Problemi održivog razvoja općine Brinje

Opomenuti ekološkim katastrofama i degradiranim gradskim površinama koje su nastale stihijski i nekontrolirano, znanstvenici zadnjih desetljeća rabe termin „održivi razvoj“, ističući pritom primjere dosad očuvanih područja, a to su često upravo ona ruralna. Održivi razvoj ruralnih područja potrebno je planirati što znači temeljiti ga na kompleksu prirodnogeografskih i društvenogeografskih značajki prostora.

Održivi razvoj dobio je šire društveno značenje u izvješću Naša zajednička budućnost, koje je objavila UN-ova Svjetska komisija za okoliš i razvoj 1987. godine, poznatom još kao Bruntland Report (Springer i Springer, 2008). Izvješće definira održivi razvoj kao onaj razvoj koji zadovoljava potrebe sadašnjeg naraštaja, s time da ne bude ugrožena mogućnost zadovoljavanja potreba budućih naraštaja (Černe, 1993).

Tri su osnovne komponente održivog razvoja: društvena održivost (potvrđuje se osiguravanjem učinkovite obrane identiteta i ukorijenjenosti), gospodarska održivost (sposobnost nekog sustava da se svojim načinom funkcioniranja obnavlja i razvija i tako ostvaruje dobit) i održivost okoliša (iskazuje se putem sposobnosti nekog društva da se dugoročno samoobnavlja u temeljnim ekološkim karakteristikama na kojima počiva) (Lay, 2007).

Općina Brinje zauzima sjeverno područje Ličko-senjske županije (sl. 1.). Površina općine je 358,20 km2, a promatrani prostor ima 4 108 stanovnika prema popisu stanovništva iz 2001. godine. Općina Brinje sastoji se od 12 naselja: Brinje, Glibodol, Jezerane, Križ Kamenica, Križpolje, Letinac, Lipice, Prokike, Rapain Klanac, Stajnica, Vodoteč i Žuta Lokva. Područje općine nalazi se na važnom prometnogeografskom položaju između prostora sjeverozapadne Hrvatske i Primorja, odnosno Dalmacije. Rubni smještaj općine Brinje unutar cjelokupnog ličkog prostora rezultira gravitacijom ovog područja prema razvijenim regijama i velikim urbanim središtima smještenima zapadno i sjeverno (Rijeka, Karlovac, Zagreb) s kojima je povezuju relativno dobre prometne veze. Slabija gravitacija stanovništva u pravcu regionalnog središta – grada Gospića – rezultat je nedovoljne razvijenosti funkcija toga središta, bez obzira na to što grad Gospić već duže vrijeme obavlja funkciju regionalnog središta Like.

Kao i sama problemska regija Lika, i općina Brinje okarakterizirana je prevlašću starog stanovništva u dobnoj strukturi, već dugo prisutnom emigracijom, sporim gospodarskim razvojem, malim seoskim gospodarstvima s otežanim pristupom tržištu, pogođenošću Domovinskim ratom i nezaposlenošću.

Karta općine BrinjeSl. 1. Općina Brinje smještena je između planinskih masiva Velebita i Male Kapele (Veliki atlas Hrvatske, 2002)

Prostor općine predstavlja gorsko-planinsko područje sa većim brojem polja – gorskih visoravni smještenih između planinskih masiva Velebita i Male Kapele (sl. 2.). Nadmorska visina pojedinih naselja u Brinjskom kraju varira pa za samo Brinje ona iznosi 481 m, što je i najniža vrijednost, dok se Letinac nalazi na visini od 630 m. Takve prirodno-geografske karakteristike rezultirale su činjenicom da preko prostora općine Brinje prolaze značajni prometni koridori (prema Zagrebu, Otočcu i Senju – Rijeci) (Krpan, 1995.). Klima je izrazito kontinentalna te je zbog temperaturnih inverzija ovo jedan od najhladnijih krajeva u Hrvatskoj, gdje su ljeta kratka i sušna, a zime duge i snježne.

Vegetacijske karakteristike uvjetovane su reljefom i klimatskim faktorima. U tom smislu se vegetacijski izuzetno bogato područje općine može podijeliti na brdska i planinska područja pokrivena uglavnom visokom šumskom vegetacijom, te područja polja u kršu i riječnih dolina definiranih uglavnom kao poljoprivredni prostor.

Brinjsko polje u kršuSl. 2. Brinjsko polje u kršu (snimljeno 16.8.2009.)

U Brinjskom kraju tla su pretežno smeđa, a geološka podloga je karbonatna, prevladava vapnenac. Opće je obilježje tla u Brinjskom kraju da ono sadrži nedovoljno vapna, da je propusno pa ne zadržava zimsku vlagu ni podzemne vode, te su stoga suše česte već i nakon što nema kiše 14 dana (Krpan, 1995).

Vode pripadaju jadranskom i crnomorskom slivu čija vododjelnica teče od sjeverozapada ka jugoistoku, nepravilno slijedeći kapelskosredogorski niz. Osnovu hidrografske mreže čine porječja nekadašnjih ponornica Like i Gacke, koje su prirodno završavale u ponorskim zonama, a izgradnjom hidroenergetskog sustava HE Senj i Sklope glavnina voda se prevodi i skreće na postrojenja hidroelektrane Senj.

Demografski razvoj općine Brinje, gledajući razdoblje od popisa 1900. godine do danas, nije bio ravnomjeran. Jasno se izdvajaju dva karakteristična razdoblja: prvo do 1910. godine (razdoblje porasta), a drugo od 1910. godine (razdoblje kontinuiranog pada) pa sve do danas. Godine 1910. zabilježen je apsolutno najveći broj stanovnika na području koje danas zauzima općina Brinje (18.253 stanovnika). Poslije toga, sve do danas, broj stanovnika se stalno smanjuje, iako različitim intenzitetom. Najveći apsolutni pad broja stanovnika zabilježen je u razdoblju 1931.-1948. godina (pad od 2.981 stanovnika), uzrokovan između ostalog i II. svjetskim ratom, iako je najveći prosječni pad broja stanovnika bilježen u razdoblju 1991.-2001. godine, u kojem je broj stanovnika općine Brinje smanjen za čak 32%.

Dobni sastav stanovništva općine Brinje rezultat je dugotrajnog selektivnog iseljavanja mladog stanovništva i ratnih gubitaka. Staro stanovništvo karakterizira niža proizvodnost rada i manjak poduzetničkog duha, tradicionalizam i otpor prema inovacijama. Zbog toga ono nikako ne može biti nositelj razvojnih procesa.

S modernizacijom društva povećavaju se zahtjevi za višom razinom obrazovanja stanovništva. Iako su za općinu Brinje trendovi većinom pozitivni u zadnjem popisnom razdoblju, oni su veoma blagi. Zabrinjavajući je pad udjela visokobrazovanih izuzev središnjeg brinjskog prostora: oni bi trebali biti akcelerator gospodarskih promjena.

Niska prirodna nosivost krških područja Hrvatske, a tako i općine Brinje, došla je do izražaja u razdoblju prevlasti tradicionalnog gospodarstva, temeljenog na ekstenzivnom stočarstvu i polikulturnom poljodjelstvu, u uvjetima brzog porasta broja stanovnika tijekom druge polovice 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća. Rastući nesklad između prekobrojnog stanovništva i ograničenih potencijala krške prirodne osnove odrazio se u sve većoj agrarnoj prenaseljenosti i gospodarskoj pasivnosti krških područja. Takva, krizna obilježja društveno-gospodarskog razvoja potakla su iseljavanje stanovništva, koje se nastavilo do najnovijeg vremena (Pejnović, 2005).

Unatoč određenoj dosadašnjoj prometnoj izolaciji, u odnosu na glavne prometne pravce, koji su se kretali u koridorima Zagreb – Rijeka i Zagreb – Karlovac – Gračac – Zadar (Zagreb – Karlovac – Slunj – Bihać – Split) ovo je područje prometno izuzetno interesantno, radi prometnog povezivanja kontinentalnog i obalnog prostora Hrvatske (sl. 3.). To znači da će prometnogeografske komponente položaja općine unutar cjelokupne Republike Hrvatske imati pozitivan odraz i na budući prostorni razvoj općine Brinje.

Autocesta A1 Zagreb-Split
Sl. 3. Autocesta A1 Zagreb-Split na području općine Brinje (snimljeno 16.8.2009.)

Izgradnja autoceste kroz Zapadnu Liku pokrenula je dalekosežne razvojne promjene u ovom slabije razvijenom i depopulacijom zahvaćenom dijelu Hrvatske, ali i ostavila odgovarajuće negativne posljedice u krškom okolišu. Takve geoekološke posljedice neposredno su uočljive u „ekološkim ranama“ kao rezultat eksploatacije mineralnih sirovina, krčenju šumske vegetacije i ugrožavanju krškog vodonosnika onečišćenim vodama.

Visoko rizičan krški okoliš Zapadne Like nalaže potrebu provođenja strogih mjera praćenja i kontrole svih pojava, kako od strane struke, tako i „osluškivanjem“ lokalnog stanovništva. Povezano s tim, nužno je provoditi stalne mjere zaštite izvorišta pitke vode, tla i šuma, životnih zajednica, te krajobraza i kulturnih dobara. Sustavno provođenje tih i drugih mjera preduvjet je zaštite okoliša, ali i prirodne i kulturne baštine, kao zaloga revitalizacije i budućega, za očekivati je, dinamičnijeg razvoja ovog višestruko važnog dijela Hrvatske.

Ograničavajući čimbenik razvojnih procesa je, međutim, konstantna depopulacija naselja, pri čemu selektivnim migracijama u općini Brinje ostaje stanovništvo uglavnom nepovoljne dobne i obrazovne strukture.



Unatoč očuvanosti okoliša i svim perspektivnim zamislima revitaliziranja općine Brinje koje proizlaze iz ekoloških aktivnosti, put ostvarenja održivosti dug je i nesiguran. Iako postoji interes institucija, pogotovo onih koje nisu smještene unutar općine Brinje, još uvijek je nedovoljno snažna lokalna socijalna energija.

Općina Brinje je područje bez urbano-industrijskih aglomeracija, što pored negativnih implikacija za društveno-gospodarski razvoj, ima i izrazito pozitivnu ekološku dimenziju – nema onečišćivača. Takav ekološki visoko očuvan prostor, koji uz to obiluje i vrijednim prirodnim znamenostima, predstavlja izniman gospodarski resurs, posebno za razvitak specifičnih oblika poljodjelstva i turizma u skladu s konceptom održivog razvoja.

Pravilno iskorištavanje prirodnih resursa i prometnogeografskog položaja mora biti potaknuto vanjskim čimbenicima. Iako napori u tom smislu već postoje, pitanje je zašto njihovo djelovanje ne polučuje veći uspjeh? Lokalno stanovništvo razvilo je svijest o stanovitoj bespomoćnosti koja proizlazi iz dugoročnog statusa periferije. Doseljavanje obrazovanog, mladog stanovništva potaklo bi i lokalno stanovništvo na veću uključenost u razvoj vlastite sredine. Pritom se nameću dva problema: prvenstveno, kojim mjerama pronatalitetne i imigracijske politike dovoljno snažno utjecati na takav kadar da odabere rijetko naseljen prostor s nedostatnim brojem funkcija kao mjesto stanovanja i rada, te kako izbjeći situaciju da se imigracijom ne potisne osnovni identitet prostora. U prvom slučaju, nužna je snažna potpora države. U drugom, nužno je postojanje snažne lokalne uprave.

U nastojanju snažne demografske i gospodarske obnove prostora, treba paziti na očuvanje zasad jedine održive komponente razvoja, a to je okolišna.

Iz svega predočenog je jasno da razvoj općine Brinje treba temeljiti na razvoju koji je pažljivo planiran, multisektorski orijentiran, na svim razinama institucija podržan. Promjene se neće dogoditi u kratkom vremenskom periodu. No, bitno je da se odvijaju u skladu i s ciljem održivosti društvene, gospodarske i okolišne komponente.

Predpristupni fondovi EU kao poticaj ruralnom razvoju

Geografska obilježja općine Kamanje



Regionalni dispariteti Hrvatske kao posljedica burnog historijsko-geografskog razvoja, nodalno-funkcionalne organizacije i prostorno neujednačene ekonomske strukture, najviše se očituju u ruralnim i pograničnim područjima. Općina Kamanje, smještena u zapadnom dijelu Karlovačke županije, uz rijeku Kupu i državnu granicu s Republikom Slovenijom primjer je pograničnog i ruralnog prostora. Negativni demografski procesi (tip E4 ukupnog kretanja – izumiranje) koji su rezultanta nepovoljnog prirodnog, ali i mehaničkog kretanja stanovništva, zatim nedovoljna razvijenost mreže naselja, funkcija i gospodarstva te oskudni resursi i periferni položaj u odnosu na glavne pravce razvoja, zahtijevaju posebne mjere i primjerene planske koncepcije. S obzirom na svoj pogranični položaj Općina ima stratešku važnost kao područje ostvarivanja intenzivne prometne i gospodarske aktivnosti. Njezina kvalitetna razvojna pozicija može se valorizirati kroz razvoj pogranične ekonomije te uključivanje u razne međunarodne projekte.

Sl.1. Geografski položaj Općine Kamanje
Izvor: Hrvatska mreža za ruralni razvoj (www.hmrr.hr)

Gospodarstvo općine Kamanje se bazira pretežito na malom i srednjem poduzetništvu te je usmjereno prema manjim pogonima uglavnom „čistih“ djelatnosti. Česta su mješovita domaćinstva u kojima je jedan član zaposlen u industrijskim ili uslužnim djelatnostima, a poljoprivredom se bavi kao dopunskom djelatnošću. Glavninu poljoprivrednih resursa posjeduju obiteljska gospodarstva usmjerena na ratarsku proizvodnju, dok na zemljištu u državnom vlasništvu nema organizirane proizvodnje. Za napredak u gospodarstvu Općine nedostaje jedan vid suradnje, suradnja gospodarstvenika, koja najviše pridonosi napretku te ju je potrebno što prije razviti kako bi ovo područje postalo prosperitetno. Riječ je o prostoru ograničenog ili uvjetovanog investicijskog interesa (Ocjena gospodarskog stanja, Prostorni plan općine Kamanje, 2008). Na svjetsko tržište plasirano je mnoštvo jeftinijih poljoprivrednih proizvoda, niša je zatvorena, pa je nužno pronaći novi održivi koncept razvoja izvan poljoprivredne aktivnosti. U planiranju razvoja također se moraju uzeti u obzir dostupnost i racionalnost mreža infrastrukture i društvenih djelatnosti.

