Na Plitvičkim jezerima voda je tamo gdje naizgled ne bi trebala biti…..
Ljepotu i značaj ovog prostora prepoznali su mnogi znanstvenici, prirodoslovci, putnici i dr. Već se u 19. stoljeću javljaju inicijative za njihovom zaštitom. Prva zakonska zaštita Plitvičkih jezera datira iz 1928. godine. Prema Financijskom zakonu za 1928./1929. zaštićena su Plitvička jezera te Štirovača na Velebitu. Ova zaštita bila je nažalost kratkog vijeka jer se takva odluka morala obnavljati svake godine što više nije činjeno. Nacionalnim parkom Plitvička jezera su proglašena 8. travnja 1949. godine i to na površini od 192 km2. Od 1979. godine NP Plitvička jezera se nalaze na Listi svjetske kulturne i prirodne baštine UNESCO-a. Time je potvrđena jedinstvenost i svjetsko značenje ovog fenomena. Godine 1997. područje Nacionalnog parka je prošireno te se sada prostire na površini od 295 km2. Zbog svoje iznimne vrijednosti Plitvička jezera su bila predmet istraživanja brojnih istraživača, a posebno prirodoslovaca kao što su M. Šenoa, D. Hirc, D. Franić, A. Gavazzi, F. Koch, I. Pevalek, M. Petrik, I. Matoničkin, Z. Pavletić, B. Gušić, J. Roglić, A. Polšak, J. Riđanović, S. Božičević i mnogi drugi.
Plitvička jezera nalaze se između Male Kapele (1279 m) na zapadu i sjeverozapadu, Ličke Plješivice (1646 m) na jugoistoku, Ličkog sredogorja s poljima u kršu na jugu te Kordunske krške zaravni na sjeveroistoku. Niz od 16 jezera koji se generalno pruža od juga prema sjeveru integralni su dio doline rijeke Korane. Najjužnije Prošćansko jezero ujedno je i najviše (636 m) dok je najsjevernije jezero, Novakovića brod najniže (503 m) u nizu Plitvičkih jezera. Najviša točka čitavog prostora Nacionalnog parka je Seliški vrh (1279 m), a najniža je u kanjonu Korane na 367 m. Prostor Nacionalnog parka izgrađen je od karbonatnih stijena mezozojske starosti, a prema litološkim karakteristikama može se izdvojiti nekoliko cjelina koje imaju različita hidrogeološka te geomorfološka obilježja. Ove geološke cjeline su uglavnom izdužene pravcem sjeverozapad-jugoistok. Na jugozapadnom dijelu Parka, hidrološkom zaleđu Plitvičkih jezera, nalaze se vapnenci i dolomiti jurske starosti. Ovo područje uglavnom je dobro okršeno te se odlikuje brojnim ponikvama, špiljama i jamama.
U središnjem pojasu područja Parka nalaze se dolomiti gornjotrijaske starosti (tzv. hauptdolomit) koji imaju ulogu hidrogeološke barijere tj. zaustave. Na kontaktu propusnih i nepropusnih stijena nalaze se izvori površinskih tokova koji prihranjuju Plitvička jezera. Najveći tokovi su Crna i Bijela rijeka koji se spajaju u Maticu koja se ulijeva u Prošćansko jezero. U ovoj nepropusnoj zoni koja nije okršena, razvijena je gusta površinska hidrografska mreža s brojnim dolinama i jarugama, a na tom području leže i prostranija Gornja jezera. Upravo ovaj pojas nepropusnih dolomita uvjetuje pojavu vodenih tokova te omogućava zadržavanje vode Plitvičkih jezera na površini. Sjeveroistočno područje Parka izgrađuju dobro okršeni vapnenci gornje krede (tzv. rudistni vapnenci). Na ovom prostoru su ponovno dominantni izrazito krški reljefni oblici poput ponikava, špilja i jama dok površinski tokovi i doline izostaju. Ovdje su nastala Donja jezera koja su uža od Gornjih te se nalaze u duboko usječenom kanjonu Korane. Nizvodno tj. na sjeveroistoku se još pruža i pojas relativno nepropusnih laporovitih vapnenaca turonske starosti (gornja kreda) koji također imaju ulogu hidrogeološke zaustave jer otežavaju otjecanje vode u podzemlju krša.
