Hrvatska renesansa

Renesansu u hrvatskoj književnosti možemo odrediti kao stilsku formaciju koja traje od sredine 14. do kraja 16. stoljeća te preuzima naslijeđe humanizma, razvijajući se pod sve snažnijim utjecajem talijanske književnosti. Iako se renesansno doba često poistovjećuje sa sveopćim optimizmom i antropocentrizmom, treba imati na umu da je renesansa mnogo kompleksnije razdoblje koje ima i svoju mističnu i hermetičnu stranu. Također, s jedne su strane u naših najvećih renesansnih pisaca vidljivi iz humanizma preuzeti antički uzori, kako u imitaciji klasičnih autora, tako u prevođenju antičke tragedije, dok se s druge strane u renesansnim djelima očituje velik utjecaj folklorne književnosti, posebice u komediji. Istovremeno, u hrvatskoj renesansi nastaju djela srednjovjekovnih poetičkih obilježja, ali se rađaju i novi književni oblici, od lirskih žanrova ljubavno pjesništvo, pjesničke poslanice, satirička lirika, maskerate, od epskih povijesni i biblijski ep te od dramskih eruditna komedija, pastirska drama, tragedija i mitološka igra. Stoga se ne smije zaboraviti da renesansa nije razdoblje jedne jedinstvene poetike, već preplitanje različitih te ponekad ambivalentnih svjetonazora i književnih stilova, što ovaj kratki pregled važnijih djela može i pokazati.

U doba renesanse hrvatske zemlje još uvijek pripadaju različitim državno-političkim entitetima. Početkom 16. stoljeća velik dio dalmatinskoga zaleđa zapada pod tursku vlast, obalna Dalmacija sve do 1797. godine ostaje u sastavu Mletačke Republike, Banska je Hrvatska (ostaci ostataka) u sklopu Habsburške Monarhije, kojoj će pripasti i Slavonija nakon habsburško-turskoga rata, a Dubrovačka Republika zadržava status vazalne države Osmanskoga Carstva sve do pada pod francusku vlast 1808. godine. Takvo je stanje imalo velik utjecaj na razvoj književne kulture, pa tako slobodna Dubrovačka Republika zajedno s razvijenijim gradovima mletačke Dalmacije i dalje ostaje središte književnoga i kulturnoga života, dok krajevi pod turskom vlašću teže razvijaju književnu kulturu.

Hrvatsku je renesansu ponajviše obilježila nova lirika koja je nastajala pod utjecajem talijanskoga petrarkističkog pjesništva, često samo kao imitacija Petrarkinih ljubavnih pjesama, no ponekad se javljaju i primjeri autentične proživljenosti i istinskoga nadahnuća autora. Prvi se ljubavni kanconijeri pojavljuju u Dubrovniku, od čega nam je sačuvan zbornik mladoga dubrovačkog vlastelina Nikše Ranjine, koji je 1507. godine počeo sakupljati prve ljubavne pjesme svoga vremena. U njemu najviše pjesama pripada Šišku Menčetiću Vlahoviću (1457. – 1527.) i Džori Držiću (1461. – 1501.), autorima koji su u hrvatsku književnost unijeli sasvim nov tematski sloj, opjevavši različite faze ljubavnoga procesa, od slavljenja ljepote svoje ljubljene do odvraćanja od ovozemaljske ljubavi i okretanja onostranosti. Kada se uspoređuje ova dva autora, u kritici se najčešće ističe spiritualnost i diskretnost Držićeve lirike te njegova pjesma Odiljam se u tugaljivome tonu bugarštica te veća lascivnost Menčetićevih pjesama i kraće pjesme u duhu tadašnjih strambotta.

Ljubavne će pjesme pod utjecajem Petrarke i Bemba pisati još Hvaranin Hanibal Lucić (1485. – 1558.), čija nam je najpoznatija pjesma osmeračka Jur nijedna na svit vila, prožeta divljenjem idealnoj ženskoj ljepoti. Sačuvana nam je i malena zbirka ljubavnih pjesama iz rane faze opusa Marina Držića (1508. –1567.), tiskana zajedno s njegovom Tirenom, Venerom i Stancem. Najplodniji su pak liričari mlađe generacije Dinko Ranjina (1536. – 1607.), čija zbirka Pjesni razlike (Firenca, 1563.) osim ljubavnih stihova sadrži duhovne, satiričke i bukoličke pjesme te Dominko Zlatarić (oko 1555. – ?) čija je lirika zbog vjernosti dvanaestercu i odsutnosti senzualnosti konzervativnija.

