći zahvalnica za žetvu.

Šezdeset osmi psalam govori o Jahvinom putu od Egipta do svetog brda Sion u Jeruzalemu, gdje je bio i jeruzalemski hram. Naime ovo je metafora za prijenos Kovčega saveza što ga je obavio kralj Salamon u ime izlaska Židova iz egipatskog ropstva. Za Židove je Bog bio ondje gdje je i kovčeg.

U naredna tri psalma autori pišu tužaljku patnika kojemu su problemi došli do grla, zatim pišu vapaj za pomoć, a sedamdeset prvi psalam je molitva starca. Potonji psalam zanimljiv je jer je napisan iz perspektive starca koji se obraća Bogu s molitvom da ga zaštiti i u starosti, jer Mu je uvijek bio vjeran. Također moli Jahvu da mu poda snage da i budućim naraštajima naviješta Njegovu silu i pravednost.

Druga knjiga psalama završava Salamonovim psalmom. To je psalam koji je zapravo pisan iz Davidove perspektive, koji moli Boga da blagoslovi njega samog i njegovog sina da podari pravednošću i dobrom vladavinom.

Treća knjiga (73-89)

Mnogi od psalama govore indirektno ili veoma direktno o povijesti židovskog naroda. Prvi psalam ove knjige pripisan je Asafu, ali je mnogo zanimljiviji drugi psalam, odnosno psalam 74. On nagoviješta vrijeme u kojem je napisan. Naime ovo je tužaljka o razorenju božjeg Hrama u Jeruzalemu, što se dogodilo oko 607.g. pr. Kr. Sličan ovom psalmu je i 79 koji se kao i 74 pripisuje Asafu. Svi psalmi do 84. psalma pripisani su Asafu, nakon čega slijede četiri psalma Korahovih sinova, te jedan Davidov.

Psalam 78 jedan je od gotovo najdužih psalama općenito, a govori o izraelskoj povijesti od Mojsija do Davida.

Nizu Asafovih tužaljki za razoreni Jeruzalem priključuje se molitva za obnovu Jeruzalema u psalmu osamdeset. Tu se Jahvu naziva Pastirom Izraelovim i moli ga se da obnovi uništeni Jeruzalem i spasi svoj narod.

Psalmi 82 i 83 govore o nepravednim sudcima i neprijateljima Izraelovim. Oni su specifični jer njihov autor poziva Boga da uzme pravdu u svoje ruke i sudi nepravednicima. “Ustani, Bože, i sudi zemlju, jer si s pravom gospodar svih naroda.” Tu se Jahvu predstavlja kao strašnog suca kojeg bi se neprijatelji trebali bojati, ali samo zato da bi znali tko je Svevišnji nad svom zemljom.

Posljednji psalam treće knjige hvalospjev je i molitva Bogu Ezrahijca Etana. Psalam govori o jačini savezu Boga i Davida, kojemu je Jahve obećao potomstvo do kraja vijeka.

Četvrta knjiga (90-106)

Četvrta i treća knjiga psalama svaka sadrže po 17 psalama. Četvrta knjiga počinje Mojsijevom molitvom koja govori o prolaznosti i kratkoći čovjekova života. I ovdje nalazimo oštru suprotnost Bog-čovjek. Bog je onaj koji živi vječno, a čovjek je prolazan. “Jer je tisuću godina u očima tvojim k’o jučerašnji dan koji je minuo i kao straža noćna.”

Devedest drugi psalam navodi se kao onaj koji se izvodi na dan subotnji, sveti dan za Židove. To je tipična hvala Javhi koju je spjevao pravednik.

Serija psalama od 93 do psalma 100 mogu se promatrati i kao jedna manja cjelina. Govore o Bogu kao Kralju i Sudcu. U psalmu 93 Jahve se spominje kao Kralj Svemira, sljedeći psalam spominje ga kao Boga pravde. Zatim slijedi poziv na Božju hvalu u psalmu 95. Naredni psalmi tiču se Jahvea kao Kralja i Sudca, svetog i pravednog kralja i na kraju su uokvireni ponovnim pozivom na Božju hvalu, koja je zapravo zahvalnica i počinje rečenicom “Kliči Jahvi, zemljo sva!”

Psalam 103 naziva se po početnim riječima “Blagoslivljaj Jahvu” što se kao izraz pojavljuje i u narednom psalmu s pohvalom kao temom. Ovaj psalam čak je adaptiran i za jedan mjuzikl, što dovoljno govori o književnoj vrijednosti i popularnosti psalama općenito.

Psalam 104 zanimljiv je jer se radi o pohvali Bogu Stvoritelju, na kraju kojeg se nalazi prvi put spomenuta riječ “Aleluja” kao usklik hvale Gospodinu. Tek nakon ovog psalma ta riječ se javlja i u drugim psalmima.

