utorak, 31. svibnja 2016.

Socio-ekonomske karakteristike imigranata SAD-a

Identitet pojedinih etničkih skupina u SAD-u teško je očuvati tijekom nekoliko naraštaja zbog činjenice da je američko društvo mješavina mnogih etničkih, vjerskih i drugih skupina, koje se međusobno miješaju sklapanjem prijateljstava i brakova (Getis i dr., 2001). Kada je imigracija bila uglavnom europska, koristio se izraz “melting pot”. Do sredine 20. stoljeća od imigranata se očekivala integracija u jedinstveno američko društvo i zanemarivanje svojih korijena i nasljeđa.

Kako se struktura imigranata mijenja i prevladavaju Azijati i Hispanoamerikanci, tako se i naziv mijenja u “salad bowl”. Njihova se prva, druga i treća generacija fizički razlikuje od Amerikanaca. Oni inzistiraju na razlikama i očuvanju nasljeđa i specifičnosti svake pojedine skupine te ostvarivanje prava na jedinstvenost unutar američkog društva. Smatra se da je kulturna asimilacija prva etapa u asimilacijskom procesu, dok je druga socio-ekonomski napredak (Skop i Li, 2005).

Većina imigranata, a vjerojatno i većina Amerikanaca, uspjeh opisuju u ekonomskom smislu. Razmatrajući veliku važnost napredovanja u obrazovanju, rastuću neravnomjernost u prihodima i različite kulturne prilagodbe koje imigranti moraju savladati, nije u potpunosti jasno koliko su imigranti uspješni. Geografi s University of California, Los Angeles (UCLA) mjerili su razinu prihoda, zvanje i udio onih imigranata koji su vlasnici svojih kuća, da bi procijenili koliko su uspješni otkako su došli u SAD. Rezultati su pokazali velike razlike u zarađivanju između imigranata različitih rasnih i etničkih skupina

Dohodak imigranata

Prosječan dohodak bijelih Amerikanaca sa završenom srednjom školom 2003. godine iznosio je 28 800 američkih dolara ($). Kod imigranata s istom razinom obrazovanja prosječni dohodci su bili nešto niži, pa su Azijati iste godine prosječno zarađivali 24 900 $, Hispanoamerikanci 23 204 $, a crnci 22 823 $.

Treba izdvojiti imigrante Zapadne Indije i pojedinih afričkih zemalja (rasno se smatraju crncima) koji u prosjeku zarađuju nešto više, pa imaju i povoljniji ekonomski status. Prosječni godišnji prihodi su usko povezani sa stupnjem obrazovanja imigranata što je prikazano u sljedećoj tablici. Kako stupanj obrazovanja raste, raste i ekonomski status, ali uz znatne razlike u zarađivanju između pojedinih skupina.

Tab. 1. Povezanost prosječnih godišnjih dohodaka (u dolarima) i stupnja
obrazovanja kod imigranata  2003. godine

Izvor: U.S. Census Bureau

Imigrantskim obiteljima najčešće treba 10 do 20 godina za prilagođavanje na novu zemlju, njenu ekonomiju, zarađivanje viših dohodaka te na vlasništvo kuće. Ranijim istraživanjima dokazano je da su muški imigranti koji ne dolaze iz izbjegličkih zemalja (uglavnom Afrike i Azije), nakon 10 do 20 godina, zarađivali isto kao i muškarci sličnih godina i obrazovanja rođenih u SAD-u  (Allen, 2006). Meksikanke nižeg stupnja obrazovanja imaju prihode koji su za oko 10% niže od žena bijele rase sličnog obrazovanja. Meksikanci koji su završili fakultet zarađuju 11% manje od muškaraca bijele rase istog stupnja obrazovanja (Allen, 2006).

Kod imigranata koji u SAD dolaze s fakultetskim obrazovanjem često dolazi do naglog pada njihovog položaja i prihoda nakon dolaska. To se najčešće događa jer njihove diplome nisu prepoznate u SAD-u ili je znanje engleskog jezika nedovoljno. Počinju raditi poslove koji su manje plaćeni i manje umno zahtjevni nego što su očekivali. Mnogi uzimaju dodatne sate engleskog ili polažu stručne ispite. Ako svoje kvalitete i sposobnosti dokažu, zajamčeno je povećanje prihoda. Ekonomski napredak je čest i za slabije obrazovane ljude. Tijekom vremena se smanjuje i udio siromašnih. Postotak siromaštva kod imigranata Latinske Amerike koji u SAD dolaze 1970-ih pada sa 27% na 22% 1980. i konačno na 17% 2000. godine  (U.S. Census Bureau, www.census.gov).

Poduzetničke ambicije imigranata i niše u zapošljavanju

Imigranti sa slabijim znanjem engleskog jezika i oni koji su zabrinuti da će se suočiti s diskriminacijom na tržištu rada pokazuju interes za pokretanje vlastitog posla. Ti poslovi se uglavnom odnose na trgovine prehranom, praonice ili slično. Većina zaposlenika na takvim radnim mjestima su sami članovi obitelji (Allen, 2006).


Kada imigranti traže način da se ekonomski prilagode novoj zemlji, ustvari traže bolje poslove nego što su prije radili ili traže poslovne mogućnosti u određenom sektoru gospodarstva. Pronalazak takvih poslovnih mogućnosti je bio način povezivanja različitih etničkih grupa koji često vodi određenoj specijalizaciji poslova. Takva specijalizacija se često zove niša i može se mjeriti postotkom zaposlenih imigranata u određenom zanimanju u odnosu na ukupan broj ljudi zaposlenih u tom zanimanju (Allen, 2006).

Neobično jaka specijalizacija poslova dogodila se 1990. godine u Los Angelesu. Primjer za to su Kambodžani koji su u industriji tjestenine činili 30 puta veći udio zaposlenih, zatim Filipinci zaposleni u mikrobiološkim laboratorijima kao tehničari, Kineskinje koje rade kao farmaceutkinje i programerke te dadilje i kućne pomoćnice iz Salvadora (Allen, 2006). Niše su potpuno novi oblik prilagođavanja američkoj ekonomiji.


Oko 1/4 svih inženjera i kompjutorskih stručnjaka zaposlenih u Silicijskoj dolini (Kalifornija), središtu američke kompjutorske industrije, dolazi iz neke strane zemlje. Radi se većinom o stručnjacima iz Azije. U najnovije vrijeme sve češće surađuju i s kolegama iz zemalja koje su napustili prije više desetljeća. Sve to rezultira novim poslovnim projektima (Voice of America, www.voa.gov). Osim toga, Azijati su najčešće menadžeri, upravitelji i razni stručnjaci.

Crnci su 2002. godine imali najvišu stopu nezaposlenosti, čak 11%. Najčešće su zaposleni u proizvodnim i administrativnim djelatnostima te prodaji. Hispanoamerikanci imaju nešto nižu stopu nezaposlenosti u odnosu na crnce (8,1%) i uglavnom rade u uslužnim djelatnostima

Imigracija – pozitivan ili negativan proces?

Zbog toga što je u novoj sredini početak težak, dobar dio useljenika je slabijeg imovinskog stanja u usporedbi s prosječnim Amerikancem. Američko društvo ima dva stava o useljenicima: imigracija je korisna i imigracija je štetna. Direktor Centra za proučavanje imigracija zalaže se za ograničavanje useljavanja. Smatra da masovan dolazak useljenika koji rade slabo plaćene poslove ugrožava egzistenciju američkih radnika. U modernoj ekonomiji je sve manje mjesta za nekvalificirane ili srednje kvalificirane radnike, pa se američki radnici za ta mjesta moraju natjecati s useljenicima. Imigrantima je bolje, ali je pitanje kako to podnosi domaće stanovništvo? Kako podnose natjecanje za poslove s useljenicima?

Mnoge udruge koje pomažu useljenicima demantiraju takve tvrdnje i smatraju da stanje ipak nije toliko dramatično. Useljenici dolaze sa željom i planovima za bolji život što nikako nije loše za američku ekonomiju. Američka povijest je pokazala da se radi o uspješnom projektu kako za ekonomiju tako i za društvo

S rastućim nejednakostima u raspodjeli prihoda, Meksikanci rođeni u SAD-u bi mogli i dalje ostati pripadnici radničke klase. Postoje mogućnosti formiranja socijalne klase koja bi bila vrlo slična klasi siromašnih crnaca rođenih u SAD-u. Procjene za budućnost ipak najavljuju optimističniju situaciju i priča o prilagođavanju imigranata na ekonomiju i život u SAD-u čini se pozitivna.

Exodus

“Croatiam aeternam” zbirka je pjesama prvi put tiskana u Zagrebu 1991. godine. Zbirka se sastoji od tematskih cjelina: “Ti, more hrvatsko”, “Trojedno kraljevstvo, četiri srebrne zemlje”; “Vjetar s tamnih zvijezda”, “Nevijorna szercza” i “Sve hrvatske smrti”.

Većina pjesama nastala je u Londonu, u kojem je pjesnik boravio od 1983. do 1984. godine. Naslov “Croatiam aeternam”, u prijevodu “Vječnu Hrvatsku”, i stihovi na prvoj stranici zbirke upućuju na sličnost s Mozartovim “Requiem”: Requiem aeternam dona eis, / Domine, et lux perpetua luceat eis. Štambuk je umjesto imenice “requiem” stavio “Croatiam”, a pridjev “perpetua” zamijenio s “aeterna”. Prizvuk koji naslov nosi u takvoj interpretaciji sluti na ništavilo i mračne čežnje koje pjesnik uočava za svoju domovinu u predstojećim ratnim vremenima devedesetih.

Štambukovo pjesništvo možemo promatrati kroz tri leksička sloja, koja se otkrivaju i u ovoj zbirci: čakavizmi i kajkavizmi, hrvatske zastarjelice i intelektualizmi. Naslov zbirke i njen sadržaj označavaju paradoks, jer koliko god naslov spomenom imena države konotira politička značenja, zbirka zahtijeva apolitično čitanje. Isprepliću se motivi mora i otoka, za Štambuka su njegov Brač i Selce centar svijeta, ali domoljublje je domišljeni motiv svakoj pjesmi.

Zbirku odlikuje niz pjesama različitih tematika i naslova, od onih posvećenih rodnom kraju, preko povijesno-domoljubnih i ljubavnih. Može se reći da kod Štambuka ljubavne pjesme nisu odraz tipičnog čuvstvovanja muškarca prema ženi, nego muškarca prema “Kroaciji”, svojoj domovini.

Vesna Parun je Štambuka nazvala Orfejem koji je sišao u Had po svoju Euridiku (Hrvatsku), i to uspješno, jer se Hrvatska trgnula i izašla iz Podzemlja na svjetlo, postavši žuđena “Vječna Hrvatska”.

Exodus – analiza pjesme

Tema “Exodusa”, izlaska naroda iz svoje domovine, navješćuje buru političkih i povijesnih okolnosti, nemir i strepnju. No i ovu nadasve mračnu i punu strahova temu Štambuk ublažava prisutnošću mora, kao elementa saveza, susreta dvaju kultura. Astrofična pjesma poredana u dvadeset gotovo jednako slogovno dugih stihova, odiše zbijenošću, baš kako izgledaju Hrvati u svojim dugim redovima tražeći spas na tuđem tlu. Oni su “skuše u redovima kano Grci u Marathonu”, kreće na put “narod neumrli”.

Posebno je naglašeno jedinstvo, odnosno “nerazoriv savez” Jadrana i Jonije, koje spajaju Otrantska vrata, gdje “duša hrvatska napinje jedra”. Argonuati, Grci na Marathonu, Jonsko more, kiklop, sve su antički helenski motivi, koji daju određenu mitološko-povijesnu notu nesreći hrvatskog naroda. Osim toga, ističe se zajedništvo Balkanskog poluotoka, tog “hrvatskogrčkog rukohvata” i pripadnost Jadrana i Jonije zajedničkoj “pučini baštine”.


 


Pjesničke slike koje nalazimo u pjesmi pomalo podsjećaju na Gericaultovu poznatu sliku “Splav meduza”: “Naša tijela, dva mroa, otrudnjela od obilja soli, grle se, prepliću.” Slika donosi tamne tlapnje i pesimistične nagovještaje, ali slika ovog naroda, kako plovi “poput puka iz Bijele nedjelje” stvara potpuno drukčiji dojam. Za sobom narod ostavlja “ljubljene gradove” koji namjenjuju puku spokoj i pepel požara. Na kraju toga puta nazire se “hrvatska svijetla smrt”, katarza koja dočekuje patnju i prolivenu krv.

Bilješka o autoru

Drago Štambuk hrvatski je pjesnik, esejist, liječnik i diplomat. Rođen je 20. rujna 1950. u Selcima na otoku Braču, u sačuvanom krilu obiteljske palače Štambuk. Gimnaziju je završio u Splitu, a u Zagrebu 1974. Medicinski fakultet. Specijalizirao je internu medicinu (gastroenterologiju i hepatologiju).

Od 1983. do 1994. boravi u Londonu gdje između ostalog istražuje bolesti jetre i terapiju AIDS-a. Polovicom osamdesetih angažira se na obrani i promicanju interesa domovine u Velikoj Britaniji, a opunomoćeni predstavnik Republike Hrvatske u Londonu postaje 1991. Godine 1995. postaje prvi veleposlanik Hrvatske u Indiji, a do 1998. obavlja i dužnost veleposlanika na Šri Lanki.

Njegovo književno stvaralaštvo bogato je jednako kao i diplomatska djelatnost. Poznatije knjige pjesama su mu: Meu namin, ANTINOY & MANGAL, Snijeg za Ehnatona, Od onih kakve crta infantkinja, Vapnena trupla, Brač, Croatiam aeternam, Lomna slika, Incompatible Animals.

Uredio je i brojne antologije, a i preveo pjesme Hermana Hessea s njemačkog “Heimweh” (“Domotužje”). Na otoku Braču, u rodnim Selcima, utemeljio je svehrvatsku jezičnu smotru “Croatia rediviva” s pjesničkom večeri “Ča-kaj-što” koja jednako tretira čakavske, kajkavske i štokavske pjesnike. Zalaže se koineizaciju hrvatskog jezika.

Leteći glasovir

Priča za djecu Leteći glasovir nastala je iz ljubavi prema sviranju. Naime, autorica osim što voli pisati veliko joj zadovoljstvo pruža sviranje upravo na glasoviru. Tako je jednu od priča posvetila baš tom instrumentu.

Priča o letećem glasoviru je vesela, ali pomalo napeta. Autorica je željela djeci približiti što se događa kada netko silno želi svirati glasovir, a tek kasnije shvati kako to nije bio baš najbolji izbor. Ako djeca žele svirati tada moraju s roditeljima razgovarati i dobro odvagnuti čega se sve moraju odreći zbog vježbanja nota. Što se više vježba to je šansa veća da dijete zaista postane vrhunski glazbenik.

U ovoj priči je djevojčica Katarina vrijedno vježbala glasovir dok nije shvatila kako joj je igra s prijateljima u toj dobi puno važnija od vježbanja. Nažalost, kao i kod sporta tako i kod vježbanja nekog instrumenta djeca moraju imati na umu kako je to velika obaveza te nije dovoljno samo povremeno svirati, već je potrebno posvetiti se tome jednako kao i učenju u školi. Ako je ljubav prema sviranju toliko velika, a talent također ne izostaje tada je dijete spremno za upis u glazbenu školu.