Kao najplodniji se hrvatski stihotvorac svojega doba istakao Dubrovčanin Mavro Vetranović Čavčić (1482./1483. – 1576.). Vetranović je pisao religiozne pjesme, u kojima prevladavaju teme i vrste ustaljenih oblika, poput rođenja i muke Isusove, Gospina plača, pjesme o smrti i slično. Također, ističu se i njegove pjesme koje se bave motivom želje da se dovrši vlastito pjesničko stvaranje te napusti zemaljski život, koje odlikuje, za Vetranovića karakterističan, subjektivni ton. Vetranović se istakao i satiričkim pjesništvom u kojemu moralna satira često prelazi u političku, izazvanu suvremenim događanjima (primjerice, Pjesanca gospodi krstjanskoj i Pjesanca u vrijeme od pošljice). Najbliži je srednjovjekovnoj poetici u svojemu religioznom pjesništvu ostao Marko Marulić (1450. – 1524.) koji svojim pjesmama nastoji učvrstiti čitatelja u vjeri. Marulić je pisao i satiričke i političke pjesme, pa je tako, primjerice, njegova pjesma Molitva suprotiva Turkom poznata po veoma izraženome antiturskom tonu. Sačuvano nam je i nešto manje važno Vetranovićevo pokladno pjesništvo, dok nam je Mikša Pelegrinović (1500. – 1562.) ostavio pokladnu pjesmu Jeđupku u duhu talijanske cingareske.

Treba napomenuti da, unatoč uskoj povezanosti hrvatske renesanse književnosti s talijanskom književnošću na idejnoj, tematskoj i stilskoj razini, u starijoj hrvatskoj ljubavnoj lirici izostaje sonetni oblik, koji se ustalio u svim europskim književnostima. Naime, naša je ljubavna lirika pisana najčešće u dvostruko rimovanome dvanaestercu, simetričnome osmercu i petnaestercu. Zanimljivo je da su hrvatski autori, kada su pisali na talijanskome jeziku, rado posezali za sonetom, dok je u hrvatskoj književnosti sačuvano tek nekoliko soneta nepoznatih autora te soneti iz Barakoviće Vile Slovinke, poslije kojih neće biti soneta u hrvatskoj književnosti sve do 19. stoljeća. Mnogi su se autori bavili tim zanimljivim problemom izostanka soneta u hrvatskoj renesansnoj književnosti, a Svetozar Petrović nudi objašnjenje kako su naši pjesnici sonet smatrali specifičnim talijanskim oblikom te su svoje pjesme željeli pisati u formi iz vlastite tradicije. Ako se priklonimo Petrovićevu shvaćanju problema soneta, možemo istovremeno dobiti uvid u novu renesansnu svijest o pripadnosti vlastitoj nacionalnoj književnosti te individualnome stvaralaštvu, kakva nije postojala u srednjovjekovnoj kulturi.

O visoko razvijenoj svijesti renesansne kulture svjedoče i različiti paratekstovi u obliku predgovora te metatekstualne poslanice u kojima naši autori opisuju svoja poetološka načela. Primjerice, Marulićev predgovor Juditi, Zoranićev predgovor Planinama te Hektorovićeve i Vetranovićeve poslanice opisuju autorova shvaćanja umjetničkoga stvaranja, funkcije književnosti te razloge njihova pisanja. Kao i u razvijenijoj talijanskoj književnosti, hrvatskim je autorima dominantno načelo imitacije u književnome stvaranju (imitatio), zatim nadvisivanje kanonskih autora te oponašanje prirode. Renesansno djelo teži harmoničnosti i skladnoj kompoziciji te slijedi antičke retoričke i stilističke nauke o primjerenosti ukrašavanja djela njegovu predmetno-tematskom svijetu.

U hrvatskoj renesansnoj književnosti postoje sljedeći epski žanrovi: biblijsko-vergilijevski ep, povijesno-vergilijevski ep, povijesno-kronički spjev, alegorijsko-peregrinacijski spjev, stihovna ljubavna pripovijetka, putopisni spjev, opisno-narativne pjesme, pastoralno-idilični roman te kraće epske pjesme. Biblija i politička povijest (suvremeni ratovi) najvažnije su teme hrvatske renesansne naracije. Kanonsko mjesto stoga zauzima Marulićeva Judita (napisana 1501., tiskana 1521.), biblijsko-vergilijevski ep koji u dvostruko rimovanim dvanaestercima opjevava starozavjetnu priču o udovici Juditi. Kao što je već napomenuto, Marulićev je predgovor, posveta djela Dujmu Balistriliću, jedan od prvih autopoetičkih, metatekstualnih zapisa u hrvatskoj književnosti. Autor progovara o svome odabiru hrvatskoga jezika za neuki puk, o svojim uzorima (antika i začinjavci) te pokazuje visoku svijest o svome umjetničkom zadatku.

