Hrvatski narodni preporod jest politički, kulturni i književni pokret koji se u Hrvatskoj razvija u prvoj polovici 19. stoljeća, pod utjecajem prosvjetiteljstva i romantizma. Ovaj pokret naziva se još i ilirizmom, ilirskim pokretom ili ilirskim preporodom. Ti nazivi vežu se direktno uz Ilire, prastanovnike Balkanskog poluotoka za koje se vjerovalo kako su preci Hrvata, a pridjevom ilirski pokušavalo se objediniti sve južnoslavenske narode jer je jedan od ciljeva bilo i njihovo ujedinjenje. Ilirski je pokret nastao pod utjecajem slovačkog preporoditelja Jana Kollára koji je bio zanesen idejom o slavenskom jedinstvu. Prema Kolláru, svi su Slaveni jedan narod s četiri narječja: ruskim, češkim, poljskim i ilirskim. Jedinstveni književni jezik, utemeljen na staroj dubrovačkoj književnosti viđen je kao glavna odrednica toga jedinstva. Preporodom je u kontekstu europskog romantizma, kada je i u drugim europskim zemljama dolazilo do buđenja nacionalne svijesti, određena nova politička i kulturna orijentacija. Pokretom su okupljeni svi, tada rascjepkani, hrvatski krajevi te su zasnovani hrvatski standardni jezik i pravopis koji su postali okosnica za očuvanje hrvatskoga nacionalnog identiteta. Kult nacionalnom jeziku i kulturnoj baštini tipičan je za europski, a time i hrvatski romantizam. Poziv zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca iz 1813. godine, u kojem poziva građanstvo na sakupljanje narodnog blaga, početak je buđenja nacionalne svijesti na ovim prostorima. U širenju hrvatskoga narodnog preporoda važnu su ulogu imale i ilirske čitaonice koje su se u to vrijeme počele osnivati u većim hrvatskim gradovima, prve čitaonice osnovane su u Karlovcu, Zagrebu i Varaždinu. Temeljna ustanova za promicanje narodne svijesti i očuvanje kulturne baštine, na prijedlog grofa Janka Draškovića, 1842. godine postaje Matica ilirska koja je do 1850. godine djelovala u okviru Ilirske čitaonice u Zagrebu. Bečki dvor, u strahu od ujedinjenja južnoslavenskih naroda, 1843. godine zabranjuje korištenje ilirskog imena zbog čega ga sve ustanove i izdanja koja su ga do tada koristila zamjenjuju hrvatskim.
Naziv Hrvatski narodni preporod nadišao je dimenzije samog pokreta te se često koristi za cijelo književno razdoblje koje bi, prema hrvatskim književnim teoretičarima, ipak trebalo nazivati hrvatskim romantizmom. U književnoj historiografiji ovo se razdoblje smatra prijelomnim razdobljem između starije i novije hrvatske književnosti. Temeljne odlike razdoblja su utilitarnost u funkciji nacionalne svijesti, naglašena osjećajnost, patos, visok položaj lirike i proširenje žanrovskog sustava. Središnje mjesto u preporodnoj lirici zauzimaju budnice i davorije. Osim domoljubnih pjesama, javljaju se i one ljubavnog i religioznog sadržaja.
Začetnici pokreta bili su mladi hrvatski intelektualci koji su se nakon školovanja u europskim metropolama u svoju zemlju vratili sveslavenski orijentirani. Vođom hrvatskoga narodnog preporoda smatra se Ljudevit Gaj (1809. – 1872.) koji je još za vrijeme studija došao u dodir s idejama Jana Kollára o slavenskoj uzajamnosti. Godine 1830. Gaj objavljujeKratku osnovu horvatsko-slavenskoga pravopisanja kojom udara temelje jedinstvenom hrvatskom pravopisu. Osnivač je Novina horvatzkih koje počinju izlaziti 1835. godine zajedno s književnim podliskom Daniczom Horvatzkom, Slavonszkom y Dalmatinszkom, a od 1836. godine izlaze kao Novine ilirske i Danica ilirska, s novim pravopisom i na štokavskom književnom jeziku. Gaj je književnost doživljavao prvenstveno kao sredstvo za postizanje političkih ciljeva, zbog čega 1842. godine i dolazi u sukob sa svojim dotadašnjim istomišljenicima, na čelu sa Stankom Vrazom. Njegova najpoznatija pjesma je budnicaHorvatov sloga i zjedinjenje (1835.), poznatija po prvome stihu: „Još Horvatska ni propala“ koja postaje prototip hrvatske domoljubne poezije sve do Šenoina doba.
Stanko Vraz, Ljudevit Vukotinović i Dragutin Rakovac 1842. godine pokreću časopis s izrazitim književnim karakterom, a nazivaju ga Kolo. Odvajajući se od Gaja, ističu kulturno-književni karakter ilirskog pokreta naspram isključivo političkog karaktera. Slovenac Stanko Vraz, pravoga imena Jakob Frass (1810. – 1851.), poznati pjesnik, kritičar i prevoditelj, koji zbog dijalektalnih razloga u Sloveniji nije bio prihvaćen, priklanja se hrvatskim preporoditeljima te postaje prvim hrvatskim profesionalnim književnikom. Najpoznatiji je njegov romantičarski kanconijer Đulabije, ljubezne ponude za Ljubicu (1840.) koji se u potpunosti izdvaja iz mnoštva davorija i budnica ostalih hrvatskih pjesnika. Zbirka je podijeljena u četiri dijela, od kojih su zadnja dva objavljena posthumno. Pisana je šesteračkim katrenama (krakovjacima) po uzoru na poljsku narodnu poeziju, a posredovanjem čeških romantičara. Uz Gaja, i Vraz je bio veliki pobornik Kollárove ideje o slavenskoj uzajamnosti pa od njega preuzima i veliki broj motiva, poput isprepletanja i stapanja ljubavi prema ženi i domovini. Napisao je balade i romance koje je objavio u knjiziGlasi iz dubrave žeravinske (1841.), cikluse satira i epigrama u kojima ismijava političke i kulturne prilike te putopis Put u gornje strane (1844). Soneti neuvršteni u zbirke, njih 47, nalazi se u kanconijeru Sanak i istina. Za većinu njih naknadno je ustanovljeno kako je riječ o prepjevima ili parafrazama pjesama Vrazovih omiljenih pjesnika. Vraza se smatra jednim od prvih hrvatskih kritičara, a njegove gazele ubrajaju se u najviše domete hrvatske romantičke lirike.