Lijepo je naučiti svirati instrument, ali ako se radi samo o hobiju tada bi djeca trebala znati kako se trebaju odnositi prema njemu i odlasku u glazbenu školu.

Vrsta djela: priča za djecu

Tema djela: glasovir u potrazi za vlasnikom koji će se dobro odnositi prema njemu

Mjesto radnje: grad

Vrijeme radnje: zima, proljeće, ljeto

Kratak sadržaj

Jedan je glasovir u prodavaonici strpljivo čekao tko će postati njegov budući vlasnik. Tipke i napete žice su željele da netko napokon svira prekrasne note.

Napokon je stigao i taj dugoočekivani dan kada je glasovir dobio svoga vlasnika odnosno vlasnicu. To je bila djevojčica Katarina koja je upisala glazbenu školu te odlučila postati pijanistica. Od tog je dana djevojčica marljivo vježbala, ali kada bi ugledala djecu kako se igraju u dvorištu više joj glasovir nije bio toliko drag.

Započela je svađa između Katarine i glasovira. Tako je jednom prilikom tužila glasovir mami kako ju je udario pedalom u nogu nakon što je ona iz sve snage lupila po klavijaturi. Drugi puta je pak Katarina notama tresnula glasovir, a treći puta ga je udarila šakom nakon čega je poklopac klavijatura pao ravno na njezine prste te je rekla kako ju je ugrizao.

Glasovir je bio tužan i jadan. On je želio da ga netko voli svirati i uz njega sanjariti te nije podnosio da ga se tuče i mrzi. jedne tople ljetne noći je odlučio pobjeći od djevojčice Katarine kako bi pronašao novi dom. Iz sve snage jezamahnuo velikim i malim poklopcem te poletio kroz otvoreni prozor. Smišljao je kamo bi mogao sletjeti, no nije znao u kojoj kući bi mu moglo biti lijepo.

Jedan je dječak primijetio da nešto čudno leti iznad kuće. Nije znao je li riječ o ptici, zmaju, šišmišu ili možda helikopteru pa je probudio tatu neka provjeri. Tata je uzeo dalekozor i uzviknuo kako je iznad kuće leteći glasovir. Dječak se obradovao i rekao tati neka ga pokuša uhvatiti. Nije to bilo baš jednostavno, no tata se ipak dosjetio kako bi ga mogli dozvati ugodnom melodijom. Uključio je kasetofon i stavio ga blizu prozora kako bi glasovir čuo glazbu. Uskoro je sletio u dvorište, a tata ga je prekrio dekom, privezao konopcem i odgurao u garažu.

Glasovir je dane provodio u garaži. Nije mu se svidjela paučina i ta silna vlaga zbog koje bi mogao navući reumu. Dječak i tata su samo povremeno dolazili u garažu vidjeti je li glasovir još uvijek na svome mjestu i otišli. No, nitko nije željeo svirati na njemu već je tata smišljao što će kupiti nakon što ga proda.

Za vrijeme olujne noći glasovir je pokušao pobjeći iz garaže. To mu je uspjelo tako što se svom snagom zaletio u vrata i na svojim se kotačićima otkotrljao daleko od grada. Nakon takve burne noći stigao je do jedne manje kućice u kojoj je živjela bakica. Ispričao joj je što mu se sve dogodilo, a ona mu je ponudila smještaj pod trijemom. Upozorila ga je kako ona ne zna svirati, ali kod nje može ostati.

Bakica se dobro brinula za glasovir. Kada su stigli zimski dani u njega je složila teglice s marmeladom i ogrnula debelim poplunom te mu na noge stavila deke kako bi sačuvala njegovo zdravlje. Njegova sreća nažalost nije dugo potrajala. U proljeće su ga četvorica odvezla iz bakine kuće i odnijela u neku veliku dvoranu.


 


Stiglo je jutro, a glasovir je stajao nasred pozornice. Napokon će netko svirati na njemu ugodne melodije. Bit će to život kakav je oduvijek željeo. Tada su se u dvorani pojavili dvoje mladića i djevojka te razgovarali o modernoj glazbi, festivalu, žiriju, bijenalu i ostalim terminima koje glasovir nije poznavao.

Kada su otvorili veliki poklopac klavira otkrili su kako se tamo nalazi marmelada. Djevojci je sinula, za nju, izvrsna ideja. Izlit će marmeladu u glasovir te tako proizvesti novu melodiju zbog koje će publika biti oduševljena. Glasovir je negodovao kada je to čuo, odgurnuo djevojku i pobjegao niza stube u velikoj dvorani te izletio na ulicu.

Krenula je jurnjava niz ulicu. Mladići i djevojka su uskočili u automobil kako bi dohvatili glasovir. Bila je to prava strka. Teglice marmelade su počele ispadati iz njega, a ljudi, prometnik i ostali automobili su se sklanjali s puta. Utrka se nastavila sve dok automobilu, u kojemu su se vozili mladići i djevojka, nije pukla guma pa su naglo sletjeli s ceste. Glasovir je uspio stići u slijepu ulicu i naišao na mladića koji se obradovao i zasvirao na njemu. Napokon je zasvirao netko tko to zna. Mladić je tada rekao glasoviru kako studira glazbu, no nema kod kuće glasovir stoga vježba na akademiji. Glasovir se odmah ponudio kako će on biti njegov ako to želi. Mladić je rekao da bi bila krađa kada bi samo tako uzeo glasovir s ulice. U tom trenu mu je glasovir ispričao što se s njime sve dogodilo.

Mladić je odlučio glasovir smjestiti pod svoj trijem dok ne pronađe pravog vlasnika. Pregledao je sve oglase i raspitivao je li netko izgubio glasovir, no nije dobivao nikakav odgovor. Glasovir je bio sretan što je napokon našao dom kod nekoga tko voli svirati.

Mladić je jednog dana priredio zabavu na koju je pozvao bakicu kod koje je nekada glasovir provodio vrijeme, a ona je donijela pregršt marmelade. Mladićeva mama je skuhala čaj i ispekla pecivo za sve uzvanike, a zabava je bila lijepa i vesela. Baš je tog dana djevojčica Katarina prolazila pored kuće gdje se održavala zabava i začula poznati zvuk. Shvatila je kako je to njezin odbjegli glasovir. Otišla je provjeriti je li to zaista njezin glasovir. Porazgovarala je s mladićem i rekla mu kako je to njezin glasovir iz djetinjstva na što je on rekao kako će joj ga vratiti ako želi. Katarina nije željela svoj glasovir jer ionako nije nikada postala pijanistica već balerina, ali bila je presretna što je glasovir sretan i što je pronašao pravog vlasnika koji se o njemu brine.

Mladić je zasvirao baletnu skladbu, a Katarina je zaplesala baš poput balerine. Ljubav se osjetila u zraku, a glasovir se topio od miline.



Likovi: glasovir, Katarina, mladić

Analiza likova

Glasovir – u priči je prikazan kao ljudsko biće s emocijama. Bio je u potrazi za životnim prijateljem koji će rado svirati po njegovim tipkama i brinuti o njegovom zdravstvenom stanju. Lutajući ulicama i bježeći od ljudi naišao je na skromnog mladića koji se bavio glazbom. To je bila prilika za njegov novi život. Smjestio se u mladićevu kuću pod trijem, a kada je jednog dana ponovo susreo Katarinu nadao se kako ga neće htjeti povesti sa sobom doma. Umjesto toga, on je ostao živjeti kod mladića koji se zaljubio u Katarinu.

Katarina – razmažena djevojčica koja nije znala što želi u životu. Isprva je mislila kako će jednog dana postati pjevačica, a tek kada ju je glasovir napustio shvatila je da ipak želi postati balerina. Iako nije voljela svoj glasovir željela je da pronađe vlasnika koji će se dobro brinuti za njega i svirati prekrasne melodije. To se i dogodilo, a i njoj se dogodila ljubav.

Mladić – skroman glazbenik koji je slučajno naišao na odbjegli glasovir. Nakon što mu je glasovir ispričao svoju životnu priču odlučio ga je smjestiti pod trijem i na njemu svirao lijepe melodije. Iako je bio presretan što je napokon imao glasovir na kojemu može svirati provjerio je u čijem je vlasništvu. Nikada nije dobio odgovor na to, ali je zato jednom prilikom kada je organizirao zabavu upoznao Katarinu i saznao kako je glasovir nekada bio njezin, ali je pobjegao od nje. Nije ona bila ta koja bi se bavila glazbog čitvog života, ali je zato bila izvrsna balerina koja je zaplesala uz glazbu koju je mladić zasvirao na glasoviru. Bila je to ljubav na prvi pogled.

Bilješka o autoru

Željka Horvat-Vukelja rodila se 25. srpnja 1952. u Sinju. Svoje najranije djetinjstvo provela je u Šibeniku, a osnovnu i srednju školu završila je u Zadru. Na studij dolazi u Zagreb gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirala francuski i španjolski.

Jezici i pisanje i dalje ostaju djelom njenog života. predavala je francuski u školi i surađivala na izradi nekoliko udžbenika. Piše priče za tisak i radio, igrokaze, romane i slikovnice. Danas radi u Školskoj knjizi kao glavna urednica časopisa za djecu Modra lasta.

Ona je odličan pedagog i često posjećuje škole u kojima sa učenicima stvara priče, odgovara na njihova pitanja i pomaže im riješiti probleme. Od straha stvara stvarno biće sa kojim se djeca mogu našaliti i nasmijati mu se i uči ih kako da budu hrabri i pobijede svoje strahove kroz neobične likove poput brbljave palačinke.

Nokturno

Miroslav Krleža poznat je kao pisac eseja, romana, feljtona, ali i kao tvorac nevelikog pjesničkog opusa. Prvi ciklus Krležine lirike nastao je između 1914. i 1922. godine, zbog čega se naziva i “ratna lirika”. Većina pjesama objavljena je u njegovoj “Knjizi pjesama” 1931. godine, a dio i 1932. godine u “Knjizi lirike”. Pjesma “Nokturno” prvi je puta otisnuta u zbirci “Pjesme u tmini” u Zagrebu 1937. godine. Zbirka je dio ciklusa pjesama pod nazivom “Ranjavi motivi”.

Krležina rana poezija može se opisati kao lirska drama u pjesmama. Radi se o nemirima, kaosu, ludilu i ratnim razaranjima koji su ranili i uzbudili njegovu ličnost do te mjere da se njegova poezija reflektirala kao niz razmišljanja o životu i njegovom smislu. Krležina lirika kojoj pripada i “Nokturno” sadrži motive emocionalne ranjivosti, osjećaja crnine i fatalnosti ratnih zbivanja, proživljavanja ratnih katastrofa, nestajanja humanosti u društvu. S druge strane, u toj lirici naziru se i komponente plašljive ljudske nade i vjere u čovjeka i njegovu pobjedu nad mračnim silama društva.

“Nokturno” pripada pjesničkom izrazu kojeg su se prihvatili i Antun Gustav Matoš i Tin Ujević. Stoga se ova tri notturna hrvatskog pjesništva često promatraju komparativno, zbog sličnosti motiva noći, ali i zbog različitosti do koje dolazi s obzirom na individualne pjesničke interpretacije. “Notturno” kojeg Krleža modificira u “Nokturno” označava umjetničko djelo u čijem središtu su noć te ugođaji i emocionalna stanja koja ona donosi.

Noć je nekome asocijacija na mir i odmor, nekome na ljepotu noćnog pejsaža, a Krleži predstavlja ništavilo i crnilo, što ga razlikuje od Matoša i Ujevića. Motiv noćnosti nalazimo i kao lajtmotiv Šimićevog pjesništva, što pruža dovoljnu legitimaciju „notturnu“ kao jednoj od glavnih opsesija i inspiracija modernog hrvatskog pjesništva.

Nokturno – analiza pjesme

“Nokturno” Miroslava Krleže po tematici je refleksivna lirska pjesma. Pjesnikovo poimanje noći je puno dramatičnih i fatalnih slutnji i nemira. Ali za razliku od Ujevićevog “Notturna”, Krleža ne govori o sebi kao individui usred noći, nego su njegovi lirski opisi u ovoj pjesmi poopćena prezentacija metaforičke noći koja se događa na jednom širem društvenom planu.

Kostur pjesme predstavljaju dvije oprečne dimenzije motiva. Jednu dimenziju predstavljaju oku vidljivi, materijalni i prirodni motivi. To su noć, zemlja, stvari i predmeti. Druga, osjetilna dimenzija predstavlja ljudske, emotivne i duhovne motive: očaj, fantomi, svijest, mrena, duša, kletva. Prvi motivi predstavljaju noć kao prirodnu pojavu i zemlju kao majku svega na njoj. Predmeti koji “lijeću ko fantomi” dio su te zbilje.

No, izvanjski svijet povezan je s unutarnjim ljudskim stanjima duha: “očajna mrena svijesti ko velo prše/ i stvari sve crne kao pocijepane strše”. Odnosno, prikriveni lirski subjekt “mi” u čije ime pjesnik govori, proživljava nesreću, koja dovodi do metaforičke noći uma i duše. Možemo reći da nije noć uzrok patnje, nego je patnja uzrok noći koja se nadvila, štoviše tami i pomračenju vrijednosti i radosti. Sveukupni dojam pjesme tako je crnilo i potištenost te nesreća prirode i čovjeka.

Pjesma odražava očaj (“To noću biva”) uzrokovan raznim ljudskim katastrofama. Njih predstavljaju polomljene stvari i predmeti koji lete naokolo. Sve upućuje na nekakvu strahotu i materijalnog i duhovnog svijeta. Noć je metafora za dehumanizirani pejzaž, vrijeme kada svi spavaju: “O, osjeća se onda, da sve gine i sve da trune”. Zemlja je sama, lišena ljudi, zbog čega možemo zaključiti da je noć ovdje za Krležu simbol za rat i zlo, jer je pjesma nastala u ranoj pjesnikovoj fazi, usred poslijeratnih zbivanja. Imenica “mumljanje” koja u sebi sadržava onomatopeju zvuči kao vapaj umrlih duša iz pakla.. “Zemlja sama u praznini kune”, jer je sve uništeno.

Rima u pjesmi je promjenjiva, a stih je slobodan. Ponavljanja usklika “o” označava osjećaj neizvjesnosti sudbine i agonije koje zbog takvog stanja rasula slijede. Isto takvo značenje ima i odabir i ponavljanje glagola koji označavaju razaranje i smrt: lomi, trune, gine, kune.

Prvih deset stihova svojevrsna su argumentacija takvog stanja, u koju pjesnik uvodi stihom “to noću biva”. Pjesma je zaokružena završnim distihom u kojemu se ponavlja taj početni stih, gdje završava argumentacija. Ovakva simetrija i zaokruženost funkcioniraju kao uvjeravanje čitatelja u strahotu “noćnih” zbivanja. Ponavljanja riječi u pjesmi ostvaruju tu ulogu, a najčešća su anafora, epifora i simploka. Rima u kojoj se odražava aliteracija “tvrdih” suglasnika (prše-krše-strše) naglašava strahote i također ima onomatopejsku funkciju dočaravanja loma i krša.

