Igra staklenim perlama

Roman “Igra staklenim perlama” objavljen 1943. godine, najveće je, gotovo pa životno djelo Hermanna Hessea koje je pisao gotovo 12 godina. Smatra se da je Hesse ponajviše zbog njega je zaslužio Nobelovu nagradu, koja mu je dodijeljena 1946. godine. Radnja romana odvija se u budućnosti, moguće 25. stoljeću, u fiktivnoj državi Kastaliji. Tom državom upravlja intelektualna elita, postavljena i na čelo obrazovnog sustava. U školama se podučavaju nadareni učenici, a već i sam pristup školovanju, koje pripada samo najdarovitijima, smatra se čašću. Ako netko ne uspije završiti školu, biva izopćen iz društva. U školama se najviše uče umjetnički i humanistički predmeti, a pored njih, najvažniji dio obrazovanja upravo je Igra staklenim biserima.

Ovaj roman fiktivna je biografija Josefa Knechta, učitelja Igre, Magistra Lude Josephusa III, kako je nazvan u Arhivu Igre staklenim perlama. Pravila Igre izučavaju se dugi niz godina. Ona sadržava sve vrednote Kastalijske kulture, s posebnim naglaskom na matematiku i glazbu. Obogaćivanje jezika Igre, uključivanjem novih sadržaja, podložno je najstrožem nadzoru vrhovnog vodstva Igre. Duhovni pokret čiji dio je i osnivanje Igra staklenim perlama, započelo je u povijesnom razdoblju Kastalije koje se zove “feljtonističko” razdoblje. To je bilo “buržoasko” razdoblje, u kojem su ljudi uvelike bili priklonjeni individualizmu.

Od kraja srednjeg vijeka, razvoj duhovnog života u Europi dijelio se na dva djela. Prvi je oslobađanje mišljenja od vjere u bilo koji autoritet. Bila je to borba suverenog i punopravnog razuma protiv vladavine Rimske crkve. Drugo dio duhovnog razvoja bio je tajan, a značio je strastveno traganje za ozakonjenjem te novonastale slobode nekim novim autoritetom. Taj autoritet bi proizlazio iz samog duha. Duh je ovu proturječnu bitku uglavnom dobio.

Tako su se vodile i one bitke za “slobodu” duha koje su u kasnijem “feljtonističkom” razdoblju dovele dotle da je duh doista uživao njemu nepodnošljivu slobodu, budući da se do tada oslobodio crkvenog, ali i državnog utjecaja, a da još nije pronašao vlastiti oblik zakona koji bi poštivao. “Feljton” se u nazivu “feljtonističko razdoblje” odnosi na članke u dnevnim novinama koje su zatrpavale čitatelje hrpom informacija, primjerice anegdotama iz života slavnih i slično. Omiljena su bila i razmatranja aktualnih tema razgovora iz kruga imućnih. Pri tome je jedino važno bilo spojiti kakvo poznato ime s nekom upravo aktualnom temom.

Međutim, u tim prijelazima desetljeća kultura nije drijemala, nego je upravo za svoga propadanja u svijesti pojedinaca dospijevala do najistančanije budnosti i samoispitivanja. Taj postupak dijelio se u dvije skupine: kulturna svijest učenjaka pribjegla je istraživanjima i metodama nastave povijesti glazbe, jer je upravo u to vrijeme ta znanost dosezala svoje vrhunce. U samom feljtonističkom svijetu pročula su se dva seminara koja su njegovala čistu i savjesnu metodu rada. Druga okosnica otpora protiv izopačenosti bila je bratovština Putnika na Istok, čija su braća njegovala više dušu nego duh. Baš otuda dolazi današnji oblik Igre staklenim perlama, koji se potaknuo upravo duhovnom njegom. Putnici na Istok prakticirali su stare tajne vježbe sposobnosti poniranja u daleka vremena i njihove kulture. Među njima je bilo glazbenika i pjevača za koje se tvrdi da su glazbu starijih vremena izvodili sa savršenom izvornom čistoćom, dakle, točno onako kako je bila stvorena npr. 1600. ili 1650. godine. Time su se približili izvorima današnjeg shvaćanja pojma kulture. Ti izvori bili su povijest i estetika glazbe, matematika, mudrost Putnika na Istok i najposlije – odvažni stav prema problemu trajanja kulturnih razdoblja.

Najvažnija posljedica tog stava bilo je potpuno odricanje od stvaranja umjetničkih djela, postupno izdvajanje duhovnih ljudi iz svjetovnog prometa ter na kraju – Igra staklenim perlama, s time da je znanost o glazbi imala najveći utjecaj na nastanak Igre. Glazba je u pretpovijesnim vremenima bila čarolija – jedno od drevnih, priznatih sredstava magije. Počevši s ritmom, to je bilo sredstvo kojim se brojno mnoštvo ljudi dovodilo u jednako raspoloženje: usklađivalo se njihovo disanje, lupanje srca i opće stanje. Ritmom se hrabrilo na istjerivanje i prizivanje vječnih sila, na ples, borbu, ratni pohod i sveta djela.

Igra staklenim perlama nastala je, čini se, istodobno u Njemačkoj i Engleskoj i to kao vježba igranja u uskim krugovima glazbenika i učenjaka koji su radili na novoj glazbenoj teoriji. Igra je u početku bila samo oblik vježbe pamćenja, namijenjena studentima i glazbenicima. Iako igra više ne sadržava nikakve staklene perle, zadržala je isto ime. Glazbeni teoretičar iz Calwa, Bastian Perrot, u kompozicijama se umjesto slovima, brojkama, notama ili drugim grafičkim znakovima, služio staklenim perlama. Perrot je kod svoj učenika zatekao neobičnu naviku igranja. Oni bi u skraćenim formulama dovikivali jedni drugima proizvoljne motive ili početke klasičnih kompozicija, a prozvani bi morao odgovoriti ili nastavkom dotičnog komada ili višim tj- nižim glasom, odnosno kontrastnom protu-temom. Bila je to vježba pamćenja i improviziranja. Perrot, koji je vjerojatno pripadao Putnicima na Istok, za sebe je konstruirao okvir s nekoliko tuceta žica na koje su se mogle nanizati staklene perle u različitim veličinama, po uzoru na dječje naprave s kuglicama za brojenje. Pri tome su žice odgovarale notnim crtama, a perle vrijednostima nota. Iz staklenih perli je Perrot tako gradio glazbene citate ili izmišljao teme, a đacima se ta tehnika svidjela.

