Croatiam aeternam

“Croatiam aeternam” zbirka je pjesama prvi put tiskana u Zagrebu 1991. godine. Zbirka se sastoji od tematskih cjelina: “Ti, more hrvatsko”, “Trojedno kraljevstvo, četiri srebrne zemlje”; “Vjetar s tamnih zvijezda”, “Nevijorna szercza” i “Sve hrvatske smrti”.

Većina pjesama nastala je u Londonu, u kojem je pjesnik boravio od 1983. do 1984. godine. Naslov “Croatiam aeternam”, u prijevodu “Vječnu Hrvatsku”, i stihovi na prvoj stranici zbirke upućuju na sličnost s Mozartovim “Requiem”: Requiem aeternam dona eis, / Domine, et lux perpetua luceat eis. Štambuk je umjesto imenice “requiem” stavio “Croatiam”, a pridjev “perpetua” zamijenio s “aeterna”. Prizvuk koji naslov nosi u takvoj interpretaciji sluti na ništavilo i mračne čežnje koje pjesnik uočava za svoju domovinu u predstojećim ratnim vremenima devedesetih.

Štambukovo pjesništvo možemo promatrati kroz tri leksička sloja, koja se otkrivaju i u ovoj zbirci: čakavizmi i kajkavizmi, hrvatske zastarjelice i intelektualizmi. Naslov zbirke i njen sadržaj označavaju paradoks, jer koliko god naslov spomenom imena države konotira politička značenja, zbirka zahtijeva apolitično čitanje. Isprepliću se motivi mora i otoka, za Štambuka su njegov Brač i Selce centar svijeta, ali domoljublje je domišljeni motiv svakoj pjesmi.

Zbirku odlikuje niz pjesama različitih tematika i naslova, od onih posvećenih rodnom kraju, preko povijesno-domoljubnih i ljubavnih. Može se reći da kod Štambuka ljubavne pjesme nisu odraz tipičnog čuvstvovanja muškarca prema ženi, nego muškarca prema “Kroaciji”, svojoj domovini.

Vesna Parun je Štambuka nazvala Orfejem, koji je sišao u Had po svoju Euridiku (Hrvatsku), i to uspješno, jer se Hrvatska trgnula i izašla iz Podzemlja na svjetlo, postavši žuđena “Vječna Hrvatska”.

Croatiam aeternam – analiza pjesme

“Vječnu Hrvatsku” poželio je Drago Štambuk dajući naslov cijele svoje pjesničke zbirke, kojoj i ova pjesma pripada. Ona sadrži i svojevrsnu poruku cijele zbirke i sumira pjesnikove čežnje, domoljublje i druge emocije koje su ga motivirale za pisanje zbirke. Tematski se pjesma svodi na “uskrsnuće” koje vodi vječnosti, zbog čega “Croatiam aeternam” svoje temelje pronalazi i u drugim pjesmama, kao što je “Pietas” ili “hrvatska svijetla smrt” iz pjesme “Exodus”. Zajednički motivi upućuju na postojanje kanona zbirke, koji je usmjeren na izvođenje Štambukove Euridike –  “Hrvatske”, iz tame podzemlja u vječno svjetlo. Pjesma je dio tematske cjeline zbirke pod naslovom “Sve hrvatske smrti”, što se čini veoma prikladnim s obzirom na temu pjesme.

Metamotiv zbirke jest želja za “vječnom Hrvatskom”, ali ova istoimena pjesma slavi i Gospu, kao “stella maris”, zvijezdu koja bdije nad Hrvatskom. Povezivanje religioznih i domoljubnih osjećaja obično je nerazdruživo, a ponajviše tumačeno u okvirima hrvatske povijesne baštine. Djevica Marija posebno značenje dobiva u kontekstu zbirke, u kojoj se nerijetko promiče ljubav prema ženskom liku, kojim je oživotvorena i “Hrvatska”. “Croatiam aeternam” povezuje lik Gospe, “Djevice Hrvata” i “vječne Hrvatske”, dva ženska lika koji postaju sinonimi jedan drugome. Ovakvo tumačenje pridaje domovini sakralnu, vjekovitu vrijednost, koja će stajati tu bez obzira na sve. “Gospa s djecom govori hrvatski i vrata zadnjih, otvara, vremena”, stihovi su koji izražavaju tu sinonimiju, štoviše, kao da je Gospa stvorila Hrvate, njihovu zemlju, jezik, kulturu te da ona jedina i polaže pravo na njihovu sudbinu. Gospa je odabrala Hrvate i hrvatsku zemlju, a “biti izabran u repu vremena, kada gasnu narodi i zvijezde, milost je veća od prvorođenja”. Često hrvatski narod povezuje svoje patnje i nesreće kroz koje je prolazio uz Kristov križni put. No, unatoč svemu, Hrvati su “izabrani u repu vremena” kao oni koji će opstati, jer je Božja milost na njihovoj strani.


 


Posebnim epitetima i metaforama Gospa je pohvaljena u trećoj strofi, kao “vrh naše sudbine”, “kraljica otokâ i kopna”, “neuništiv snijeg”, “stella maris, sjajna nad sporim lađama”. U takvom ozračju pjesnik se osjeća sigurno, jer nad njim kao pojedincem i narodom bdije viša sila. Završna, četvrta strofa naslućuje katarzu, ne samo pjesnikovu, koji želi biti “unjihan… pod mjesečnim krilom zaborava”, nego i katarzu ženskog lika Hrvatske, koja je nakon “pročišćenja” prešla u zvijezde i od sada vječno, sjedeći do Gospe, “blagu sipi svjetlost” na sve svoje sinove i kćeri.

Bilješka o autoru

Drago Štambuk hrvatski je pjesnik, esejist, liječnik i diplomat. Rođen je 20. rujna 1950. u Selcima na otoku Braču, u sačuvanom krilu obiteljske palače Štambuk. Gimnaziju je završio u Splitu, a u Zagrebu 1974. Medicinski fakultet. Specijalizirao je internu medicinu (gastroenterologiju i hepatologiju).

Od 1983. do 1994. boravi u Londonu gdje između ostalog istražuje bolesti jetre i terapiju AIDS-a. Polovicom osamdesetih angažira se na obrani i promicanju interesa domovine u Velikoj Britaniji, a opunomoćeni predstavnik Republike Hrvatske u Londonu postaje 1991. Godine 1995. postaje prvi veleposlanik Hrvatske u Indiji, a do 1998. obavlja i dužnost veleposlanika na Šri Lanki.

Njegovo književno stvaralaštvo bogato je jednako kao i diplomatska djelatnost. Poznatije knjige pjesama su mu: Meu namin, ANTINOY & MANGAL, Snijeg za Ehnatona, Od onih kakve crta infantkinja, Vapnena trupla, Brač, Croatiam aeternam, Lomna slika, Incompatible Animals.

Uredio je i brojne antologije, a i preveo pjesme Hermana Hessea s njemačkog “Heimweh” (“Domotužje”). Na otoku Braču, u rodnim Selcima, utemeljio je svehrvatsku jezičnu smotru “Croatia rediviva” s pjesničkom večeri “Ča-kaj-što” koja jednako tretira čakavske, kajkavske i štokavske pjesnike. Zalaže se koineizaciju hrvatskog jezika.