Najprepoznatljivija pojava Plitvičkih jezera i uzrok njihova postajanja je proces stvaranja sedre. Sedra nastaje pretaloživanjem kalcijevog karbonata tj. kalcita iz vode. Čine je spužvasti, izrazito porozni, vapnenci nastali na slapovima jezera i rijeka (posebice na kršu) te na izvorima, a izlučuju se po vlatima mahovine, cijanobakterijama, vodenom bilju i potopljenom drveću. Sedra se taloži na sedrenim barijerama preko kojih se prelijeva voda iz višeg jezera u niže. Rastom barijera podiže se i razina vode u pojedinom jezeru. Na taj način nastaje jedna od najvažnijih krajobraznih pojava u Parku – brojni slapovi. Osim na barijerama sedra se taloži i na dnu jezera. Za njen nastanak potreban je čitav niz fizičko-kemijskih i bioloških uvjeta od kojih je najvažniji prezasićenost vode kalcijevim karbonatom. Kako voda Plitvičkih jezera dolazi s prostora okršenog zaleđa ona na površini i u podzemlju otapa mineral kalcit te tako postaje prezasićena njime. Ostali važni faktori su brzina vode u rasponu 0,5 – 3,5 m/s, pH vode iznad 8, smanjena koncentracija otopljene organske tvari te posredno djelovanje živih organizama. Samo taloženje sedre je rezultat djelovanja dva procesa. Jedan je anorgansko otpuštanje CO2 iz vode zbog zagrijavanja ili padom tlaka pri povećanoj turbulenciji vode, a drugi je organsko uklanjanje CO2 iz vode biološkim fotosintetskim procesima vodenih biljaka, algi i cijanobakterija. Na prostoru Plitvičkih jezera ovaj drugi način ima ključno značenje. Najnovija istraživanja pokazuju da je taloženje sedre intenzivnije u toplijim klimatskim periodima (interglacijalima), a prekinuto je tijekom glacijala. Utvrđeno je da se sedra može taložiti u vodama temperature 2-22°C. Istraživanje starosti sedre Plitvičkih jezera pokazalo je da je tzv. recentna (sadašnja aktivna) sedra počela nastajati prije oko 6.000-7.000 godina. Na prostoru Parka pronađena je sedra u paleobarijerama starosti 90.000 – 130.000 godina (inerglacijal Riss/Würm) te 250.000 – 300.000 (interglacijal Mindel/Riss). Također je utvrđeno da je brzina rasta sedrenih barijera različita te kada nizvodna barijera raste brže, jezero može potopiti uzvodnu barijeru. Takve potopljene barijere su pronađene npr. u jezeru Kozjak.
Uz sama Plitvička jezera i na širem području Nacionalnog parka poznati su i brojni podzemni krški fenomeni – speleološki objekti tj. špilje i jame. One mogu nastati korozijom (otapanjem) i erozijom (mehaničkim radom) vode u podzemlju matične karbonatne stijene (uglavnom vapnenca). To su tzv. postgenetski speleološki objekti ili prave krške špilje. Neke špilje na Plitvičkim jezerima nastaju i zasvodnjavanjem i zatvaranjem prostora prilikom rasta sedrenih pregrada i zavjesa.To su tzv. singenetske špilje i najčešće su manjih dimenzija. Do sada poznatih i istraženih speleoloških objekata na prostoru Parka ima preko 50 od kojih je najdulja špilja Golubnjača duljine 163 m, a najdublja je jama Čudinka duboka čak 203 m.
Od 16 Plitvičkih jezera koja se pružaju u nizu od juga prema sjeveru 12 ih pripada uzvodnim Gornjim jezerima, a 4 nizvodnim Donjim jezerima. Jezera vodom prihranjuje voda Matice koja se ulijeva u najuzvodnije Prošćansko jezero. Matica nastaje spajanjem tokova Crne i Bijele rijeka. Pri tom, Crnom rijekom dotječe oko 65%, a Bijelom rijekom oko 11% vode, dok ostalih 24% dotječe ostalim kratkim pritocima, a vjerojatno dijelom i podzemno. Prošćansko jezero prvo je u nizu te s površinom od 0,68 km2 drugo po veličini. Ujedno je to jezero s navećom nadmorskom visinom (636 m) te je drugo po dubini (37 m). Jezero je izduženo pravcem sjever-jug, a duljine je oko 2.100 m. Voda se iz Prošćanskog jezera kaskadno prelijeva preko sedrenih barijera u niz Gornjih jezera: Ciganovac (dubine 11 m), Okrugljak (dubine 15 m), Batinovac (dubine 5 m), Veliko jezero (dubine 8 m), Malo jezero (dubine 10 m), Vir jezero (dubine 4 m), Galovac (dubine 24 m), Milino (dubine 1 m), Gradinsko (dubine 10 m), Burgeti (dubine 2 m) i Kozjak. Jezero Kozjak je posljednje u nizu Gornjih jezera te je ujedno najveće (0,83 km2) i najdublje (46 m) jezero Plitvičkih jezera. Izduženo je dinarskim pravcem pružanja (sjeverozapad-jugoistok) u duljini od oko 2.300 m. Jezero Kozjak s juga prima i manju pritoku Rječicu. Gornja jezera se nalaze u prostoru izgrađenom od dolomita te su stoga prostranija te razvedenijih i blaže nagnutih obala (osim sjeveroistočne obale Kozjaka koja se nalazi u krednim vapnencima). Voda se iz jezera Kozjak dalje prelijeva u niz Donjih jezera. To su jezero Milanovac (dubine 18 m), Gavanovac (dubine 10 m), Kaluđerovac (dubine 13 m) i Novakovića brod (3 m). Ova se jezera pružaju u nizu prema sjeveru, a nalaze se u duboko usječenom kanjonu u području izgrađenom od vapnenaca gornje krede. Obale su im stoga uglavnom ravne i strme, a Donja jezera su površinom znatno manja od Gornjih. U ovom dijelu se nalazi i nekoliko zanimljivih špilja. Donja jezera završavaju prelijevanjem vode iz Novakovića broda preko 25 m visokog vodopada na mjestu zvanom Sastavci. Sastavci su dobili ime jer se ovdje s vodom iz Plitvičkih jezera „sastavlja“ voda iz potoka Plitvice i to preko impozantnog 76 m visokog vodopada.