Poanta pjesme je da u tmini duša i rasapu vrijednosti kao što je rat ili neka druga katastrofa, ljudi nestaju i ginu bez obzira na dob i spol (sve gine, sve trune). Noć je osim prirodne vremenske pojave simbol smrti, vrijeme kada svi umiru, i ostavljaju zemlju kojoj su nekada pravili društvo. Početna neizvjesnost prerasta u izvjesni kraj koji svakog čeka, ali to je samo “noć” tijela, a duša ostaje vapiti u očaju.


 


Bilješka o piscu

Miroslav Krleža poznati je književnik i vjerojatno najveći hrvatski pisac 20. stoljeća. Radi se o književniku čije umjetničko djelovanje pokriva središnje književnoumjetničke žanrove u kojima se može primjetiti utjecaj dramatike Ibsena i Strindberga te Nietzschea, barem što se tiče ranije faze djelovanja.

Rodio se u Zagrebu 7. srpnja 1893. godine u građanskoj obitelji nižeg srednjeg-socijalnog statusa. Svoje školovanje odradio je u vojnoj kadetskoj školi u Pečuhu i to u vrijeme neposredno prije I. svjetskog rata u vrijeme Balkanskih ratova, kada odlazi u Srbiju. Godine 1913. prekida vojni studij te preko Pariza i Soluna dolazi u Srbiju s namjerom da postane dobrovoljac u srpskoj vojsci.

Nažalost njegova odluka da se pridruži srbskoj vojsci nije dobro prošla kad su ga osumnjičili za špijuna zbog čega je bio protjeran preko srpske granice. Nakon tog uzaludnog pokušaja vraća se u Austro-Ugarsku gdje biva uhićen na osnovi tjeralice Ludoviceuma.

Međutim brzo je pušten i mobiliziran 1915. kao domobran te poslan na bojišnicu u istočnu Europu gdje doživljava Brusilovljevu ofanzivu nakon čega vrijeme provodi uglavnom po bolnicama i toplicama zbog slabog zdravstvenog stanja nakon čega se okreće književnosti.

Pored vojnog života bio je poprilino aktivan u politici, pogotovo nakon stvaranja Kraljevine SHS, kad je bio fasciniran Lenjinom i sovjetskom revolucijom te kad je bio angažiran u komunističkom pokretu novonastale države. To je period kad se uvelike razvija njegova spisateljska djelatnost i kad je zapravo pisao srpskom ekavicom

Potkraj dvadesetih godina prošlog stoljeća, posato je dominantna osoba u književnom životu bivše Jugoslavije.

Uskoro u klimi slabašne liberalizacije pokreće Jugoslavenski leksikografski zavod, a 1967. potpisuje “Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika”, što je dovelo do ostavke u Centralnom komitetu SKH nakon jugokomunističke hajke na “nacionalizam”. U to je vrijeme simpatizirao zahtjeve proljećara, no povukao se kad je bilo očito da će Tito ugušiti sam ustanak.

Do kraja života radio je u Lekikografskom zavodu. Umro je 29. prosinca 1981. u Zagrebu.

Među njegovima djelima možemo spomenuti Povratak Filipa Latinovicza, Na rubu pameti i Zastave.

Propast Venecije

“Propast Venecije” pripada povjesticama Augusta Šenoe, poznatog hrvatskog pjesnika, prozaista, novinara, gradskog službenika, koji je obilježio cijelo jedno razdoblje u hrvatskoj književnosti – protrealizam, koji se po njemu još naziva i “Šenoino doba”. August Šenoa stvarao je usred razdoblja romantizma i narodnih preporoda koji su zahvatili Europu u prvoj polovici 19. stoljeće te realizma koji se pojavljuje od druge polovice 19. stoljeća. Utemeljitelj je novih žanrova u hrvatskoj književnosti: feljton, povijesni roman i povjestica.

Povjestice su lirsko-epske književne vrste, slične poemi. Njihova posebnost je da sadrže lirske, dramske i epske elemente. Tematiziraju narodne priče, legende i stvarne povijesne događaje. Za Šenou je povijest učiteljica života, što postaje leitmotiv njegovog stvaralaštva.

“Propast Venecije” povjestica je kojoj je glavni motiv pad Venecije u ruke Napoleona, dakle tuđinska okupacija domovine. Šenoa piše u vrijeme kada u hrvatskoj književnosti još uvijek nastaju budnice i davorije, kao odraz nacionalnog buđenja. Hrvatska književnost je osim odjecima narodnog preporoda obilježena i romantičarskim književnim postupcima. U mnogočemu “Propast Venecije” podsjeća i na Mažuranićev spjev “Smrt Smail-age Čengića”, pogotovo kada se radi o karakterizaciji likova i ugođaju koji stvara krajolik. Povjestica je prvi put objavljena 1876. godine u časopisu “Vienac”.

Kratak sadržaj

I dio

Povjestica u naslovu nosi u zagradi datum “Dne 12. svibnja 1797.”, što pridonosi autentičnosti pripovijedanja o povijesnom događaju. Šenoa je svoja djela temeljio i na stvarnoj dokumentarnoj građi, kojoj je kao gradski službenik imao pristup, a težnja takvom istinitom prikazu prva je naznaka realizma u hrvatskoj književnosti. Ujedno je takav postupak prva direktna značajka epske naravi ove povjestice.

Osim vremena radnje, imamo i mjesto radnje – Venecija. Narativnosti doprinose i likovi unutar djela.

Povjestica počinje anaforom (“Lagunom lebdi mir; / Lagunom dršće zlatna mjesečina;”), a možemo i vidjeti da je pisac odmah naglasak stavio na stvaranje ugođaja lirskim opisima krajolika. Pojavljuju se audiovizualni motivi koji u osnovi sadrže kontrast svjetla i tame, tišine i zvuka: lebdi mir, dršće zlatna mjesečina, draguljem bliješti mora šir, žarki mlađak sije, javlja mjedeni bat sred tihe noći kasni sat. Može se primijetiti i gradacija tišine, od početnog mira i muka čuje se pljuskanje mora/pličine, jarbol se njiše, na kraju bat na satu otkucava noćne sate kao zlokobni navjestitelj sljedećih događaja. Od zvukovnog vrhunca, ugođaj se opet vraća na tišinu: “A pjesma gine, šumor vala mre,/ I tiho, tamno opet sve.” Lirski opisi pejsaža i prirode djeluju kao stvaranje scenografije. Zvukovna gradacija počinje tišinom, penje se na vrhunac buke i završava tišinom, koja navješćuje zatišje pred “buru”. Akustični ugođaj stvaraju i figure dikcije, kao što je aliteracija u službi onomatopeje, koja dočarava šum mora: “mukli šumor mora izdaleka”.

U ovom dijelu pjesme, Venecija je personificirana kao najmoćnije biće: “Od krune više vrijedi zlatna kapa,/ Njoj klanjaju se sultan, car i papa.” Nizom metafora Veneciju Šenoa oslikava kao romantičarski, bajronovski lik. Ona je “čudovište tajno”, “tajanstven div”, “mermer- zagonetka”, “kamenita spletka”, “tisućljetan zglob”. Venecijanska vlast je okarakterizirana i sinegdohom “barjak lava”. Kontrast koji je izražen u audiovizualnim slikama povećava i dramsku napetost, koja se povećava pri kraju prvog dijela, gdje se navješćuje i zaplet. Naime, pisac kao pripovjedač intervenira u tok radnje i moli da usred te nijeme, tihe noći ne bude lava koji drijema, jer će “morsko dno da pukne”.

Završni stihovi opisuju Napoleonovu vojsku, koja je “krilašu lavu gvozdena strahota”, a Napoleon je pejorativnim deminutivom nazvan “mali Korzikanac”, koji Veneciji kopa grob. Dakle sadržaj prvog dijela povjestice možemo sažeti u opis krajolika kao ugođaja radnje i navještaj zapleta. Prvi dio pisan je uglavnom u jedanaestercima, u kojima se izmjenjuje parna i unakrsna rima. Šenoa najviše rabi anaforu, aliteracije, razne vrste metafora (metonimija, sinegdoha), a pokazuje i kako se rado služi retoričkim pitanjima pri konstrukciji naracije i dramske napetosti. Ovdje možemo naglasiti romantičarske postupke opisa krajolika i karakterizaciju lika personificirane Venecije.

II dio

Drugi dio povjestice počinje inačicom slavenske antiteze, posebnom vrstom antiteze koja se sastoji od pitanja, negacije pitanja i odgovora. Slavenska antiteza česta je u usmenoj književnosti južnoslavenskih naroda, a u Šenoinoj povjestici ostvarena je u sljedećim stihovima:

“Ej, čije li si kršne majke sin?
Ta mletački mu biljeg na klobuku,
Ta mletačka mu puška sja u rukuh,
Po haljini se Mlečić vojnik kaže.
Ne biljeg, puška, ruho, sve to laže.
Ne rodili ga Mleci, dvori sreće,
Već slavski krš, već ropstvo, bijeda, nužda,
Dalmatin vojnik čuva Velje vijeće,
Manina čuva, Mletkom svijetlog dužda.”

Glavnu ulogu ovdje zauzima hrvatski stražar, Dalmatinac, koji se našao u službi Venecije. Tu se odražava socijalni problem iseljavanja naših ljudi, štoviše, njihovo robovanje i služenje stranim vladarima. Osim toga, stražar Dalmatinac lik je koji predstavlja nostalgiju i čežnju za domom: “Daleko, dalje letila mu miso,/ Kamenit u snu javlja mu se kraj”. Romantičarski kontrast u ovom kontekstu temelji se na odnosu domovina- tuđina.

Tematizirajući takav kontrast Šenoa se priklanja strujanjima nacionalnih preporoda, koji su u 19. stoljeću uzeli većeg maha. Sjetimo se Petra Preradovića i njegovih pjesama “Putnik” ili “Jeziku roda moga”, koji također piše stihove koji se tiču Hrvata izgubljenog u stranim zemljama, obuzetog čežnjom za domom. Stražar se prisjeća svog kamenitog kraja, “maslinica”, kuće, majke te sestrice “Hrvatice joj pjesme slatki zvuk”.

U domovini, njegovom rodnom kraju vlada oskudica, ali mu je sve draže od Venecije, koja je ironično opisana kao “dvori sreće”, suprotstavljeni “slavskom kršu”. Tamo ga je natjerala nužda, borba za život, a postao je rob. Veneciju pisac na kraju ovog dijela naziva “ropskom tminom”, a i do sada silni mletački gospodari osjećaju strah. Stražar je njihov rob, ali “slobode dahom sin će tvoj da diše”, a Mleci nikad više. Motiv propasti Venecije i Napoelonovo zauzimanje poslužili su Šenoi kao didaktički povijesni događaj, na temelju kojega je opisao jade koji snađu jedan narod kada padne pod tuđinsku vlast. Propast Venecije kao da je metafora za propast Hrvatske, što će u preostala tri dijela biti još izraženije. Strahota takve sudbine jednog naroda dobro je izražena oksimoronom “živog mrca” (mrtvaca).

Drugi dio pisan je pretežito desetercima, u kojima se izmjenjuje parna i unakrsna rima. Deseterac kojim su ovi stihovi pisani jest lirski, koji sadrži cezuru nakon petog sloga. Ovim stihom ispjevana je većina usmene narodne književnosti, zbog čega je deseterac Šenoi poslužio kao skrivena poruka drugog dijela, u kojem spominje slavenski rod.

III dio

Pisac se ovdje opet vraća jedanaestercima, u kojima je glavna tema rasprava između dužda i senatora, treba li se predati Napoleonu ili ratovati. Snažnim eliptičnim pitanjima i odgovorima govori se o strašnoj propasti koja čeka Veneciju: “Kadifa? Krpa. Zlatni rog? Rugavet./ Republika? Tek smiješna, mrtva avet.”

Dužd je usred noći sazvao senat i ostale moćnike da odluče o daljnjim koracima. Napoleon im je uputio pismo u kojem piše što zahtjeva od njih. Šenoa svoje umijeće naracije upotpunjava unošenjem neupravnog govora, koje ide u prilog epskoj naravi teksta. Napoelon od njih zahtijeva da mu se bezuvjetno predaju i daju mu svo bogatstvo, inače “i povrh kama neće ostat kamen”. Dužd se nakon toga zavalio u zlatnu stolicu, ali je u dvoranu uletio mladić.

Ovdje dolazi do suprotstavljanja mladog i starog. Mladić predstavlja živost, nove i revolucionarne ideje, dok je dužd predstavnik starog i tradicije, koja ne nosi nužno pozitivne konotacije. Mladić podsjeća dužda i cijelo Vijeće na slavnu mletačku povijest, što podsjeća na hrvatske budnice, u kojima se se pisci prisjećaju slavne prošlosti kako bi kontrastirali tegobnu sadašnjost. No, ovaj povjestica ima možda još više prizvuk davorije, jer izravno poziva na borbu: “Ja velim: Rat! Nek kucen Marka zvon:/ Il Mleci mrtvi il Napoleon!”


 


Dužd, kojeg Šenoa opisuje sinegdohom “sijeda brada”, oštro se protivi ratu i kaže da mladiću “kipi krv mlada”, a njima su uminuli oni negdašnji sretni dani kada su mogli ratovati. Osim toga, mladić misli da će hrvatska vojska čuvati i braniti Veneciju: “Tuđinac da ti spasi ovaj grad?”

Mladić se obraća još jednom duždu i Senatu da će svi poći u rat, a neka ih dužd vodi “il k smrti il slobodi”. Sve do tog trenutka personifikacija Venecije predstavlja ukupnost njenog puka i vlasti. Na kraju trećeg dijela Venecija je grad, a ljudi su njen narod, koji mora mrijeti: “Vjekovita ti svome rodu čast,/ Nam valja mrijet, al ti bar slavna stoj,/ Venecijo, ti ne smiješ, ne smiješ past!”

IV dio

Ovdje je glavna tema pobuna puka. Sve se svodi na oružane pripreme za rat. Osmerci i deveterci koje ovdje Šenoa upotrebljava, donose niz aliteracija u funkciji onomatopeje: “I čuješ psovke, čuješ riku,/ Silovit urlaj, mukli žamor,/ Nepojmiv šumor, bijesan štropot,/ I trus i prasak, lom i topot.” Aliteracije u ovim stihovima dočaravaju zvuk oružja i predstojeći rat.

Koloristički simbol “krvne zore” navješćuje pokolj koji slijedi u ratu. Simbol zore u posljednjem dijelu povjestice asocira na drukčije značenje. Ovdje je zora simbol zla, a u posljednjem dijelu ona je simbol buđenja i vjere u bolju budućnost.

Potezima dužda i Velikog vijeća nije zadovoljan narod, jer osjećaju da grad pripada njima, a dužd umjesto njih odlučuje o sudbini sviju. Puk je nazvan “ropskim plahim crvom”, sintagmom koja u sebi sadrži višeslojna tumačenja. Narod predstavlja roba vrhovnoj vlasti, jer ovisi o tiranskoj vladavini dužda i vijeća, dakle nema uloge u odlučivanju. A nema veće uloge jer je nesposoban pobuniti se, zbog čega ga Šenoa naziva “plahim”. Ali imenica “crv” predstavlja žilavo i migoljavo biće koje će kopati i rovati da dođe do onoga što želi.