Nadalje, Brne Karnarutić (1515./20. – 1573.) piše povijesno-vergilijevski ep Vazetje Sigeta grada (Mleci, 1584.) o kršćansko-turskome sukobu kod Sigeta (1566.), a Antun Bratosaljić Sasin (1525. – 1595.) Razboje od Turaka o prvim trima godinama habsburško-turskoga rata (1593. – 1606.), epsko djelo u devet dijelova folklorno-pučkoga karaktera. Jedno je od najkontroverznijih djela hrvatske renesansne književnosti alegorijsko-religiozni ep Piligrin već spomenutoga Dubrovčanina Mavra Vetranovića. Djelo sadrži mnogobrojne fantastične i groteskne elemente te u dvostruko rimovanim dvanaestercima opjevava čišćenje duše hodočasnika po uzoru na peregrinacijsku viziju i danteskno putovanje duše. Zadranin Jure Baraković također koncipira alegorijski svoju Vilu slovinku (Venecija, 1614.), peregrinacijsko-domoljubni ep.

Planine (napisane 1536., tiskane 1569.) Petra Zoranića (1508. – prije 1569.) smatraju se prvim romanom hrvatske književnosti, i to pastirskim romanom nastalim pod utjecajem Arcadie Jacopa Sannazzara. U Planinama se izmjenjuju proza i stih te djelo sadrži mnogobrojne marginalne bilješke, stoga malo nalikuje našoj suvremenoj predodžbi o romanu. No, strukturirano je kao uokvirena priča. Pastir Zoran kreće na putovanje kako bi se oslobodio ljubavne boli i okrenuo duhovnosti, u čemu se može prepoznati utjecaj Danteove Božanstvene komedije, te tijekom putovanja susreće pastire, veliča vlastiti zavičaj, opominje na tursku opasnost. Planine po uzoru na Ovidija sadrže mnoge metamorfoze („pritvore“), priče u kojima se ljudi preobražavaju u biljke, životinje ili krajolike, što svjedoči o viđenju prirode kao oplemenjene, oduhovljene. U Perivoju od slave, 20. poglavlju djela, Zoran susreće vile Latinku, Grkinju, Kaldejku i Hrvaticu kako čuvaju zlatne jabuke koje predstavljaju književna djela te se alegorijski otvara problem književne produkcije na hrvatskome jeziku.

Hvaranin Petar Hektorović (1487. – 1572.) piše narativno djelo u stihu Ribanje i ribarsko prigovaranje (Venecija, 1568.), u kojemu se opjevava autorov trodnevni boravak na moru s ribarima Paskojem Debeljom i Nikolom Zetom. Budući da opisuje konkretne ljepote zavičaja po kojemu ribari putuju te banalne detalje ribarske svakodnevice, Ribanje i ribarsko prigovaranje u književnoj se historiografiji određivalo kao ribarska ekloga i putopisni spjev te je žanrovska je pripadnost djela još uvijek problematična. Ono je također poslanica upućena Jeronimu Bartučeviću te se zbog toga može žanrovski odrediti i kao pjesnička poslanica. Hektorovićevo djelo sadrži bugarštice o Kraljeviću Marku i bratu mu Andrijašu i Radosavu Siverincu te je tako jedno od najranijih izvora folklornoga pjesništva.

U hrvatskoj su renesansnoj književnosti najproširenije dramske vrste komedija, dramska pastorala i tragedija, a gotovo su svi dramski onodobni modeli zastupljeni u Dubrovniku. Renesansne se komedije pišu po uzoru na antičku komediju, odnosno Plauta i Terencija, te preuzimaju likove-tipove poput škrtoga starca, hvalisavoga vojnika, lukavoga sluge, i dr. Glavni je predstavnik eruditne komedije Marin Držić sa svojim djelima Skup, Dundo Maroje, Tripče de Utolče i Arkulin, a poznat je i njegov prijevod Euripidove tragedije Hekube. U predgovoru se komedije Dundo Maroje Držić bavi egzistencijalnim problemima ljudi te društvenim poretkom, progovarajući o ljudima nahvao i ljudima nazbilj. Držićeva pak komedijica Novela od Stanca tematizira odnos starih i mladih, sela i grada, realnoga i fantastičnoga.

Pastorale, omiljene u doba poklada i na pirovima, pišu uz Marina Držića (Venera i Adon, Tirena, Grižula) Džore Držić (Radmio i Ljubmir), Nikola Nalješković (oko 1500. – 1587.) i Dominko Zlatarić (Ljubmir, prijevod Tassove pastorale Aminte). Nikola Nalješković proslavio se i žanrom farse, naslijeđenim iz srednjega vijeka, u svojim djelima Komedija V i Komedija VI. Također iz srednjega vijeka preuzeti, nadasve su plodni bili različiti oblici religiozne drame. Crkvena je prikazanja pisao Mavro Vetranović (Uskrsnutje Isukrstovo, Od poroda Jezusova, Kako bratja prodaše Jozefa, Posvetilište Abramovo), a treba spomenuti i njegovu biblijsku dramu Suzana Čista. U renesansi nastaje i prva svjetovna drama na hrvatskome jeziku: Lucićeva Robinja.