Što sve daje Europska unija?

Hrvatska je zemlja koja teži gospodarskom prosperitetu i političkoj stabilnosti, ali na tom putu nailazi na niz problema. Europska unija kroz razne fondove i programe dodjeljuje određena financijska sredstva zemljama kandidatkinjama za provedbu potrebnih pravnih, gospodarskih i institucionalnih reformi. Odobrena financijska sredstva namijenjena su konkretnim projektima čija je svrha daljnji razvoj određenog područja.
Fondovi Europske unije namijenjeni su smanjivanju regionalnih različitosti između zemalja članica i zemalja kandidatkinja, zatim jačanju državnih institucija s ciljem bržeg integriranja u sustav Europske unije, i pripremi za korištenje strukturnih i kohezijskih fondova nakon pristupanja Uniji. Važna karakteristika pretpristupnih fondova je potreba apliciranja kvalitetnih i održivih projekata. Kako bi kandidati aplicirali i dobili sredstva iz predpristupnih fondova, potrebno je uspostaviti cijeli niz institucija i tijela po uputama iz Bruxellesa. Nakon što se usvoje određeni zahtjevi Europska komisija ocijenjuje spremnost za prihvat sredstava iz fondova (Skoko, 2009).

Hrvatska je u razdoblju od 2000. godine do sadašnjeg trenutka koristila sredstva za različite namjene iz pet europskih fondova.  Prvi korišteni fond bio je CARDS čiji je cilj bio pomoć u obnovi, razvoju i stabilizaciji nakon ratnih razaranja, zatim Phare program koji za cilj ima pomoći državama korisnicama  provesti reforme nužne za pristupanje Uniji;  ISPA je namijenjena za infrastrukturna ulaganja na području prometa i zaštite okoliša, a SAPARD je program namijenjen ruralnom razvoju, napretku u poljoprivrednoj proizvodnji i pripremanju za korištenje sredstava iz fondova Zajedničke poljoprivredne politike.

Instrument predpristupne pomoći (IPA) jedinstven je fond koji zamjenjuje i objedinjuje Phare, ISPA i SAPARD fondove. Sastoji se od pet komponenti koje obuhvaćaju: pomoć u tranziciji i izgradnji institucija, prekograničnu suradnju, ruralni i regionalni razvoj te razvoj ljudskih potencijala. Financijska vrijednost IPA programa u šestogodišnjem razdoblju od 2007. do 2013. godine iznosi 11.468 milijardi eura i uspostavljena je Uredbom Vijeća br. 1085/2006. Do 30. lipnja 2008. godine Europska komisija Hrvatskoj je doznačila 94 893 milijuna eura bespovratnih sredstava (Središnja agencija za financiranje i ugovaranje, http://www.safu.hr).

Zbog svog neobičnog teritorijalnog oblika Hrvatska u čak osamnaest županija graniči sa susjednim državama. Većina tih županija smatrana je pretežito ruralnim krajevima, obilježenim depopulacijom i gospodarskom stagnacijom. Revitalizacija najugroženijih krajeva, pogranično-ruralnih, moguća je, barem djelomično, upravo korištenjem sredstava iz pretpristupnih fondova Europske unije.

Ovim člankom obuhvaćen je samo jedan aspekt IPA-e, prekogranična suradnja na primjeru općine Kamanje. Činjenica je da bez  kvalitetne poljoprivredne politike nema napretka ruralnog prostora, ali isto tako napredak nije moguć niti bez dobre prekogranične suradnje, pogotovo zbog toga što političke granice nisu istovjetne fizionomskim granicama regija. Hrvatska sudjeluje u osam projekata prekogranične suradnje, sa svakom susjednom državom te u dva transnacionalna projekta: program South Eastern European Space i  Mediteran program. Ciljevi svake prekogranične suradnje prvenstveno su poboljšati kvalitetu života u pograničnom području, omogućiti održiv gospodarski razvoj kroz mrežu zajedničkih prekograničnih djelatnosti i kroz jačanje kapaciteta za inovacije, povećati socijalnu koheziju te očuvati prirodne i kulturne posebnosti.

Preko trnja do zvijezda

Izražena depopulacija područja, slabo razvijena infrastruktura te nedovoljni financijski i ljudski kapaciteti za rad jedinica lokalnih samouprava izazovi su koji su potaknuli Općinu da pristupi izradi različitih projekata. No, uz brojne nedostatke, tu je i razvijeno malo i srednje poduzetništvo i visoka stopa zaposlenosti u jednom dijelu projektnog područja, dobar prometni položaj, resursi za razvoj ekološko-selektivnog oblika turizma te poduzetnički duh stanovništva. Oni su primjer prednosti zahvaljujući kojima je općina Kamanje postala općina s najviše projekata u Republici Hrvatskoj. Uprava Općine uspjela je pribaviti više od 400 tisuća eura od Europske unije za projekte prekogranične suradnje tako da je proračun porastao s 600 000 kuna na 4 700 000 kuna. Razlozi zbog koji je Europska unija prihvatila projekte Općine su jednostavni: projekti su bili životni i održivi, bili su ciljano usmjereni i na prostor i na problem. Ukupan cilj je bio iskoristiti potencijale ovog područja za razvoj ruralnog turizma.

Korištenje sredstava iz pretpristupnih fondova u Općini započinje 2005. godine u okviru prekogranične suradnje INTERREG IIIA – program za susjedstvo Slovenija-Mađarska–Hrvatska. Prvi projekt u kojem je Općina sudjelovala bio je projekt “Cleaning the banks”. Ideja za projekt proizašla je iz planinarskog društva Vrlovka, no zbog loših financijskih i operativnih mogućnosti, nedostatka partnera i donatora zaživjela je tek u okviru prekogranične suradnje. Temeljni cilj bio je poboljšati stanje okoliša uz rijeku Kupu te, omogućivši suradnju javnih institucija i poduzeća, povećati razinu ekološke svijesti. Osim promocije kupčinskog kraja u turističke svrhe, ovim projektom omogućena je sanacija divljih deponija uz obale rijeke i potaknuto selektivno sakupljanje otpada u projektnom području. Jedinice lokalne samouprave koje su sudjelovale u provedbi projekta opremljene su komunalnom opremom poput kontejnera, a stanovništvo je senzibilizirano s pitanjem ekološke održivosti. Potaknuti uspjehom prvog projekta načelnik i zaposlenici općine započeti posao nastavljaju u okviru novog projekta.

‘Vallis Colapis’ projekt je koji obuhvaća područje jedinica lokalne samouprave u Karlovačkoj županiji koje su smještene uz rijeku Kupu (Grad Ozalj, općine Kamanje, Žakanje, Ribnik i Netretić) te u budućnosti prostor Bele Krajine u susjednoj Sloveniji (općine Črnomelj, Metlika i Semič). Prve aktivnosti ovog projekta bile su okrupnjavanje turističkih zajednica, osnivanje razvojne agencije za ‘Vallis Colapis’ te osnivanje lokalne akcijske skupine sa savjetodavnom ulogom. Kroz takvo organiziranje LAG-a osigurava se sudjelovanje građana i zainteresiranih sudionika u zajednici u donošenju i provođenju lokalne razvojne strategije na prostoru Vallis Colapis (Regionalni skup za područje Gorskog Kotara, 2007, http://www.mreza-lokalni-razvoj.net). Cilj projekta je poticanje ekonomsko-socijalne kohezije i razvoja ljudskih resursa kroz zajednički turistički i kulturni prostor u pograničnom području. Do ostvarenja cilja dolazi se razvojem i poboljšanjem turističke infrastrukture koja će povezivati ponuđače turističkih usluga. Financirano je uređenje, označavanje i opremanje 18 planinarskih staza, 225 km biciklističkih i 29 km vinskih cesta. Izrađen je turistički vodič i web stranica projektnog područja. Zbog sve većih zahtjeva turista za rekreacijskim područjima započelo se s uređenjem toka rijeke Kupe financiranog projektom ‘Curs Colapis’. Izgradnjom infrastrukture omogućava se korištenje prirodnih potencijala, ali se u isto vrijeme ovi potencijali i štite od negativnog utjecaja ljudi.

Program ‘Sewer System by Kupa’ nastao je zbog potrebe općina Kamanje i Žakanje da riješe problem otpadnih voda na svom području. Time bi se zadovoljio i cilj unaprijeđenja stanja okoliša u pograničnom području i potaklo održivo korištenje prirodnih resursa. Izrađena je projektna dokumentacija za kanalizacijske sustave sa uređajima za pročišćavanje otpadnih voda na prostoru općina Kamanje i Žakanje za ukupno 5 naselja (Kamanje, Orljakovo, Žakanje, Bubnjarački Brod i Jurovski Brod).

Zaključak

Iz iskustva zemalja koje su prošle kroz “novačenje” u Europsku uniju i koristile pretpristupnu pomoć vidimo da je najvažnija dobro strukturirana politika regionalnog razvoja, jasno određena strategija i ciljevi. Nije svejedno koji će projekti biti financirani. Sredstva pretpristupne pomoći ograničena su i nisu toliko izdašna da bi riješila sve probleme s kojima smo suočeni. Čini se da je bolje financirati manji broj dobro usmjerenih projekata većim količinama novaca nego raspršiti sredstva na manje značajne projekte koji neće moći pridonijeti restrukturiranju i transformiranju prostora.
Općina Kamanje nastala je tek prije četiri godine, a već slovi kao najbogatija općina Karlovačke županije. U javnoj upravi zaposleno je dodatnih troje ljudi, nastala je i Turistička zajednica za prostor Grada Ozlja, općinu Kamanje, Žakanje i Ribnik. Spilja Vrlovka uređena je za posjetitelje, sanirana su divlja odlagališta otpada te je uređen tok Kupe.

Pogranični položaj Općine trebalo bi još više usmjeravati prema uspostavljanju međudržavne suradnje između stanovnika, tvrtki, gradova i općina susjednih graničnih područja, industrijskoj kooperaciji, međusobnom zapošljavanju u radu slobodnih carinskih, industrijskih i trgovačkih zona. Time bi se stekla znanja i ostvarila suradnja sa susjednim općinama u  Sloveniji, koja se kroz naredno razdoblje može produbiti i doprinijeti osmišljanju novih projekata, usmjerenih na proizvodnju i tehnologiju te otvaranje više radnih mjesta.

Milos Obrenovic (1858-1860) , period druge vladavine

Miloš Teodorovic, od 1910. godine prozvan Obrenovic, vojvoda Karadjordjev (1811-1813), knez (1815-1839), ponovo knez (1858-1860)

Miloševo prezime je bilo Teodorovic. Prezime Obrenovic preuzeo je 1810. godine, posle smrti svog brata od ujaka Milana. Pretpostavlja se da je to uradio jer je Milan, kao istaknuti vojvoda, imao veliki ugled u narodu. Uz njega je Miloš prošao kroz gotovo sve ve}e bitke u Prvom srpskom ustanku. Zbog pokazane hrabrosti, Kara|or|e mu je poverio Uzicku nahiju na upravu i odbranu.Posle propasti ustanka Miloš je bio jedini od istaknutijih vojvoda koji je ostao u Srbiji. Dobio je amnestiju od Turaka i postao oborknez Rudnicke, a zatim Pozeške i Kragujevacke nahije.

Godine 1815, 23. aprila Miloš je stao na celo Drugog srpskog ustanka. Ucestvovao je u najva`nijim bitkama i licno vodio pregovore sa Turcima. Tako je 25. oktobra 1815. godine sklopio usmeni dogovor sa Ali-pašom o mešovitoj srpsko-turskoj upravi u Beogradskom pašaluku. Dogovor je regulisan posebnim fermanom, kojim je Srbija i zvanicno dobila nekoliko znacajnih povlastica.Miloš nije birao nacina da ucvrsti svoj polo`aj i da izbori što ve}u autonomiju za Srbiju. Turke je potkupljivao, a potencijalne konkurente za vlast je uklanjao.Kada je jula meseca 1817. godine u Srbiju tajno došao Kara|or|e radi dogovora o organizovanju zajednickog ustanka Grka, Srba i Bugara, Miloš je iz "drzavnih razloga" naredio da se Kara|or|e ubije.Upornom diplomatijom i uz mnogo politickog takta, Miloš je 1830. zadobio poseban sultanov akt o delimi~noj unutrašnjoj samoupravi i slobodnoj školi, takozvani Hatišerif. Posebnim beratom Milošu je bilo priznato nasledno kne`evsko dostojanstvo.

Iako je sam bio nepismen, knez je dobro ose}ao potrebe novog vremena. Zahvaljuju}i njemu, srpski mladici su poceli da se školuju u Rusiji, Ugarskoj, Austriji i Nemackoj, dok su, po kne`evom pozivu, u Srbiju stali da dolaze lekari, profesori, inzenjeri. Privreda cele zemlje se unapredjuje, tako što se novi stanovnici šalju u opustele oblasti i za to dobijaju znacajne poreske olakšice.Me|utim, Milošev despotski nacin vladanja ucinio je da se starešinski sloj ujedini i postane ozbiljna pretnja njegovoj samovlasti. Njegovi politicki protivnici uspeli su da 1835. godine nametnu prvi Ustav srpske moderne drzave, poznatiji kao "Sretenjski ustav". Taj ustav je brzo suspendovan jer nije odgovarao velikim silama Rusiji, Austriji i Turskoj. Namesto njega, godine 1838. je donet jedan hatišerif, nazvan "Turski ustav". Ovim ustavom kne`eva vlast je ograni~ena Sovjetom, sastavljenim od izvesnog broja savetnika, koje knez nije mogao da otpusti.Ne mire}i se sa takvom podelom vlasti, Miloš je 1. juna 1839. godine bio prinu|en da abdicira i napusti zemlju. Nasledio ga je teško oboleli stariji sin Milan, koji je umro posle mesec dana, pa je presto pripao Miloševom mla|em sinu Mihailu.Mihailo je nastavio da vlada po uzoru na svog oca, pa je i on ubrzo prognan iz zemlje. Ustavobranitelji su 1842. godine doveli Kara|or|evog sina Aleksandra, koji je vladao do 1858. godine. Nakon devetnaest godina izganstva, Miloš se vratio u Srbiju i zapoceo svoju drugu, kratkotrajnu vladavinu, koja je trajala do 1860. godine.Druga vladavina Milo{a Obrenovi}a karakteri{e despotizam,ali zbog kratko}e vladavine ne izaziva drustvene potrese.