Ovaj dio sadrži audio-vizualnu asocijaciju na poznato umjetničko djelo Eugenea Delacroixa “Sloboda vodi narod”: “Pred silnim svijetom zato nosi/ Slobode stijeg Hrvaćanin!”

Dužd u moru pobuna građanstva i vojske potpisuje kapitulaciju sa suzom u oku. More je personificirano (“Venec’ji grobnu pjesmu pjeva more”), a njegova prisutnost osjeća se u cijeloj pjesmi. Ono je zvukovna pozadina, ono je scenografija, ali more je i ono koje odražava dramske momente i daje im dodatnu napetost.

V dio

Posljednji, ujedno i najkraći dio povjestice svojevrsno je opravdanje takve mletačke sudbine. Pisac za propast krivi nesuglasje vlasti i puka: “Venec’ja pade – morala je pasti”. Glavni razlog toga je što je svoje temelje gradila na pijesku, koji je metafora za lošu i nemarnu vladavinu. Šenoa se izražava aforističkim stihovima u kojima iznosi poantu cijele povjestice:

“Svu slavu gradila je tuđom krvi;
A vlastit puk joj – slavni, bijedni crvi.
Vjekovit jedan tek je temelj vladi:
Na puka srcu kad si slavu gradi.”

Mletački duždevi koji su se izmjenjivali tijekom stoljeća i pripadnici Senata nisu znali cijeniti snagu vlastitog naroda, nego su se uvijek oslanjali na tuđinske službe, što je dovelo do propasti “školjke prazne, bez života”. Posljednji stihovi sugeriraju rješenje izlaza iz takve situacije – “Al svanu zora, došo ti je dan”. Simbol zore upućuje na potrebu za nacionalnim buđenjem i oslanjanjem na vlastiti narod. Tek onda doći će dan kada će Venecija opet biti slobodna i umjesto užasa, trepeta i straha, svome puku postat će trak u suncu slobode. Kontrasti su u ovom dijelu postignuti upotrebom suprotnih rečenica, koje su uz retorička pitanja veoma čest postupak Šenoinog lirsko-epskog stvaralaštva.

Bilješka o autoru

August Šenoa rođen je 14. studenoga 1838. godine u Zagrebu. U roditeljskom domu stekao je ljubav prema umjetnosti. Poslje smrti majke 1848. godine, završivši u Zagrebu osmi razred, odlazi u Pečuh k rođacima, gdje 1850. godine završava prvi razred gimnazije.

Vraća se u Zagreb gdje maturira 1857. godine u gornjogradskoj gimnaziji, i upisuje se na Pravoslovnu akademiju. Od početka listopada 1859. godine nastavlja pravni studij u Pragu. Tu ostaje do 1865. godine. Ne položivš na vrijeme odrđene ispite bio je prisiljen baviti se novinarstvom te se vraća u Zagreb i radi u redakciji “Pozor”. 1868. godine postaje gradski bilježnik.

Iste godine vjenča se sa Slavom pl. Ištvanić. Postaje ravnatelj hrvatskoga zemaljskog kazališta 1870. godine postaje i dramaturg.

Njegov prvi roman “Zlatarevo zlato” izlazi 1871. godine. Dvije godine kasnije, 1873. godine, postao je gradski senator i napušta kazalište. Od 1874. godine do smrti uređuje hrvatski književni časopis “Vijenac”.

Umro je 13. prosinca 1881. godine. Ležeći bolestan diktirao je Kletvu i rekao je: “Ne dajte mi umrjeti, imam još toliko toga za napisati”.

Najpoznatija djela su mu: “Seljačka buna”, “Zlatarevo zlato”, “Prosjak Luka”, “Mladi gospodin”, “Prijan Lovro”, “Diogeneš”, “Kanarinčeva ljubovca”,”Vječni Žid” i “Zagrebulje”.

Charles Perrault

Charles Perrault rođen je 12. siječnja 1628. godine u Parizu u Francuskoj u obitelji buržuja kao sedmo dijete Pierre Perraulta i Paquette Le Clerc. Od početka je imao sve uvjete da se školuje u najboljim ustanovama.

Zahvaljujući školovanju koje je imao Charles je na kraju bio visoko obrazovan čovjek koji je tijekom svog života radio puno toga, pa je tako pisao galantna djela o prijateljstvu i ljubavi, rasprave o književnosti. Unatoč svemu do kraja života je ostao najpoznatiji kao autor bajki s kojima su odrasle mnoge generacije.

Priče koje je pisao i u kojima nisu uživala samo djeca, imala su uporište u narodnim pričama. Neke od njih su preuzela braća Grimm, a neka su prenešena usmeno. Charles iza sebe ima nekoliko poznatih djela kao što su "Priče moje majke guske".

U Pričama moje majke guske nalazile su se priče iz nižih slijeva društva koje je potom Charles prilagodio za čitatelje iz viših slojeva društva. Priče su bile sastavljene od osam bajki i činile su posebnu zbirku. Priče moje majke guske nizu izašle pod njegovim imenom nego pod imenom njegova sina.

Charles Perrault je bio veliki oslonac za sve mlađe generacije jer je u vječnoj borbi između starijih i mlađih zastupao one koji su smatrali kako se treba okrenuti novom načinu pisanja. Stariji su bili uvjereni da je pravi put onaj koji su slijedile generacije prije njih.

Bajke s kojima se proslavio su: "Mačak u čizmama", "Crvenkapica", "Pepeljuga" i "Modrobradi". Prvu bajku "Usnula ljepotica" objavio je 1696. godine.

Umro je 16. svibnja 1703. godine u Parizu.

Kristalni zvončići

Priča o kristalnim zvončićima je igrokaz u kojemu dječak Darko svojim dobrim prijateljima pripovijeda o patuljku Macku i njegovom čudesnom aparatu. Prije Darkove priče događa se situacija s bakom kojoj treba pomoći, a nitko od dječaka osim Darka nije se ponudio za pomoć.

Nakon što je Darko pomogao starici, vratio se na igralište i počeo pripovijedati bajku o zvončićima koju je njemu ispričao jedan književnik. Ispočetka su ostali dječaci pomislili kako je Darko poludio jer se potpuno promijenio no na kraju su shvatili kako je on samo dobar dječak koji svima želi pomoći.

Pouka ovog igrokaza je da starijima i nemoćnima uvijek treba pomoći ako smo u mogućnosti jer jednog dana i nas same čeka starost te ćemo poželjeti da nam neko dobro dijete pomogne.

Vrsta djela: igrokaz

Tema djela: dobro uvijek pobjeđuje zlo

Mjesto radnje: igralište

Vrijeme radnje: neodređeno

Kratak sadržaj

Štefek, Vlado, Darko i Bero igraju nogomet na igralištu i pozdravlja ih stara baka. Upitala ih je mogu li joj reći kako najlakše doći do Držićeve ulice. Darko joj je dao upute i nastavio dalje igru. Starica se zahvalila, ali nije se usudila sama otići do te ulice pa je upitala ne bi li ju netko otpratio do tamo. Vlado joj je rekao kako oni sada igraju nogomet i nemaju vremena otpratiti ju. Starica se ispričala i rekla da ako ne mogu ona se neće naljutiti.

Darko je ipak pitao dečke da li da otprati staricu do Držićeve ulice. Štefek mu je rekao da će otići baš onda kada su se dobro uigrali. Darko je pomislio kako je to njegova dužnost i bilo mu je žao starice. Dečki su mu rekli da ne može svakoj starijoj osobi biti sluga, no Darko je zadnji puta udario loptu i otrčao do bake kako bi joj pomogao. Štefek je pomislio kako je Darko poludio. Bero nije bio nimalo sretan što je Darko to učinio jer je imao osjećaj kako ih je ostavio usred igre. Čak se i razljutio.

Štefek je dalje nastavio pričati o Darku i zaključio kako nešto s njime nije u redu. Vlado se složio s tim i dečkima ispričao što se neki dan dogodilo s Darkom. Vozili su se tramvajem i smjestili su se na lijepa mjesta. Na stanici su ušla dva penzionera, a Darko je odmah poskočio i rekao im neka sjednu na njegovo mjesto. Vlado je ostao sjediti na svom mjestu jer je smatrao kako je on platio svoju kartu isto kao i oni, ali tko prvi nađe mjesto u tramvaju, njegovo je. Bero i Štefek su se složili s njime.

Štefek je zatim ispričao kako je Darko ljetos i njega iznenadio svojim ponašanjem kada su se htjeli švercati u tramvaju, a on je rekao kako to nije u redu i da se to ne radi. Štefek je znao da se to ne smije raditi, ali upravo je u tome sva čar. Bero je rekao kako on pretpostavlja što se s Drakom dogodilo. Ljetos se družio s jednim književnikom i to mu je skroz pomutilo pamet. Vlado je komentirao kako je i on ljetos čitao knjigu, ali svejedno drugima ne soli pamet kao Darko. Štefek mu je rekao kako od toga što je on pročitao sigurno ne može drugima soliti pamet. Vlado se uvrijedio i rekao kako nije on sada tema razgovora već Darko.

Darko se vraćao prema igralištu i kada je stigao rekao je dečkima da mogu nastaviti s igrom. Bero mu je rekao kako se nije pokazao kao pravi prijatelj jer ih je ostavio na cjedilu baš usred igre. Darko im je krenuo objašnjavati zašto je pomogao starici, a dečki su ga slušali što priča. Zamolio ih je neka mu se ne smiju i rekao kako je u glavi čuo zvončiće dobrog patuljka iz priče kada se baka pojavila na igralištu. Vlado je pomislio kako je skroz poludio, a Štefek ga je pitao vjeruje li on još uvijek u patuljke. Darko im je objasnio kako nije riječ o patuljcima iz Snjeguljice već o patuljku Macku i čudesnom aparatu.

Dečki su načulili svoje uši i znatiželjno poslušali Darkovu bajku. Zaista je znao lijepo pripovijedati, a dečki su zapravo uživali slušajući ga. Darko je krenuo pričati o patuljku s aparatom koji je funkcionirao na način da je signalizirao kada bi se nešto događalo s djecom. Bio je to nevidljivi patuljak i čim je primjetio neku opasnost na aparatu bi se uključili signalni kristalni zvončići koji su djecu upozoravali da im srcu prijeti zlo. Bero je rekao kako je to zaista čudesan aparat, a Darko je odgovorio kako su signali stizali točno do onog djeteta kamo ih je patuljak Macko usmjerio. Cilj je bio da dobro pobijedi zlo i dok se to nije dogodilo zvončići su neumorno zvonili. Štefek je bio skeptičan i komentirao kako je moguće da zvončići tako nešto učiniti. Bero mu je rekao neka ne prekida Darka dok priča. Darrko je zatim nastavio pripovijedati kako je patuljak Macko bio zadovoljan samo onda kada je dobro nadvladalo zlo i nakon toga bi zapjevao pjesmicu.

Vladi se svidjela pjesmica patuljka Macka, a Bero je nagovorio dečke neka i oni zapjevaju zajedno. I tako su dečki zapjevali i bili radosni. Vlado je zaključio da su oni savršen tim. Darko je zatim nastavio pričati kako ova bajka ima zapravo dublje značenje jer je tako rekao pisac koji ju je napisao. Bero i Vlado su odmah prokomentirali kako su znali da je književnik utjecao na čudno Darkovo ponašanje. Darko im je rekao kako on svaki puta kada se nećka oko nečega čuje te zvončiće i jednostavno mora učiniti dobro djelo. Iz tog razloga je danas pomogao baki.


 


Štefek i dečki su rekli kako će Darko jednog dana postati dobar književnik ako nastavi ovako lijepo pričati priče. Bero se nasmijao i rekao kako će književnik sigurno postati, ali injženjer nikada. Štefek se složio s Berom i rekao da će njih dvojica postati izvrsni inženjeri, takvi da će im i patuljak Macko biti zavidan. Vlado je rekao kako je patuljku uspjelo da im zabije gol i da im svoj četvorici zvone kristalni zvončići u usšima, ali je vrijeme za polazak kući. Bero je rekao kako se neće oglušiti na zvonjavu ako se dogodi slična situacija kao danas s bakom.

Dječaci su laganim korakom krenuli prema kući i pomislili kako im možda i na putu do doma zazvone kristalni zvončići.

Likovi: Štefek, Vlado, Darko, Bero, Starica

Štefek – jednog dana želi postati vrsni inženjer. Svidjela mu se pjesmica koju je patuljak volio pjevušiti. Dok je Darko pričao priču, stalno mu je upadao u riječ dok ga Bero nije opomenuo.

Vlado – dobar prijatelj, ali nije volio čitati knjige. Prijatelji su ga radi toga zafrkavali. Za Darka je pomislio kako je poludio i kako se nešto čudno s njime događa. Na kraju je pohvalio Darka kada je ispričao priču o patuljku Macku i rekao da mu je drago što je pomogao bakici kada joj je bila potrebna pomoć.

Darko – obožavao je književnost te nakon druženja s jednim piscem potpuno je promijenio svoje ponašanje. Kada bi god vidio da nekome treba pomoći on bi vrlo rado učinio. Volio se družiti s prijateljima i naučio ih je da moraju uvijek biti dobri prema drugim ljudima, pogotovo onima koji ih zamole za pomoć.

Bero – želio je postati inženjer poput Štefeka. Bio je u pravu kada je rekao da se Darko promijenio otkako se družio s jednim piscem. Kada je Darko ispričao bajku o kristalnim zvončićima potvrdio je kako je dobro zaključio zašto se Darko promijenio. Svidjela mu se bajka i rekao je kako će ubuduće i on ispravno postupiti kada nekome bude bila potrebna pomoć.

Starica – starija baka koja je dječake molila za pomoć. Kada su je odbili, nije inzistirala da ju odvedu do obližnje ulice, ali je bila presretna kada joj je Darko priskočio u pomoć.

Bilješka o autoru

Zlata Kolarić-Kišur rodila se 1894. godine u Slavonskom Brodu. Odrasla je u Požegi, gradu kojeg su Rimljani nazvali “Zlatna dolina”, od kuda i naziv za njezino djelo u kojem je opisala svoj život.

1919. godine preselila se u Zagreb gdje je pohađala djevojačku i žensku stručnu školu. Književnošću se počela baviti 30-ih godina prošlog stoljeća kada je počela pisati kratke priče, igrokaze i stihove za djecu.

Izvedeni su njezini brojni igrokazi, a veliki uspjeh postigla je i drama za odrasle “Povratak”. Autobiografske pripovijesti “Moja Zlatna dolina” objavila je 1972. godine.

Umrla je 1990. godine u Zagrebu, u 96. godini života.