Dva ili tri desetljeća kasnije, Igra je među studentima glazbe izgubila na popularnosti, ali su je zato preuzeli matematičari. Kod Igre je zanimljivo to da se njome najviše služila ona znanost koja bi u trenutku prihvaćanja Igre doživljavala procvat. Igrom su se u matematici, pomoću zasebnih znakova i skraćenica, mogli izraziti matematički postupci. Ta matematička modifikacija Igre zahtijevala je izrazitu pozornost i koncentraciju.

S vremenom su Igru preuzimale i oponašale gotovo sve znanosti. Glazbeni tokovi su tako obuhvaćani čak i u fizikalno-matematičke formule.
Igra staklenim perlama utjecala je na potpunu pobjedi nad feljtonom. Iznova je pobudila želju za vježbama duha, koji su utjecali na nastanak novog duhovnog, samostanski strogog, odgoja.

Mnogo kasnije, iz navika Putnika na Istok, u Igru je pridošao pojam “kontemplacije”. Nije više bilo važno brzom pozornošću i izvježbanim pamćenjem intelektualno pratiti slijed ideja, nego se pojavio zahtjev i za duševnom predanošću. Nakon svakog znaka, što bi ga vođa Igre prizvao, u tišini bi se razmatrali njegov sadržaj, izvorište i njegov smisao.

Pod nazivom Igra staklenim perlama danas svatko najprije misli na svečane, javne Igre, koje se održavaju pod vodstvom malobrojnih Meštara. Oni su podređeni Meštru Igre, Magistru ludi. Uz ravnanje javnim Igrama, Meštrova je dužnost bila unapređivanje Igre i škola Igre.

Kratak sadržaj

Životopis Meštra Igre Josefa Knechta

Ne zna se je li Knecht rano izgubio roditelje ili ga je Odgojno poglavarstvo izbavilo iz loših uvjeta života i usvojilo. U svakom slučaju, bio je pošteđen sukoba između elitne škole i roditeljske kuće. Njegov prvi veliki poziv duha nije došao od znanosti, nego od glazbe. Jednom, kad je imao 12 ili 13 godina, u školu je došao Meštar glazbe upoznati ga i procijeniti je li prikladan za elitnu školu. Učenik Knecht se svidio Meštru glazbe. Zajedno su svirali, a Knecht je bio skroman, zadivljen glazbom, sposoban podrediti se te je imao smisao za služenje kultu.

Kastalija je imala elitne škole gdje poglavarstvo (tzv. Savjet s dvadesetoro savjetnika u kojem desetorica zastupaju Odgojno poglavarstvo, a desetorica Red) provodi izbor najnadarenijih iz svih škola u zemlji, kako bi ih okupili za odgoj novog naraštaja sistema. Obične škole u zemlji, gimnazije i one ostale, služe pripremanju mladeži za tzv. Slobodna zvanja. One završavaju ispitom zrelosti, koji je ujedno i pristup u visoke škole, a tamo se apsolvira za svaku struku i određeni studij. Pored toga, postoje i elitne škole.

Elitne đake biraju njihovi učitelji po slobodnoj procjeni, te ih preporuče vlastima u Kastaliji. Učitelj predloži učeniku da razmisli bi li išao u jednu od elitnih škola, a kad učenik osjeti da je spreman, potrebna je i suglasnost oba roditelja. Elitna ga škola tada primi na probu. Učenik se onda iz elitnih škola regrutira u “Red” i hijerarhiju učenog Poglavarstva, na položaje od školskih učitelja do najviših mjesta. Na najvišim mjestima su dvanaest ravnatelja studija ili “Meštri” te Magister ludi – ravnatelj Igre staklenim perlama. Posljednji tečaj elitne škole najčešće se završi u dobi od dvadesete do dvadeset i pet godina i to primanjem u Red. Propisi reda su neimaština i celibat, a puk ih naziva “mandarinima”.

Knecht je otišao u školu Eschholz. To je bilo najveće i najmlađe školsko naselje u Kastaliji. Jednom je pitao učitelja glazbe zašto oni u elitnim školama ne znaju ništa o slobodnim zanimanjima i zašto su ta zanimanja “slobodna”. Učitelj mu je ovako odgovorio: Ti si Knecht (u prijevodu “rob”) pa te zato tako privlači sloboda. Ali ta sloboda je prividna. Ti ljudi imaju pravo sami birati svoje zanimanje, ali tu sloboda prestaje. Tijekom studija prolaze vrlo stroga pravila učenja i polaganja ispita. Time postaju robovima niskih sila – ovise o uspjehu, novcu, svome častohleplju, dopadljivosti drugima… S druge strane, elitni đaci ne biraju sami svoje znanje. Oni smatraju da njihov učitelj to može puno bolje učiniti za njih i nakon početnih tečajeva, imaju potpunu slobodu.

Nakon Eschholza, Knecht je prešao na daljnje školovanje u Waldzell. O toj školi najbolje govori stara izreka: “U Waldzellu se, međutim, uzgaja vješt mali narod Igrača staklenim perlama”. Zapravo, u početku je ta druga škola izgledala gotovo isto kao i prethodna, uz dodatak vježbi meditacija. Igra staklenim perlama nigdje nije bila službeni predmet, ali su joj studenti posvećivali gotovo sve svoje privatno vrijeme.

Knecht je tamo upoznao Plinija Deisgnoria, jednog đaka-gosta, koji je u Knechotovm životu odigrao ključnu ulogu. Naime, bilo je uobičajeno da u elitnu školu povremeno dođu đaci koji bi se nakon naobrazbe vratili u svjetovni život. U starim patricijskim obiteljima bio je običaj da jedan sin, ako je bio dovoljno nadaren, ode u elitne škole kao gost. Iznimka tih hospitanata bila je što se nisu iz godine u godinu, kao ostali đaci, sve više otuđivali od svoje domovine i obitelji, nego su ondje provodili svoje praznike, pa su među svojim kolegama zauvijek ostali stranci.