Sesnaestogodi{nja vladavina ustavobranitelja zavr{ena je 1858 , kada je Svetoandrejska skup{tina zbacila s vlasti kneza Aleksandra Obrenovi}a i proglasila za kneza Milosa Obrenovi}a ,koji je tako po drugi put postao srpski vladalac. Za vreme svoje dvogodisnje vladavine nastojao je da obnovi despotizam, ali je u tome imao malo uspeha ,jer nije uva`avao politicke druge promene koje je Srbija dozivela tokom cetrdesetih i pedesetih godina.U vo|enju spoljne politike imao je dosta uspeha. Prema Turskoj je zauzimao cvsc}i stav nego njegovi prethodnici,ustavobranitelji,a to je povratilo me|unarodni ugled Srbije. S obzirom na to da je Miloseva druga vladavina trajala samo dve godine,njegov licni rezim,veoma netrepeljiv prema protivnicima Obrenovicima,i apsolutisticki nacin vladavine, nisu doveli do vecih unutrasnjih potresa.

Iako Turci nisu hteli da Obrenovi}ima priznaju nasledno dostojanstvo, oni su, ipak, jos za Milosevog zivota pristali da posle njegove smrti na presto dodje njegov sin,knez Mihailo. Tako je Mihailo bez smetnji nasledio svog oca 1860. godine.

Operacija "Overlord"

• Saveznici planirali da uporedo sa desantom na Normandiju, izvedu i iskrcavanje na francusku sredozemnu obalu, ali su kasnije od toga odustali • Operaciju "Overlord" pratilo sistematsko dezinformisanje Nemaca, koji i kada su dobili prave obaveštajne podatke o iskrcavanju - nisu verovali



Obmanuli Nemce: Iskrcavanje američkih trupa u Normandiji


Operacija "Overlord" sadrži britansko-američki vojni plan otvaranja drugog fronta na evropskom kontinentu. Još u Kazablanki, januara 1943. je odlučeno da se počne sa pripremama za iskrcavanje i izvođene operacija u severozapadnoj Evropi 1944.

Zajednička komanda formirana je u proleće 1943. godine od načelnika generalštabova koji su već otada počeli da izučavaju mogućnosti desantne operacije u severozapadne predele Francuske.

Istovremeno je odlučeno da se, radi podrške operaciji "Overlord", sinhronizovano sa njom izvrši iskrcavanje na francusku sredozemnu obalu, o čemu je novembra 1943. godine bila upoznata i vlada Sovjetskog Saveza na konferenciji u Teheranu, gde je datum iskrcavanja pomeren za 31. maj 1944. godine.


Hitler se prevario


Vinston Čerčil i Franklin Ruzvelt još nisu bili postigli dogovor o postavljanju glavnog komandanta savezničkih snaga. Kandidat je bio Dvajt Ajzenhauer (1890-1969), general sa pet zvezdica, kojeg britanski feldmaršal Bernard Montgomeri (1887-1976) ne samo da nije podnosio nego ga je i ponižavao izjavama da ga, što se njega tiče, ne bi postavio ni za upravnika dečjeg obdaništa.

I konačno, kada je operacija "Overlord" prihvaćena i stupila na snagu, ponekad sinhronizovano, a najčešće individualno - svaka za sebe, (obaveštajne službe) OSS, SOE i Intelidžens servis su se dali na posao. Raðeno je prema pravilima i propisima, a naročito po zahtevima Operativnog štaba koji je bdio nad "Overlordom".

Onog časa kada su u Operativnom štabu raspolagali obiljem različitih informacija iz više izvora, procenom organizacije nemačke odbrane i normandijske obale, vremena (doba dana i godine, noæi, mesečine i uticaja plime i oseke) rešeno je da čas (vreme iskrcavanja prvog talasa) bude 45 minuta posle pomorskog praskozorja i to prvog dana u junu, kada od momenta iskrcavanja do visoke vode bude još tri časa.

Pre toga realizovano je preko dvadeset obaveštajnih operacija sa ciljem obmanjivanja Hitlera i njegove Vrhovne komande Vermahta o danu iskrcavanja saveznika u Normandiji.

Sovjetska država i Kominterna

Nova je država bila novum na političkom zemljovidu: ideološka diktatura temeljena na Lenjinovoj interpretaciji Marxovih postavki o društvenom ustroju. Budući da su, u prošlosti, svi pokušaji programatske uspostave bitno drugačijega socijalnoga poretka od već postojećih, ili propali, ili su bili zemljopisno vrlo ograničeni ili kratkoživući- sovjetska država, kao pobjednička utopija, nije imala pravoga prethodnika u povijesti. Unatoč pozivanju na baštinu prijašnjih revolucionarnih pokreta, od antičkoga Spartakova do Francuske revolucije i Pariške komune, sličnost je bila prividna: prvi puta u zabilježenoj povijesti čovječanstva lijevi radikali su pobijedili i održali vlast.

Lenjin i boljševici su poduzeli niz mjera za učvršćenje vlasti, dio kojih je bio pragmatičke naravi, a nemali broj je potjecao iz ideološkoga okvira komunističkoga svjetonazora. U Rusiji, boljševička je partija preimenovana u komunističku, pod imenom «Ruska komunistička partija (Boljševika)», što je nedugo potom razultiralo oštrom terminološkom diferencijacijom između lenjinističkih «komunista» i ostalih lijevih stranaka marksističke orijentacije. Godine 1919. osnovana je Kominterna, što je skraćenica za Komunističku Internacionalu koja je trebala zamijeniti, u očima komunista, diskreditiranu II. Internacionalu. Po viđenju boljševika, komunistička se revolucija trebala proširiti i pobijediti u industrijaliziranim zemljama zapadne Europe, a Kominterna je bila ustrojena kao središnji stožer revolucije.

No, komunisti su prvo pretrpjeli poraz u poljsko-sovjetskom ratu 1919. kada je Crvena armija izvršila agresiju na uskrslu poljsku državu-Lenjin je naivno vjerovao da će poljski radnici dočekati svoje stare tlačitelje, Ruse, kao «osloboditelje» u klasnom pogledu i da će «nacionalno» podrediti «klasnomu». Također, pokušaji komunističkih pučeva i ustanaka drugdje u Europi (Njemačka, Madžarska, razne pobune u zemljama srednje Europe) ugušeni su vrlo brzo. Iako je takav razvoj situacije invalidirao njegovu temeljnu viziju o svjetskoj ili, bar, eurazijskoj revoluciji kojoj će ruski veleprevrat poslužiti kao početni upaljač, Lenjin se prilagodio zbilji i usredotočio na učvršćenje vlasti i izgradnju snažne i funkcionalne jednopartijske ideološke države, zadržavši Kominternu kao stožernoga koordinatora i upravljača politike komunističkih stranaka drugdje u svijetu.

Vladimir Iljič Uljanov "Lenjin

Djetinjstvo i mladost


Obiteljsko prezime Uljanov, publicistički i revolucionarni pseudonim Lenjin (u početku Volgin, Nikolaj Lenjin, kasnije V.I. Lenjin) po sibirskoj rijeci Leni. Lenjin potječe iz ugledne obitelji - otac Ilja Nikolajevič je bio upravitelj školskoga sustava u simbirskoj guberniji, nositelj Reda Stanislava prve klase i plemić (s dobivenim pravom nasljedovanja)četvrtog od četrnaest redova ruskog plemstva, a majka Marija Aleksandrovna Blank obrazovana žena, kći liječnika. Imao je dva brata i tri sestre, i svi su, osim jedne sestre, postali profesionalni revolucionari. Godine 1886. Lenjinov otac umire, a 1887. stariji brat Aleksandar, komu je budući sovjetski vođa bio dječački odan, biva obješen zbog sudjelovanja u neuspješnome pokušaju atentata na cara Aleksandra II. Obitelj Uljanov napušta mjesto prebivališta i seli u Kazan, gdje Lenjin iste godine upisuje studij prava na Kazanjskome sveučilištu. Nakon sudjelovanja u studentskim demonstracijama biva (premda je istraga pokazala da su njegova uloga i značenje u organizaciji i tijeku demonstracija nepostojeći) isključen sa sveučilišta (što su vlasti eksplicitno obrazložile činjenicom da se radi o bratu pogubljenog Uljanova) i protjeran u selo Kokuškino, gdje je proveo oko godinu dana.




Školovanje revolucionara


U ožujku 1889. obitelj Uljanovih preselila se u Samaru, gdje je Vladimir proveo oko četiri godine. U proljeće 1890. dobio je dozvolu za privatno polaganje prava na Sanktpeterburškome sveučilištu, a već u jesen 1891. diplomirao je kao najbolji student. U jesen 1893. nastanio se u Sankt Peterburgu, gdje je 1895. sudjelovao u ujedinjavanju sanktpeterburških marksista u jedinstvenu organizaciju- Savez borbe za oslobađanje radničke klase. Organizacija je bila razbijena potkraj 1895., a uhićeni Lenjin proveo je godinu dana u zatvoru, a potom bijaše osuđen na trogodišnje progonstvo u sibirsko selo Šušenskoje u Minusinskom okrugu. Tada je napisao poznatu studiju «Razvoj kapitalizma u Rusiji», u kojoj pokušava dokazati da kapitalizam ubrzano uništava seosku općinu i stvara seoski proletarijat koji može postati saveznik malobrojnog industrijskoga radništva u Rusiji.



Emigracija i ruski radnički pokret



Pušten u siječnju 1900., Lenjin je emigrirao u Švicarsku. Tamo je izdavao tjednik «Iskra» zajedno s Georgijem Plehanovom i Julijem Martovom. Osnivače ruske socijademokracije, marksističke ortodokse Georgija Plehanova i Pavela Akselroda, Lenjin je sreo još 1895. u Ženevi: po dostupnim podatcima, iako se slagao s njima u glavnim teorijskim i strateškim pitanjima (tada je bila aktualna borba s revizionizmom Eduarda Bernsteina, njemačkoga socijaldemkrata i izvršitelja Engelsove oporuke, koji je savjetovao socijalistima orijentaciju na sindikalnu borbu i poboljšanje općih životnih uvjeta radničke klase kroz postepene društvene reforme, te stvaranje širokog saveza radničke klase s građanskom liberalnom demokracijom, svi su se vodeći predstavnici tadašnje socijademokracije, koja je Marxovu kritiku političke ekonomije, kao i općenito društveno-povijesnu filozofiju, smatrala teorijskim temeljem svog djelovanja (Karl Kautsky, Rosa Luxemburg, Georgij Plehanov, Antonio Labriola, August Bebel, Clara Zetkin,..) okomili na Bernsteinovu revizionističku tezu koja je postala izvorom buduće umjerene zapadnoeuropske socijaldemokracije što se odmakla od Marxove teorije), teško je, preko volje, prihvatio zacrtanu strategiju suradnje s liberalnim strankama. «Iskru» je uređivao zajedno s veteranima ruskoga socijaldemokratskog pokreta (Plehanov, Akselrod, Vjera Zasulič) i mlađim kolegama, od kojih je najznačajniji bio Julij Martov (Cederbaum), budući vođa menjševika i po mnogim svjedočanstvima, možda jedini prijatelj kojega je Lenjin ikada imao. Novine su krijumčarene u zemlju, no, njihov utjecaj nije bio velik: najveći društveni lom prije 1. svjetskoga rata, ruska revolucija 1905., zatekao je emigrantske ideologe nespremnima.





Oblikovanje Lenjinovih teorijskih postavki



Među marksistima dugo su trajali sporovi o naravi lenjinizma. Po sovjetskoj je službenoj doktrini to bio marksizam par excellence, reformuliran u uvjetima imperijalističkoga stadija kapitalističkog razvoja. Lenjinovi su protivnici pak naglašavali rusku tradiciju – prema tim je stavovima Lenjin u ruhu marksizma oživio rusku voluntarističko-terorističku tradiciju epitomiziranu u Tkačevu. Uzmu li se Marxovi tekstovi, djela najistaknutijih marksističkih ortodoksa iz doba II. Internacionale te sporovi između Lenjina i ideoloških protivnika, razvidno je sljedeće: Lenjinova inačica marksizma dobrim je dijelom utemeljena u Marxovoj misli i (ako ne u cijelosti, posve sigurno u dijelovima) tvori jednu od legitimnih varijanti marksizma. Ona nije jedina ni jedino nužna; «kreativna» je u velikoj mjeri, i to ponajviše u točkama u kojima se revolucionarni aktivist Lenjinova kova nije mogao zadovoljiti općenitom i u detaljima nedovoljno preciziranom obradom praktičkih pitanja u djelu osnivača. Budući da Marxovi tekstovi ne daju odgovore na mnoga konkretna pitanja revolucionarne borbe- Lenjin je inovirao doktrinu uzimajući elemente iz ruske predmarksističke revolucionarne tradicije. No, nije time prihvatio nijednu glavnu ideju Herzena, Černjiševskog, Nječajeva, Mihajlovskog ili Bakunjina: domorodna ruska buntovnička tradicija upregnuta je u marksistički svjetonazor u kojem nije bilo idealizacije seljaštva, želje da se sačuva patrijarhalna seoska općina, izvedu društvene promjene preko akata individualnoga terora ili «preskoči» kapitalizam (za koji je sam Lenjin ionako tvrdio da je već uvukao Rusko Carstvo u svoj društveno-ekonomski sustav). Većina se povjesničara marksizma (Leszek Kolakowski, John Plamenatz, Robert Tucker,..) slaže u tvrdnji da je Lenjin u razdoblju od 1901. do 1903. oblikovao vlastitu inačicu marksizma, koja se u trima točkama razlikuje od glavne teorijske struje u doba II. Internacionale i koja se pokazala izuzetno uspješnom u borbi za vlast.