Svinjar

Bajka o princezi i svinjaru je priča o neuzvraćenoj ljubavi. Svinjar koji je zapravo bio princ zaljubio se u mladu princezu i poslao joj dva dara, od kojih se njoj niti jedan nije svidio. On se odlučio preobuči u neuglednog mladića kako bi mogao dobiti posao u carstvu njezinog oca.
Kada se smjestio u jednu malu sobicu počeo je izrađivati glazbala koje je princeza silom htjela imati. Prvo glazbalo joj je dao za deset poljubaca, a drugo za sto poljubaca i tada je shvatio kako princeza želi samo igračke i shvatio da se između njih nikada neće dogoditi ljubav.
Oboje su bili protjerani iz carstva kada je njezin otac vidio kako se ljube, ali priča nema sretan završetak jer kada se svinjar ponovo obukao u princa, princeza se zaljubila. No, on više nije bio zainteresiran za nju jer je bila razmažena.
Kratak sadržaj
Jednom davno živio je siromašni princ koji se jednog dana imao namjeru ženiti. Posjedovao je i kraljevinu, ne pretjerano veliku, ali dovoljnu za njega i svoju odabranicu. Nakon kratkog promišljanja usudio se zaprositi carevu kćer jer je ipak njegovo ime bilo poznato.
Što mu je mlada princeza na to odgovorila slijedi u nastavku priče. Namijenio joj je dva dara od kojih je jedan bio prekrasna ruža koja je predivno mirisala, a nalazila se na grobu njegovog oca. Procvala bi svake pete godine, ali je toliko mirisala da se moglo odmah zaboraviti na sve jade i brige koje bi nekoga zaokupljale. Drugi dar je bio slavuj predivnog glasa kojeg je bilo divno za slušati.
Darovi su trebali stići do princeze smješteni u velike srebrne spremnike. Kada su darovi pristigli na dvor, car je naredio neka se iznesu pred njega u veliku dvoranu gdje se kraljevna igrala sa svojim dvorankama. Po cijele dane su se zabavljale pa kad je princeza ugledala spremnike odmah je od radosti zapljeskala rukama.
Ona je poželjela malu cica-macu na poklon, ali je umjesto nje iz kutije virila crvena ruža. Svi su uzdahnuli zbog te prekrasne i lijepe ruže. Princeza se približila kutiji i viknula ocu kako je to prava ruža. Tada su svi još više uzdahnuli jer je ruža osim što je bila prekrasna lijepo mirisala, a nije bila umjetna.
Car je htio provjeriti kakav se poklon nalazi u drugoj kutiji, a kada ju je otvorio iz nje je izletio maleni slavuj predivnog glasa. Oduševio se. Pa to je dražesno i divno, rekle su dvoranke. Jednog je viteza slavuj podsjetio na glazbenu kutiju koju je imala pokojna carica i to je cara jako rastužilo. I zaista, slavuj je pjevao istim glasom kao i glazba iz kutije. Car se istog časa rasplakao.
Princeza je upitala je li riječ o pravoj ptici. Svi su joj rekli da je, ali ona nije htjela pustiti princa na dvor već je naredila neka puste pticu da slobodno leti.
Princ nije želio posustati od upoznavanja princeze. Namazao je lice crnom i smeđom bojom, stavio kapu na glavu i otišao pokucati na careva vrata. Bio je to lukavi mladić, a kada je pred sobom ugledao cara upitao ga je ima li za njega posla u njegovom carstvu. Car mu na to odgovori kako svi u današnje vrijeme traže posao, ali trebao mu je netko tko će čuvati svinje. Tako je kraljević postao carski svinjar.
Kraljevića su smjestili u jednu malu sobicu blizu svinjca i to je postao njegov novi dom. On se odmah bacio na posao i vrijedno radio cijeli dan kako bi navečer svi mogli vidjeti lonac koji je izradio. Oko lonca su visjeli zvončići, a kada bi se u njemu pripremala ukusna jela zvončići bi počeli svirati staru poznatu melodiju. Ali prava čarolija tog lonca bila je kada bi netko stavio prst u paru koja je izlazila iz lonca odmah bi znao što se u gradu kuha i na kojem ognjištu. To je bio pravi dar za razliku od crvene mirišljave ruže.
Princeza se otišla prošetati sa svojim dvorankama i začula glazbu iz lonca te se razveselila jer je to bila glazba koju je i ona znala svirati. Rekla je svojim dvorankama neka provjere koliko košta taj instrument na kojemu svinjar svira tako lijepu glazbu koju i ona zna svirati jednim prstom.
Dvoranka je otišla do svinjara obuvena u drvene klopme i priupitala ga koliko traži za taj lonac. Lukavi princ je istog časa odgovorio kako mu princeza može dati deset poljubaca u zamjenu za lonac. Dvoranka se zaprepastila, a on nije mogao pristati na manje od deset poljubaca.
Dvoranka je otrčala natrag do princeze i rekla kako joj ne može reći što traži od nje. S obzirom da joj nije htjela na glas odgovoriti što svinjar traži zauzvrat, šapnula joj je njegov odgovor. Princeza je zastala i rekla da je svinjar jako bezobrazan.
Princeza se naljutila i krenula prema dvoru, kad je opet začula zvončiće kako sviraju poznatu glazbu. Malo je promislila i rekla dvorkinji neka ode ponovo do svinjara i upita ga može li dobiti poljupce od dvoranki. On je rekao kako to ne dolazi u obzir. Ili će dobiti deset poljubaca od princeze ili ništa od lonca. Princeza je pristala na poljupce, ali nije željela da ih netko primjeti kako se oni ljube.
Dvoranke su stale u krug i raširile svoje haljine i tako je svinjar uspio dobiti princezinih deset poljubaca kako je i zahtjevao, a princeza je zauzvrat dobila lonac. Djevojke su bile presretne kada im je svinjar dao lonac. Pa sada su točno znale što se na kojem ognjištu kuha i tko će jesti juhu, a tko palačinke. Bile su zaista radosne jer im je to bilo jako interesantno i zabavno. Ali princeza ih je upozorila kako o tome ne smiju nikome ništa pričati jer je ona ipak careva kći. Djevojke su obećale kako će šutjeti i neće reći nikome ni riječi o tome.
Dani su tako prolazili, a princ odnosno svinjar nije mogao dozvoliti da mu vrijeme prolazi, a da on ništa ne napravi vlastitim rukama. Tako je jednog dana napravio čegrtaljku, a on bi svirala valcere, polke i poskočice čim bi ju zaokretao.
Kada je princeza prolazila pored njegove sobice, začula je kako čegrtaljka svira prekrasne melodije i opet se oduševila. Pa to je prekrasno, znala je reći. Ponovo je poslala jednu djevojku neka ode pitati svinjara što bi tražio zauzvrat i napomenula kako ovaj put neće pristati na poljupce. Kada ga je djevojka upitala što traži za nju, rekao je ne deset već sto princezinih poljubaca.
Princeza je na to rekla kako je poludio i otišla. No, nakon par minuta je zaključila kako ona mora podržavati umjetnost jer je ipak careva kći, ali da će pristati na deset poljubaca, a ostale će dobiti od dvoranki. Svinjar je rekao kako to ne dolazi u obzir, a i djevojke nisu željele to učiniti pa princeza nije imala izbora nego pristati na sto poljubaca. Djevojke su je opet okružile, a svinjar je krenuo ljubiti princezu.
Car je sve promatrao s balkona i pitao se kakva se to gužva stvorila pred svinjarevom sobicom. Obuo je cipele i potrčao niz stepenice kako bi provjerio što se događa u njegovom carstvu. Vidio je kako dvorske dame tamo nešto broje i jako su zaokupljene nekim poslom. Kada je stigao pred sobicu, popeo se na prste kako bi vidio što se točno događa i imao što vidjeti. Djevojke su brojale poljupce kako ih svinjar ne bi dobio ni previše ni premalo, a cara nisu ni primjetile. Kada je car ugledao svoju kćer i svinjara kako se ljube oboje ih je protjerao iz carstva, a svinjar je uspio dobiti točno osamdeset i šest poljubaca.
Princeza se nije mogla smiriti i plakala je te vikala kako je nesretna. Mogla je odmah odabrati lijepog princa za muža, a ona ga je odbila. Svinjar je pomislio kako je sada idealna prilika da opere svoje crno lice, obuće kraljevsku odjeću i pokaže se princezu. Kada ga je ona ugledala čak mu se i naklonila.
Princ joj je rekao kako u ovom trenu prema njoj osjeća samo mržnju. Najprije nije željela čestitog princa za muža, a i za darove nije imala ni malo osjećaja, a crvena ruža i slavuj su bili zapravo prekrasni darovi. Dalje joj je rekao kako je samo mogla dati svinjaru toliko poljubaca radi nekakve bezvezne igračke stoga je zaslužila da ostane sama.
Princ se zaputio u svoju kraljevinu, a ona je ostala sama i tugovala uz melodiju koju je znala svirati.
Vrsta djela: bajka
Mjesto radnje: carstvo
Likovi: svinjar (princ), princeza, car, dvoranke
Analiza likova
Svinjar (princ) – mladi princ koji je bio zaljubljen u princezu. Odlučio joj je poslati dva dara kako bi pridobio njezinu ljubav, ali ona nije smatrala kako su ti darovi išta vrijedni pa nije pristala na upoznavanje s njime. On se nije pokolebao već se preobukao i zaposlio kao svinjar u njezinom carstvu. Nakon što je shvatio koliko je princeza razmažena nije više želio da mu ostane postane žena. Otišao je natrag u svoje kraljevstvo bez nje.
Princeza – razmažena djevojka koja nije znala cijeniti prinčeve darove. Na kraju je ostala sama, protjerana iz carstva jer ju je otac vidio kako se ljubi sa “svinjarom”. Ostala je tugovati pjevajući poznatu melodiju.
Bilješka o autoru
Hans Christian Andersen rođen je 2. travnja 1805. u Odenseu, u obitelji siromašnog postolara te majke koja je nakon smrti oca morala sama preuzeti brigu za malog Andersena. Kako bi prehranila sebe i njega prihvaćala je razne poslove, a iako je htjela da nauči neki zanat, Andersen je imao drugu želju.
Sa samo četrnaest godina krenuo je put Kopenhagena, bez bilo kakve financijske pomoći. Odlučio je čim stigne upisati kazališnu školu. Unatoć velikoj želji u školi se nije dugo zaddržao. Od početka karijere put dokazivanja nije bio nimalo lagan.
U životu je mnogo putovao pa je tako objavio razne putopise, a najpoznatiji i ujedno prvo uspješno djelo je “Šetnja od Holmenskog kanala do istočne točke otoka Amagera”. Svoje zanimljivo putovanje opisao je 1835. godine. Među zapaženim djelima ostala je i autobiografija “Bajka mog života”.
Ipak je postao poznat po romanu “Improvizator”. Djelo je napisao 1835. godine, a u njemu je prikazao želju mladog pisca da se dokaže. Roman je bio preveden na nekoliko stranih jezika. Iza sebe je ostavio veliko naslijeđe u raznim djelima kao što su: “Snježna kraljica”, “Mala princeza sirena”, “Carevo novo ruho”, “Princeza na zrnu graška”…
Umro je u Kopenhagenu, 4. kolovoza 1875. godine.

Pietas

“Croatiam aeternam” zbirka je pjesama prvi put tiskana u Zagrebu 1991. godine. Zbirka se sastoji od tematskih cjelina: “Ti, more hrvatsko”, “Trojedno kraljevstvo, četiri srebrne zemlje”; “Vjetar s tamnih zvijezda”, “Nevijorna szercza” i “Sve hrvatske smrti”.

Većina pjesama nastala je u Londonu, u kojem je pjesnik boravio od 1983. do 1984. godine. Naslov “Croatiam aeternam”, u prijevodu “Vječnu Hrvatsku”, i stihovi na prvoj stranici zbirke upućuju na sličnost s Mozartovim “Requiem”: Requiem aeternam dona eis, / Domine, et lux perpetua luceat eis. Štambuk je umjesto imenice “requiem” stavio “Croatiam”, a pridjev “perpetua” zamijenio s “aeterna”. Prizvuk koji naslov nosi u takvoj interpretaciji sluti na ništavilo i mračne čežnje koje pjesnik uočava za svoju domovinu u predstojećim ratnim vremenima devedesetih.

Štambukovo pjesništvo možemo promatrati kroz tri leksička sloja, koja se otkrivaju i u ovoj zbirci: čakavizmi i kajkavizmi, hrvatske zastarjelice i intelektualizmi. Naslov zbirke i njen sadržaj označavaju paradoks, jer koliko god naslov spomenom imena države konotira politička značenja, zbirka zahtijeva apolitično čitanje. Isprepliću se motivi mora i otoka, za Štambuka su njegov Brač i Selce centar svijeta, ali domoljublje je domišljeni motiv svakoj pjesmi.

Zbirku odlikuje niz pjesama različitih tematika i naslova, od onih posvećenih rodnom kraju, preko povijesno-domoljubnih i ljubavnih. Može se reći da kod Štambuka ljubavne pjesme nisu odraz tipičnog čuvstvovanja muškarca prema ženi, nego muškarca prema “Kroaciji”, svojoj domovini.

Vesna Parun je Štambuka nazvala Orfejem, koji je sišao u Had po svoju Euridiku (Hrvatsku), i to uspješno, jer se Hrvatska trgnula i izašla iz Podzemlja na svjetlo, postavši žuđena “Vječna Hrvatska”.

Pietas – analiza pjesme

Za razliku od Michelangelovog remek-djela “Pieta”, Djevice Marije koja drži umrlog Krista, Štambukova “Pietas”, slika je muške osobe koja drži nekog u naručju. “Držah te u zagrljaju”, početni stih svake od šest strofa, upućuje na prisutnost nekog ili nečeg jako bliskog pjesniku. Moglo bi se protumačiti da se radi o preminuloj osobi koju je jako volio, no s obzirom na domoljubnu pozadinu i čeznuće za “vječnom Hrvatskom”, lako se da naslutiti da je u ovoj pjesmi umrla “osoba” zapravo Hrvatska.

Zamjena muške i ženske uloge i modifikacija klasične forme “pieta”, sadrže i mistifikaciju i utjelovljenje države, domovine, i to u tijelo žene. “Hrvatska” je Štambuku ono što je Michelangelu Madona, Djevica, ili kao što je bilo kojem pjesniku voljena žena tema njegovih stihova. “Pietas” je prije svega sažaljenje pjesnika, koji u boli grčevito drži umrli ženski lik domovine. On plače nijemo, “brižne bore s čela brišuć”, ali zna “da to ljubljah mrca” (mrtvaca).


 


Pjesnik na sebe preuzima ulogu ožalošćenog sina, koji drži umrlu majku, “kano ona mrtvog Krista”, čime dočarava svoju tugu i nemoć koje će ga neutješno moriti. On zna da je svemu kraj jednom, “kiša mora pasti skoro s crna neba i raznijeti zadnje ruže”, ali ta misao ga ne tješi previše, nego još više “okida” njegove nakupljene osjećaje sažaljenja, “ronio sam suze hladne i kvasio tvoga čela”. No, kao što je i Krist uskrsnuo te je smrt bio samo prijelazni proces k vječnosti, i “hrvatska mati”, umrla na pjesnikovim rukama, uskrsnut će i doseći Štambukov ideal “vječne Hrvatske”.

Bilješka o autoru

Drago Štambuk hrvatski je pjesnik, esejist, liječnik i diplomat. Rođen je 20. rujna 1950. u Selcima na otoku Braču, u sačuvanom krilu obiteljske palače Štambuk. Gimnaziju je završio u Splitu, a u Zagrebu 1974. Medicinski fakultet. Specijalizirao je internu medicinu (gastroenterologiju i hepatologiju).