Plinio Designori bio je vrlo nadaren mladić, pomalo nemiran, pa je zadavao pročelniku Zbindenu mnogo problema. Nimalo se, naime, nije trudio zaboraviti svoj poseban status. Slobodno se i ratoborno izjašnjavao za nekastalske i svjetovne nazore. Plinio je čak znao reći da Kastalci ne stvaraju glazbu, ne pišu ništa, samo izučavaju stilove kroz povijest. Isto tako, rekao je da Kastalci vode život umjetno uzgajanih ptica pjevica, da sami ne zarađuju za svoj kruh, ne poznaju nuždu i životnu borbu, niti išta o onom dijelu čovječanstva na čijem se radu i siromaštvu temelji njihova luksuzna egzistencija. Knecht je zbog navedenoga zatražio savjet Meštra. Nakon što je Meštar došao u posjet školi i razgovarao s pročelnikom, Knechtu je bilo dopušteno da prihvati Designorijevo prijateljstvo, da iskusi njegov utjecaj i napade, a da se učitelji u to ne miješaju. Od mentora je, međutim, dobio zadatak da pred tim kritičarem brani Kastaliju i da sukobljavanje njihovih svjetonazora dovede na najviši nivo. Tako se Josef morao detaljno upoznati s osnovama reda koji je vladao u Kastaliji.

Jednom je Meštar bio primijetio da je Joseph jako povučen, zbunjen, zabrinut, a nije znao zašto jer mu se nije povjeravao. Onda mu je Meštar ispričao anegdotu iz svoje mladosti. Kao student je meštar postao prezasićen učenjem i počeo se bio pitati ima li sve to ikakvog smisla. Jedan dan otišao je kod nekog čovjeka, Yogina i razgovarao s njim. Ovaj mu je postavljao brojna pitanja i nas kraju mu rekao: Pa ti previše slobodno i bezglavo učiš, zanemaruješ vježbe meditacije. “I bio je u pravu”, završi Meštar,”morao sam se vratiti školskim i početničkim vježbama meditacije, samo da bih postupno opet stekao sposobnost pribiranja i zadubljivanja.” Knecht je shvatio o čemu Meštar govori i ubrzo prebrodio krizu.

Godine studija

Otpuštanjem iz Waldzella završeno je Knechtovo đačko doba i počele su godine slobodnog studija. Bilo mu je tada oko dvadeset četiri godine.

Na visokim školama pretkastalskih vremena, u nekim je razdobljima sve vrvjelo od mladića faustovske naravi koji bi se s punim jedrima otisnuli na burno more znanosti i akademske slobode te morali pretrpjeti sve brodolome neobuzdana diletantizma. I sam je Faust bio prototip genijalna diletantizma i njegove tragike. U Kastaliji studenti imaju čak i veću slobodu, ali da nije bilo prethodne stege u elitnoj školi te duševne higijene stečene vježbama meditacije, to bi moglo biti opasno (kao što se pokazalo kobnim za mnoge nadarene ljude iz ranijih, pretkastalskih razdoblja).

Jedna od vježbi koju su studenti radili za vrijeme studija bilo je pisanje lažnih životopisa. Preciznije rečeno, zadatak je bio pisati svoj životopis, ali zamišljajući se u nekom prethodnom razdoblju, često pišući jezikom i stilom tog vremena, koristeći znanje iz svih područja, da životopis djeluje što uvjerljivije i vjerodostojnije. Jedna od svrha toga bila je da nadoknadi zabranu pjesništva i stvaralaštva, a druga da student izabere osobu koja mu predstavlja ideal. Sačuvana su tri takva Knechtova životopisa.

Knecht se na najčudniji, najsamovoljniji način poslužio slobodom studiranja. Nakon što je bio službeno uveden u Igru staklenim perlama, bio je primljen u Igrače drugog stupnja, što je bilo izuzetno odlikovanje.

Knecht je bio počeo studirati kineski i klasike na čuvenoj istočnoazijskoj školi, koja je već nekoliko pokoljenja bila pridružena školskom naselju klasičnih filologa, Sv.Urban. Pokazao je veliko zanimanje za Ji-Ching, Knjigu mijena. Na njegovo uporno traženje, Kinezi su mu dali mnogo podataka. Rekli su mu za “Starijeg brata” i njegov pustinjački stan u Bambusovom gaju, pa je otišao i k njemu na obrazovanje. Stariji brat dobio je takav nadimak jer se svima obraćao s “moj stariji brate”. Bio je jako vješt u igri proricanja, baratajući tradicionalnom peteljkom stolisnika. Kad je Knecht došao k njemu, Stariji brat zapitao je proročište je li Knecht spreman na poduku. Stariji brat vadio je iz drevne posude pregršt štapića – stapke stolisnika. Brojao ih je, pažljivo odlagao na stranu, sve dok nije ostalo samo nekoliko stapki. Njih je tad učvrstio između dva prsta lijeve ruke. Ponovno ih brojao, reducirao, pričvršćivao prstima stapke, iščitavao neki simbol te zapisivao. Konačno je iščitao proročanstvo, a ono je bilo da Knecht može ostati na obrazovanju.

Tako je i on naučio vještinu iščitavanja proročanstva. Svakodnevno je svirao na svom klavikordu, a onda je jednom prilikom Starijem bratu priznao da pokušava uvesti sustav Ji-Chinga u Igru staklenim perlama. Stariji brat se smijao. “Samo naprijed! Probaj”. Rekao je još: “Postaviti lijepi mali bambusov vrt na svijet, to je moguće. Ali, hoće li vrtlaru uspjeti ugraditi svijet u svoj bambusov gaj, čini mi se ipak spornim.”

Uvijek ga je mučilo pitanje: je li Igra ono vrhunsko, je li ona uistinu kraljica u carstvu duha? Ili je to samo igra? Zaslužuje li doista punu predanost doživotno služenje? Ta čuvena Igra započela je prije mnogo godina kao nadomjestak umjetnosti i postupno je, barem za mnoge, postajala nekom vrstom religije, mogućnošću pribiranja, uznošenja i pobožne predanosti visoko razvijena intelekta. Ono što se u Knechtu odvijalo bila je ona stara bitka između etičkoga i estetskoga.