Prvi je značajniji otklon od standardne marksističke teorije onoga doba Lenjinova teorija partije. U knjizi «Što da se radi ?» (Čto delat', 1902.) Lenjin je napao doktrinu «ekonomizma»- rusku varijantu britanskoga sindikalizma koja je radnički pokret poistovjetila s pokretom radnika. Naravno, takva formulacija nije ostavljala prostora za avangardnu ulogu partije (komunističke- onda se još zvala socijaldemokratska), niti za svjesnu preobliku društva prema revolucionarnom obrascu Marxove i Engelsove teorije. Lenjin je dobro uočio da radnička klasa ne mari za grandiozne ideje socijalističkih vizionara, nego je orijentirana prije svega na poboljšanje životnih uvjeta. Ili, po frazeologiji onoga vremena: «radnička klasa može proizvoditi samo buržoasku svijest». Sam je Lenjin u više navrata tako ustrojenu avangardu partijskih aktivista usporedio s isusovcima («Mi smo mladoturci komunističke revolucije s nečim jezuitskim u sebi..»), najagilnijim redom katoličkoga prozelitizma. Povijesne okolnosti koje su dovele do tih formulacija sljedeće su: na II. kongresu Partije 1903. došlo je do raskola na radikalnu ljevicu ili boljševike, te na demokratskiji orijentiranu srednju struju ili menjševike. Glavna je točka prijepora bila upravo uloga Partije i njen ustroj. Dok su menjševici željeli masovniju, demokratsku, ideološki heterogeniju i šire zasnovanu socijaldemokratsku stranku, nalik već postojećima u zapadnoj Europi - Lenjin je zamislio socijalističku partiju kao organizaciju profesionalnih revolucionara: ideološki monolitnoga posjednika «ispravne» doktrine i teorijske svijesti. Po njemu, budući da je vlasnik i nositelj autentične proleterske svijesti, partija je faktički neovisna o mijenama raspoloženje i idejnim previranjima u stvarnom proletarijatu. Tako zasnovana partija je, po Lenjinovom mišljenju, najbolji i adekvatni tumač autentičnih interesa proletarijata- što god empirijski proletarijat o tom mislio. Štoviše: lenjinistička partija ne samo da «ispravno» tumači prave interese proletarijata nego ih, tako reći, stvara i implantira u konfliktnu društvenu zbilju.

Druga točka sporenja bijaše uloga buržoazije i seljaštva. Nasuprot situaciji u zapadnoj Europi, a koju su idejno kopirali menjševici, Lenjin je bio protiv trajnijega saveza s liberalnom buržoazijom. Iako su se svi ruski socijaldemokrati slagali u pitanju potrebe saveza s buržoazijom kao saveznika u borbi protiv carističke autokracije, razlika je ležala u nijansama koje su se pokazale presudnima za budućnost- da nije bilo te ključne ideološke razlike, boljševici ne bi imali svjetonazorsku podlogu za komunističku revoluciju u listopadu 1917. kojim je, po njihovu motrištu, nakon faze «buržoaske revolucije» trebala uslijediti faza «proleterske revolucije». Lenjin je vrlo oštrovidno procijenio i revolucionarni potencijal seljaštva koje je u nerazvijenoj i zaostaloj zemlji poput Rusije kipjelo netrpeljivošću prema stoljetnim izrabljivačima- raznim veleposjednicima i tlačiteljskom aparatu što je ojačan nakon reformi Petra Velikog i Katarine u 17. i 18. stoljeću. Dok su u zapadnoj i srednjoj Europi marksistički ideolozi Europi seljake često tretirali s prijezirom kao potencijalne podupiratelje onemoćale aristokracije, a gradsku liberalnu buržoaziju kao prirodnoga saveznika, Lenjin je, nakon početnoga kolebanja, postavio tezu o savezu sa seljaštvom i samo privremenoj potpori liberalnih buržoaskih stranaka. Za razliku od menjševika koji su kanili ozbiljno surađivati s kadetima (konstitucionalnim demokratima), najvažnijom umjerenom buržoaskom strankom, boljševici su se pod Lenjinom usmjerili na suradnju se eserima (socijal-revolucionarima), nasljednicima narodnjačko-radikalnoga pokreta iz 1870-ih koji je imao snažno uporište među seljaštvom . No, i tu je Lenjinova predodžba o suradnji bila ograničena općim svjetonazorom: eseri su mogli biti saveznicima boljševika, ali u konačnici politiku su kreirali boljševici, a ne oni.

Treća prijepornica u kojoj se Lenjin razišao s glavnim protagonistima ortodoksije (Kautsky, Luxemburg,..) i s austromarksistima (Bauer, Renner) je bilo nacionalno pitanje. U početku, na II. kongresu ruskih socijaldemokrata, Lenjin se suprotstavio Bundu (stranci židovskoga proletarijata) koji je tražio stanovit oblik nacionalne i kulturne autonomije za Židove (Lenjin je, kao i svi marksisti, uključujući i one židovskoga podrijetla, smatrao da Židovi nisu nacija i da su njihovi zahtjevi neutemeljeni). Tada je glavna opasnost, iz njegova motrišta, bila mogućnost federalizacije partije i susljedno smanjenje njene učinkovitosti. No, Bund je samo načeo ključno pitanje višenacionalne Imperije: Lenjin se vrlo brzo uhvatio u koštac s gorućom temom nacionalne neovisnosti i samoopredjeljenja («Nacionalno pitanje u našem programu», Iskra, 1903.). Njegovo je rješenje bilo sljedeće: narodi imaju pravo na samoodređenje do odcjepljenja-no, konzumiranje toga prava podređeno je proleterskim i revolucionarnim interesima avangardi pojedinih naroda. Lenjinovu su poziciju, dosta ideološki potkrijepljeno, napadali klasični marksisti i ortodoksi (npr. Roza Luxemburg, koja je bila protiv potencijalne ponovne uspostave poljske nezavisnosti jer je to, po njenom sudu, bio anakronizam što ga je pokopala međunarodna podjela rada- nacionalno je, u toj vizuri, postalo beznačajnim u odnosu na klasno). Lenjin je ipak realističnije gledao na zbilju i detektirao je golemu energiju koja se krila iza nacionalnoga ugnjetavanja, a za koju su kabinetski dogmati bili slijepi. Ipak, nerealno je držati ga zagovornikom potpunoga prava na nacionalno samoopredjeljenje. Ograničenja koja je nametnuo ideji nacionalne nezavisnosti, a koja su poglavito «proleterske» naravi tumačene na partijsko-avangardistički način, u stvarnosti su smjerala poništavanju nacionalne državnosti (što je, uostalom, pokazala kasnija boljševička vojna intervencija u Ukrajini i Gruziji).

Ideološki substrat lenjinizma ocrtan je riječima analitika marksističke ideologije Leszeka Kolakowskog: «..Zato Partija treba podržavati liberalnu opoziciju protiv carizma, premda je njen cilj u budućnosti uništenje liberalizma. Treba podržati seljačku revoluciju feudalnih ostataka kmetstva, premda je njen konačni cilj lišavanje seljaka privatnoga vlasništva nad zemljom....Treba također podržavati nacionalne pokrete i aspiracije na nezavisnost, ukoliko doprinose slabljenju višenacionalnoga carstva, premda je njen cilj ukidanje nacionalnih država kao takvih. Ukratko, treba u vlastitu korist usmjeravati sve destruktivne energije protiv postojećega sustava, iako sve društvene grupe koje su nositelji tih energija moraju, po njenom poimanju, biti u budućnosti uništene kao posebne društvene snage. ..Partija treba biti univerzalna mašina za pretvaranje društvene energije koja teče iz mnogo izvora u jedan tok. Lenjinizam je bio teorija takve mašine koja se...trebala pokazati izuzetno uspješna i koja je uistinu promijenila svjetsku povijest.» (Glavni tijekovi marksizma, 2. dio)

Nakon raskola na II. kongresu boljševici na čelu s Lenjinom, iako su imali neznatnu većinu (otud im i popularno ime: boljše-više) pri završnici kongresa, nisu uspjeli ovladati Partijom. Naime, redakcija centralnoga organa, koju je ustanovio kongres, imala je veće ovlasti od Centralnog komiteta. Na Lenjinov zahtjev iz redakcije su maknuti «poraženi» Akselrod, Potresov i Zasuličeva, pa su preostali Lenjin, Martov i Plehanov. No, Plehanov odbacio boljševički koncept i tražio rekonstituiranje redakcije na proporcionalnomu načelu. Budući da nije mogao kontrolirati «Iskru», Lenjin je napustio redakciju, a sam je list nastavio izlaziti kao menjševičko glasilo. Svađe među ruskim socijaldemokratima, toliko važne za povijest, prolazile su u zemlji praktički nezabilježene. Tako se nastavilo do 1905., kada je poraz u rusko-japanskom ratu doveo do prve ruske revolucije- pojave koja je zatekla obje socijalističke frakcije.

Većina boljševika i menjševika nije imala važnu, a kamoli presudnu ulogu u samoj revoluciji koja je počela u siječnju velikim prosvjednim maršem na carsku Zimsku palaču što ga je predvodio pravoslavni pop Georgij Gapon. Cilj je bio predavanje peticije o demokratizaciji zemlje caru Nikolaju II. Carske su postrojbe otvorile vatru na nenaoružanu masu, te ubile i ranile stotine ljudi. Uslijedili su štrajkovi, opći prosvjedi i neredi koji su paralizirali zemlju i doveli do kaosa. Prisiljen na ustupke, car je, među inim, pomilovao političke emigrante. Lenjin se vratio u zemlju u studenome 1905. i pozvao na opći ustanak. Neovisno od toga, opći je štrajk počeo 20. prosinca, razvio se u pravu revoluciju- i bio slomljen do konca godine. Prva je revolucija završila porazom. No, revolucionarni je val, unatoč slomu, rezultirao radikalizacijom socijaldemokrata i buđenjem nade u rušenje omrznutoga režima; jedna od značajki prve revolucije bijaše i pojava radničkih vijeća («sovjeta») po kojima je kasnije, ironijom povijesti, prva komunistička država na svijetu dobila ime.

U poslijerevolucionarnome ozračju ruski su socijaldemokrati održali kongres ujedinjenja u Stockholmu, u travnju 1906. Na kongresu delegati su predstavljali oko 13.000 boljševika, oko 18.000 menjševika (boljševici su u međuvremenu postali numerička manjina); također, u partiju se vratio Bund koji je predstavljao oko 33.000 židovskih radnika, a ušle su i poljska socijaldemokratska stranka s 26.000 članova i litvanska s 14.000. Obje su glavne frakcije uspostavile formalno jedinstvo, no, raskol je bio predubok: ideološke su se svađe nastavile do 1912. kada su se boljševici i menjševici konačno razišli. To je vrijeme Lenjin proveo uglavnom pišući, vodeći polemike i radeći na konspirativno-vojnom ustroju partije. Živio je u Engleskoj, Njemačkoj, Švedskoj, Finskoj, Švicarskoj, Francuskoj - do početka 1. svjetskoga rata Lenjin je više puta mijenjao boravište: uoči rata bio je u Krakowu (tada u sastavu Austro-Ugarske) da bio bliže Rusiji i pridonosio boljševičkomu glasilu «Pravdi», što su ga osnovali pripadnici Lenjinove stranke u St. Petersburgu 1912. (list se tiskao i prodavao slobodno). Preko veza u austrijskome socijalističkom pokretu i zahvaljujući kombinatorikama austro-ugarske vlade, Lenjin je po izbijanju rata uspio emigrirati u Švicarsku.



Bolest, posljednje godine i smrt



Atentat je bio prijelom u Lenjinovu osobnome i političkom životu-od njega se, u punom smislu riječi, nije nikada oporavio. Metak nije, zbog osjetljiva položaja, odmah uklonjen u operaciji, što je, mišljenje je mnogih, bilo uzrokom čestih budućih nesnosnih glavobolja. Lenjina je u svibnju 1922. djelomice paralizirao prvi moždani udar, a u prosincu iste godine ga je drugi udar prislio da se povuče iz aktivne politike. U ožujku 1923. treći ga je inzult učinio nepokretnim invalidom veoma ograničenih govornih mogućnosti. Od druge Lenjinove moždane kapi intenzivirala se, iza kulisa, borba za vlast protagonisti koje bijahu Josif Staljin, Lav Trocki, Grigorij Zinovjev, Lav Kamenjev i Nikolaj Buharin, te ostali prominentni boljševici koji su se svrstavali oko spomenutih. U nezanemarivoj mjeri izoliran Staljinovim manipulacijama u posljednjih godinu i pol dana svoga života, Lenjin je ipak ostao neprijeporni autoritet u sovjetskome vodstvu i uključio se, na jedini mogući način, u borbu za budućnost države koju je stvorio. Tijekom prosinca 1922. i siječnja 1923. zapisao je niz bilježaka namijenjenih za nadolazeći partijski kongres. U njima kritizira prije svega Staljina, koji je u svojim rukama koncentrirao prekomjernu vlast i proglašava ga za brutalnu osobu koja je, zajedno s rusificiranima inorodcima Dzieržinskim i Ordžonikidzeom, prihvatila praksu velikoruskoga nacionalizma. Ni Trocki, kao melodramatski lik, «pretjerano samouvjeren», ni Buharin, koji «nije marksist», te Zinovjev i Kamenjev, čija «izdaja» u Oktobru «nije bila slučajna»-nisu puno bolje prošli. Lenjin se dalje obara na birokratizaciju države i širenje ruskoga šovinizma krozsovjetske državne institucije. Osnivač sovjetske države u tom dokumentu nije ponudio nikakav realni izlaz, nego je samo sugerirao da se Staljina smijeni s položaja glavnoga tajnika (gen-sek), ne ukazavši ni na koga tko bi ga mogao zamijeniti, dok načelima ustroja jednopartijske diktature nije uputio ni jedan prigovor. Taj tzv. «Lenjinov testament» dijagnoza je nekih od nužnih posljedica ideološke diktature, dok sam korijen tih pojava, totalitarnu državu, ni ne zamjećuje kao glavni uzrok. Lenjinova je udova, Nadežda Krupska, donijela taj tekst na 13. partijski kongres u svibnju 1924., no, komunistički su vođe, od kojih je svaki negativno apostrofiran u njemu, odlučili da ne bude objelodanjen zbog delikatnosti stvari i sumnje u Lenjinovo mentalno zdravlje u doba dok ga je sastavljao. Lenjinova je oporuka objavljena tek u doba tzv. destaljinizacije za vrijeme Hruščova.