Od 1983. do 1994. boravi u Londonu gdje između ostalog istražuje bolesti jetre i terapiju AIDS-a. Polovicom osamdesetih angažira se na obrani i promicanju interesa domovine u Velikoj Britaniji, a opunomoćeni predstavnik Republike Hrvatske u Londonu postaje 1991. Godine 1995. postaje prvi veleposlanik Hrvatske u Indiji, a do 1998. obavlja i dužnost veleposlanika na Šri Lanki.

Njegovo književno stvaralaštvo bogato je jednako kao i diplomatska djelatnost. Poznatije knjige pjesama su mu: Meu namin, ANTINOY & MANGAL, Snijeg za Ehnatona, Od onih kakve crta infantkinja, Vapnena trupla, Brač, Croatiam aeternam, Lomna slika, Incompatible Animals.

Uredio je i brojne antologije, a i preveo pjesme Hermana Hessea s njemačkog “Heimweh” (“Domotužje”). Na otoku Braču, u rodnim Selcima, utemeljio je svehrvatsku jezičnu smotru “Croatia rediviva” s pjesničkom večeri “Ča-kaj-što” koja jednako tretira čakavske, kajkavske i štokavske pjesnike. Zalaže se koineizaciju hrvatskog jezika.

Vrag

“Croatiam aeternam” zbirka je pjesama prvi put tiskana u Zagrebu 1991. godine. Zbirka se sastoji od tematskih cjelina: “Ti, more hrvatsko”, “Trojedno kraljevstvo, četiri srebrne zemlje”; “Vjetar s tamnih zvijezda”, “Nevijorna szercza” i “Sve hrvatske smrti”.

Većina pjesama nastala je u Londonu, u kojem je pjesnik boravio od 1983. do 1984. godine. Naslov “Croatiam aeternam”, u prijevodu “Vječnu Hrvatsku”, i stihovi na prvoj stranici zbirke upućuju na sličnost s Mozartovim “Requiem”: Requiem aeternam dona eis, / Domine, et lux perpetua luceat eis. Štambuk je umjesto imenice “requiem” stavio “Croatiam”, a pridjev “perpetua” zamijenio s “aeterna”. Prizvuk koji naslov nosi u takvoj interpretaciji sluti na ništavilo i mračne čežnje koje pjesnik uočava za svoju domovinu u predstojećim ratnim vremenima devedesetih.

Štambukovo pjesništvo možemo promatrati kroz tri leksička sloja, koja se otkrivaju i u ovoj zbirci: čakavizmi i kajkavizmi, hrvatske zastarjelice i intelektualizmi. Naslov zbirke i njen sadržaj označavaju paradoks, jer koliko god naslov spomenom imena države konotira politička značenja, zbirka zahtijeva apolitično čitanje. Isprepliću se motivi mora i otoka, za Štambuka su njegov Brač i Selce centar svijeta, ali domoljublje je domišljeni motiv svakoj pjesmi.

Zbirku odlikuje niz pjesama različitih tematika i naslova, od onih posvećenih rodnom kraju, preko povijesno-domoljubnih i ljubavnih. Može se reći da kod Štambuka ljubavne pjesme nisu odraz tipičnog čuvstvovanja muškarca prema ženi, nego muškarca prema “Kroaciji”, svojoj domovini.

Vesna Parun je Štambuka nazvala Orfejem, koji je sišao u Had po svoju Euridiku (Hrvatsku), i to uspješno, jer se Hrvatska trgnula i izašla iz Podzemlja na svjetlo, postavši žuđena “Vječna Hrvatska”.

Vrag – analiza pjesme

Pjesma “Vrag” jedna je od mnogih Štambukovih pjesama koje iskazuju “kolektivno” u “individualnom”. Ovdje ne samo da je naglašena kolektivna krivica, nego i nemoć pojedinca da u određenom kolektivu (bilo narodu ili društvenoj, kulturnoj skupini) donese promjene. Sve što takvom čovjeku preostaje je konformizam. Prve riječi pjesme naglašavaju osjećaj vlastite krivice, “moj osjećaj krivice”, ali koji je proizašao iz nekakve sramote kolektivnog zločina (“iz svačijeg zločinjenja i zlomisli pristiže”). Tako pjesnik osim motiva krivnje, uvodi i motiv postiđenosti, “postidim se sveiznova, kao da sam sam počinitelj”. Naglašena kolektivna krivica u pojedincu tako dobiva još veću dimenziju. Naime, kao što ubojice, razbojnici, nasilnici i silovatelji iz druge strofe čine da se subjekt posrami sebe, tako se i društvo, ono “kolektivno”, srami djela pojedinaca. Kao da pjesnik hoće reći da ne postoji kolektivna ili pojedinačna krivica, svi ljudi dio su većeg sustava, jednog jedinstvenog čovječanstva (“Dijeleć sveopću ljudskost”).


 


Pjesmu možemo podijeliti na dva dijela, prvog kojeg čine prve tri strofe, tercina, katren i distih, te preostale tri istog redoslijeda (tercina, katren, distih). Prvi dio čini elaboriranje osjećaja pojedinačne u kolektivnoj krivnji, dok posljednje tri strofe nose racionalizaciju takvih osjećaja. Subjekt zna da postoje mogućnosti, koje kao “nedužni cvjetovi zacrne se na proplanku”. Postoji izbor u životu, ali onda kada si okružen “sveopćom ljudskošću” koja naginje amoralnom ponašanju, sve se čini kao crno i bezizlazno. U ovom slučaju kolektiv je “vrag”, onaj koji mami svojim obećanjima i niskim strastima. Na taj način faktor “vražjeg” društvenog ponašanja dedukcijom dopire do najmanjeg čovjeka. “Nije da sam odgovoran za zlodjela o kojima slušam, no same prilike u meni… optužuju me.” Za pjesnika je i samo postojanje izbora i prilika zlodjelo, kao da svjesno na sebe prihvaća kolektivnu krivicu, i ne želi pobjeći od nje, solidarizirajući se s ostatkom svog društva, a vjerojatno i naroda. “U dobru i u zlu” je misao vodilja subjekta ove pjesme, koji zapravo ne smatra zločinački kolektiv “vragom” nego glas u sebi koji ga tjera na izbor bijega. Unatoč moralnim dilemama, on ostaje konformist, miri se sa stanjem u društvu, prihvaća ga, ali i sebe čini dijelom istog kolektiva: “Sve dijelimo sa svima, i onda kad izbor čini nam se jasan.”

Bilješka o autoru

Drago Štambuk hrvatski je pjesnik, esejist, liječnik i diplomat. Rođen je 20. rujna 1950. u Selcima na otoku Braču, u sačuvanom krilu obiteljske palače Štambuk. Gimnaziju je završio u Splitu, a u Zagrebu 1974. Medicinski fakultet. Specijalizirao je internu medicinu (gastroenterologiju i hepatologiju).

Od 1983. do 1994. boravi u Londonu gdje između ostalog istražuje bolesti jetre i terapiju AIDS-a. Polovicom osamdesetih angažira se na obrani i promicanju interesa domovine u Velikoj Britaniji, a opunomoćeni predstavnik Republike Hrvatske u Londonu postaje 1991. Godine 1995. postaje prvi veleposlanik Hrvatske u Indiji, a do 1998. obavlja i dužnost veleposlanika na Šri Lanki.

Njegovo književno stvaralaštvo bogato je jednako kao i diplomatska djelatnost. Poznatije knjige pjesama su mu: Meu namin, ANTINOY & MANGAL, Snijeg za Ehnatona, Od onih kakve crta infantkinja, Vapnena trupla, Brač, Croatiam aeternam, Lomna slika, Incompatible Animals.

Uredio je i brojne antologije, a i preveo pjesme Hermana Hessea s njemačkog “Heimweh” (“Domotužje”). Na otoku Braču, u rodnim Selcima, utemeljio je svehrvatsku jezičnu smotru “Croatia rediviva” s pjesničkom večeri “Ča-kaj-što” koja jednako tretira čakavske, kajkavske i štokavske pjesnike. Zalaže se koineizaciju hrvatskog jezika.

Croatiam aeternam

“Croatiam aeternam” zbirka je pjesama prvi put tiskana u Zagrebu 1991. godine. Zbirka se sastoji od tematskih cjelina: “Ti, more hrvatsko”, “Trojedno kraljevstvo, četiri srebrne zemlje”; “Vjetar s tamnih zvijezda”, “Nevijorna szercza” i “Sve hrvatske smrti”.

Većina pjesama nastala je u Londonu, u kojem je pjesnik boravio od 1983. do 1984. godine. Naslov “Croatiam aeternam”, u prijevodu “Vječnu Hrvatsku”, i stihovi na prvoj stranici zbirke upućuju na sličnost s Mozartovim “Requiem”: Requiem aeternam dona eis, / Domine, et lux perpetua luceat eis. Štambuk je umjesto imenice “requiem” stavio “Croatiam”, a pridjev “perpetua” zamijenio s “aeterna”. Prizvuk koji naslov nosi u takvoj interpretaciji sluti na ništavilo i mračne čežnje koje pjesnik uočava za svoju domovinu u predstojećim ratnim vremenima devedesetih.

Štambukovo pjesništvo možemo promatrati kroz tri leksička sloja, koja se otkrivaju i u ovoj zbirci: čakavizmi i kajkavizmi, hrvatske zastarjelice i intelektualizmi. Naslov zbirke i njen sadržaj označavaju paradoks, jer koliko god naslov spomenom imena države konotira politička značenja, zbirka zahtijeva apolitično čitanje. Isprepliću se motivi mora i otoka, za Štambuka su njegov Brač i Selce centar svijeta, ali domoljublje je domišljeni motiv svakoj pjesmi.

Zbirku odlikuje niz pjesama različitih tematika i naslova, od onih posvećenih rodnom kraju, preko povijesno-domoljubnih i ljubavnih. Može se reći da kod Štambuka ljubavne pjesme nisu odraz tipičnog čuvstvovanja muškarca prema ženi, nego muškarca prema “Kroaciji”, svojoj domovini.

Vesna Parun je Štambuka nazvala Orfejem, koji je sišao u Had po svoju Euridiku (Hrvatsku), i to uspješno, jer se Hrvatska trgnula i izašla iz Podzemlja na svjetlo, postavši žuđena “Vječna Hrvatska”.

Croatiam aeternam – analiza pjesme

“Vječnu Hrvatsku” poželio je Drago Štambuk dajući naslov cijele svoje pjesničke zbirke, kojoj i ova pjesma pripada. Ona sadrži i svojevrsnu poruku cijele zbirke i sumira pjesnikove čežnje, domoljublje i druge emocije koje su ga motivirale za pisanje zbirke. Tematski se pjesma svodi na “uskrsnuće” koje vodi vječnosti, zbog čega “Croatiam aeternam” svoje temelje pronalazi i u drugim pjesmama, kao što je “Pietas” ili “hrvatska svijetla smrt” iz pjesme “Exodus”. Zajednički motivi upućuju na postojanje kanona zbirke, koji je usmjeren na izvođenje Štambukove Euridike –  “Hrvatske”, iz tame podzemlja u vječno svjetlo. Pjesma je dio tematske cjeline zbirke pod naslovom “Sve hrvatske smrti”, što se čini veoma prikladnim s obzirom na temu pjesme.

Metamotiv zbirke jest želja za “vječnom Hrvatskom”, ali ova istoimena pjesma slavi i Gospu, kao “stella maris”, zvijezdu koja bdije nad Hrvatskom. Povezivanje religioznih i domoljubnih osjećaja obično je nerazdruživo, a ponajviše tumačeno u okvirima hrvatske povijesne baštine. Djevica Marija posebno značenje dobiva u kontekstu zbirke, u kojoj se nerijetko promiče ljubav prema ženskom liku, kojim je oživotvorena i “Hrvatska”. “Croatiam aeternam” povezuje lik Gospe, “Djevice Hrvata” i “vječne Hrvatske”, dva ženska lika koji postaju sinonimi jedan drugome. Ovakvo tumačenje pridaje domovini sakralnu, vjekovitu vrijednost, koja će stajati tu bez obzira na sve. “Gospa s djecom govori hrvatski i vrata zadnjih, otvara, vremena”, stihovi su koji izražavaju tu sinonimiju, štoviše, kao da je Gospa stvorila Hrvate, njihovu zemlju, jezik, kulturu te da ona jedina i polaže pravo na njihovu sudbinu. Gospa je odabrala Hrvate i hrvatsku zemlju, a “biti izabran u repu vremena, kada gasnu narodi i zvijezde, milost je veća od prvorođenja”. Često hrvatski narod povezuje svoje patnje i nesreće kroz koje je prolazio uz Kristov križni put. No, unatoč svemu, Hrvati su “izabrani u repu vremena” kao oni koji će opstati, jer je Božja milost na njihovoj strani.


 


Posebnim epitetima i metaforama Gospa je pohvaljena u trećoj strofi, kao “vrh naše sudbine”, “kraljica otokâ i kopna”, “neuništiv snijeg”, “stella maris, sjajna nad sporim lađama”. U takvom ozračju pjesnik se osjeća sigurno, jer nad njim kao pojedincem i narodom bdije viša sila. Završna, četvrta strofa naslućuje katarzu, ne samo pjesnikovu, koji želi biti “unjihan… pod mjesečnim krilom zaborava”, nego i katarzu ženskog lika Hrvatske, koja je nakon “pročišćenja” prešla u zvijezde i od sada vječno, sjedeći do Gospe, “blagu sipi svjetlost” na sve svoje sinove i kćeri.

Bilješka o autoru

Drago Štambuk hrvatski je pjesnik, esejist, liječnik i diplomat. Rođen je 20. rujna 1950. u Selcima na otoku Braču, u sačuvanom krilu obiteljske palače Štambuk. Gimnaziju je završio u Splitu, a u Zagrebu 1974. Medicinski fakultet. Specijalizirao je internu medicinu (gastroenterologiju i hepatologiju).

Od 1983. do 1994. boravi u Londonu gdje između ostalog istražuje bolesti jetre i terapiju AIDS-a. Polovicom osamdesetih angažira se na obrani i promicanju interesa domovine u Velikoj Britaniji, a opunomoćeni predstavnik Republike Hrvatske u Londonu postaje 1991. Godine 1995. postaje prvi veleposlanik Hrvatske u Indiji, a do 1998. obavlja i dužnost veleposlanika na Šri Lanki.

Njegovo književno stvaralaštvo bogato je jednako kao i diplomatska djelatnost. Poznatije knjige pjesama su mu: Meu namin, ANTINOY & MANGAL, Snijeg za Ehnatona, Od onih kakve crta infantkinja, Vapnena trupla, Brač, Croatiam aeternam, Lomna slika, Incompatible Animals.

Uredio je i brojne antologije, a i preveo pjesme Hermana Hessea s njemačkog “Heimweh” (“Domotužje”). Na otoku Braču, u rodnim Selcima, utemeljio je svehrvatsku jezičnu smotru “Croatia rediviva” s pjesničkom večeri “Ča-kaj-što” koja jednako tretira čakavske, kajkavske i štokavske pjesnike. Zalaže se koineizaciju hrvatskog jezika.

Knjiga Postanka

Stvaranje svijeta

Raj na Zemlji

Jednom davno kada svijet još nije postojao Bog ga je stvorio. Tada na svijetu nije bilo ničega, a Bog je stvorio ljude, životinje, drveće, cvijeće.