Zanimljivo je da su Plitvička jezera svjetski poznata po brojnim slapovima i vodopadima koji su, svi osim jednog, nastali prelijevanjem vode iz jezera u jezero preko sedrenih barijera. Međutim, jedan vodopad i to onaj naveći tzv. Veliki slap nije nastao prelijevanjem preko sedrene barijere veće je to tzv. erozijski vodopad. Nastao je unazadnim usijecanjem potoka Plitvice u vapnenačku podlogu. Zbog snažnog usijecanja toka Korane potok Plitvice se nije mogao tako brzo usijecati te je zaostao na većoj visini s koje se obrušava prema Korani visokim vodopadom.Od Sastavaka počinje tok rijeke Korane koja teče dalje kanjonom kroz kršku zaravan prema sjeveru. Prije Karlovca prima lijevu pritoku Mrežnicu te se, nakon 134 km toka, ulijeva u rijeku Kupu kao njena desna pritoka.
Na kraju nam se nameće pitanje kao je nastao ovaj svjetski poznati prirodni fenomen? Zasigurno je za to bilo zaslužno više čimbenika, uvjeta i procesa pa ćemo ovdje dati jedan sažeti i pojednostavljeni slijed nastanka Plitvičkih jezera. Zbog opisanih hidrogeoloških uvjeta primarno su na ovom prostoru nastali površinski vodotoci sa smjerom otjecanja prema sjeveru ili sjeveroistoku. Zbog neotektonskog izdizanja područja Male Kapele i Ličke Plješivice došlo je do pojačanog usijecanja glavnog vodotoka – Korane. Usijecanje je bilo omogućeno zbog velike erozijske snage rijeke, ali i tektonske izlomljenosti stijena u tom području. U zoni izgrađenoj od dolomita nastala je široka i blaga dolina s brojnim površinskim pritocima dok je nizvodni dio doline u području izgrađenom od vapnenaca poprimio oblik strmog i duboko usječenog kanjona bez površinskih pritoka. O snažnom usijecanju kanjona Korane svjedoči i 76 m visoki vodopad kojim se potok Plitvica ulijeva u dolinu Korane. Okolno područje, izgrađeno od vapnenaca, bilo je izloženo intenzivnom okršavanju te razvoju podzemne krške hidrografije. Zbog povoljnih uvjeta za nastajenje sedre, sedrene su barijere počele pregrađivati dolinu Korane i tako stvarati nizove jezera u dolini. U manje povoljnim glacijalnim periodima (tzv. glacijalima) došlo je do prestanaka taloženja sedre te do ponovne pojačane erozije i usijecanja. U povoljnijim, interglacijalnim periodima (tzv. interglacijali) ponovno je došlo do stvarnja sedre i ujezeravanja toka u dolini. Jedno takovo razdoblje traje i danas. Međutim, danas je ovaj proces sve više ugrožen bilo direktnim ili još više indirektnim utjecajem čovjeka (npr. klimatske promjene) te je sve veća opasnost za opstanak ove vrlo krhke prirodne ravnoteže.
U ovom su kratkom članku prikazane samo osnovne prirodne vrijednost i to uglavnom tzv. nežive prirode Nacionalnog parka Plitvička jezera. Međutim, možda nigdje nije tako jako izražena povezanost žive i nežive prirode (rast sedre!) te čovjeka kao na ovom prostoru. Osim velike važnosti i prepoznatljivosti nežive prirode (geološke, geomorfološke i hidrografske) Nacionalni park Plitvička jezera ima izuzetnu vrijednost flore i faune te kulturno-povijesne baštine o čemu ćemo pisati nekom drugom prilikom.
Nema komentara:
Objavi komentar