Lenjin je umro 21. siječnja 1924. Unatoč njegovoj želji da bude sahranjen pokraj roditelja, komunističko je vodstvo, iskoristivši iskreni šok i izljeve emocija u zemlji, Lenjinovo tijelo balzamiralo i trajno izložilo u mauzoleju u Moskvi, u postupku koji asocira na mumifikaciju faraona i ikonizaciju čovjeka-boga. Kao uzrok smrti navedena je ateroskleroza i četvrta kap, no, autopsija, kao i informacije koju su prodrle u javnost nakon propasti komunizma 1991., sugeriraju i mogućnost smrti kao posljedice više godišnjega razornoga djelovanja sifilisa. Povjesničari ostaju podijeljeni: po jednima je Lenjinova smrt u 53. godini posljedica atentata, uzrokovana hitcima u glavu i susljednim moždanim udarima; po drugima rezultat luetičkoga propadanja koje su njegovi liječnici pokušali spriječiti glavnim lijekom za sifilis, salvarsanom. Odmah po Lenjinovoj smrti, Petrograd je preimenovan u Lenjingrad (ime je nosio do raspada SSSR-a, kada je vraćeno «carističko» njemačko ime Sankt Petersburg), a njegov rodni Simbirsk u Uljanovsk.

Nacistički režim i genocid

Nacistički režim i genocid

Osiguravši apsolutnu političku vlast bez većinske podrške njemačkog biračkog tijela, Hitler je htio zadobiti njihovo povjerenje kroz svoje govore, kao i kroz vještu medijsku kampanju koju je provodio njegov šef propagande Dr. Joseph Goebbels. Goebbels je u suradnji sa Hitlerom i Nacističkom partijom uspio uvjeriti većinu Nijemaca da je Hitler bio spasitelj Njemačke od ekonomske depresije, komunista, Versajskog ugovora i jarma Jevreja.

Gospodarstvo i kultura

Čim je zadobio moć, Hitler je pokrenuo jednu od najvećih ekonomskih ekspanzija Njemačke. Povećao je industrijsku proizvodnju i pokrenuo je velike građevinske pothvate: izgradnju auto cesta (autobahn), željeznica, akumulacijskih jezera, stanova... Kroz ovu ekspanziju ostvario je gotovo potpunu zaposlenost, i proširio je ekonomsku i industrijsku bazu. Kroz propagandu i razne druge programe promovirao je razvoj zdravstva, školstva i obiteljskog života u kojem muškarci rade dok žene brinu za "kuću, djecu i odlaske u crkvu".

Hitler je želio perfekciju (po nacističkim idealima), te je sponzorirao velike arhitektonske projekte, a jedan od njih bile su i ljetne olimpijske igre u Berlinu 1936. One su predstavljene kao reprezentacija Njemačke vrline.Albert Speer je imao titulu glavnog arhitekta Rajha, a napravljeni su i planovi o preuređenju Berlina (Germania) po uzoru na stari Rim.

Ugnjetavanje

Svoje protivnike, kritičare kao i ostale nepodobnike Hitler je držao na oku kroz tajnu policiju Gestapo, te kroz elitne paravojne jedinice SA i SS koje su vršile teror nad svim koji su se suprotstavljali novom poretku. Mnogi su tako završili u koncentracijskim logorima, dok su se mnogi iselili uključujući i polovinu njemačkih Jevreja.

U Noci dugih nozeva 29.jula-30.julaHimmler po naredbi Hitlera ubija Ernst rohma glavnog komandanta SA kao i njegov najbliži krug suradnika, kao i druge političke protivnike kao i potencijalne protivnike. Na 2.augusta 1934 predsjednik Hindenburg umire, i Hitler odmah spaja urede kancelara i predsjednika i imenuje sebe vođom smrti (Fuhrer) Njemačke. Ovim imenovanjem svi pripadnici vojske od sada su davali svoju službenu zakletvu Hitleru, a ne Njemačkoj i njemačkom narodu. Ovo spajanje ureda predsjednika i kancelara bilo je izglasano u parlamentu nekoliko sati nakon Hindenburgove smrti. Plebiscitom na 19.augusta 1934. 89.9% birača potvrđuje da se slaže sa spajanjem dvaju ureda i novim ovlastima Hitlera.

Nacistički kabinet 1935 kroz Nurenburgskim zakonom oduzima Jevrejima pravo na njemačko državljanstvo, te su protjerani sa svih državnih poslova, te bavljenjem bilo kakvim profesionalnim zvanjima i nisu također bili dozvoljeni posjedovati tvrtke. Na židove se obrušila medijska kampanja mržnje. Pritisak na Jevreje je stalno jačao: 1938. u Kristalnoj noći 'Kristallnacht' spaljene su sve knjige koje su napisali pisci jevrejskog porijekla. Pod ovim pritiscima između novembra 1938 i septembra 1939 iz Njemačke bježi više od 180,000 Jevreja, dok sva imovina koja je ostala iza njih je nacionalizirana. Od 1941. donesen je zakon gdje su svi Jevreji bili primorani nositi žutu Davidovu zvijezdu kada se nalaze na javnim mjestima.

Ponovno naoružanje i nova udruživanja

U ožujku 1935 Hitler je prekršio Versajski ugovor, nakon što je ponovno uveo regrutaciju te je počeo je naoružavati Njemačku. Stvorio je novu ratnu mornaricu (Kriegsmarine) i vojno vazduhoplovstvo (Luftwaffe). Regrutiranjem velikog broja muškaraca i žena u vojne jedinice, smanjilo je nezaposlenost no isto izobličio ekonomiju Njemačke.

Godinu dana poslije, u ožujku 1936 Hitler je ponovno je prekršio Versajski ugovor, reokupiravši demilitariziranu zonu Rajnske oblasti. Kada je Hitler vidio da nikakav vojni odgovor nije slijedio od Britanije i Francuske, njemu je to dalo hrabrosti u novim pothvatima. U julu 1936 izbija Španjolski građanski rat, i Hitler šalje svoje vojne snage da pomognu pučistu generalu Franciscu Francu da zauzimanju vlasti. Francisco Franco je poveo puč protiv koalicije lijevih stranaka Narodni front koji su pobijedili na izborima. Španjolska je postala probni poligon za njemačku vojsku i avijaciju, gdje su se oprobavala nova oružja kao i upotreba novih vojnih doktrina.

Između Njemačke i Italije proglašeno je savezništvo - nazvana Osovina. Ovo savezništvo je proklamirao Galeazzo Ciano 25 listopada 1936., koja je kasnije proširena priključivanjem Japana, Mađarske, Rumunjske i Bugarske. Ovo kolektivno savezništvo se zvalo [Sile osovine]].

[
Holokaust

Između 1942 i 1945, SS skupa sa kolaboracionističkim vladama i regrutima u zemljama pod njemačkom okupacijom, sistematski su ubili 3.5 milijuna Jevreja u koncentracijskim kampovima, ili kroz robovski rad, izgladnjivanjem, masovnim strijeljanjima, bolešću.. Osim Jevreja u ovo sistematsko ubijanje također su bili uključeni i sljedeći: komunisti, homoseksualci, Romi, hendikepirane osobe, mentalno zaostale osobe, psihički bolesne osobe, sovjetski ratni zarobljenici, pripadnici vjere Jehovinih svjedoka, poljski intelektualci, protivnici nacističkog režima, katolički i protestantski svećenici i redovnici, vođe radničkih sindikata i mnogi drugi. Ova eliminacija nepoželjnih od strane nacista naziva se Holokaust.

U ovom istrebljenju (genocidu) glavnu ulogu igrao je Himmler, dok su ostale nacističke glavešine skupa sa Hitlerom su podržavali ideju o masovnom istrebljenju Endlösung Jevreja korištenjem otrovnog plina. Ova odluka je pala negdje u jeseni 1941, i ovo odluka se kasnije referira i spominje pod nazivom "Završna solucija jevrejskog pitanja. Da bi se uspostavila bolja koordinacija između raznih državnih tijela organizirala se konferencija u blizini Berlina koja je nazvana Konferencija u Wannseeu, koja je održana 20 siječnja 1942 na kojem su sudjelovalo petnaest glavnih nacističkih službenika. Konferenciju su predvodili Reinhard Heydrich i Adolf Eichmann. Zabilješke i dokumentacija sa ove konferencije su najbolje dokazali da je Holokaust bio planiran s vrha. Nekoliko tjedana poslije 22 februara 1942 Hitler je izjavio svojim najbližim suradnicima, koja je bila zabilježena, u kojem je rekao: "...zdravlje nacije ponovno povratit ćemo kada se riješimo Jevreja"

Početni potezi

Pritiskom na svoju rodnu Austriju Hitler je 12.marta 1938 prisilio na ujedinjenje s Njemačkom (Anschluss) kada je napravio trijumfalni ulazak u Beč. Nedugo poslije pojačao je krizu u Sudetima područje tadašnje Čehoslovačke u kojem su većina žitelja bili Nijemci. Uskoro zatim kroz Minhenski sporazum u rujnu 1938 kroz pregovore sa britanskim premijerom Neville Chamberlainom uspijeva dobiti Sudete i s time je bio spriječen rat, no time su se samo povećali Hitlerovi apetiti, i još tome američki Time Magazine' proglasilo je Hitlera Man of the Year ili čovjekom godine za 1938.

Nakon nepunih godinu dana Hitler je naredio njemačkoj vojsci da uđe u Prag 10. marta 1939., i kod ovog poteza Britanija i Francuska su izgubili strpljenje te su odbili udovoljiti Hitlerovom zahtjevu za pripajanje dijela teritorija Poljske koje je Njemačka izgubila Versajskim ugovorom. Pošto zapadne sile nisu uspjele sklopiti dogovor o savezništvu sa Sovjetskim savezom propala je šansa za napad, i Hitler je uspio napraviti tajni pakt o ne agresivnosti (Molotov-Ribbentrop pakt) na 23. avgusta 1939 sa Staljinom. Osam dana poslije 1. septembra 1939 Njemačka napada Poljsku, dok Britanija i Francuska objavljuju rat ispunjavajući ugovor o agresiji sa Poljskom na iznenađenje Hitlera.

Nakon što je osvojena Poljska krajem rujna 1939., Hitler je započeo izgrađivanje sile koja se kolokvijalno zvala "sitzkrieg" ili stajaći rat, ova faza je završila u martu 1940., napadom na Dansku i Norvešku. U maju 1940., Hitler je zapovjedio napad na Francusku, prilikom čega je bila osvojena Belgija i Nizozemska. Francuska je kapitulirala 22 lipnja 1940. Ovi brzi uspjesi su ohrabrili Njemačke saveznike, posebno Italiju, koja se priključila u rat u maju 1940.

Britanske jedinice povukle su se na sjevernu obalu Francuske kod Dunkirka, i poslije na Britansko ostrvo sa ostacima francuskih vojnih jedinica. Hitler odmah započinje sa opsadom Britanije u Bitci za Britaniju koja je trajala sve do maja 1941. Kroz 1941, Njemačka osvaja Jugoslaviju i Grčku. Istočna Europa i Balkan nalazi se u okupaciji ili u savezništvu sa Hitlerom. Kada je osigurao pola Europe, Hitlerove ambicije nakon neuspjele opsade Velike Britanije usmjerava svoj pogled na istok te 22 juna 1941, Hitler je napao SSSR sa 3 miliona njemačkih vojnika, prekršivši tako pakt o ne napadanju koji je bio sklopljen dvije godine ranije. U invaziji na SSSR, koja nazvana Operacija Barbarossa, Hitlerove snage su u munjevitom napadu uspjeli osvojiti veliki dio evropskog dijela SSSR-a i desetkovati Crvenu armiju. Njemačke snage su uspjele prodrijeti do Moskve, ali su u decembru 1941 bili odbijeni i primorani na povlačenje zbog jake zime, neopremljenosti za uvjete a i zbog žestokog otpora sovjetskih snaga. Operacija Barbarossa je propala u svojoj namjeri da osvoji Moskvu i da ostvari brzu pobjedu nad Crvenom armijom.

Josif Visarionovič Džugašvili - Staljin

Josif Visarionovič Džugašvili - Staljin (ruski: Iosif Vissarionovič Stalin) rodom iz Gruzije (2.12. 1879 – 5.3. 1953) bio je boljševički revolucionar i lider SSSR-a. Staljin je 1922. godine postao generalni sekretar Sovjetske Komunističke partije; nakon smrti Vladimira Iljiča Lenjina istisnuo je svog suparnika Lava Trockog sa političke scene i prisvojio vlast koju će konsolidovati kroz veliku čistku, period jake represije koji će trajati sve do 1937. godine. Na funkciji generalnog sekretara Sovjetske Komunističke partije ostaće sve do svoje smrti 1953. godine. Za vreme njegove vladavine stvoreni su okviri koji će predstavljati glavne karakteristike budućeg sovjetskog režima; njegova politika bazirana na marksističko-lenjinističkoj ideologiji koja je imala posebna politička i ekonomska obeležja naziva se staljinizmom.

   Njegov otac Visarion Džugašvili bio je obućar po zanimanju. Njegova majka Ekatarina Geladze bila je kmet od rođenja. Njihovo troje dece umrlo je mlado: Josif, zvani "Soso" (na gruziskom jeziku Josif od milošte) bio je jedinac. Visarion Ivanovič Džugašvili je takođe bio kmet ali je oslobođen i postao je obućar. Imao je svoju obućarsku radnju ali je ubrzo bankrotirao zbog čega je bio prinuđen da radi u fabrici obuće u Tifislu U rektim trenutcima kada je pijan dolazio kući najčešće je tukao svog sina i suprugu. Jedan od Staljinovih prijatelja iz detinjstva je napisao: "Te nezaslužene i strahotne batine učinile su da dečak postane težak i bezdušan kao i njegov otac.". Isti prijatelj je takođe napisao da ga nikada nije video da plače. Još jedan od njegovih prijatelja iz ovog perioda Iremašvili smatrao je da su batine koje je dobijao od oca u Staljinu stvorile mržnju prema autoritetu. Takođe je izjavio da je svako ko je imao moć nad drugima Staljina podsećao na njegovog oca.

   Jedan od ljudi za koje je Ekatarina prala veš i čistila kuću bio je jevrej iz Gorija, David Papismedov. Papismedov je malom Jozefu koji je pomagao majci u ovim poslovima davao novac i knjige na čitanje i pružao mu podršku. Decenijama kasnije Papismedov je došao u Kremljin da bi se lično uverio u šta se razvio mali Soso. Na iznenađenje njegovih saradnika Staljin ne samo da je primio u posetu starijeg jevrejskog gospodina nego se i zadržao u srdačnom razgovoru sa njim.