Do tada, svijet je bio pust i mračan. I Bog tada stvori svjetlost. Svjetlost mu se jako svidjela pa joj nadjene ime – dan. Kada je dan prošao stigla je ponovo tama. Tada joj Bog odluči dati ime – noć.  Sve ovo Bog je stvorio prvi dan kada je stvarao svijet.

Sljedećeg dana stvaranja Bog je stvorio nebesko prostranstvo. Tako mu je nadjenuo ime – nebo.

Nakon toga, trećeg dana, Bog je izdao naredbu da od sve vode na svijetu ode jedan dio na jezera, a jedan na mora. Pokaže se i kopno. Na kopnu Bog je dao da počne rasti drveće, trava i grmlje.

Četvrti dan na nebu se po danu pokazalo sunce, a po noći su se mogle vidjeti mjesec i zvijezde.

Na peti dan, Bog je stvorio dvije vrste ptica, one koje žive uz vodu i one koje žive u šumi te je stvorio ribe i sav morski svijet.

Šesti dan stvaranja svijeta Bog je stvorio životinje, i to domaće i divlje, zatim kukce u koji su bili uključeni mravi i pčele. Na kraju stvaranja Bog stvori čovjeka i nadjene mu ime Adam.

Bog mu je dao predivan park i nazvao ga Endemskim vrtom. U tom vrtu Adam će živjeti. Vrt je bio pun drveća na kojemu su rasli plodovi te je kroz cijeli park tekla rijeka koja je i navodnjavala cijelo područje.

Bog je rekao Adamu da smije jesti plodove s drveća, osim s jednog drveta kojem je dao ime “drvo spoznaje dobra i zla”. Ako Adam pojede plodove s tog drveta počet će umirati.

Pošto je Adam tada bio jedini čovjek na cijelom svijetu Bog mu odluči stvoriti društvo kako ne bi bio osamljen i kako bi imao pomoć. Stvori mu tako Bog ženu, imenom Eva. Bog ju je stvorio na način da je uspavao Adama i tada mu uzeo jedno rebro.

Poslao je cijelu životinjsku vrstu kod Adama da im Adam da ime.

Bog je na kraju šestog dana bio jako zadovoljan stvorenim te je odlučio sedmi dan odmoriti. Tako je taj dan postao miran i spokojan, sasvim drukčiji od svih prethodnih dana. To je bio sveti dan odmora.

Prvi čovjekov grijeh

Osim Eve i Adama u Endenskom vrtu bio je i zao duh – Sotona. On je došao u obliku zmije. Upitao je jednoga dana Sotona Evu smije li jesti plodove s drveća u vrtu. Eva mu odgovori da smije jesti sve plodove osim one sa stabla spoznaje dobra i zla. Objasni mu Eva da će početi umirati pojede li plodove s tog stabla.

Sotona joj tada odgovori da to nije istina i da će, naprotiv, pojede li voćku s tog stabla, postati mudra. Eva je tada trebala otići, ali uputila se do spomenutog stabla. Voćke su izgledale prekrasno. Eva odluči pojesti koju ne bi li postala mudra, a nakon toga odnese voćke i Adamu.

Nakon što su pojeli voće začuje se glas Božji. Krene ih zazivati, a Adam se na to sakrije. Optuži Evu za sve, a Eva se na to opravda govoreći Bogu da ju je zmija prevarila.

Bog se jako razljuti na oboje i na zmiju te odluči da će zmija cijeli život provesti puzajući, a Eva će svoju djecu rađati u muci i bolovima. Zabrani im i boravak u Edenskom vrtu. Tamo na ulaz postavi anđela koji će spriječiti njihov ulazak.

Bog objasni Adamu da će se sam morati pomučiti da mu zemlja dobro rodi i da će na kraju svoga života biti pretvoren ponovo u prah iz kojeg je i nastao.

Ipak, Bog im se smiluje te odluči im ostaviti mogućnost da se spase. Odluči im poslati Spasitelja koji će ispaštati umjesto njih za sve njihove grijehe. Isto tako, rekao im je da će svi oni koji vjeruju u njega i tražiti oprost biti spašeni.

Kada je Spasitelj na kraju stigao, on je ispaštao za grijehe svih nas, ne samo za grijehe Adama i Eve i njihove djece.

Kajin i Abel

Nakon što su Adam i Eva bili protjerani iz Edenskog vrta, Bog im je dao dva sina imenima Kajin i Abel. Obojica nisu bili dobri, baš kao ni njihovi roditelji.

Stariji je bio Kajin i kada je odrastao postao je zemljoradnik, dok je mlađi Abel bio stočar. Obojica su često griješili, ali Abel je vjerovao u Spasitelja.

Jednoga dana Abel odluči Bogu prinijeti žrtvu i tada zakla jedno janje. Ubio ga je te zapalio na žrtveniku. Time je Abel pokazao Bogu da ga cijeni i voli. Bogu je bilo jako drago radi toga jer ga je podsjećalo na Spasitelja i na to kako će on jednoga dana žrtvovati se za sve ljude ovoga Svijeta.

No, Kajin zato nije vjerovao u Boga niti je odustajao od svojih grijeha. Iako je Bog želio da mu Kajin također prinese kao žrtvu janje, on to nije htio učiniti, već mu je dao nešto od onoga što je uzgojio u svom vrtu.

Bog je i dalje volio Kajina i bio uz njega, bez obzira na to što ga on nije slušao. Ali Kajin se i dalje ljutio na Boga. Čak toliko da je jednoga dana odlučio ubiti svog brata Abela i tako svu ljutnju iskaliti na njemu. Zemlja se nakon toga natopila Abelovom krvlju.

Kada ga je Bog upitao gdje mu je brat, Kajin je rekao da ne zna jer on nije čuvar svoga brata. Ali Bog je znao što se dogodilo te je odlučio da Kajin mora biti kažnjen.

Rekao mu je da će do kraja svoga života morati lutati i da neće imati stalan dom. Ljudi će ga mrziti i htjet će ga ubiti, ali  to nitko neće smjeti učiniti. To će spriječiti tako što će na Kajinu biti vidljiv znak.

Adam je na kraju umro kada je imao 930 godina te je pretvoren u prah. Bog je tada ljudima dozvoljavao da žive dulje.

Prošlo je mnogo godina, a Adam i Eva imali su mnogo djece te su i ta njihova djeca imala svoju djecu. Tako je Kajinov sin imena Henok bio specifičan po tome jer je jako volio Boga i uvijek je uz njega hodao. Iz tog razloga, Bog ga odluči pozvati k sebi u nebo, ali ne na način da je on umro, već je samo otišao u nebo. Kada se to dogodilo imao je 365 godina. Od tada je Henok živio uz Boga.

Henokov sin zvao se Metušalah i on je bio najstariji čovjek koji je uopće ikada živio na zemlji. Zabilježeno je da je imao 969 godina kada je umro.

Potop

S vremenom su ljudi na zemlji bili sve više pokvareni, nisu ga slušali niti poštivali. Bog se tada naljuti i odluči im poslati potop. Sve ljude će prekriti voda i oni će umrijeti.

Jedan je čovjek na zemlji bio dobar, a ime mu je bilo Noa. Iz tog razloga, Bog odluči reći Noi za potop kako bi se mogao spasiti.  Uputi ga Bog da izgradi veliki brod, velik kao trokatnica, koji će imati sve, prozore i vrata. U tom brodu Noa će sa svojom obitelji, ženom, sinovima i njegovim ženama sigurno ploviti.

Isto tako Bog ga uputi da uzme od svake životinjske vrste po jedan par, mužjaka i ženku, kako bi se oni spasili i kasnije mogli razmnožavati.

Kako bi izgradio brod, Noi je trebalo više od 100 godina. Za cijelo to vrijeme on je osim gradnje, propovijedao ljudima o Bogu i gledao kako su ljudi grešni. Upozoravao ih je da će doći do velikog potopa ako se ne poprave. No, nitko ga nije slušao.

Kada je sagradio brod, Bog je rekao Noi da u brod uvede svoju ženu te njihova tri sina sa svojim ženama. Također, trebao je od svake životinjske vrste unijeti po dvije životinje. Noa je to naposljetku i uspio.

Ušli su svi zajedno u brod i zaključali ga. Nakon sedam dana počela je padati nevjerojatno jaka kiša. I padala je tako punih četrdeset dana. Podigla je iz korita sve rijeke i jezera i na zemlji je zavladao potop.

Svi ljudi i sve životinje koje su bile izvan broda, uskoro su se utopile. Na zemlji se uskoro ništa više nije naziralo, osim vode i Noinog broda.

Bog je čuvao Nou, njegovu obitelj i njihov brod i nikome se ništa nije dogodilo. Konačno kiša prestane padati, a Noin se brod zaustavi na visokoj planini Ararat. Nakon 150 dana provedenih u brodu Noa je mogao izaći. No, nije dobio potvrdu od Boga, tako da je ostao još dugo u brodu.

I dok se zemlja već skoro skroz osušila, nakon dva mjeseca provedena u brodu, Noa je dobio Božje dopuštenje da izađe iz broda. Za njim je izašla i cijela njegova obitelj i sve životinje.

Nakon toga, Noa je odlučio Bogu dati kao žrtvu neke životinje da mu se oduži što je spasio njega i cijelu njegovu obitelj. Bog obeća Noi da više nikada neće na zemlji doći do ovakvog potopa, a kao znak mu pošalje dugu. Kanije je Noa mogao često vidjeti dugu nakon kiše na nebu i uvijek bi se sjetio Božje riječi.

Vrijeme nakon potopa

Babilonska kula

Kada je prošlo već neko vrijeme od potopa, Noa je postao djed. Naime, njegovi sinovi dobili su djecu pa i njihova djeca, djecu i tako je zemlja polako ponovo postala naseljena.

Svi su znali kako je došlo do potopa jer se to uvijek pričalo, a i od ono malo ljudi svi su pričali istim jezikom.

Ipak, iako su ljudi znali da ne smiju biti zločesti, oni se nisu obazirali na prošlost. Bili su grešni te nisu htjeli slušati Boga. Znali su da do potopa više neće doći jer Bog neće prekršiti svoje obećanje.

Ubrzo su odlučili kako će sagraditi veliki toranj kojim će se moći hvaliti. Ali Bog nije volio kada se tako ponaša.

Ubrzo nakon što je počela gradnja, Bog odluči podijeliti ljude po jezicima. Tako su se stvari promijenile. Pošto su do sada svi govorili isti jezik mogli su se sporazumijevati, no od sada, jezika je bilo više i ljudi nisu više mogli zajedno graditi jer se nisu razumjeli. Čak su se u naljutili jedni na druge jer se nisu razumjeli pa je svatko otišao svojoj kući.

Uskoro su ljudi počeli živjeti s obzirom na jezike koje govore., a razlog tomu je to što danas postoji ovako mnogo jezika u svijetu.

Na kraju, toranj, koji je prozvan Babilonska kula, nikada nije bio dovršen. Riječ babilon značila je pobrkan, a takvi su bili ljudi koji su počeli govoriti različitim jezicima.

Početak izabranog naroda

Abrahamova povijest

U današnjoj zemlji Iraku, a nekadašnjem gradu Uru, zemlji Kaldejskoj, živio je Abraham. Pošto su ljudi te zemlje štovali razne kipove od drveta i kamena, Bog kaže Abrahamu da se udalji od njih i krene živjeti u drugu zemlju.

Abraham posluša Boga i uputi se u daleku zemlju sa svojom ženom Sarajom, nećakom Lotom te sa svojim slugama. U zemlju u koju se uputio nikada nije bio, ali bio je uvjeren da će mu Bog pomoći. Abraham je tada imao 75 godina.

Na dugom putu, Bog se pobrinuo da Abraham sretno stigne pazeći ga. Abraham je naposljetku sretno stigao do Kanana, obećane zemlje. Nekadašnji Kanan, današnji je Izrael.

Bog se pobrinuo da nitko u toj zemlji ne naudi Abrahamu, iako je to na prvi pogled bilo moguće jer su u zemlji vladali siromaštvo i glad. Ništa iz zemlje nije raslo i ljudi nisu imali što za jesti.

Tada se Abraham odluči ponovo preseliti pa otiđe u Egipat. Tamo je ostao sve dok u Izraelu nije bilo hrane za njega i njegove. Nakon toga, ponovo se vratio s obitelji u Izrael. Zahvalio je Bogu tako da je odlučio žrtvovati jedno janje. Ubio ga je i potom spalio.

Uskoro je Abraham postao jako bogat. Imao je mnogo životinja, isto kao i njegov nećak Lot. No, uskoro su se Lotovi i Abrahamovi ljudi koji su čuvali stoku počeli sukobljavati. Abraham je odlučio smiriti tenzije i dogovoriti se s Lotom oko svega kako se nitko ne bi svađao.

Rekao je Lotu da odabere dio zemlje koji želi kako bi se podijelili i kako više ne bi dolazilo do svađe. Abraham je Lotu dao da prvi izabere, a Lot je izabrao bogatu zemlju uz rijeku Jordan. Jedan od gradova tamo imao je naziv Sodoma. Ljudi koji su živjeli u Sodomi bili su jako zli, ali Lot je ipak tamo htio živjeti.

Lot nije bio loš čovjek i poštivao je Boga, no on se tamo naselio s ciljem da se obogati pored tih zlih ljudi.

Nakon što se Lot odselio, Abrahamu je Bog rekao da će svu tu dobro zemlju na kraju dobiti on. Rekao mu je da će imati i puno djece i unuka, a tako je i bilo. Potomci Abrahama danas se zovu Izraelci ili Židovi.


 


Jednog vrućeg dana, Abraham je sjedio na ulazu u šator i ugledao kako tri čovjeka dolaze k njemu ususret. Potrča Abraham prema njima i pokloni im se. Kaže im da odmore malo u sjeni drveta, a on pohita donijeti im vode kako bi se osvježili i oprali svoje umorne noge.

Abraham otrči hitro u šator i kaže ženi da ispeče kruha dok je on zaklao jedno tele. Uz to je strancima poslužio i kruh, maslac i mlijeko. Nakon što su se najeli, krenuše svi zajedno put Sodome jer ih je Abraham pratio.

Daje se naslutiti da njih trojica nisu bili obični ljudi već da su dvojica bili anđeli dok je treći bio sam Bog. Bog je iznio svoju namjeru pred Abrahama, a ona je bila da se uništi cijela Sodoma. Bog je to htio učiniti jer su tamo živjeli zli ljudi.

No, Abrahama to pitanje ražalosti jer je tamo živio njegov nećak Lot, a bilo je još dobrih ljudi. Bog mu obeća da neće uništiti grad ako nađe 50 dobrih ljudi. Abraham se požali da u gradu možda ima manje ljudi, ali su dobri, na što mu Bog kaže da neće razoriti grad  ako nađe makar 10 dobrih ljudi.

Tu se njih dvojica raziđu, Bog krene prema Sodomi, a Abraham prema svom šatoru.

Lot je sjedio ispred zidina grada, kada se pojaviše dva čovjeka kasno uvečer. Lot ih želi ugostiti u svom domu jer se bojao za njihov život. Pošto je Lot inzinstirao, oni pristanu. Naime, radilo se o dvojici anđela za koje Lot nije znao jer su bili poput običnih ljudi, a to su bili isti oni koji su putovali s Bogom.