Jednom prilikom naišao je na svog starog prijatelja Plinija. Obojica su se dosta promijenili. Plinio je postao pravnik koji je težio ugledu u politici, bio je zaručen, a došao je gostovati u Igri staklenim perlama. Činilo mu se da je Knecht prilično ohol u svojoj ekskluzivnoj duhovnosti i ezoterici, kao da je postao neki “samo-još-duh”. A Knechtu se, pak, činilo da je Designori ogrubio i da pridaje odviše pažnje vanjskome. Plinio mu je pričao o ispitima, putovanjima u Englesku, političkim skupovima i izrekao pritom jednu rečenicu, koja je zazvučala poput prijetnje ili upozorenja. Rekao je da će uskoro nastupiti nemirna vremena, možda ratovi, a nije posve nemoguće da i cijela kastalska egzistencija jednom bude dovedena u pitanje. Kastalija cijelu zemlju godišnje košta sasvim lijepu svotu, iako su zahtjevi Kastalaca u materijalnom smislu skromni. Josef je pak primijetio da Kastalija stoji zemlju desetinu onoga što se u ratničkom stoljeću trošilo na oružje i municiju.

Knecht je bio primljen u Red i dobio je zadatak da ode u Benediktinski samostan. Kao mladi nastavnik držat će predavanje o uvodu u Igru staklenim perlama.

Dva reda

Kad je Joseph ušao u Red, između njega i njegovih kolega nastala je distanca. Do jučer je bio jednak njima, a sada je postao viši u hijerarhiji. Jedini koji nije promijenio odnos prema njemu bio je njegov prijatelj Fritz Tegularius. On je bio iznimno dobar igrač staklenim perlama, ali je zbog lošeg zdravlja bilo određeno da nikad neće dospjeti na neko vodeće, reprezentativno ili organizatorsko mjesto. Patio je od depresije, razdoblja nesanice i nervoznih bolova te potrebe za osamom, straha od dužnosti i odgovornosti, a je i misli o samoubojstvu.

Gospodin Dubois bio je jedan od malobrojnih političara u Kastaliji, zadužen za državnopravni i privredni opstanak Kastalije te njezine odnose s vanjskim svijetom. On je uputio Josepha u pravila ophođenja sa svijetom, prije nego je otišao na svoj zadatak. Većina Kastalaca, službenici kao i učenjaci i studenti, živjeli su u svojoj Pedagoškoj provinciji i njezinu Redu, kao u postojanom, vječnom i po sebi razumljivom svijetu. Znali su da je taj svijet jednom nastao i to polako, uz ogorčene bitke u vrijeme najvećih nevolja, na završetku ratnog razdoblja i to iz jedne asketsko-herojske samospoznaje te napora duhovnih ljudi, isto kao i iz prijeke potrebe iscrpljenih, iskvarenih i opustošenih naroda za redom, normom, razumom, zakonom i mjerom. Funkcija svih Redova i “Provincija” bila je ustegnuti se od vladanja i nadmetanja te tako jamčiti stalnost i trajnost duhovnih temelja svih mjerila i zakona.

Samostan Mariafels imao je udjela u stvaranju povijesti zapadnoga svijeta, pa tako i u njegovim patnjama. Doživio je razdoblje procvata, poraza, preporode i ponovnih padova. Nekoć sjedište skolastičke učenosti i umijeća rasprave i danas je bilo u posjedu goleme biblioteke srednjovjekovne teologije. Jednom je Mariafels postalo mjesto stvaranja jednog mirovnog ugovora. Kad je osnovana Kastalija, odnos između dva reda bio je hladan, sve do dolaska opata Piusa. On se počeo zanimati za Igru staklenim perlama, te su dva reda započela razgovor, razmjene i razvila u prijateljski odnos.

Knecht je nakon prvog sata uvoda u Igru staklenim perlama shvatio da održavanje nastave nije pravi razlog zašto je ovdje pozvan. Naime, razina znanja Igre staklenim perlama u samostanu bila je izuzetno površna i diletantska. Međutim, u samostanu je razvio prijateljstvo s Peterom Jakobusom, ni ne znajući da je on bio jedan od vodećih političara svoje kongregacije.

Misija

Kastalske su vlasti u pridobivanju Jakobusa vidjele vrhunac Josephove misije, kako je saznao po povratku. Stari Meštar glazbe bio ga je upozorio da postoje mnoge opasnosti u diplomatskom pozivu. Meštar glazbe rekao je Knechtu da Veliko poglavarstvo i gospodin Dubois imaju namjeru osnovati stalno kastalsko predstavništvo pri Svetoj Stolici u Rimu. Ovaj put žele ga poslati nazad u Mariafels da drži predavanja iz Igre staklenim perlama, a da zapravo pridobije Jakobusa da ih podrži u osnivanju kastalskog predstavništva u Rimu. Knecht je prihvatio zadatak jer ga je smatrao korisnim i vrijednim.

Pater Jakobus jednom ga je prilikom izravno upitao koji je zapravo Knechtov zadatak, budući da se vidi da to nije držanje predavanja iz Igre stakleni perlama. Knecht mu je rekao o čemu se radi. Na to je Jakobus rekao da će razmisliti, te da svakako želi biti upućen u kastalski sustav.

Knecht je u ovo vrijeme bio zaokupljen sudjelovanjem u godišnjem natjecanju waldzellske elite. U tom natjecanju trebalo je na osnovi dviju do tri zadanih glavnih tema razraditi nacrte igara. Važnost se pridavala novom, smjelom i originalnom povezivanju tema, uz pridržavanje vrhunske formalne čistoće i kaligrafije. Knecht je ovaj put odabrao psihološku metodu igre; jasne, klasične kompozicije kakva bi se najviše svidjela pateru Jakobusu.

Inače, postojala su dva tipa igranja igre – formalni i psihološki. Knecht i Tegularius pripadali su pristalicama i unapređivačima psihološkog tipa igranja, samo što ga je Knecht radije nazivao “pedagoškim tipom”. Formalna Igra težila je da iz stvarnih sadržaja pojedine igre, iz matematičkih, lingvističkih, muzičkih i drugih elemenata, stvori, po mogućnosti, čvrsto formalno jedinstvo. Nasuprot tome, psihološka igra tražila je jedinstvo i sklad, kozmičku zaokruženost i savršenstvo, ne toliko u izboru, rasporedu, ograničavanju, povezivanju sadržaja, koliko u meditaciji što je slijedila nakon svake etape.. Takva je igra Igrača vodila doživljavanju savršenoga i božanskog.

Osvojio je prvu nagradu za svoju Igru.