   1888. godine Staljinov otac ostavio je porodicu bez podrške i otišao da živi u Tiflisu. Po nekim glasinama nastradao je u kafanskoj tuči dok su drugi tvrdili da su ga videli živog i zdravog još 1931. godine u Gruziji. Sa osam godina Staljin je započeo svoje školovanje u crkvenoj školi u Goriju. Staljin i njegovi vršnjaci koji su pohađali ovu školu bili su uglavnom grzijci i govorili su na jednom od sedam narečja kavkaskog jezika. Međutim u školi su bili obavezni da govore ruski jezik. Čak i kad su govorili ruski učitelji u školi podsmevali su se Staljinu i njegovim drugovima iz odeljenja na gruzijskom akcentu. Njegovi školski drugovi, koji su uglavnom bili deca bogatih sveštenika, državnih službenika i trgovaca su ga takođe ismevali. Šalili su se na račun njegove ofucane odeće i rošavog lica. Mladi Soso naučio je da se suprotstavi svojim mučiteljima tako što ih je zastrašivao. Iskorišćavao je slabosti svojih drugova iz razreda i izlagao ih surovom podsmehu. Da bi izbegao fizičku konfrontaciju potencijalne napadače je odvraćao od sukoba tako što bi im jasno stavio do znanja da fizičku silu koriste kao zamenu za mozak. Ovakvom taktikom vrlo brzo je preuzeo ulogu vođe među svojim vršnjacima.

   Iako se kasnije trudio da prikrije svoje gruzijsko poreklo Staljin je tokom svog detinjstva bio fascinirani gruzijskim folklorom. Priče koje je čitao govorile su o gruzijskim brđanima koji su se hrabro borili za gruzijsku nezavisnost. Staljinov ominjeni junak iz ovih priča bio je legendarni brđanin po imenu Koba. Zbog toga je nagovorio sve svoje drugove iz razreda da ga zovu Koba, a ovaj nadimak će postati i njegovo prvi revolucionarni nadimak. Bio je odličan đak i završio je školu kao prvi u klasi zbog čega je se četrnest godina dobio stipendiju za nastavak školovanja u Tiflisu na Teološkom seminaru, obrazovnoj instituciji ruske pravoslavne crkve koju je pohađao od 1894. godine. Izdržavao se tako što je pored male stipendije koju je dobijao takođe pevao u crkvenom horu za šta je dobijao platu. Iako je njegova majka želela da bude sveštenik (čak i nakon što je postao lider Sovjetskog saveza) seminar je pohađao ne zato što je bio religiozno opredeljen već iz razloga što je to bila jedna od retkih mogućnosti za obrazovanje u Gruziji zato što su predstavnici vlasti bili nevoljni da dozvole formiranje gruzijskog univerziteta.

Uspon Rima - Rimsko carstvo

Rimska civilizacija, koja obuhvata vremenski period od 1.000 godina,
imala je skroman pocetak. Najraniji tragovi rimskog naselja (oko 900. g. p. n. e) pronadeni su na jednom brdu iznad moevara u blizini reke Tibar u srednjoj ltaliji. Okolna sela od koliba postepeno su se stapala sa tom naseobinom i nastao je mati grad. On se brzo razvio pod vlaScu niza kraljeva, a neki od njih su bili Etrurci. Oko 6. veka p. n. e. Rim je bio veliki grad sa zidinama i tvrdavama. Posle izvesnog vremena, gradani su odlucili da preuzmu vlast od kraljeva i da osnuju republiku Ciji se uticaj brzo prosirio Mediteranom. Bilo je sukoba izmedu bogate aristokratije Rima i siromaSnog stanovnistva. Ubistvo Julija Cezara, vodeceg gradanina, 44. g. p. n. e, gumulo je Rim u gradanski rat i tada je vlast preuzeo prvi imperator, 27. g. p. n. e.
Prvi imperator Avgust vladao je kao vrhovni poglavar rimskog sveta od 27. g. p. n. e. do 14. g. Kasniji imperatori su nastavili da prosiruju carstvo oko Sredozemnog mora i ono se protezalo od Spanije na zapadu do Male Azije na istoku i od Britanije na severu do Egipta na jugu. Nove teritorije, nazvane provincije, bile su osvojene i njima je vladala velika rimska vojska. Carstvo se sastojalo od gradana (patricija i plebejaca), slobodnih ljudi (oslobodenih robova) i robova. Tokom 4. veka hriScanstvo je postalo zvanicna religija. Kasnije je carstvo podeljeno na dva dela. Istocnim Hi Vi~antijskim carstvom upravljao je Konstantinopolj, a Rim je nastavio da upravlja Zapadnim carstvom. Uskoro su Rim napali osvajaCi i 476. g. germanska vojska je svrgnula sa vlasti poslednjeg imperatora Zapadnog carstva.

Latini su se naselili na plodnoj niziji zapadne obale srednje Italije oko 900. g. p. n. e. Oni su gradili svoja sela na brdima da bi mogli lakse da se od brane. Latini su se naselili na sedam breznljaka na obalarne reke Tibar, na kojima je sagradjen Rim. Prema legendi, Rim su osnovali 753. g. p. n. e. braca blizanci Romul (po kome je grad dobio ime) i Rem. .Istoricari nisu sigumi da li je Romul postojao, ali znamo da su prvi kraljevi Rima bili Latini, Sabini i Etrurci. Etrurci su bili visoko civilizovan narod koji se nastanio na podrucju severno od Rima oko 800. g. p. n. e. Smatra se da etrurski kralj Rima Tarkvinje I (koji je vladao oko 616-579. g. p. n. e) pretvorio Rim u grad. Njegov unuk Tarkvinje II (Gordi) je postao kralj oko 534. g. p. n. e. On je odbio da upravlja zajedno sa Senatom (skupstinom istakuutih gradana) i 509. g. p. n. e. je zbacen s prestola. Rim je postao republika kojom su upravljala dva savetnika koje su birali gradani. Republika je stvorila jaku, dobro organizovanu vojsku i brzo se prosirila. Oko 270. g. p. n. e. Rim je osvojio celu Italiju. Rimljani su se potom borili u tri duga rata protiv Kartagine, grada na obali severne Afrike, a na kraju su preuzeli vlast u imperiji. Dublji jaz izmedu bogatih patricija (aristokratije) i siromasnih plebejaca (obicnog naroda) doveo je do sudara izmedu politickih voda i do uspona velikog vojskovode Julija Cezara (100-44. g. p. n. e). Cezar je 58. g. p. n. e. preuzeo vlast nad vojskom n Galiji (danasnje Francnska, Holandija i deo zapadne Nemacke) i oko 51. g. p. n. e. je osvojio citav region. Vojskovoda Pompej je ubedio Senat da naredi Cezaru da raspusti vojsku. Cezar je odbio i,izbio je rat. Rat se zavrsio cetiri godine kasnije, kada je Cezar porazio vojsku koju su predvodili sinovi Pompeja u Spaniji. Cezar je postao vladar rimskog sveta i proglasio se za "dozivotnog diktatora". Zaverenici, koji su bili nezadovoljni sto imaju samo jednog vladara, su 15. marta 44. g. p. n. e. izboli Cezara do smrti. Poceo je da besni gradanski rat sve dok jedan vojskovoda po imenu Oktavijan nije dobio prednost i postao prvi imperator Rima, 27. g. p. n. e, uzimajuci ime Avgnst.
1. Rana bronzana figura predrimskog perioda.
2. Etrurski sud oslikan u grckom stilu.
3. Freska iz jedne etrurske grobnice.
4. Fasces, simbol republikanskog Rjma.

Posle smrti Julija Cezara, 27. g. p. n. e, njegov usvojeni sin i naslednik Oktavijan postaje prvi rimski imperator i uzima ime Avgust. postojali su Senat i konzuli, ali je Avgust vladao nad svima. On je osigurao granice svog carstv, a rimske provincije u Evropi je dobro kontrolisao. Pre nego sto je umro 14. g, Avgust je poducio svog posinka Tiberija (koji je vladao od 14. do 37. g) kako da vlada kao njegov naslednik. Time je bio pripremljen put nasledjivanja vladara koji ce ucvrstiti i osigurati carstvo skoro 500 godina. Treci imperator Kaligula (koji je vladao od 37. do 41. g) je bio uveren da je bog. On je ponizio Senat proglasavajuci svog konja za konzula. Ubijen je 41. g. Njegov stric Klaudije (koji je vladao od (41. do 54. g) bio je ucen covek koji je napisao istoriju Etruraca i Kartaginjana. Njegove vojske su napale Britaniju  43. g.i on je prosirio svoje carstvo novim provincijama. Klaudije je takodje unapredio gradjanske sluzbe koje su bile zaduzene za sakupljanje poreza i za izgradnju javnih zgrada. Klaudija je otrovala njegova treca zena koja je zelela da njen sin Neron postane imperator. Vladavina Nerona (54-68.g) se pretvorila u tiraniju. Kada je Rim opustosen u ogromnom  pozaru, on je optuzio hriscane i mnogi hriscam su muceni do smrti. Ratni vojskovodja Vespazijan je 69. g. postao imperator. On se suocio sa buntovnicima u Galiji i Judeji. Njega je nasledio Tit (koji je vladao od 79. do 81. g), a zatim Domicijan (vladao od 81. do 96. g), koji je uveo jos jednu vlast terora. Domicijana su ubili zaverenici i nasledio ga jeNel,'Va (vladao od 96. do 98. g). Carstvoje sada uslo u period mira i prosperiteta. Najistaknutiji imperator tog vremena bio je Trajan (vladao od 98. do117. g) koji je osvojio Dakiju.Velicina carstva je otezavala vladanje i od 235.do 284. g.stalno je vodjen gradanski rat i bile su invazije. Goti su napali teritoriju Grcke, a Persijanci okupirali Mesopotamiju i Siriju. Imperator Dioklecijan (vladao od 284. do 305. g) je 284. g. podelio carstvo na istocno i zapadno, kojirna se upravljalo odvojeno. Imperator Konstantin (vladao od 307. do 337. g) ponovo je uveo vlast jednog imperatora i proglasio hriscanstvo za zvanicnu religijll. On je 330. g. preselio svoju prestonicu u Vizant, i ona je dobita novo ime, Konstantinopolj. Carstvo je ponovo podeljeqo 395. g; Zapadnim carstvom je upravljao Rimn, a Istocnim ili Vizantijom je upravljao Konstantinopolj. Vandali, Vizigoti i drugi germanski narodi napali su Zapadno carstvo. Vizigoti su opljaekali Rim 410. g. zatim je 476. g. germanski zapovednik Odoakar oborio poslednjeg imperatora Rima, Romula Avgusta, i proglasio se za cara ltalije i time se zavrsilo veliko Rimsko carstvo. (Vizantijsko carstvo je ostalo sve do 1453. g)
1. Orao je bio rimski simbol moci.
2. Konstantinov slavoluk u Rimu
3. Rimski model skladistenja povrca.

Hrvatska moderna

Hrvatska moderna naziv je kojim se u hrvatskoj književnosti određuje raznoliko razdoblje na prijelazu 19. u 20. stoljeće. Početak hrvatske moderne najčešće se smješta u 1890. ili 1892. godinu, kada dolazi do znatnog slabljenja poetike realizma na ovim prostorima. Krajnjom se godinom najčešće smatra 1914., kada izlazi zbornik drugog naraštaja pjesnika moderne Hrvatska mlada lirika, a ponekad i 1916. ili 1917. godina, kada duh ekspresionizma sve izrazitije prodire u hrvatsku književnu praksu. Moderna obuhvaća stilska obilježja impresionizma, secesije, dekandentizma, simbolizma, realizma, naturalizma i neoromantizma. Književnost osvaja visok stupanj autonomije, a u književnoj tehnici pojavljuju se brojne inovacije koje se izmjenjuju u skladu s promjenama u vladajućoj modi. Pisci se okreću svojoj unutrašnjosti te žele izraziti ono nedokučivo, podsvjesno i neistraženo. Zajedničke značajke su otpor prema tradiciji, uključivanje u srednjoeuropske kulturne i književne tokove, kritičnost i sloboda umjetničkog stvaranja.

Naziv razdoblja i stilska obilježja ne smiju se u potpunosti izjednačavati s kulturno-političkim i naraštajnim pokretom hrvatske moderne organiziranim u Pragu i Beču između 1895. i 1903. godine, u kojemu „mladi“ ustaju protiv tradicionalista „starih“. Pokret čini praška skupina okupljena oko kulturno-političkog časopisa „Hrvatska misao“, bečko-zagrebačka skupina okupljena oko književno-umjetničke smotre „Mladost“ te nadaška skupina koja se okreće gimnazijskom časopisu „Nova nada“.

Književnokritički diskurs hrvatske moderne razvija se u dvije faze. U prvoj, koja se vremenski podudara s trajanjem pokreta, prevladava programatsko-manifestna kritika, a kritički osvrti usmjereni su na analizu djela iz hrvatske književne tradicije. Praška se skupina zauzima za sociološko-psihološki pristup, a bečko-zagrebačka orijentirana je prema artističko-estetičkom aspektu. U drugoj fazi, koja traje do kraja razdoblja, težište je na djelima nastalim nakon 1900. godine, a središnje mjesto zauzima A.G. Matoš s esejističkom kritikom temljenom na opisivanju dojmova. Najreprezentativniji hrvatski modernisti su Ivo Vojnović, Janko Leskovar, Antun Gustav Matoš, Dinko Šimunović, Fran Galović, Vladimir Vidrić, Milutin Cihlar Nehajev, Ivan Kozarac, Janko Polić Kamov i Milan Begović.

Ivo Vojnović (Dubrovnik, 1857 – Beograd, 1929) hrvatski je dramatičar, novelist i pjesnik. U prvoj fazi svojega stvaralaštva piše pripovijetke Perom i olovkom (1884) i kratki roman Ksanta (1886), koji je u kasnijoj redakciji naslovljen Stari grijesi (1919). I. Vojnović koristi se upotrebom intimnih retrospekcija, opisom snova te ulogom brojnih pejsažnih slika. Kao pripovjedač prethodnik je modernog postupka, oslabljuje fabulu te traži uporište u psihološkim i simbolističkim elementima. Od 1891. do 1901. godine nastaju Lapadski soneti u kojima Vojnović, prije Matoša i Vidrića, po europskim uzorima, u hrvatsku književnost uvodi dekadentne slike. U njima tematizira svoj odnos prema Dubrovniku i njegovoj mitskoj slici u vlastitoj svijesti. Dva od sedam jedanaesteračkih soneta, Prélude (1898) i Na Mihajlu (1892), uokvirit će kasnije nastalu Dubrovačku trilogiju (1902). Vojnovićev dramski prvijenac je modernistička komedija Psyche (1889), dok na tragu europskog naturalizma i simbolizma slijede Ekvinocij (1895), Dubrovačka trilogija (1902) i Maškarate ispod kuplja (1922). Dubrovačku trilogiju čine tri jednočinke: Allons enfants!, Suton i Na taraci. U prvoj propada država, u drugoj nestaju njezini posljednji pripadnici gosparskog staleža, a u trećoj dolazi do nestanka plemića i počinje prevladavati seljačka logika. Osim dubrovačkih motiva, Vojnović stvara i drame jugoslavenske tematike. To su Smrt majke Jugovića (1907) i Lazarevo vaskresenje (1913). Kozmopolitskoj tematici vraća se s tročinom proznom dramom Gospođa sa suncokretima (1912). Od 1909. do 1910. u Zagrebu je uređivao prvi hrvatski kazališni časopis „Hrvatska pozornica“.