Nakon večere pitaju Lota ima li u gradu još obitelji. Ako ima, neka se sklone jer će Bog uništiti cijeli grad. Lot upozori odmah svoje kćeri i zetove, ali oni mu ne povjerovaše pa se vrati nazad kući.

Drugog dana rano ujutro, anđeli upozore Lota da odmah napusti grad jer će ga Bog uništiti. Lot se odmah uputi sa svojom ženom i dvije djevojčice što dalje od Sodome. Naime, anđeli su mu rekli da krene u brdo i da se ne osvrće.

Tako su se uputili što prije kako bi izbjegli oganj. No, Lotova žena se osvrnula pa je odmah bila pretvorena u stup soli. Lot se sa svoje dvije kćeri uspio spasiti došavši u grad Soar.

Sodoma je cijela bila spaljena. Tako je i uništeno sve što je Lot imao. Abraham je vidio oblak dima i znao je da Bog nije mogao naći niti deset dobrih ljudi u tom gradu i da ga je uništio.

Bog je blagoslovio Abrahama i u dubokoj starosti pa mu se tako u 100. godini rodi sin. Nadjenuli su mu ime Izak jer je tako Bog poželio. No, Abraham nije htio da mu se sin oženi jednom od djevojaka iz njihove zemlje jer su se tamo svi klanjali drvenim ili kamenim kipovima. Abraham je htio da se Izak oženi nekom djevojkom iz zemlje gdje su bili njihovi rođaci, tamo gdje se poštivao pravi Bog.

Pošalje zato Abraham na put u daleku zemlju svoga slugu da nađe Izaku ženu. Kaže mu da će mu u tome pomoći Bog.

Uputi se sluga skupa s deset natovarenih deva i s mnoštvom poklona na put. Nakon što je dugo dana putovao, stigao je sluga u grad Abrahamovih rođaka. Stao je do studenca točno navečer kada su djevojke izlazile do grada po vodu. Pošto ih je bilo mnoštvo, sluga je zamolio za pomoć Boga kako bi mu pomogao da nađe onu pravu.

I dosjetio se. Ona koju će zamoliti da mu da da pije vodu iz njezinog vrča, a uz to htjet će i napojiti njegove deve bit će prava Izakova žena. I kako se sluga tako molio, dođe do studenca djevojka imena Rebeka.

Nagnula se kako bi napunila vode u svoj vrč, a sluga je upita bi li mu dala vode da popije on, ali i da napoji svoje deve. Djevojka odmah pristane.

Da bi joj se odužio sluga joj pokloni zlatnu naušnicu i dvije zlatne narukvice i pita je iz čije je kuće i ima li kod nje mjesta za njega i njegove sluge kako bi prenoćili. Ona odgovori da ima mjesta i da je ona Betuelova kći.

Kada je čuo sluga da je djevojka Betuelova kći, jako se razveseli. Znao je odmah da se radi o Abrahamovim rođacima jer Abraham je bio Betuelov stric. Sluga se odmah pokloni Bogu kako bi mu zahvalio što mu je pomogao da nađe ovako dobru djevojku.

Rebeka je žurno otišla kući i sve ispričala majci kako bi se mogla pripremiti za dolazak ljudi. Kada je Rebekin brat Laban čuo sve, brzo je potrčao kako bi pomogao slugama oko deva, ali i oko toga da ih upozna sa svima i uvede ih u kuću.

Sluga se potom predstavi i ispriča cijelu priču zašto je stigao i kako je upoznao Rebeku. Upita može li ona poći s njim i biti Izakova žena. Svi se jako razvesele i pristanu.

Sluga odmah oda zahvalnost Gospodinu te odluči darivati zlatom, srebrom i prekrasnim haljinama Rebeku, ali i njezinu majku te brata.

Prenoćiše oni tako i sljedećeg dana bili su spremni putovati nazad. Iako je Rebekina majka htjela da se Rebeka još malo pripremi za put i da krenu kasnije, Rebeka pristane odmah putovati. Od toga dana, oni je više nisu vidjeli.

Otišla je sa slugama na dalek put k Izaku u Kanaan i postala je njegova žena. On ju je vrlo brzo jako zavolio.

Josipov život

Jakov je imao dvanaest sinova, a jedan od njih bio je Josip. Ako izuzmemo Benjamina, Josip je bio najmlađi od njih jedanaest.

Kada je navršio sedamnaest godina, Josip se pridružio svojoj braći u čuvanju ovaca i koza. Tada je vidio nešto što njegova braća nisu smjela činiti i sve je odmah ispričao ocu. Radi toga, Josipova se braća na njega jako naljute.

Isto tako, Josip je od oca jednom prilikom dobio prekrasan ogrtač pošto mu je Josip bio najdraži. Od tada se braća na njega tako naljute da nisu više mogli niti jednu lijepu riječ s njim progovoriti.

Jedne noći Josip je sanjao kako je cijela njegova obitelj u polju i svi vežu klasje u snopove. Dalje je sanjao da su svi klasovi se stali njemu klanjati. Josipova braća tada su se još više razljutila jer su mislili da Josip aludira na to da bi mu se oni trebali klanjati.

No, Josip je opet sanjao i to da mu se sad klanjaju i mjesec i sunce i svih jedanaest zvijezda. Josipova braća tada se još više razljute jer su mislila da Josipu to znači da bi mu se trebali klanjati otac i majka koji su u snu mjesec i sunce te oni koji su zvijezde. Josipov otac se isto razljutio kada je čuo za san.

Malo nakon toga, Josipova braća odlaze sa stadom u Šekem koji je bio jako udaljen kako bi pronašli pašu za stado. Nakon nekog vremena Jakov kaže Josipu da ode vidjeti kako je njegovoj braći.

Došao je tako Josip u Šekem, ali braću nije našao. Susreo je tamo čovjeka koji mu je bio rekao kako je vidio da su mu braća otišla u Dotan. Kada su braća vidjela da im Josip dolazi ususret, krenu se dogovarati koji će ih od njih ubiti.

Njihov plan bio je da Josipa ubiju i ubace ga u bunar Mislili su reći da ga je rastrgala neka divlja zvijer. No, najstariji od njih, Ruben, nije htio ništa nažao učiniti Josipu. Njegova plan je zato bio da predloži da samo Josipa bace u bunar, ali da mu ništa ne učine. On bi onda kasnije stigao i spasio Josipa i vratio ga ocu.

I tako kada odlučiše napraviti po dogovoru. Kada je Josip pristigao, zgrabiše ga i bace u bunar. Otiđu nakon toga ručati. Tada ugledaju kako im se približavaju trgovci koji su nosili robu na prodaju u Egipat. Juda se dosjeti kako bi mogli prodati Josipa i tako ga se zauvijek riješiti.

Trgovci su pristali na dogovor pa izvrše prodaju Josipa za dvanaest srebrnika. Odvedoše tako trgovci Josipa jako daleko, skroz u Egipat, a braća natope Josipov ogrtač s krvlju jareta. Odnesu Jakovu ogrtač koji zaključi da se radi o njegovom sinu. Oplakivao je svoga sina do kraja života.

U Egiptu, Josipa kupi oficir egipatske vojske Potifar i odvede ga svojoj kući da mu radi kao sluga. Josip je bio blagoslovljen od Boga koji mu je dao snage da marljivo radi te je nakon nekog vremena Josip postavljen i kao nadglednik svih ostalih sluga. Isto tako, Potifar je bio blagoslovljen što je Josipa tako lijepo primio.

Nakon nekog vremena Potifarova žena je zahtijevala od Josipa da učini nešto ružno, a Josip to nije htio učiniti. Ona se na njega razljutila i odlučila mu se osvetiti na način da je rekla svome mužu da ju je Josip htio povrijediti.

Potifar tada baci Josipa u tamnicu. Bog i sada da snage Josipu da sve izdrži pa Josip uskoro bude postavljen i za nadglednika svih ostalih zatvorenika. Uvijek je Bog učinio da Josip postupi onako kako je bilo najbolje u datoj situaciji.

Jednoga dana, faraon se naljutio na svoja dva službenika od koji je jedan bio pekar, a drugi kušač vina te ih odluči zatvoriti u tamnicu.

Jedne noći obojica su sanjali čudne snove i Josip ih je pronašao sljedećeg jutra jako potištene. Upitao ih je što im je te kada su im oni rekli, odlučio im je pomoći. Oni će njemu ispričati snove, a Josip će zamoliti Boga da mu ih objasni.

Josip im objasni snove koji su značili da će pekar biti osuđen na smrt, a kušač vina će biti pušten iz zatvora. Josip im ispriča svoju cijelu životnu priču te kaže kušaču vina da ga se sjeti kada izađe i pokuša mu pomoći. Međutim, kušač vina je na njega odmah bio zaboravio.

Jedne noći faraon je sanjao kako je vidio da iz rijeke Nil izlazi sedam debelih i zdravih krava. Malo nakon toga vidio je kako izlaze i ružne i mršave krave te su one pojele one zdrave i debele.

Ubrzo je usnuo još jedan san. Sanjao je kako je vidio da sedam klasa žita raste na jednoj stabljici. Oni su bili puni zrna. Malo nakon toga, na stabljici se pojave i suha i bolesna zrna koja pojedu ona zdrava.

Faraon je htio saznati što sve ti snovi znače jer ga je to jako uznemirilo. No, nitko mu nije znao protumačiti njegove snove. Kušač vina se tada sjeti Josipa pa pošalje sluge po njega. Josipa oslobode, obriju i obuku u lijepo odijelo te odvedu faraonu.

No, Josip faraonu ispriča kako mu on ne može pomoći, već Bog. Objasni mu na kraju Josip da njegovi snovi znače da će Egipat prvo doživjeti bogato razdoblje kada će zemlja dobro roditi i svega će biti u izobilju, a nakon toga bit će sedam siromašnih i sušnih godina.

Josip predloži faraonu da postavi nadglednika koji će se pobrinuti da Egipćani u sedam bogatih godina skupe dovoljno žita za siromašne godine koje slijede. Faraonu se Josipov prijedlog svidio te Josipa postavi za nadglednika.

Tako je Josip postao nadglednik i vrlo bitan za Egipat. Gdje god je išao ljudi su mu se klanjali, a postao je i jako bogat i moćan. Uzimao je Josip od svih ratara dio uroda te ga pohranjivao za gladne godine koje su trebale uslijediti. Već je bilo toliko skupljenog žita da ga se više nije moglo niti izmjeriti.

Ubrzo su uslijedile i gladne godine te su se ljudi uskoro počeli javljati jer više nisu imali žita. Josip je bio zadužen za prodaju onog prikupljenog žita.

Josipova obitelj je u Kanaanu u to vrijeme isto imala problem sa žitom i gladi. Sve su potrošili i postalo je neophodno da se što prije pobrinu za novo žito kako ne bi ostali gladni. Jakov, Josipov otac, poslao ih je u Egipat. Benjamin, najmlađi od njih ostao je s ocem u Kannanu jer se Jakov bojao da mu se nešto ne dogodi kao što se dogodilo i Josipu.

Kada su Josipova braća stigla u Egipat, došli su do Josipa i poklonili mu se kako bi od njega mogli kupiti žito. To je sve davno prije Josip vidio u svojim snovima. Josipa nisu prepoznali jer je bio odjeven u egipatsku odjeću, no Josip je prepoznao njih.

Ipak, Josip se pravio da ih ne prepoznaje. Čak ih je zatvorio u tamnicu iz koje ih je na kraju pustio i dao im žita, no dao im je i uvjet. U tamnici će ostati Šimun koji će biti jamstvo jer su ostali trebali otići po najmlađeg Benjamina.

Josip im je spremio žito, a povrh njega i novac kojim su žito kupili i oni se tako uputiše kući ni ne znajući da se novac nalazi povrh žita. Kada su stali ne bi li jeli, shvate da se na jednoj vreći nalazi povrh žita i novac. Braću to jako uplaši jer nisu znali kako je novac tamo dospio.

Nakon nekog vremena stigli su ponovo kući te su shvatili da se i u ostalim vrećama nalazi novac. Bili su jako iznenađeni.

Kada su potrošili svo žito, otac im kaže da ponovo krenu put Egipta i kupe novo žito, a i neka vrate novac za koji je smatrao da je zabunom bio povrh vreća. Isto tako kaže im da uzmu darove za upravitelja.

Braća tada kažu Jakovu da se ne mogu vratiti bez brata Benjamina jer im je tako bio rekao upravitelj. Nakon malo oklijevanja, otac pristane i braća se upute u Egipat, ovoga puta i s Benjaminom. Jakov se odmah nakon njihova odlaska molio za njih da se vrate živi i zdravi.

Uskoro su stajali svi pred Josipom koji je svojim slugama rekao da ih odvedu njihovoj kući i pripreme jelo za njih. Braća se tada prestrašiše jer su pomislili da će biti Josipovi robovi te da se više neće vratiti kući, a za razlog posumnjaju da je novac koji je bio na vrećama žita.

Braća sve ispričaju Josipu koji ima kaže da nemaju razloga za brigu te dovede iz tamnice i njihova brata Šimuna.  Sluge im nakon toga daju vode da operu noge i daju im sijeno za magarce. Braća pripreme poklone jer su bili uvjereni da će uskoro s Josipom ručati.

Kada je Josip stigao, ispitao ih je za zdravlje njihova oca te ih je posjeo za stol prema dobnoj starosti. Braća su se čudila kako Josip to sve zna.

Kada su braća bila spremna za povratak, Josip naredi slugama da im pripreme žito i povrh žita ponovo stave novac. Na žito najmlađeg Benjamina neka stave njegov srebrni pehar.

Braća su već bila na putu, kada Josip naredi svojim slugama da krenu za njima i da im daju objašnjenje zašto su uzeli srebrni pehar. Braća su sva bila u čudu jer im nije bilo jasno što bi taj pehar radio kod njih. Sluge otvoriše vreće te pehar pronađu kod najmlađeg među njima, Benjamina.

Braća nisu znala što im je činiti dalje te se upute u društvu sluga nazad do upravitelja Josipa. Josip se i dalje pretvarao da je uvjeren da su oni ukrali pehar. Tada je ustao Juda i progovorio u ime svih.

Ispričao je Juda cijelu priču Josipu i rekao da će njihov otac umrijeti ne vrati li mu se najmlađi sin Benjamin. Zamoli Josipa da mu on bude rob umjesto njegova najmlađeg brata.

Josip tada više nije mogao izdržati te kaže slugama da napuste prostoriju i on krene plakati. Braća su u čudu gledali što se događa, kada im je Josip konačno rekao da je on njihov brat.

Braća se tada krenu grliti i ljubiti, a Josip im kaže da im je sve oprostio. Rekao im je i da je Bog bio rekao da će glad trajati još pet godina i neka dovedu oca da može živjeti s njima u blagostanju. Faraon se isto jako obradovao kada je čuo da su došla Josipova braća.

Josip je pripremio za put svoju braću te je poslao i mnoštvo darova za njihova oca. Otac je jedva mogao povjerovati da je Josip živ. Tada napuste svi svoje kuće u Kannanu i upute se k Josipu u Egipat.