Pavao Štoos (1806-1862) svoj je književni rad podredio idejama preoporoditelja, ističući rodoljubni zanos. Njegova najpoznatija pjesma objavljena je u Gajevoj Danici 1835. godine pod nazivom Kip domovine leta 1831., u njoj upozorava na teške političke prilike. Napisao je i velik broj prigodnica, između ostalih Ljudevitu Gaju, Janku Draškoviću i Josipu Jelačiću.
Dimitrija Demeter (1811. – 1872.) poznati dramatičar, pjesnik, pripovjedač, kritičar i prevoditelj, zalagao se za utemeljenje profesionalnog hrvatskog glumišta. Njegovo najvažnije djelo jest deseteračka tragedija Teuta u pet činova (1844., praizvedba u Zagrebu 1864.). Priča o ilirskoj kraljici Teuti Demetru se, s pravom, učinila odličnom podlogom za aktualnu preporodnu dramu. Koristio je brojne motive iz europske epske i dramske književnosti, a raspon njegovih književnih uzora bio je golem. Drama sažima klasicističke, romantičke i sentimentalne elemente kojima izražava političke ciljeve. Za opere Vatroslava Lisinskog Demeter je napisao libreta Ljubav i zloba (1846.) i Porin (1850. – 51.). Njegov epski spjev Grobničko polje tiskan 1842. godine, pisan je različitim metrima, a uz pripovijedanje u njemu se javljaju i lirske pjesme, zborske budnice, od kojih je napoznatijaPjesma Hrvata, poznata po prvom stihu Prosto zrakom ptica leti, i dramski intonirani dijalozi. Njegovom najboljom novelom smatra se novela Otac i sin (1846), pisana po uzoru na Puškinova djela.
Ivan Mažuranić (1814. – 1890.), poznat i kao prvi hrvatski ban pučanin te vrlo obrazovan čovjek, prve je stihove počeo pisati još kao gimnazijalac. Pjesme je objavljivao u Danici, a na nagovor Matice ilirske napisao je i dopunu Osmana, odnosno 14. i 15. pjevanje. Osim domoljubnih pjesama, pisao je i ljubavne, u duhu romantizma. Ipak, djelo po kojemu se Mažuranića najviše pamti je spjev Smrt Smail-age Čengića. Djelo je objavljeno 1846. godine u karlovačkom almanahu Iskra pod naslovom Smert Čengić-age, a sastoji se od pet nejednakih pjevanja pisanih desetercima i osmercima. To su Agovanje, Noćnik, Četa, Harač iKob. Stvarne povijesne ličnosti u ovom su spjevu Mažuraniću poslužile za isticanje vlastitih ideja o nacionalnoj borbi. U književnoj historiografiji prisutne su nedoumice oko žanrovskog određenja ovoga djela. Njegov epski karakter narušen je, između ostalog, izborom suvremenog događaja, kratkoćom i liričnošću. Radnja je isprekidana brojnim refleksijama, opisima i retoričkim pitanjima te nedostaje glavni junak kojeg zamjenjuje kolektiv. Djelo također ne može biti poema, prvenstveno zbog nedostataka viđenja radnje iz perspektive jednog od likova. Smrt Smail-age Čengića danas se najčešće naziva romantičkim spjevom, čime se svrstava u posebnu skupinu, kao i Demetrovo Grobničko polje. Smatra se najzrelijim djelom hrvatskog romantizma.
Matija Mažuranić (1817. – 1881.), brat poznatijeg Ivana Mažuranića, poznat je po svojem putopisu Pogled u Bosnu (1842.). Kao vrstan poznavalac narodnog stvaralaštva, Mažuranić je hrvatsku književnost obogatio odličnim pregledom u kojem saznajemo o ondašnjem svakodnevnom životu, sukobu vjera, kulturi i međuljudskim odnosima u Bosni. Za razliku od djela ostalih preporoditeljskih pisaca, ovo djelo nema utilitarističkih tendencija.
Poeziju Petra Preradovića (1818. – 1872.) dijelimo u tri faze. Prva faza obuhvaća pjesništvo pisano na njemačkom jeziku od 1834. do 1843. godine, a priključuje joj se i njemački ciklus Lina-Lieder (1850. – 51.). Riječ je o tipičnom romantičkom pjesništvu prožetom bezgraničnom ljubavlju, svjetskim bolom, subjektivizmom i individualizmom. U drugoj fazi, od 1843. do 1851. godine, Preradović se okreće domoljubnoj tematici. Njegova zbirka Pervenci (1846.) dobiva vrlo dobru kritiku iz pera Stanka Vraza. U trećoj fazi Preradović piše epske pjesme i spjevove u kojima prevladavaju spiritizam i mistika, a dominantna je ideja sudbine. Ta tematika prevladava u njegovu spjevu Prvi ljudi (1862.), a temelji se na ravnoteži tjelesnog i duhovnog. Uz Vraza, smatra se jednim od najvećih lirika hrvatskog romantizma.
Nema komentara:
Objavi komentar