Psalmi 105-107 svi započinju istom mišlju “Hvalite Jahvu“, što ove psalme i svrstava u himne. Tema ovih psalama je izbavljanje izraelskog naroda iz nevolja i zahvala Gospodinu što nije prekršio savez sklopljen s Abrahamom, davši mu brojno potomstvo.

Četvrta knjiga završava psalmom 106 iako je s prethodna dva psalma povezan istom početnom rečenicom.

Peta knjiga (107-150)

Sto sedmi psalam početak je posljednje knjige psalama, a pohvala je Bogu jer spasava čovjeka iz svake nevolje. Ovaj psalam iznosi događaje koje je izraelski narod prošao na putu do Obećane zemlje, njihove muke na putu kroz pustinju i dolazak u dom Gospodnji. Ovaj psalam sadrži i refren, “Neka hvale Jahvu za dobrotu njegovu, za čudesa njegova sinovima ljudskim!” Rečenica je to koja se u istom psalmu javlja četiri puta, što čitatelju dočarava melodioznu narav psalama.

Iz ove knjige psalama važno je izdvojiti psalme 113-118 koji se među Židovima nazivaju Halel i izvode se na blagdane Pashe, Pedesetnice, Blagdan sjenica i Blagdan posvećenja. Najkraći od svih 150 psalama i ujedno jedan od najpoznatijih među njima je psalam 117. On glasi: “Hvalite Jahvu, svi puci, slavite ga, svi narodi! Silna je prema nama ljubav njegova, i vjernost Jahvina ostaje dovijeka!”

Peta knjiga Psalama sadrži i najduži psalam, 119. On se sastoji od 176 stihova (redaka), koji pohvaljuju Božji zakon i dižu ga iznad ljudskog. Lajt motivi ovog psalma su: zapovijed, naredba, Zakon, što sve upućuje na nužnost poštivanja Božjeg Zakona. Pisan je iz perspektive čovjeka koji moli Boga da mu pomogne nastaviti slijediti Njegov put i izvršavati Njegove naredbe, te da mu Božji sud bude u pomoći. Psalam završava rečenicom: “K’o ovca izgubljena ja zalutah: o, potraži slugu svojega jer zapovijedi tvoje ja ne zaboravih.” Njeno značenje nosi poruku da i onaj tko je skrenuo s Jahvinog puta, biva milostivo priman nazad u Božje okrilje dok god se pokorava Zakonu.

Psalmi 120-134 nose podnaslov “Hodočasnička pjesma”. To je niz kraćih, melodioznih i lako pamtljivih psalama za koje se vjeruje da su služili hodočasnicima koji su išli u Jeruzalem, a koje su pjevali ili recitirali dok su se penjali prema Jahvinom hramu. Ovakvom tumačenju ide u prilog psalam 122 koji počinje rečenicom: Obradovah se kad mi rekoše: “Hajdemo u Dom Jahvin!” Isto tako imamo i blagoslov vjerniku u psalmu 128 koji sadrži rečenicu: “Blagoslovio te Jahve sa Siona, uživao sreću Jeruzalema sve dane života svog!”

Psalam 135 sadrži suprotnost između Boga, Jahve i poganskih bogova i idola. Svi ti poganski bogovi djelo su ljudskih izmišljanja i ruku, ali oni ne čuju i ne vide, iako imaju oči i uši. Jahve je pravi Bog i njega jedinoga treba poštivati i blagoslivljati.

Psalam 136 specifičan je po ponavljanju drugog dijela stiha kroz cijeli psalam, “vječna je ljubav njegova“. U svakom stihu prije tog dijela stoji svojevrsno objašnjenje i onda ove riječi kao zaključak. I ovakva forma psalma upućuje na njegovu melodioznost i namjeru njegovog autora da ga napiše što pjevnijim i prilagođenim puku.

Psalam 137 populariziran je nakon jedne od reggae pjesama današnjice, a počinje riječima “Na obali rijeka babilonskih sjeđasmo i plakasmo spominjući se Siona!” Pisan je iz perspektive pojedinca pripadnika izraelskog naroda koji se tada našao u babilonskom sužanjstvu, a koji čezne za Sionom. Ovaj psalam svjedoči da prognanici nisu zaboravili pjesme Jahvine iako su bili u tuđinskoj zemlji.

Psalmi 138-145 pripisuju se Davidu i karakteristične su pohvale, molitve, himne i hvalospjevi Jahvi.

Završni psalmi, 146-150 dolaze kao završne hvale koje zaokružuju cijelu knjigu psalama. Nose podnaslove “Aleluja” čime se navještava njihova hvalospjevna priroda, ali i glavna svrha psalama u cjelini – treba hvaliti Boga i služiti Mu.