Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija

Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, pod kolokvijalnim imenom Druga Jugoslavija ili Titova Jugoslavija, je naziv za propalu socijalističku državu koja je obuhvaćala današnje države Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Crnu Goru, Kosovo i Makedoniju, a postojala je od 1943. do 1992. godine.

Kroz cijelo vrijeme njezinog postojanja, cjelokupnu vlast u državi imao je komunistički režim, tj. Komunistička partija Jugoslavije (od 1952. SKJ) na čelu s Josipom Brozom Titom. Glavne značajke te države bile su progon neistomišljenika, titoizam i radničko samoupravljanje.


Država je promijenila tri službena imena:

od drugog zasjedanja AVNOJ-a (29. studenoga 1943.) novostvorena država zove se Demokratska Federativna Jugoslavija (DFJ) [8]
deklaracijom Ustavotvorne skupštine od 29. studenoga 1945. država se zove Federativna Narodna Republika Jugoslavija (FNRJ) [9]
Ustavom od 7. travnja 1963. država se zove Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ) [10]
U doba njenog postojanja nazivali su je Nova Jugoslavija, da bi je razlikovali od prethodne, stare tj. Kraljevine Jugoslavije.

U pravnoj znanosti postoje autori koji smatraju Kraljevinu SHS i raniju Kraljevinu Srbiju te istom državom; takvi autori u pravilu smatraju također i da su Kraljevinu Jugoslaviju i kasnija SFRJ jedna te ista država (tj., da je svaka Jugoslavija u suštini bila "proširena Srbija"). Drugi kritiziraju takva stajališta, kao bazirana na neadekvatnoj primjeni pravila međunarodnog prava.[11] Noviji autori uglavnom konstatiraju da je "FNRJ nastala nakon završetka Drugog svjetskog rata",[12] a čak je i Republika Srbija tijekom pregovora o sukcesiji iza SFRJ pobijala tezu da bi SFRJ bila pravni sljednik Kraljevine Jugoslavije


Od početka, pa do pred kraj postojanja (slobodni izbori u Hrvatskoj i Sloveniji u travnju 1990.), bila je pod punom vlašću Komunističke partije Jugoslavije (kasnije mijenja ime u SKJ - Savez komunista Jugoslavije), na čijem je čelu od 1939. do 1980. bio Josip Broz Tito.

Vodeća uloga Komunističke partije Jugoslavije bila je zajamčena ustavom iz 1946. i kasnijim ustavima. Vojska, koja u početku nosi naziv Jugoslavenska armija, a od 1953. Jugoslavenska narodna armija, bila je pod striktnom partijskom kontrolom te je imala poseban položaj u političkom sustavu, a koji je posebno do izražaja došao u razdoblju raspada države. Josip Broz Tito je koncentrirao u svojim rukama sve ključne položaje u državi.

U provođenju svoje politike, Tito i KPJ koristili su se svim sredstvima kako bi ostvarivali zacrtane ciljevi, pa je tako puno puta tajna policija vršila ubojstva u zemlji i inozemstvu (na primjer, ubojstva obitelji Ševo i Stjepana Đurekovića).[14]

Nakon Titove smrti, najviše tijelo vlasti u SFRJ postaje kolektivno predsjedništvo od osam članova (po jedan iz svake republike i pokrajine), koji se rotiraju na mjestu predsjedavajućeg svakih 12 mjeseci. Time je nastavljeno nastojanje ka decentralizaciji, započeto 1970-ih godina. Realna politička moć koncentrirana je ponajviše na razini republika i pokrajina; to je, međutim, značilo decentralizaciju političke moći u rukama političkih elita republika i pokrajina, a ne stvarnu demokratizaciju.

JNA ostaje jedinstvena i "nadnacionalna", a uloga Saveznog izvršnog vijeća SFRJ (savezne vlade), ograničena je na ekonomska pitanja. Vrlo kompliciran sustav odlučivanja na saveznom nivou, zamišljen tako da se zadrži ravnoteža između "unitarističkih" i "separatističkih" tendencija, činio je vrlo teškim donošenje, a još više provođenje odluka.

U Jugoslaviji se nastavilo (od Države SHS-a, Kraljevine Jugoslavije, gdje je hrvatski jezik došao u kontakt sa srpskim ponajprije u zajedničkim državnim zajednicama) unitarno nastojanje za oblikovanjem srpskohrvatskoga kao "središnjega jugoslavenskoga jezika", u leksiku se nastojalo postići sinonimizacijom hrvatskih i srpskih riječi, leksičkom egalizacijom i postupkom biranja zajedničkih riječi. U praksi se to svodilo na privid jezičnoga jedinstva sve prisutnijim pokušajima uklanjanja, minoriziranja ili prešućivanja hrvatskih i srpskih razlika.