Magister ludi

Knecht se vratio u Walzell taman uoči održavanja velike Igre staklenim perlama. Magister ludi (Thomas) je obolio i nije se znalo hoće li moći voditi ovogodišnje Igre. Po dolasku, Knecht se javio gospodinu Duboisu da ga izvijesti o svojoj misiji. Do daljnjega ga nisu imali namjeru koristiti za “rimski plan” te su ispoštovali njegovu odluku da se posveti Igri.

Meštar je uvijek imao zamjenika, “sjenu”, kojeg je osobno birao, ali taj zamjenik nikad ne bi postao njegov nasljednik u slučaju smrti ili povlačenja s dužnosti. Magister Thomas von der Trave već je dugo imao svog zamjenika, Bertrama. Bertram je bio izuzetan Igrač, vješt učitelj, savjestan službenik i beskrajno odan Meštru. Iz nekog razloga, ipak je bio omražen među činovništvom i najmlađim naraštajem elite. Tek na dan uoči početka Igre službeno je obznanjeno da je Magister previše bolestan te da nije kadar voditi Igru. Stoga je Bertram zamjenjivao Meštra u vođenju Igre.

Svakim je danom Meštar bio vidno sve iscrpljeniji. Pričalo se da mu je život u opasnosti. Proširila se legenda o Meštru i njegovoj “sjeni” – tobože je Meštar bio voljan i sposoban voditi Igru, ali prinio žrtvu ambiciji svoje “sjene”. Kako Bertram, izgleda, nije bio dorastao visokoj ulozi, te je prijetila opasnost da se Igra pretvori u razočaranje, bolesnik je znao da je odgovoran za Igru, za svoju “sjenu” i za njegov promašaj, te da je upravo to pravi razlog pogoršanja njegova zdravlja. Pretposljednjeg dana Igre, Magister je umro.

Bertram je nakon završetka Igre otišao na odmor u planine. Nije se nikad vratio. Kružila je priča da se Bertram strovalio u smrt niz jednu strmu klisuru.

Narednih dana Poglavarstvo Reda i Odgojno poglavarstvo održavali su sastanke. I Knecht je nekoliko puta pozivan na razgovore. Konačno, jedne večeri do njega je dotrčao Tegularis. Čini se da će Josef biti izabran za novog Meštra Igre. I doista, nekoliko dana kasnije, Poglavarstvo Reda mu je priopćilo da su ga odabrali za novog Meštra Igre.

U službi

Za “sjenu” je izabrao Tegulariusa. Knecht se posvetio čitanju “Džepnog kalendara za Meštra Igre” napisanom prije nekih sedamdeset ili osamdeset godina, od strane Ludviga Wassermwlera. Nakon toga, svaki je Magister ponešto dodavao u taj kalendar – razne bilješke i primjedbe, kao vodič i pomoć kroz Igru.

Jedan dan, došao je Petrus, mladi učenik kojeg je stari Meštar glazbe osobno poslao. Ispostavilo se da je došao reći Knechtu da je Meštar glazbe sve više i više odsutan, sve manje priča, ne odgovara na pitanja i kao da se pomalo gasi. Nije bolestan, ali možda bi Knecht volio posjetiti ga. Tako je Knecht otišao u posjet Meštru glazbe. Meštar mu se jako razveselio, ali nije mu odgovorio na brojna pitanja. Samo je šutio i blago se smješkao. Konačno, u jednom je trenutku rekao Knechtu: “Ti se zamaraš, Josefe.”


 


Knecht je shvatio da se meštar prosvijetlio, gotovo kao da je postao svetac. Rekao je to Ferromonteu, a ovaj mu je odgovorio da su svi primijetili promjenu u Meštru, ali nitko nije to vidio kao prosvjetljenje.

Dva pola

Ako bismo pokušali razumjeti prijateljstvo između Knechta i Tegulariusa, rekli bismo da je Tegulariusa privlačio Knecht zbog svoje plemenite naravi. A Knechta je Tegularius zanimao zbog njegove velike nadarenosti, ali i njegove mane i slabunjavosti. Tegularius je, naime, odbijao red, disciplinu, meditaciju i zbog toga je patio od svoje bolesti ili bolje reći – poroka. Bio je samovoljna, mušičava narav, koja se nije htjela prilagođavati. On je, u zajednici koja idealizira red, predstavljao stalnu opomenu i upozorenje. Kad bi Kastalija još samo malo podignula zidove svoje otmjene izoliranosti i pritom samo malo popustila disciplina u životu Reda i opalo hijerarhijsko ćudoređe, Tegularius više ne bi bio čudak pojedinac, nego predstavnik jedne Kastalije koja se izrađa i propada.

Toga je Knmecht itekako bio svjestan.

Kad je stari Meštar glazbe umro, njegov đak miljenik, Petrus, potonuo je u duboku tugu. Gotovo je u potpunosti prestao jesti, a prostorije u kojem su bila glazbala starog Meštra, nastojao je čuvati kao svetinju. Knecht je s njim vodio razgovore u kojima ga je nastojao osloboditi zablude da je kult idola pokojnika nešto sveto i uopće moguće u Kastaliji.

Jedan razgovor

U vrijeme kad je Knecht već počeo razmišljati da bi se mogao pozabaviti traženjem nekog puta u slobodu, nenadano je sreo Plinija Designorija. Designori je postao član komisije za nadzor kastalskog budžeta. Designori se Knechtu obraćao sa “vi”. Knecht mu je morao dva puta reći da odbaci formalnosti. Sva ona nekadašnja nametljivost, otvorenost i poletnost nestala je i prepustila mjesto nekoj prigušenosti ili potištenost. Knecht je taj vid patnje već znao viđati na običnim, nekastalskim ljudima. Nakon više poziva koje je Knecht uputio Designoriju, ovaj se odlučio posjetiti ga u Waldzellu.

Designori mu se počeo otvarati. Istaknuo je da Knecht njega zapravo ni ne razumije kad govori o vankastalskom životu; kad kaže da dolazi iz konzervativne obitelji zemljoposjednika i viših činovnika. Kastalci nemaju obitelj, ne znaju što je to. Na neki način, rekao je Knecht, na svijetu uopće nema dvoje ljudi između kojih je moguće pravo, prisno komuniciranje i razumijevanje. Ali isto tako, može se tvrditi da je svaki čovjek na svijetu u načelu kadar sporazumjeti se sa svakim drugim.

