U planinama

Prožetost krajolika, vanjskog svijeta koji čovjeka okružuje i ljudske unutrašnjosti, njegovih osjećaja i razmišljanja, jedna je od najčešćih i najstarijih tema o kojoj su književnici pisali. Tema je zaokupila i Dinka Šimunovića, hrvatskog književnika čiji je književni rad obilježio kraj devetnaestog i početak dvadesetog stoljeća. U svojim je pripovijetkama slikovito opisao krajolik rodne Dalmatinske zagore. Osim usmjerenosti na detaljno i živo opisivanje mjestašaca ovoga kraja, Šimunović u njih unosi i zanimljive likove i njihove životne priče.

U Šimunovićevim pripovijetkama jasno se vidi i književni razvoj ovoga književnika. Nedovršena pripovijetka “Mrkodol” najstarija je među navedenima. “Pojila”, “Đerdan” i “Krčma” ubrajaju se u kasnije, zrelo stvaralačko razdoblje, dok su “Jakov Desnica i golubovi” i “Zvijezde” plod Šimunovićeva razmišljanja o starosti, što je vidljivo i u karakternim crtama glavnih likova ovih kratkih pripovijedaka.

Zajednički nazivnik svih navedenih djela u svakom je slučaju ruralni kraj Dalmatinske zagore. Likovi su različiti, kao i mjesta koja se opisuju. U nekima se jasno vidi snažan komentar socijalne situacije u kojoj su se zatekli ljudi koji žive u ovome kraju (“Jakov Desnica…”, “Đerdan”), dok je u drugima naglasak stavljen na psihološke karakterizacije koje u nekim pripovijetkama prelaze u egzistencijalistička pitanja univerzalna za sve ljude (npr. razmišljanja glavnoga lika u pripovijetki “Zvijezde”).

U nekim djelima Šimunović ironično pristupa problematici, na primjer praznovjerju i nazadnosti nekih od likova, ali je u svim pripovijetkama prisutna i razina suosjećanja i empatije prema likovima. Šimunović je ovim, od stane kritike možda podcijenjenim i premalo istraženim, pripovijetkama uspješno prenio čitateljima osjećaje bespomoćnosti, ljudske otuđenosti, nerazumijevanja, ali i jednostavnosti i ljepote. Tako realistični ponor koji nastaje između Jakova Desnice i naprednog svijeta ostaje mjesto koje čitatelju ostavlja gorak okus u ustima, dok vjenčanje Petrice i Boška iz pripovijetke “Đerdan” pamti kao trijumf jednostavne, djetinje i neiskvarene ljubavi.

Kratak sadržaj

Oduvijek sam volio drevne manastire i život u njima, pa i zato što su mi se vječito zarezale u dušu djetinjske uspomene iz manastira Dragovića. Ovim riječima započinje pripovijetka U planinama. Ispričana je u prvom licu jednine, a o pripovjedaču ne saznajemo puno, osim da je često posjećivao pravoslavne manastire i uživo provodeći vrijeme u njima. Tako je dospio u manastir Vasiljka gdje ga je posebno zaintrigirao iguman Samuil. Budući da je bio nepokretan od starosti, svi su dolazili k njemu, a među njima i pripovjedač koji je dolazio slušati priče ovoga starca.

Budući da se pripovjedačeva živčana bolest pogoršavala, Samuil mu je preporučio čudotvorni izvor u planinama pod imenom Sveti Jovan. O tome su mjestu kružili razni mitovi, a starac mu je ispričao kako je mjesto bujalo životom i vraćalo snagu umornima i bolesnima te da su se ondje okupljali mladi. Pripovjedač se odlučio zaputiti na to mjesto zajedno s kočijašem koji se zvao Ile. U slikovitom opisivanju svega što je vidio na putu, pripovjedača je iznenadilo kad je Ile tražio od njega da uzme kamenje. Kako su putovali, naišli su na veliku gomilu kamenja koja se nalazila uz put i Ile je rekao pripovjedaču da i on svoje kamenje odloži na tu mogilu (kako su je zvali) jer je takav običaj vladao stoljećima, iako nitko zapravo ne zna pravi razlog (jedan od mogućih je da je na tome mjestu pokopan posljednji kraj plemena). Počela je  oluja i njih dvojica morali su se skloniti u Jankovu spilju.

Iako na kraju nije vidio izvor Svetoga Jovana ni sve one radosti koje mu je Samuil pričao, pripovjedač je nakon olujne noći u planinama spoznao snagu i ljepotu prirode te se opravljen vratio kući. Tada se mojim očima ukaza divotna zora što je prodirala među bregove okićene visokim jelama, te iz obilato nakvašene zemlje izazivala miris planinskih trava i smole. Uistinu osjećao sam se potpuno zdrav, a da i ne vidjeh Perunova vrela ni glatkog jezera u kom se odrazuju plamenovi i zvijezde. Svuda tiho, samo što gdjegdje zaleprša cijučući ptičica ili šumio kratkovjeki potočić niz jaruge u kojima blistalo svjetlucavo kamenje.

Vrijeme radnje: neodređeno

Mjesto radnje: manastir Vasiljka, put prema izvoru Svetoga Jovana


 


Likovi: Samuil, Ile i pripovjedač

Starac Samuil iguman je u manastiru Vasiljka. Za razliku od drugih redovnika i kaluđera, Samuila nisu zanimale knjige i nije provodio vrijeme čitajući, ali je znao pričati razne priče. Bio to krupan starac bijele kose i brade rijetko strižene, a češljane malokad. Zatekao bih ga s kamilavkom i brojanicama kako sjedi uz otvoreni pendžerić te gleda vrhove i šumu. U njega nije bilo knjiga već jedino stari psaltir, a ni papira, jer je s teškim trudom znao šarati nespretna slova koja su više sličila prvoj štampi nego pismu. Pripovjedača je posebno iznenadilo što Samuil nikada nije govorio o kršćanstvu, nego o nekakvim poganim, nadnaravnim silama. Vjerovao je u čudesnu snagu prirode i biljnoga svijeta i zbog toga je pripovjedaču preporučio izvor Svetoga Jovana. Starac Samuil jedan je od likova u kojima se vidi potencijalan Šimunovićev kritički stav prema pravoslovnoj Crkvi i njezinim pripadnicima koji su se često više bavili praznovjerjem nego predmetom vlastite religioznosti.

Bilješka o autoru

Dinko Šimunović (1873. – 1933.) rođen je u učiteljskoj obitelji u Kninu. Otac mu je radio kao učitelj pa se u djetinjstvu često selio po mjestima Dalmatinske zagore kako su mu oca premještali po školama.

Pošto je proveo život među siromašnim stanovništvom, to je dosta utjecalo na njegov život te se kasnije i može uočiti u nekim njegovim književnim djelima.

Kao i njegov otac, završio je učiteljsku školu te je također radio po mjestašcima Dalmatinske zagore.

Pošto je već u to vrijeme bio dosta utjecajan književnik, 1909. godine njegov talent je prepoznat jer je premješten u Split gdje je radio dalje kao profesor. Od tada pa dugi niz godina, čak 18, radio je u Obrtnoj školi.

Nakon što je otišao u mirovinu i djeca su mu se trebala dalje školovati, preselio se u Zagreb gdje je živio sve do smrti.

Njegova najpoznatija djela su: zbirke pripovijedaka: “Mrkodol”, “S Krke i Cetine”, romani: “Đerdan”, “Tuđinac”, i “Porodica Vinčić”, te dvije autobiografske proze: “Mladi dani” i “Mladost”.