Prijelazno književno razdoblje između romantizma (hrvatskog narodnog preporoda) i realizma u književnoj se historiografiji naziva protorealizmom ili Šenoinim dobom (prema središnjoj književnoj ličnosti toga doba). Protorealizam obuhvaća razdoblje od pedesetih do osamdesetih godina 19. stoljeća.
U Hrvatskoj je 1850. godine uveden Bachov apsolutizam (1850. – 1859.), politički poredak nazvan prema austrijskom ministru unutarnjih poslova Alexanderu von Bachu. Tada se raspušta Hrvatski sabor i ukida Bansko vijeće, kao i samouprava županija, zabranjuje se uporaba hrvatske zastave te se u državne urede kao službeni jezik uvodi njemački jezik. Ukidaju se feudalno-kmetski odnosi i raspada većina seljačkih zadruga. Nakon Bachova apsolutizma na banskoj je konferenciji 1860. godine iznesen politički program u kojem se traži ujedinjenje svih hrvatskih zemalja, uvođenje hrvatskog jezika u javne poslove, ostvarivanje hrvatskog dvorskog ureda u Beču te imenovanje dvorskog kancelara koji će kralju predložiti sedam velikih župana za Hrvatsku. U Hrvatskoj tada djeluju i političke stranke. Nekadašnji ilirci osnivaju Narodnu stranku, pobornici političke integracije Hrvatske i Mađarske čine Unionističku stranku, a Ante Starčević osniva Stranku prava čiji su ciljevi bili potpuni suverenitet i teritorijalna cjelovitost Hrvatske. U razdoblju protorealizma svakako je potrebno spomenuti politički i kulturni doprinos Ivana Mažuranića i Josipa Jurja Strossmayera. Ivan Mažuranić, poznat i kao prvi hrvatski ban pučanin, bio je predsjednik Matice ilirske od 1858. do 1872. godine, nakon čega je obnašao dužnost hrvatskog bana od 1873. do 1880. godine. Josip Juraj Strossmayer, jedan od najznačajnijih i najutjecajnijih osoba 19. stoljeća, 1866. godine utemeljio je Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti (tadašnji JAZU), čiji je prvi predsjednik bio kanonik i povjesničar Franjo Rački, dok je 1874. godine imao veliku ulogu u osnivanju Sveučilišta u Zagrebu.
Kulturno-književna scena pedesetih godina 19. stoljeća također prolazi kroz teško razdoblje. Nakon što su 1849. godine prestali izlaziti časopisi Danica i Zora dalmatinska, 1852. godine Mirko Bogović pokreće časopis Neven. To je jedini književni časopis u kojem pedesetih godina objavljuju novi književni naraštaji. Najrazvijenija prozna vrsta bila je novelistika unutar koje, po uzoru na romantičare, prevladavaju teme iz hrvatske prošlosti (novele Josipa Eugena Tomića i Mirka Bogovića) te one koje se temelje na stvarnom gradskom i seoskom životu (pokušaji realizma Janka Jurkovića i Adolfa Vebera Tkalčevića). Ivan Trnski, kojeg su nazivali i ocem hrvatske metrike, vješt versifikator, pisac davorija i prigodnica, i kasnije Rikard Jorgovanić, najpoznatiji su pjesnici toga vremena. Za razvoj dramske književnosti i hrvatskog kazališta zaslužni su Dimitrija Demeter, Mirko Bogović i Josip Freudenreich. Uglavnom je riječ o povijesnim dramama koje upućuju na suvremene prilike i ističu nacionalni identitet. Demeter i Bogović zalažu se za stvaranje nacionalnog kazališta, dok Freudenreich razvija ideju pučkih predstava koje su poticale zajedništvo između pozornice i gledališta.
Središnje mjesto protorealizma svakako pripada Augustu Šenoi (1838.-1881.), pripovjedaču, pjesniku, feljtonistu i kritičaru. Šenoa je Pučku školu pohađao u Zagrebu, a gimnaziju u Pečuhu i Zagrebu. Studirao je pravo u Zagrebu i Pragu, no studij nikada nije završio. Kao književnik afirmirao se šezdesetih godina 19. stoljeća, objavljujući svoja djela u Pozoru, Glasonoši, Naše gore listu i Leptiru. Temelje modernom feljtonu udara svojom serijom feljtona Zagrebulje (1866. – 1867.) u kojima satirično komentira aktualne pojave u zagrebačkoj svakodnevici. Kao kazališni kritičar u manifestu O hrvatskom kazalištu (1866.) analizira tadašnje stanje glumišta te iznosi ideje za njegovo poboljšanje. Okreće se klasičnoj i suvremenoj francuskoj, talijanskoj, slavenskoj i hrvatskoj dramskoj književnosti. Godine 1868. postaje ravnatelj i dramaturg Hrvatskoga zemaljskog kazališta. Njegovo jedino dovršeno dramsko djelo jest Ljubica (1866.), komedija u tri čina u kojoj tematizira urbanu zagrebačku sredinu. U prvim godinama svoga stvaralaštva pisao je i lirske pjesme, više političkog i socijalnog, a manje ljubavnog karaktera.