Designori je nastavio. Nakon što je završio školu, za njega je počeo sukob koji ni dan danas nije razriješio. Domovina u koju se vratio više se nije sastojala samo od očinske kuće, nije čekala da ga primi u naručje i prizna mu waldzellsku otmjenost. U samoj očinskoj kući ubrzo su došla razočaranja. Kakvo je otrežnjenje bilo kad je htio studirati političke znanosti… Nekoć je branio svoj svijet u odnosu na kastalski, ali to mu se jako osvetilo. Naišao je na loše manire, siromašno znanje, grubi, glasni humor, glupo lukavo ograničavanje na praktične, sebične ciljeve. Designori se pitao da li njegov život ima ikakav smisao ili je bio potpuno beskoristan.

Zadnji put kad su se bili vidjeli, Designori je zaključio da nije ni Kastalac ni čovjek od ugleda, nego neobrazovani stranac. To ga je pogodilo. Knecht mu je stao odgovarati: “Dobro si opisao situaciju – jedan mučan susret dva nekadašnja prijatelja. Jedan je počinio grešku što je svoju muku prikrio prividno bezbrižnim nastupom.” Knecht je rezimirao: Designori je postao napola ili već cjeloviti čovjek od svijeta, a Knecht pomalo umišljen i na kastalske forme usredotočen građanin Waldzella.

Knecht je svemu pristupio s osmjehom, a Designori je bio pogođen. Njemu je taj susret bio bolan. Ponovno je održao govor u kojem je izbijao njegov prezir prema Kastaliji: U Kastaliji se živi dječji, sterilan život; svaki veliki osjećaj, svaka istinska strast guši se meditacijom. Kastalci ne brinu oko privrede, pravosuđa, politike… Kastalci žive kao trutovi, a da im ne bi bilo dosadno, bave se svojim učenim specijalnostima, broje slogove i slova, dok vani u prljavštini ispaćeni ljudi žive istinski život i istinski rade. Knecht mu je na to rekao da za njegovu tugu nije kriva Kastalija. Zaključio je da Designori sigurno dugo nije meditirao. Na to se Designori gorko nasmijao – od onog susreta prestao je meditirati i igrati Igru staklenim perlama, a počeo piti, kurvati se te sad uzima i opojna sredstva kad ne može spavati. Knecht je rekao da se vedrina Kastalaca može činiti površnom i djetinjom, ali često je ona ozbiljnost i dubina. Ispričao mu je za Meštra glazbe i kako je pred kraj života posjedovao veliku krepost vedrine, koja je zračila iz njega poput sunca.

Pripreme

Plinio se bio posvađao s ocem kad je pristupio modernističkoj stranci neoliberalnih usmjerenja. Otac mu je uvijek pripadao struji koja je podržavala vlast. Oženio je kćer stranačkog vođe Veragutha. Brak mu nije bio u grubom smislu nesretan i promašen, ali bilo je dosta napetosti, komplikacija i otpora. Sin Tito već je zarana bio povod za borbu i diplomaciju, za trud oko njegove naklonosti i za ljubomoru. Tito se naposljetku priklonio majci. To je bio ujedno najteži udarac Pliniju.

U osmoj godini svog magisterijata, Knecht se odazvao prijateljevim vrlo čestim, opetovanim pozivima i posjetio ga u njegovu domu. Između Plinija i supruge vladao je ton blage, obzirne, pomalo bojažljive uljudnosti. Sin Tito doimao se Knechtu neuljudnim i razmaženim. Želju za prijateljstvom tren je iskorištavao, tren naduto odbijao. Ali bio je inteligentan, te je Knecht bio iznenađen što ga nisu poslali u Kastaliju na školovanje. Plinijeva supruga rekla je da nisu htjeli iskorištavati ime Designori, kad su već raskrstili s obitelji, a i sin joj je sve što ima i želi ga uza se. Tu se Knecht iznenadio – da želi sina pored sebe u tako lošim uvjetima, s obzirom na to da mu se činila razumnom, hladnom i inteligentnom ženom.

Knecht se jednom prilikom povjerio Designoriu da razmišlja napustiti dosadašnji način života. Tegulariusu je tek kasnije odao svoj naum da ode. Designori mu je predložio da podučava njegovog sina Tita, što je Knecht rado prihvatio.

Okružnica

Dopis Magistra Ludi Odgojnom poglavarstvu ostao je sačuvan. Knecht u njemu navodi da je počeo sumnjati u svoju sposobnost da bude Magister Igre staklenim perlama. Smatra ugroženima i samu tu službu te Igru staklenim perlama. Daje usporedbu: neki čovjek sjedi u potkrovlju zaokupljen vrlo osjetljivim znanstvenim radom, kad ustanovi da je dolje u kući buknuo požar. On će potrčati dolje i spasiti kuću. Tako, smatra Knecht, on sjedi na najvišem katu kastalske građevine, zaposlen Igrom staklenim perlama, a instinkti ga upozoravaju da negdje dolje gori.

Unutrašnje opasnosti Kastalije kriju se u neiskorjenjivim osobinama i nagonima nekih elitnih učenika, koji nisu manje vrijedni, nego naprosto neprikladni za kastalski način života. Pita se zna li današnji kastalac da je on list, cvijet, grana ili korijen koji pripada jednom živom organizmu? Sluti li on išta o žrtvi koju mu narod prinosi time što ga hrani, odijeva i što mu omogućuje školovanje? Spomenuo je i oholost kaste koja se očituje u tome što Kastalci ne mare za to zaslužuju li svoje povlastice svojim učinkom. Vanjske opasnosti su te da će zemlja jednog dana, ako dođe do rata, Kastaliju smatrati luksuzom koji sebi više neće moći priuštiti. Moglo bi se to dokazati tvrdnjama iz povijesti, ali Kastalci ne drže do povijesti. Bliže se krizna vremena, piše Knecht. Sprema se preraspodjela moći, a ona se neće dogoditi bez rata.

Poglavarstvo je odbilo njegovu molbu.

Legenda

Kad je pročitao da mu je molba odbijena, Knecht je osjetio nešto poput buđenja – znao je da je došao trenutak, nema oklijevanja. Taj dan održao je predavanje, a potom otišao u vrt. Javio je svome zamjeniku da sutra mora otputovati. Nije ga htio opterećivati oproštajem.