Prema Ustavu SFRJ iz 1974. godine Skupština SFRJ bila je najviše tijelo vlasti u okviru prava i dužnosti federacije (Parlament). Skupština SFRJ sastojala se od dva doma:

Savezno vijeće kojeg su činili delegati samoupravnih organizacija i zajednica i društveno-političkih organizacija u republikama i autonomnim pokrajinama.
Vijeće republika i pokrajina kojeg su činili delegacije skupština republika i skupština autonomnih pokrajina.
Predsjedništvo SFRJ su činili po jedan član iz svake republike i autonomne pokrajine, koga je birala skupština republike/autonomne pokrajine, tajnim glasovanjem na zajedničkoj sjednici svih vijeća skupštine i, po položaju, predsjednik Saveza komunista Jugoslavije. Mandat člana Predsjedništva trajao je pet godina. Predsjedništvo SFRJ imalo je predsjednika kojeg je iz reda svojih članova za vrijem od jedne godine biralo Predsjedništvo. Predsjedništvo je predstavljalo SFRJ u zemlji i inozemstvu i bilo je najviše tijelo rukovođenja i zapovijedanja oružanim snagama SFRJ u ratu i miru, a te ovlasti je u ime Predsjedništva obavljao predsjednik Predsjedništva. Josip Broz Tito imao je titulu Predsjednika Republike bez ograničenja trajanja mandata, odnosno do svoje smrti.

Savezno izvršno vijeće bilo je izvršno tijelo Skupštine SFRJ (Vlada). SIV su činili predsjednik, članovi Vijeća izabrani suglasno načelu ravnopravne zastupljenosti republika i odgovarajuće zastupljenosti autonomnih pokrajina i savezni sekretari i drugi dužnosnici koji su rukovodili saveznim tijelima uprave i saveznim organizacijama određenim saveznim zakonom. Predsjednik i članovi SIV-a birali su se na četiri godine.

Titova Jugoslavija vodila je politiku nesvrstanosti, ali je ovisno o okolnostima naginjala k Zapadu ili k Istoku. Zbog totalitarnog režima nije smjela biti članicom NATO-a, no s NATO-m je bila posredno povezana vojnim sporazumom s Grčkom i Turskom. Direkcija JNA za opskrbu 1980-ih godina imala je ugovor s NATO-m kojemu je izvozila svježe meso, odjeću i uniforme, a također i ugovore s oružanim snagama Norveške, Švedske, Poljske, Čehoslovačke i Mađarske.

Jugoslavija je od 1947. do 1951. provela svoj prvi petogodišnji plan, a idejni tvorac plana bio je Andrija Hebrang. Agrarnom se reformom iz 1945. propisalo zavisno od kvalitete zemljišta, zemljišni maksimum od 25 do 35 hektara, a nacionalizacijom su se povećali državni zemljišni fondovi.[16]

Društveni i politički sustav razvijao se od početka 1950-ih, pod krilaticom jugoslavenski put u socijalizam, u originalnom pravcu nazvanom samoupravni socijalizam, baziranom na tzv. društvenom vlasništvu (umjesto državnog vlasništva, proklamiranog u SSSR-u i drugim komunističkim zemljama) i društvenom (ili "socijalističkom") samoupravljanju. Taj je sustav bio nešto decentraliziraniji i fleksibilniji te je uvažavao neke elemente tržišne privrede što je omogućilo određeni stupanj ekonomske efikasnosti, demokratičnosti i pogodnosti za razvoj standarda i ljudskih sloboda naspram sustava drugih komunističkih zemalja, baziranog na strogoj centralno-planskoj privredi i rigidnoj kontroli.

Jugoslavenski model socijalističkoga samoupravljanja doživljavao je brojne izmjene i reforme, da bi od 1976. i Zakona o udruženom radu, postao najbliži tzv. tržišnom socijalizmu, odnosno tržišno usmjerenom socijalističkom (radničkom) samoupravljanju.

To je omogućilo brz ekonomski rast 1950-ih godina (nakon što je prevladana kriza izazvana raskolom sa SSSR-om odnosno Informbiroom 1948. godine), zatim i rast životnog standarda 1960-ih te djelomično smanjivanje političke respresije, u čemu je ključni događaj bilo smjenjivanje Aleksandra Rankovića 1966. godine, koji je zastupao centralizam velikosrpskog usmjerenja.

No, krajem šezdesetih godina uslijed neuspjeha ostvarivanja ciljeva na gospodarskom planu, vlasti su omogućile jugoslavenskim državljanima putovanje i rad u inozemstvu kako bi svježim kapitalom spasili posrnulo gospodarstvo. Tada dolazi do značajne migracije stanovništva. Najveći broj radnika (gastarbeitera) koji su tada iselili u Zapadnu Europu potjecao je iz Hrvatske i BiH, pri čemu su migracijama u BiH najviše bila pogođena upravo područja naseljena Hrvatima (najviše zapadna Hercegovina). Deviznim doznakama radnika iz inozemstva unosio se kapital u socijalističku Jugoslaviju. Otvaranje granica poslužilo je i političkoj pacifikaciji socijalističke države, budući je na taj način političkim neistomišljenicima bio otvoren put u inozemstvo. .[17]

Sedamdesetih godina uzimaju se strani krediti kako bi se potaknuo rast i razvoj, no, nemogućnost njihova otplaćivanja već u osamdesetima, uzrokovano lošom gospodarskom politikom te zaostalom i nekonkurentnom proizvodnjom, dovodi do kolapsa jugoslavenskog gospodarstva.[18] Pojavljuje se nestašica struje, goriva (par - nepar), kupnja isključivo na bonove, nestašica cementa, higijenskih potrepština i ostalih osnovnih stvari za život, a vrhunac krize ogleda se u hiperinflaciji od čak 2500% 1989. godine. Ekonomski kolaps, pored agresivne srpske politike, bio je osnovni uzrok raspada države.