Ipak, August Šenoa ostao je najpoznatiji kao romanopisac. Kanonizirao je roman u hrvatskoj književnosti i razvio širok krug stalne čitateljske publike. Napisao je pet povijesnih romana: Zlatarovo zlato (1871.), Čuvaj se senjske ruke (1875.), Seljačku bunu(1877.), Diogenesa (1878.) i Kletvu (1880. – 1881.), nedovršen; roman kasnije dovršava prozaist i dramatičar J. E. Tomić). Riječ je o akcijskim romanima dinamične radnje, u kojima su likovi oblikovani u duhu romantizma (hrabri vitez koji se zaljubljuje u plemenitu djevojku, fatalna žena, intrigant i sl.), a dominira moralno-odgojna komponenta. Ovi romani pisani su po uzoru na model povijesnog romana koji je u europsku književnost uveo Walter Scott. U takvim se romanima isprepleću stvarna povijesna zbivanja i ona fikcionalna, s izmišljenim akterima. Šenoin model povijesnog romana dominira u hrvatskoj književnosti sve do početka 20. stoljeća.
Radnja romana Zlatarovo zlato zbiva se u Zagrebu u 16. stoljeću. Nositelji fabularnih zbivanja fiktivni su likovi, dok oni sporedni pripadaju povijesnoj zbilji. Šenoa vrlo vješto vodi nekoliko fabularnih linija u kojima povezuje javnu i privatnu sferu, što ovaj roman čini dinamičnijim i zanimljivijim čitateljima. Važno mjesto u romanu čine spletke, dvoboji, osvete, ljubavni sastanci i rastanci, razne opasnosti te sudbonosne odluke. Fabula romana Čuvaj se senjske ruke temelji se na povijesnoj osobi, biskupu Marku Antunu de Dominisu. Na temelju opsežne povijesne građe o uskočkoj povijesti i društveno-političkim prilikama, Šenoa oživljava povijest s početka 17. stoljeća. U povijesnu priču o izdajniku Dominisu koji je htio uništiti senjske vojvode, upisuje ljubavne priče Juriše Orlovića i Dume, Đure Daničića i Klare, i drugih. Ni u ovomu romanu autor ne piše o velikanima hrvatske povijesti, već o pojedincima koji predstavljaju cjelokupni hrvatski narod. U Seljačkoj buni, djelu s podnaslovom Historička pripoviest XVI vieka, Šenoa rekonstruira povijest seljačke bune te dodaje određene ljubavne zaplete. Okosnicu romana čine politički i obiteljski odnosi hrvatskog plemstva koji utječu na sudbinu seljaka Hrvatskog zagorja i okolice Zagreba, što 1565. godine rezultira njihovom bunom. Šenoin odnos prema povijesti je objektivistički, izbjegava hiperbolizaciju junaka te iako piše o događaju kolektivne povijesti, koncentrira se na drame običnih, prosječnih ljudi. Bez obzira na dominantost povijesnih činjenica, u romanu se očituju i elementi viteško-pustolovnog i romantično-trivijalnog romana. Pisan je kronološki s retrospektivnim vraćanjem u prošlost. Istodobno prepeletanje više presudnih zbivanja složenije je i pripovjedački razrađenije nego u ostalim povijesnim romanima. Suvremena kritika Seljačku bunu smatra jednim od najboljih romana 19. stoljeća.
U romanima i pripovjetkama u kojima obrađuje priče iz svakodnevnog života, Šenoa se fokusira na konkretne socijalne, političke i etičke probleme. U romanu Prosjak Luka(1879.) autor prati sudbinu glavnog junaka koji je jedan od prvih psihološki uvjerljivo ostvarenih likova u hrvatskoj književnosti. Pišući o problematici gospodarskih i moralnih odnosa između sela i grada, prepletanjem romantičarskih i realističkih stilskih postupaka, Šenoa najavljuje realističko razdoblje hrvatske književnosti. Jednom od najvažnijih novela 19. stoljeća smatra se Prijan Lovro (1873.) u kojoj pisac tematizira život intelektualca koji potječe iz seoske sredine i čiji život završava tragično. Sličnu tematiku kasnije će u svojim djelima obrađivati i dalje razvijati A. Kovačić, V. Novak, K.Š. Gjalski, M. Cihlar Nehajev i M. Krleža.
Šenoine Povjestice, narativna djela u stihu s motivima iz povijesti (Propast Venecije, Petar Svačić, …) ili narodne predaje (Kameni svatovi, Kugina kuća, …), također su postigle veliki uspjeh. Sam autor takva je djela nazivao historičkim baladama, dok su kasniji priređivači njegovih djela uveli naziv povjestice. U hrvatskom je romantizmu osnovno obilježje povjestica bilo njihovo didaktičko usmjerenje koje se očituje i kod Šenoe. Najčešće su pisane osmercima i desetercima s obvezatnom rimom, odlikuju se ritmičnošću, lakoćom izraza i, često, humorističkim tonom.
Na samome kraju, treba spomenuti i Šenoin urednički i organizatorski rad. Osam je godina bio urednik Vijenca te je otkrio niz književnih talenata, poput Kovačića, Jorgovanića, Gjalskog i drugih. Njegov literarni talent i osebujna djela odredili su daljnji razvoj hrvatske književnosti.
Nema komentara:
Objavi komentar