Knecht je otišao pozdraviti se s Meštrom Alexanderom. Pri tom mu je ispričao da je prvi put o mogućnosti odlaska razmišljao par mjeseci nakon što je izabran. Bio je u spisima naišao na jednog prethodnog Meštra, koji je rekao da svečanu Igru staklenim perlama nikad nije prerano početi planirati. Tad je pomislio: ako mu ikad pomisao na Igru počne zadavati brige umjesto radosti, napustit će svoju poziciju.

Otac Jakobus je u njemu probudio ljubav prema povijesti, a u Kastaliji to nije mogao njegovati. Kastalija je jedan život odvojen od svijeta. Knecht je otišao Designoriju da se nađe s Titom, kako bi njih dvojica otišli u ladanjsku kuću u Belpunt. Tito je ostavio poruku roditeljima da je sam otputovao te da čeka svog novog učitelja.

Knecht je doputovao u vrijeme večere. Cijelu večer i noć osjećao se loše, najvjerojatnije zbog odlaska u planinu, tj. zbog velike visinske razlike. Sljedećeg jutra zatekao je Tita kako izvodi Pozdrav Suncu. Tito je uskočio u jezero i pozvao svog učitelja da mu se pridruži. Knecht je znao da je jezero hladno, ali nije htio odbiti poziv. Skočio je u jezero, voda je bila hladna, pa njegovo srce to nije izdržalo. Tito bijaše užasnut kad je shvatio što se dogodilo. Osjećao se krivim za Meštrovu smrt.

Tri životopisa

Tvorac kiše

Prije mnogo tisuća godina, kad na vlasti bijahu žene, u jednom plemenu štovala se neka prababa. Žene iz sela dolazile su da joj iskažu strahopoštovanje. Pričale su joj o svojim brigama, donosile djecu da ih blagoslovi i tako dalje. Njena kćer pričala je priče o mudrosti roda. Bio je tu još jedan čovjek koji je posjedovao znanje. Bio je to Izazivač vremena ili Tvorac kiše. Među slušateljima je čučao i dječak Knecht. Knecht je jako štovao Tvorca kiše. Zbog toga je bio blizak s Adom – kćeri Tvorca kiše. Dolazio je po nju i vodio je slušati priče, a potom je vraćao kući.

Jedan dan prababa je pričala o vješticama i tome kako je jedna curica jednom zalutala, te ju je vještica odvukla u vještičje selo. Naime, postojale su zle žene, koje bi nekad bile protjerane iz sela. Ako bi preživjele u šumi, znale bi doći do vještičjeg sela. Kako nisu imale djece, znale bi odvlačiti djecu drugih. Mala se Ada jako prepala ove priče pa ju je Knecht odveo Zazivaču vremena, koji se zvao Turu.

Knecht je znao pratiti Turua, te mu pomagati u poslovima, kada bi mu ovaj to dopustio. Tako je postao njegovim naučnikom. Turu je jedan dan navijestio da će Knecht oženiti Adu, te ako bude imao sina s njom, Turuov duh će se vratiti u njega. Knecht će ga nazvati Turu, te će ovaj također biti Zazivač vremena. Knecht je oženio Adu, te postao pomoćnik Tvorca kiše. Nakon smrti Turua, Knecht je postao Tvorac kiše. Najviše je učio o Mjesecu, njegovu utjecaju na godišnja doba i vremenske mijene.

Jednom se dogodilo da je dugo vremena bilo loše vrijeme i slab urod. Cijelo selo okrenulo se protiv njega. U svom dugom životu Knecht je iskusio da bolesni i nesretni mnogo radije prihvaćaju naslijeđene ili proizvoljno izmišljene vračarije, nego razuman savjet. Čovjek istraživačkog duha ne smije izgubiti ljuba. Valja bez bahatosti prilaziti željama i ludostima čovjeka, ali ne dopustiti da one ovladaju čovjekom.

Prvi potencijalni nasljednik, Maro, priuštio mu je veliko razočaranje. Stjecao je znanje, pa se hvalio njime. Bilo mu je stalo do toga da stječe moć, a ne znanje i vještinu. Pristajao je liječiti djecu za naknadu.

Ponovno se bilo dogodilo veliko zlo – zvijezde su padale s neba. Zavladala je nestašica. Knecht je odlučio svoga sina Turua preporučiti za nasljednika te se ponuditi prababi kao žrtvu. Prababa je to prihvatila i već isti dan obavljeno je žrtvovanje. Turu je preuzeo dužnost Tvorca kiše.

Ispovjednik

Odvija se u Gazi, u vrijeme kad je Sv. Hilarije još bio živ, ali u poodmaklim godinama. Tu je živio i Josephus Famulus. Do svoje tridesete godine živio je svjetovan život, a onda prihvatio kršćanski nauk. Joseph je imao dar slušanja. Time što je slušao i razumijevao kao da je prihvaćao dio krivice ispovjednika. Time što je šutio, kao da je prepuštao prošlosti ono što je čuo. Ponekad je želio napustiti život.

Jednom, kada je ugledao grupu hodočasnika kako mu dolazi, najvjerojatnije na ispovijed, pobjegao je od njih. Napustio je bio svoj poziv. Dogodilo se to kad je jednom prilikom načuo razgovor između dva muškarca. Jedan je htio Josefu na ispovijed, a drugi mu je govorio da taj ništa ne govori i plaši se žena, ali da ima jedan drugi ispovjednik, Dion Pugil – taj daje pokore, kažnjava i skida zlo s čovjeka. Taj je pravi. Ovome prvom muškarcu bolji je bio Josef – kad sasluša grešnika, on ga na kraju još poljubi u obraz ili čelo. Jednom mu je došla jedna bludnica preobučena u muškarca, a ovaj nije ništa primijetio. Saslušao je njene laži i na kraju je poljubio. Josef je sve to slušao, shvaćajući kako je iznevjerio svoj poziv. Tako je odlučio pronaći Pugila.

Otišao je tako na put i pronašao ga. Starac mu se ispočetka nije predstavio. Ispovjedio mu je sve svoje sumnje, strahove i kako je pobjegao pred ljudima. Po završetku, Dion ga je poljubio u čelo i napravio znak križa. Ostali su zajedno, te je Josef znao ostajati i slušati Diona kako ispovijeda.

