Seh-duš dan

Vladimir Nazor (1876.-1949.) hrvatski je pjesnik, pripovjedač, romanopisac, novelist, feljtonist i esejist. Pripada naraštaju pisaca koji su djelovali u jednom dijelu razdoblja moderne. Pripada najplodnijim i najraznovrsnijim piscima hrvatske književnosti.

Prve godine njegovog stvaralaštva zahvaćene modernističkim težnjama okarakterizirane su nacionalno angažiranom poezijom, koja se često oslanja na mitologiju i legende iz stare slavenske i hrvatske povijesti. Piše i tekstove nadahnute biblijskim motivima, a i svojevrsnu didaktičku poeziju. Prva faza njegovog stvaralaštva traje do 1915. godine, kada mu izlaze zbirke “Intima” (1913.) i “Pjesni ljuvene”. U njima se okreće temama žrtve, pročišćenja i osamljenosti, a izražava sve veću sklonost alegorijskom iskazu.

U njegovom opusu nalazimo i ditirampsku liriku, koja odiše optimizmom i životnim užitcima (pjesma “Cvrčak”), a podjednako je zastupljena i socijalna tematika, koju problematizira u mnogim pjesmama. U stilu neoromantizma okreće se i folklornim elementima, a bajkovitost lirike duguje modernističkim strujanjima. U razdoblju moderne, do 1916. godine, Nazor će tako ostvariti tri poetska kruga: aktivistički (poganski), nacionalistički i intimistički.

Najpoznatije pjesničke zbirke su mu: “Slavenske legende” (1900.), “Pjesme naroda hrvatskoga” (1902.), “Lirika” (1910.), “Hrvatski kraljevi” (1912.), “Intima” (1913.), “Deseterci” (1930.), “Knjiga pjesama” (1942.) i dr.

Seh-duš dan – analiza pjesme

Pjesma pripada dijalektalnoj poeziji, na čakavskom dijalektu. Tokom prijepora koji su se vodili za standardizaciju hrvatskog književnog jezika u 19. stoljeću kajkavski i čakavski su nakon pobjede štokavštine stavljeni na margine književnosti. Nazor je pokušao ponovno afirmirati dijalektalnu poeziju i istražiti mogućnosti vlastitog izražavanja na čakavskom.

“Seh-duš dan” naslovom sugerira intimnu i socijalnu temu. Govori o Dušnom danu, tradicijskom “blagdanu” kada se sjećamo svih svojih bližnjih koji su preminuli. Stoga u ovoj pjesmi nalazimo i religiozne elemente. Svaka strofa otvara pojedine intimne, moralne i socijalne probleme. U središtu je intimna tema boli majke za prerano umrlim sinom. Ovu pjesničku sliku možemo povezati i s biblijskim oplakivanjem Djevice Marije njenog sina Isusa. Majka je u pjesmi predstavljena kao požrtvovna, religiozna i tradiciji vjerna majka, koja na grob svog sina sadi ružmarin i stavlja mu svijeće.

Njena ljubav prema sinu ne mari za siromaštvo, koje je iskazano u stihovima: “Pet sveć posadila,/ Od ust otkidala/ Dok san ih kupila”. Ovdje zadiremo i u socijalnu problematiku koju pjesnik oslikava. Pjesma podsjeća na „Dvi daske“ Mate Balote, u kojoj je starcu preminula kći, kojoj je lijes napravio od dvije daske koje je iščupao iz poda svoje kuće. Na neki način ovi pjesnici socijalnom problematikom kritiziraju društvo u kojem se događa da roditelji zbog neimaštine i nedovoljne zdravstvene skrbi nadžive svoju djecu. Štoviše, to je kritika duha vremena, koji je odraz povijesno- ekonomskih okolnosti. Takve teme postaju podloga dubokim intimnim osjećajima, kao što je ljubav roditelja prema djetetu. “Hrabra” bol koju osjeća majka daje pjesmi tužni, ali smireni ugođaj. Takvom tonu pjesme prije svega pridonose refreni, koji svojim specifičnim izrazom i ritmom podsjećaju na uspavanku: “Ninaj, nanaj, lepi sin!” Takvom interpretacijom smrti sina Nazor postiže neposrednost u izražavanju intimne teme ljubavi majke prema sinu.

Simboli koji oslikavaju smrtnu scenografiju pjesme u pjesmi su “črna zemlja”, “grob”, “lug”, a posebno “črna tica” – vrana, koja je u narodu navještaj smrti. Priroda se mijenja u odnosu na sinovo rođenje i smrt. U prvoj strofi “tice su kantale”, a zatim, kada je smrt počela nadolaziti, lišće se osušilo i magla se spustila. Posljednja strofa govori o “črnoj tici” koja je majku vodila kroz lug do sinovog groba. Upravo takvi postupci, u kojima je pridoda odraz emocionalnih stanja i ugođaja pjesme pripadaju neoromantičarskim poetskim strujanjima. Osim toga, vidljiva je i Nazorova naklonost simbolizmu, koji je u moderni najsnažniji stilski pravac.


 


Pjesma je pisana iz perspektive majke, koja je i lirski subjekt pjesme. Pjesnik prati najvažnije trenutke u životu jedne majke – rođenje sina i dojenje, razdoblje kada je dijete ovisno o majci. Na ovaj način pjesnik uspostavlja sličnosti između rođenja i smrti. Kako je sin bio ovisan o majci dok je bio u kolijevki, sada je u grobu opet ovisan o njenim molitvama, svijećama i ružmarinu koji ona sadi. Majčina tuga i neizmjernost boli izražena je u prvoj strofi (“Ja san te va črnu/ Zemlju položila…”) i posljednjoj (“Ter trudna i strta/ Na tvoj grob sam pala…”), gdje posebnu ulogu igra i trotočje, interpunkcija koja izražava nedorečenost i silinu nakupljenih emocija.

Pjesma se sastoji od tri strofe, od po deset stihova. Posljednji distih svake strofe predstavlja refren, koji podsjeća na dječje uspavanke. Ritam je ostvaren upotrebom šesteraca i čakavske akcentuacije, koja je u pjesmi grafički naznačena. Čakavština ovakvoj temi daje autentičnost i omogućava još bolji prijenos životne zbilje u poetski izraz.

Bilješka o autoru

Vladimir Nazor bio je poznati pjesnik, romanopisac i putopisac, rođen 1876. godine u malom mjestu Postirama na otoku Braču.Na otoku je pohađao osnovnu školu, a zatim je sa deset godina krenuo prema Splitu u klasičnu gimnaziju.

Nakon što je završio studij prirodoslovnih znanosti u Grazu, otišao je u Zadar kako bi radio kao profesor. Nekoliko je godina radio kao upravitelj doma za djecu u Crikvenici. Odmah nakon Drugog svjetskog rata djelovao je kao predsjednik Prezidija Hrvatskog sabora.

Osim što je pisao Vladimir Nazor je bio i politički aktivan. Nakon što se pridružio partizanima, postao je jedan od bližih suradnika Josipa Broza Tita. Nazora smatraju uspješnim piscem koji je napisao cijelu knjižnicu knjiga, a jedan je dio svog stvaralaštva posvetio upravo djeci.

Od njegovih radova najviše se izdvajaju djela poput: Albus-kralj, Minji, Halugica, Svjetionik, Bijeli jelen… Napisao je više od 500 pjesama, a njegova najpoznatija prozna djela su: Krvavi dani, Veli Jože, Zagrebačke novele, Živana…

Umro je 1949. godine u Zagrebu. U njegovu čast, svake se godine dodjeljuje nagrada s njegovim imenom za umjetničko dostignuće.