Janko Leskovar (Valentinovo, 1861 – Valentinovo, 1949) hrvatski je pripovjedač koji zajedno s A. G. Matošem otvara hrvatsku književnu modernu, unatoč još uvijek dominantnoj realističnoj paradigmi. Zbirka Pripovijesti (1917) sadrži pripovijetke Misao na vječnost (1891), Katastrofa (1892), Poslije nesreće (1894), Jesenski cvijetci (1897), Priča o ljubavi (1900), Bez doma (1900), Izgubljeni sin (1903) i Kraljica zemlje (1905). Dominiraju momenti iscrpljenosti, pesimizma, misticizma, jalovog filozofiranja, spiritualizma i snova, dok uz pomoć opisa pejsaža oslikava unutrašnjost svojih junaka. Glavni likovi u navedenim pripovijetkama uglavnom su (polu)intelektualci, senzibilni i usamljeni učitelji koji su pasivni u društvenom životu, ali vrlo precizno, emocionalno i intelektualno, prodiru u same sebe. Oni stoje pred sudbonosnim odlukama koje ne uspijevaju realizirati zbog psihičkog opterećenja prošlošću ili vlastite neodlučnosti i nemoći. Na kompozicijskom planu, susreću se dva vremena: vrijeme prošle zgode koja ima posljedice u sadašnjosti te vrijeme sadašnjosti u kojoj se neprestano tematizira prošlost i tako priječi svaku moguću budućnost. Jedna od najpoznatijih modernističkih pripovijedaka jest Misao na vječnost. Glavni lik Đuro Martić kroz ludilo je dosegnuo „vječnost“ i postao žrtvom vlastite fikcije. U romanima Propali dvori (1896) i Sjene ljubavi (1898) J. Leskovar tematizira „propale dvore“ i temu onodobnih hrvatskih književnih dekadenata. Roman Propali dvori okvirno govori o propasti aristokratske obitelji, no u njemu ne dominira prikaz društvenih procesa, već psihološka analiza glavnog lika Pavla Petrovića, dekadenta. Zbog potrage za vlastitim identitetom i misaonog previranja, Petrović ne uspijeva realizirati ljubav. Fabula je fragmentirana, a radnja sažeta i zbijena. J. Leskovar nastavljač je psihološke proze kasnog realizma, ali i razbijač realističkog kanona, a njegovi su junaci srodni zapodnoeuropskim primjerima modernističkih likova.

Središnjom ličnošću hrvatske moderne smatra se Antun Gustav Matoš (Tovarnik, 1873 – Zagreb, 1914), hrvatski pjesnik, novelist, putopisac, kritičar, feljtonist i polemičar. Bio je sljedbenik simbolista, poklonik Baudelaireove poezije i Poeove šokantne novelistike. U književnosti se prvi put javlja 1892. godine s pripovijetkom Moć savjesti koja naznačuje početak hrvatske moderne. Matoševe pripovijetke sakupljene su u tri zbirke: Iverje (1899), Novo iverje (1900) i Umorne priče (1909). Prema motivima dijelimo ih na priče o hrvatskim ljudima i prilikama (Kip domovine leta 188*, Pereci, friški pereci…, Nekad bilo – sad se spominjalo), humoreske u domaćem i stranom ambijentu (On, Ubio, Prijatelj), fantastičarski ciklus (Camao, Ugasnulo svjetlo, Miš) te tekstove zanosne ljubavne čežnje (Balkon, Cvijet sa raskršća, Jesenska idila). Pripovijetke su nastajale istodobno, a zajednički su im lirska nota i ljubavni motivi. Fantastičarski ciklus određuju pojačana psihološka motivacija, motivi misterija ljubavi i smrti, analiza pojedinačnih individualnih sudbina, prisustvo nevjerojatnih događaja i bizarnih likova, dok su ljubavni tekstovi natopljeni lirskom intonacijom i simbolizmom. Motiv pejsaža, kao samostalna tema, čini sastavni dio cjelokupnog Matoševa stvaralaštva. Svaki njegov pejsaž razvija asocijacije za promišljanje različitih problema, što najviše dolazi do izražaja u putopisima. U esejima i putopisima (Ogledi, Vidici i putovi, Naši ljudi i krajevi) plastično je ocrtao domaći krajolik, tople kurije i bregovite predjele. A.G. Matoš poezijom se kontinuirano počeo baviti relativno kasno, tek oko 1906. godine. Njegovih osamdesetak pjesama u zbirci su prvi puta tiskane tek 1923. godine. Vanjske odlike njegove poezije su savršena forma soneta, muzikalnost stiha, osjećaj za sinesteziju, profinjen ritam i izmjena govorne i pjevne intonacije. U ljubavnoj poeziji čest je motiv smrti, osjećaj prolaznosti, sumnje i boli što je posljedica sukoba između sna i stvarnosti (Samotna ljubav, Djevojčici mjesto igračke, Utjeha kose). Nadalje, A.G. Matoš svoja je emocionalna stanja izražavao i u poetskim pejsažima (Jesenje veče, Notturno), kada je pisao i rodoljubne stihove (Stara pjesma, 1908, Iseljenik, Pri svetom Kralju). Njegov polemički duh najistaknutiji je u žanru kritike i feljtonistike. Osnovnim kriterijem za estetsko vrednovanje djela smatra individualnost piščeva stila.

Dinko Šimunović (Knin, 1873 – Zagreb, 1933), hrvatski pripovjedač, u književnosti se pojavio s pripovijetkom Mrkodol (1905). Nije sudjelovao u književnim sukobima „starih“ i „mladih“, već je od obje strane koristio ono što je smatrao najboljim. Teme njegovih pripovijedaka tako su vezane za regionalne i folklorne osobitosti cetinskog kraja, a temelje se na suprotnostima između sela i grada, stranog i domaćeg, starog i novog. Nasuprot tomu, razradio je bogate psihološke portrete i impresionističke krajolike, a sam zaplet došao je u funkciju lika. Nedovršena pripovijetka Mrkodol groteskna je priča o zabačenom cetinskom selu i njegovim stanovnicima koji su skloni duhovnoj letargiji. Muljika (1906) je pripovijetka lika i ugođaja u kojoj pratimo propadanje krhke djevojke Boje koja odudara od ostalih seoskih djevojaka. Opisi krajolika služe ocrtavanju unutarnjih stanja lika. Duga (1907) je priča o djevojčici Srni koja je željela pretrčati ispod duge i postati dječak, no dočekala ju je smrt u močvari. D. Šimunović otvara pitanje ženske neravnopravnosti, kao i utjecaja grada na seosko biće. Pripovijetka Alkar (1908) donosi priču o ljubavi harambaše Rašice i njegova sina Salka prema istoj djevojci, prožetu motivom junačke tradicije cetinskog kraja. Osim pripovijedaka, D. Šimunović je napisao i dva romana, Tuđinac (1911) i Porodica Vinčić (1923), te dvije autobiografske proze, Mladi dani (1919) i Mladost (1921). Smatramo ga jednim od začetnika psihološke pripovijetke sa seoskom tematikom.

Fran Galović (Peteranec, 1887 – Radenkovići, 1914) bio je hrvatski pjesnik, dramatičar i pripovjedač. Prve pjesme počeo je pisati već u dječačkoj dobi. Njegovo stvaralaštvo dijelimo na štokavski i kajkavski ciklus. Najuspjelije štokavske pjesme, kojima je zastupljen i u zbirci Hrvatska mlada lirika, su Zrcalo i Childe Harold. Teme su uglavnom posredovane lektirom ili kazalištem, a često potječu i iz mita ili kršćanske tradicije. F. Galović stotinjak je štokavskih pjesama podijelio u cikluse koje je objedinio naslovom Mrtvi san, no izbor nije objavljen sve dok ga J. Benešić nije uključio u Galovićeva sabrana djela (1943). Nakon Mrtvog sna, piše cikluse Četiri grada, Antinojeva smrt i Zavodnik. Kada je 1925. godine objavio prve kajkavske pjesme, njegova štokavska lirika pada u sjenu. Vrhuncem Galovićeva pjesnička stvaralaštva smatra se nedovršeni kajkavski ciklus Z mojih bregov. Zbirka je zamišljena četverodijelno, a svaki je odjeljak posvećen jednom godišnjem dobu. Za Galovićeva života nije objavljena niti jedna njegova kajkavska pjesma, tek je jedanaest godina kasnije M. Krleža objavio cijeli ciklus. U ciklusu prevladavaju motivi tjeskobe, nedostižnosti sreće, prolaznosti. F. Galović bio je, uz A.G. Matoša i D. Domjanića, jedan od prvih pjesničkih preporoditelja kajkavskog idioma.

Vladimir Vidrić (Zagreb, 1875 – Zagreb, 1909) hrvatski je pjesnik koji je prve pjesme objavio još kao učenik šestoga razreda. Njegov opus možemo podijeliti u nekoliko tematsko-motivskih linija. U prvom tematskom krugu V. Vidrić problematizira samu poeziju i pjesnikov status (U oblacima, Plakat), pjesnik je posrednik između božanske visine i ljudske ograničenosti. Drugi tematski krug obuhvaća pjesme s temom starine u kojima razne mitologije i tradicije povezuje sa suvremenim čitateljem (Elije Glauko, Na Nilu, Pompejanska sličica, Perun). Idući ciklus čine Vidrićevi pejsaži (Pejsaž I, Pejsaž II, Jutro). Slijedi erotsko-ljubavna tematika (Dva levita, Notturno, Romanca), kojoj pripadaju i tzv. „trubadurske“ pjesme (Bosket, Adieu, Kipovi), u kojima se idealiziraju žena i njezina ljepota. Na kraju treba spomenuti „lirske portrete“ (U oblacima, Silen, Gonzaga) koji, uz „pejsaže“, svjedoče o povezanosti Vidrićeve lirike i slikarstva. Pjesme mu se temelje više na tematici, nego na formi i stilu, dok kao versifikator teži jednostavnim formama. Njegovo pjesništvo tematski se uklapa u poetiku europskog simbolizma, dok samu formaciju simbolizma ipak potkopava impresionističkim, realističkim i folklornim elementima.

Milutin Cihlar Nehajev (Senj, 1880 – Zagreb, 1931) hrvatski je pripovjedač, dramatičar i esejist. Književnošću se počeo baviti još kao gimnazijalac, a nerijetko se bavio i novinarskim poslovima. Nehajev tako u Zadru pokreće časopis „Lovor“, radio je u „Obzoru“, „Balkanu“ i „Jutarnjem listu“, bio je dopisnik iz Pariza, Beograda i Praga, a 1926. godine izabran je za predsjednika Društva hrvatskih književnika. Tijekom studija bio je aktivni sudionik bečke grupe hrvatskih modernista. U književnosti je Nehajev najpoznatiji kao prozaik. Većina njegovih novela objavljena je u zbirci Veliki grad (1919). Dijelimo ih u dvije skupine: one modernističke (Zeleno more, Veliki grad, Godiva) i one koje problematiziraju socijalna i etička pitanja ratnog i poratnog doba (Doktorova noć, Iz neznanog kraja, Onaj žutokosi). Roman Bijeg (1909) neki kritičari smatraju najboljim romanom hrvatske moderne. Glavni lik Đuro Andrijašević neurotičan je i hipersenzibilan intelektualac koji nije dorasao svakodnevnim životnim problemima i sredini u kojoj živi. Osnovni sukob događa se unutar samoga lika. Drugi Nehajev roman Vuci (1928) povijesne je tematike, a opisuje ključne događaje za Hrvatsku u 16. stoljeću. Drame čine slabiji dio njegova opusa.



Ivan Kozarac (Vinkovci, 1885 – Vinkovci, 1910) hrvatski je pjesnik i prozaik. Umire vrlo mlad, razbolijevši se od tuberkuloze. Njegov književni rad možemo podijeliti u dva veća bloka. Prvi čine njegove pjesme i prozne crtice, nastale između 1902. i 1906. godine. Drugi blok obuhvaća prvu knjigu kratkih proza Slavonska krv (1906) i tri knjige objavljene godinu dana nakon Kozarčeve smrti. To su Pjesme, Izabrane pripovijetke i Đuka Begović. Roman Đuka Begović smatra se jednim od najboljih modernističkih proznih ostvarenja. Glavni lik Đuka Begović živi u bogatoj pokrajini i život provodi u potrazi za užitcima. Struktura romana je slobodna, prevladavaju slavonizmi i govorni jezik sa slavonskih divana, a vidljiv je i utjecaj vojničkog rječnika.

Janko Polić Kamov (Pećine kraj Sušaka, 1886 – Barcelona, 1910), hrvatski pjesnik, pripovjedač i dramatičar kratka životna vijeka, pseudonim Kamov dao si je prema biblijskom liku Kamu, prokletom Noinom sinu. Za vrijeme života tiskao je 1907. godine zbirke pjesama Psovka i Ištipana hartija, drame Tragedija mozgova i Na rođenoj grudi i nekoliko novela. Nakon njegove smrti tiskana su još Ćaskanja (1914) i Novele i eseji (1938), dok je sabrana djela pedesetih godina objavio D. Tadijanović. Njegov opus počiva na temeljnoj dihotomiji priroda-kultura. U Psovci progovara iz prirode i instinkta, dok se u Ištipanoj hartiji vraća uređenijim formalnim oblicima i pravilnoj kompoziciji. Kamovljevu novelistiku karakteriziraju feljtonski elementi i analitički komentari, dok u kasnijoj fazi njegove novele postaju „satire ljudske duše“ s elementima lakrdije. U svojim dramama (Čovječanstvo, Mamino srce) Kamov upozorava na trulu i lažnu atmosferu unutar hrvatske obitelji, ali i cjelokupnog društva. Roman Isušena kaljuža nastajao je između 1906. i 1909. godine, no objavio ga je tek D. Tadijanović u Sabranim djelima (1957). Glavni lik romana je Arsen Toplak, plućni bolesnik književnih ambicija, koji u razgovorima i intimnim zapisima iznosi svoje buntovničko stanje. Takva psihološka samorefleksija i autoreferencijalnost čine novost u hrvatskoj književnosti. Janka Polića Kamova zbog osporavanja postojećih struktura, nihilizma i antagonizma možemo smatrati začetnikom hrvatske književne avangarde.