Jednog dana stari se Dion ispovjedio Josefu. Naime, i on je nakon zamora svog poziva bio odučio pronaći Josefa. Nevjerojatno je kako su se našli. Nakon toga, Dion je osjećao kao da mu je ovaj postao sin. Zahvalio mu je i poželio da, ako se ikad ponovo zamori, neka mu bog pošalje sina, isto tako prijazna, strpljiva i ljubazna. Sljedeće jutro, Dion nije došao na jutarnju molitvu. Umro je.

Indijski životopis

Ravana je živio kao ratnički knez na velikom Gangesu. Imao je sina Daza. Ravana je bio reinkarnirani demonski knez. Višna je ubio tog demonskog kneza mjesečevim srpom, u jednom od bojeva. Dazeva majka rano je umrla. Njegova maćeha odlučila je udaljiti ga od oca jer joj je smetao. Brahman Vasudeva osujetio je njen plan, te je Dazu dao jednom pastiru da živi s njim. Dazu je tako odrastao kao pastir. Jedan dan naišao je na yogija. To ga je podsjetilo na njegovo podrijetlo, kneževski rod.

Nakon mnogo godina, Daza i pastiri nalazili su se u blizini grada u kojem je stari knez Ravana trebao najaviti sina Nala kao svog nasljednika. Daza je htio vidjeti tu svetkovinu. Na njoj se zaljubio u ženu Pravati, te ostao u gradu. Niti godinu dana nije uživao u sreći, kad je u kraju nastala velika gužva. Glasnici su najavili da mladi radža Nala dolazi u lov. Jednog dana, Daza se nakon rada u polju vratio u svoju kolibu i nije zatekao ženu kući, iako joj je bio zapovjedio da nikuda ne ide. Otišao je kod tasta i tražio je posvuda, ali nje nije bilo. Jedan dječak mu je rekao da je ona kod radže i da stanuje u njegovom šatoru. Daza je postavio zasjedu, te pogodio praćkom radžu. Ovaj je ostao nepomično ležati na zemlji.

Daza je uspio pobjeći. Živio je skrivajući se i lutajući. Jednog dana ponovno je naišao na yogija kojeg je bio vidio u djetinjstvu. Daza je živio uz starca kao sluga ili kao pitoma životinja. Donosio je hranu za oboje i popravljao kolibu. Pokušavao je oponašati yogija. Jedan dan mu se obratio. Ispričao mu je sve. Yogi se samo nasmijao i rekao.”Maya!” Daza ništa nije razumio. Zamolio je yogija da mu objasni što je time mislio, a ovaj mu je samo dao zdjelu da uzme vodu s rijeke. Daza ga je poslušao. Zagrabio je vodu, napio se, a onda začuo Pravatin glas. Pala mu je u zagrljaj i sve ispričala: Nala je bio mrtav, a potraga za ubojicom odavno obustavljena. Daza je imenovan za pravog Ravaninog nasljednika. Sad su ga tražili da ga postave za radžu.

Jednog dana neprijateljski susjed Govinda zaprijetio je kraljevstvu. Daza se odupirao. Svađao se s Pravati, jer on nije vidio smisla u stalnom ratovanju, a ona je smatrala da je preblag i da će neprijatelji dolaziti sve bliže i bliže te prisvajati zemlju. Na dvoru su se pojavile dvije stranke – jedna miroljubiva, Dazina i jedna stranka rata, Pravatina i Gopalina.

Daza je često razmišljao o yogiju. Zbog njene ljepote napustio je mir i samotnost šume, pa i nadu da će postati yogijev učenik. Jednog dana neprijatelj je upao u palaču i zarobio Pravati i njenog sina. Daza je odjurio u palaču, napao neprijatelja i borio se do iznemoglosti. Pao je na tlo više puta ranjen, a onda je odveden u zarobljeništvo. Nakon što se osvijestio, ugledao je pored sebe ženu i u njenom krilu mrtvog sina. Htio je što prije umrijeti. Izgubio je svijest, a kad ju je povratio bio je u šumi. Stajao je tamo sa zdjelom u ruci. To je bila maya. Vratio se yogiju, a ovaj ga je pogledao na pola upitnim i na pola sažalnim pogledom. Daza je postao yogijev učenik i više nikada nije napustio šumu.

Bilješka o autoru

Hermann Hesse bio je njemačko-švicarski književnik, rođen je 2. srpnja 1877. godine u Calwu u Njemačkoj, a umro je 9. kolovoza 1962. u Montagnoli u Švicarskoj. Hesse dolazi iz obitelji evangelističke vjerske tradicije, no on je već s 13 godina odlučio da će biti pjesnik.

Na početku ga je ljubav prema književnosti odvela prvo u knjižarstvo, da bi se ubrzo nakon početnih uspjeha u književnosti posvetio pisanju. Na početku stvaranja brojnih djela Hermann je bio pod utjecajem Hölderlina, a nakon toga pisao je sljedeći učenje Dostojevskog, Nietzschea te Freuda.

U početku je pisao romantične pjesme i priče, a kasnije se ističe kao njemački pripovjedač i romanopisac. Jedan od prvih romana “Pod kotačem” (1906.) imao je autobiografske elemente. Djelo “Peter Camenzind” koje ga je proslavilo kao književnika objavljeno je 1904. godine.

1912. odlazi u Indiju što je uvjetovalo nastanak djela: “Iz Indije” (1913) i “Sidarta” (1922). Imao je demokratska uvjerenja i česte pacifističke napise zbog čega odmah po završetku Prvog svjetskog rata 1919. odlazi u Švicarsku te 1921. postaje Švicarski državljanin.

Hesse se okreće psihoanalizama mladih usamljenika koji se suprotstavljaju društvenim normama te nastaju dva romana “Demijan”(1919) i “Stepski vuk” (1927) koji mu donose svjetsku slavu. Upravo je zahvaljujući romanu Demijan osvojio mlađe čitatelje, gdje se junak želi osloboditi od ograničenih društvenih okvira.

Hesse nastavlja u duhu psihoanalitičkih romana te nastaje roman “Narcis i Zlatousti” (1930) te naposljetku njegovo najopsežnije djelo, utopistički roman “Igra Staklenim perlama” (1943) napisano za vrijeme Drugog svjetskog rata. 1946. godine Hesse je dobio Nobelovu nagradu za književnost.