Milan Begović (Vrlika, 1876 – Zagreb, 1948) hrvatski je pjesnik, dramatičar, pripovjedač i kritičar. Pozornost kritike i publike M. Begović privlači zbirkom pjesama Knjige Boccadoro (1900) koju je objavio pod pseudonimom Xeres de la Maraja, a u kojoj tematizira tjelesnu ljubav prema markizici Zoe Boccadoro. M. Begović okušao se u raznim stilskim, tematskim i žanrovskim oblicima, tragajući za novitetima. Romansko naslijeđe, osim u Knjigama Boccardo, dolazi do izražaja i u Malim komedijama (1921). U isto vrijeme inspiriraju ga helenski (Myrrha, 1904; Knjiga sunca, 1912) i slavenski (Život za cara, 1904) povijesni motivi. Karakteristike verizma očituju se u tročinskoj drami u regionalnom idiomu rodnog kraja Stana Biučića i noveli Nerotkinja. U drugom plodnom razdoblju objavljuje prvo veće prozno djelo, lirski ljubavni roman Dunja u kovčegu (1921). Početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća suuređuje „Kritiku“ i „Savremenik“ te tiska desetke humoreski i feljtona. M. Begović se očituje i kao vrstan dramatičar. Dramski tekst Pustolov pred vratima (1926) koristi se tehnikom uprizorenja predsmrtnih vizija Djevojke koja umire od tuberkuloze. Smrt vodi Djevojčinu fikcionalnu dvojnicu Agnezu kroz bolno, sentimentalno i erotsko iskustvo. Ova pirandelistička igra puno je bolje prihvaćena u Italiji, nego u Hrvatskoj. Godine 1928. M. Begović napravio je dramatizaciju Šenoina romana, pod naslovom Hrvatski Diogeneš, a koja je bila zabranjivana zbog izravnih aluzija na ubojstvo S. Radića. Nakon toga piše sentimentalnu komediju Amerikanska jahta u splitskoj luci (1929), iza koje se u potpunosti posvećuje nedovršenu romanu Giga Barićeva i njezinih sedam prosaca (1930) koji je objavljivan u 230 nastavaka u „Novostima“. Kao epilog ovomu romanu dodana je psihološka drama Bez trećega, prvotno oslovljena samo Drama. Okvirna tema je povratak muža i njegovo nasilno osvajanje doma, što podsjeća na Odisejev povratak, no Bez trećega završava ubojstvom ljubomornog muža. M. Begović piše i libreto za Gotovčevu operu Ero s onoga svijeta (1935). Pisao je mnogo i vrlo raznovrsno, slijedio je promjene od modernizma, preko avangarde, pa sve do povratka realističkim postupcima.

Hrvatski narodni prepored

Hrvatski narodni preporod jest politički, kulturni i književni pokret koji se u Hrvatskoj razvija u prvoj polovici 19. stoljeća, pod utjecajem prosvjetiteljstva i romantizma. Ovaj pokret naziva se još i ilirizmom, ilirskim pokretom ili ilirskim preporodom. Ti nazivi vežu se direktno uz Ilire, prastanovnike Balkanskog poluotoka za koje se vjerovalo kako su preci Hrvata, a pridjevom ilirski pokušavalo se objediniti sve južnoslavenske narode jer je jedan od ciljeva bilo i njihovo ujedinjenje. Ilirski je pokret nastao pod utjecajem slovačkog preporoditelja Jana Kollára koji je bio zanesen idejom o slavenskom jedinstvu. Prema Kolláru, svi su Slaveni jedan narod s četiri narječja: ruskim, češkim, poljskim i ilirskim. Jedinstveni književni jezik, utemeljen na staroj dubrovačkoj književnosti viđen je kao glavna odrednica toga jedinstva. Preporodom je u kontekstu europskog romantizma, kada je i u drugim europskim zemljama dolazilo do buđenja nacionalne svijesti, određena nova politička i kulturna orijentacija. Pokretom su okupljeni svi, tada rascjepkani, hrvatski krajevi te su zasnovani hrvatski standardni jezik i pravopis koji su postali okosnica za očuvanje hrvatskoga nacionalnog identiteta. Kult nacionalnom jeziku i kulturnoj baštini tipičan je za europski, a time i hrvatski romantizam. Poziv zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca iz 1813. godine, u kojem poziva građanstvo na sakupljanje narodnog blaga, početak je buđenja nacionalne svijesti na ovim prostorima. U širenju hrvatskoga narodnog preporoda važnu su ulogu imale i ilirske čitaonice koje su se u to vrijeme počele osnivati u većim hrvatskim gradovima, prve čitaonice osnovane su u Karlovcu, Zagrebu i Varaždinu. Temeljna ustanova za promicanje narodne svijesti i očuvanje kulturne baštine, na prijedlog grofa Janka Draškovića, 1842. godine postaje Matica ilirska koja je do 1850. godine djelovala u okviru Ilirske čitaonice u Zagrebu. Bečki dvor, u strahu od ujedinjenja južnoslavenskih naroda, 1843. godine zabranjuje korištenje ilirskog imena zbog čega ga sve ustanove i izdanja koja su ga do tada koristila zamjenjuju hrvatskim.



Naziv Hrvatski narodni preporod nadišao je dimenzije samog pokreta te se često koristi za cijelo književno razdoblje koje bi, prema hrvatskim književnim teoretičarima, ipak trebalo nazivati hrvatskim romantizmom. U književnoj historiografiji ovo se razdoblje smatra prijelomnim razdobljem između starije i novije hrvatske književnosti. Temeljne odlike razdoblja su utilitarnost u funkciji nacionalne svijesti, naglašena osjećajnost, patos, visok položaj lirike i proširenje žanrovskog sustava. Središnje mjesto u preporodnoj lirici zauzimaju budnice i davorije. Osim domoljubnih pjesama, javljaju se i one ljubavnog i religioznog sadržaja.

Začetnici pokreta bili su mladi hrvatski intelektualci koji su se nakon školovanja u europskim metropolama u svoju zemlju vratili sveslavenski orijentirani. Vođom hrvatskoga narodnog preporoda smatra se Ljudevit Gaj (1809. – 1872.) koji je još za vrijeme studija došao u dodir s idejama Jana Kollára o slavenskoj uzajamnosti. Godine 1830. Gaj objavljujeKratku osnovu horvatsko-slavenskoga pravopisanja kojom udara temelje jedinstvenom hrvatskom pravopisu. Osnivač je Novina horvatzkih koje počinju izlaziti 1835. godine zajedno s književnim podliskom Daniczom Horvatzkom, Slavonszkom y Dalmatinszkom, a od 1836. godine izlaze kao Novine ilirske i Danica ilirska, s novim pravopisom i na štokavskom književnom jeziku. Gaj je književnost doživljavao prvenstveno kao sredstvo za postizanje političkih ciljeva, zbog čega 1842. godine i dolazi u sukob sa svojim dotadašnjim istomišljenicima, na čelu sa Stankom Vrazom. Njegova najpoznatija pjesma je budnicaHorvatov sloga i zjedinjenje (1835.), poznatija po prvome stihu: „Još Horvatska ni propala“ koja postaje prototip hrvatske domoljubne poezije sve do Šenoina doba.

Stanko Vraz, Ljudevit Vukotinović i Dragutin Rakovac 1842. godine pokreću časopis s izrazitim književnim karakterom, a nazivaju ga Kolo. Odvajajući se od Gaja, ističu kulturno-književni karakter ilirskog pokreta naspram isključivo političkog karaktera. Slovenac Stanko Vraz, pravoga imena Jakob Frass (1810. – 1851.), poznati pjesnik, kritičar i prevoditelj, koji zbog dijalektalnih razloga u Sloveniji nije bio prihvaćen, priklanja se hrvatskim preporoditeljima te postaje prvim hrvatskim profesionalnim književnikom. Najpoznatiji je njegov romantičarski kanconijer Đulabije, ljubezne ponude za Ljubicu (1840.) koji se u potpunosti izdvaja iz mnoštva davorija i budnica ostalih hrvatskih pjesnika. Zbirka je podijeljena u četiri dijela, od kojih su zadnja dva objavljena posthumno. Pisana je šesteračkim katrenama (krakovjacima) po uzoru na poljsku narodnu poeziju, a posredovanjem čeških romantičara. Uz Gaja, i Vraz je bio veliki pobornik Kollárove ideje o slavenskoj uzajamnosti pa od njega preuzima i veliki broj motiva, poput isprepletanja i stapanja ljubavi prema ženi i domovini. Napisao je balade i romance koje je objavio u knjiziGlasi iz dubrave žeravinske (1841.), cikluse satira i epigrama u kojima ismijava političke i kulturne prilike te putopis Put u gornje strane (1844). Soneti neuvršteni u zbirke, njih 47, nalazi se u kanconijeru Sanak i istina. Za većinu njih naknadno je ustanovljeno kako je riječ o prepjevima ili parafrazama pjesama Vrazovih omiljenih pjesnika. Vraza se smatra jednim od prvih hrvatskih kritičara, a njegove gazele ubrajaju se u najviše domete hrvatske romantičke lirike.

Pavao Štoos (1806-1862) svoj je književni rad podredio idejama preoporoditelja, ističući rodoljubni zanos. Njegova najpoznatija pjesma objavljena je u Gajevoj Danici 1835. godine pod nazivom Kip domovine leta 1831., u njoj upozorava na teške političke prilike. Napisao je i velik broj prigodnica, između ostalih Ljudevitu Gaju, Janku Draškoviću i Josipu Jelačiću.

Dimitrija Demeter (1811. – 1872.) poznati dramatičar, pjesnik, pripovjedač, kritičar i prevoditelj, zalagao se za utemeljenje profesionalnog hrvatskog glumišta. Njegovo najvažnije djelo jest deseteračka tragedija Teuta u pet činova (1844., praizvedba u Zagrebu 1864.). Priča o ilirskoj kraljici Teuti Demetru se, s pravom, učinila odličnom podlogom za aktualnu preporodnu dramu. Koristio je brojne motive iz europske epske i dramske književnosti, a raspon njegovih književnih uzora bio je golem. Drama sažima klasicističke, romantičke i sentimentalne elemente kojima izražava političke ciljeve. Za opere Vatroslava Lisinskog Demeter je napisao libreta Ljubav i zloba (1846.) i Porin (1850. – 51.). Njegov epski spjev Grobničko polje tiskan 1842. godine, pisan je različitim metrima, a uz pripovijedanje u njemu se javljaju i lirske pjesme, zborske budnice, od kojih je napoznatijaPjesma Hrvata, poznata po prvom stihu Prosto zrakom ptica leti, i dramski intonirani dijalozi. Njegovom najboljom novelom smatra se novela Otac i sin (1846), pisana po uzoru na Puškinova djela.

Ivan Mažuranić (1814. – 1890.), poznat i kao prvi hrvatski ban pučanin te vrlo obrazovan čovjek, prve je stihove počeo pisati još kao gimnazijalac. Pjesme je objavljivao u Danici, a na nagovor Matice ilirske napisao je i dopunu Osmana, odnosno 14. i 15. pjevanje. Osim domoljubnih pjesama, pisao je i ljubavne, u duhu romantizma. Ipak, djelo po kojemu se Mažuranića najviše pamti je spjev Smrt Smail-age Čengića. Djelo je objavljeno 1846. godine u karlovačkom almanahu Iskra pod naslovom Smert Čengić-age, a sastoji se od pet nejednakih pjevanja pisanih desetercima i osmercima. To su Agovanje, Noćnik, Četa, Harač iKob. Stvarne povijesne ličnosti u ovom su spjevu Mažuraniću poslužile za isticanje vlastitih ideja o nacionalnoj borbi. U književnoj historiografiji prisutne su nedoumice oko žanrovskog određenja ovoga djela. Njegov epski karakter narušen je, između ostalog, izborom suvremenog događaja, kratkoćom i liričnošću. Radnja je isprekidana brojnim refleksijama, opisima i retoričkim pitanjima te nedostaje glavni junak kojeg zamjenjuje kolektiv. Djelo također ne može biti poema, prvenstveno zbog nedostataka viđenja radnje iz perspektive jednog od likova. Smrt Smail-age Čengića danas se najčešće naziva romantičkim spjevom, čime se svrstava u posebnu skupinu, kao i Demetrovo Grobničko polje. Smatra se najzrelijim djelom hrvatskog romantizma.

Matija Mažuranić (1817. – 1881.), brat poznatijeg Ivana Mažuranića, poznat je po svojem putopisu Pogled u Bosnu (1842.). Kao vrstan poznavalac narodnog stvaralaštva, Mažuranić je hrvatsku književnost obogatio odličnim pregledom u kojem saznajemo o ondašnjem svakodnevnom životu, sukobu vjera, kulturi i međuljudskim odnosima u Bosni. Za razliku od djela ostalih preporoditeljskih pisaca, ovo djelo nema utilitarističkih tendencija.

Poeziju Petra Preradovića (1818. – 1872.) dijelimo u tri faze. Prva faza obuhvaća pjesništvo pisano na njemačkom jeziku od 1834. do 1843. godine, a priključuje joj se i njemački ciklus Lina-Lieder (1850. – 51.). Riječ je o tipičnom romantičkom pjesništvu prožetom bezgraničnom ljubavlju, svjetskim bolom, subjektivizmom i individualizmom. U drugoj fazi, od 1843. do 1851. godine, Preradović se okreće domoljubnoj tematici. Njegova zbirka Pervenci (1846.) dobiva vrlo dobru kritiku iz pera Stanka Vraza. U trećoj fazi Preradović piše epske pjesme i spjevove u kojima prevladavaju spiritizam i mistika, a dominantna je ideja sudbine. Ta tematika prevladava u njegovu spjevu Prvi ljudi (1862.), a temelji se na ravnoteži tjelesnog i duhovnog. Uz Vraza, smatra se jednim od najvećih lirika hrvatskog romantizma.