Populacijski razvoj Zadra

Stari vijek

Zadar (Jader) je bio vrlo značajno liburnsko središte koje dolaskom Rimljana romanizirano tako da je prvo stanovništvo zadarske varoši bilo mješavina Romana i starosjedilaca Liburna. Okolica grada je također privlačila stanovništvo zahvaljujući svom povoljnom položaju i plodnom tlu. O točnom broju stanovnika grada u tom razdoblju teško je govoriti, budući da ne postoje vjerodostojni podaci iz tog vremena. Naravno, postoje određena nagađanja i procjene o mogućem broju stanovnika. Prema nekim procjenama, liburnski Jader mogao je imati oko 2 000 stanovnika, a u 4. st. između 20 000 i 25 000 stanovnika. Međutim, ove tvrdnje nisu potkrijepljene nikakvim konkretnim dokazima.

Srednji vijek

U srednjem vijeku Zadar je zasigurno zabilježio značajne demografske promjene, uglavnom pod utjecajem migracija uzrokovanih seobom naroda, mletačkom i turskom opasnošću te brojnim prirodnim nepogodama. Međutim, ni iz ovog razdoblja ne postoje pouzdani podaci o kretanju broja stanovnika grada i okolice. Sve dostupne brojke temelje se na osobnim procjenama pojedinih autora, koje se ne mogu smatrati vjerodostojnima.

Do početka 15. st. Mlečani su u nekoliko navrata vladali Zadrom. Epidemije kuge koje su harale Europom u srednjem vijeku nisu zaobišle ni Zadar, gdje je pojava kuge zabilježena 25 puta. Zaraze su se uglavnom širile trgovačkim brodovima preko Venecije, a kasnije i iz Bosne. Osim kuge, gubici stanovništva bili su uzrokovani pojavama gladi, potresom te opsadama grada od strane Mlečana, posebice 1202. godine kad su ga razrušili i osvojili Mlečani i križari. Nakon odlaska križara i Mlečana grad je bio gotov sav porušen i opljačkan, a stanovništvo se iselilo u okolicu i na otoke. Jedan od prvih podataka o broju stanovnika u gradu dao je jedan anonimni zadarski autor 1291. godine, prema kojemu je u Zadru živjelo 8 698 stanovnika.

Razdoblje mletačke uprave

U razdoblju mletačke uprave (1409. – 1797.) pojedini predstavnici vlasti, generalni providuri, gradski knezovi i kapetani povremeno su vršili popis stanovništva Zadra i o tome podnosili izvještaj mletačkom senatu. Prvi iscrpniji popis proveden je 1527. godine koji osim ukupnog broja stanovnika daje i broj domaćinstava, ime i prezime domaćina, broj članova obitelji te često i zanimanje domaćina. Prema navedenom popisu u gradu je živjelo 6 903 stanovnika, a u varoši 1 148 stanovnika, odnosno ukupno 8 051 stanovnik.

Epidemije kuge u 16. st. uvelike su smanjile broj stanovnika u gradu. Već početkom stoljeća zbog kuge koja je poharala grad, gotovo cijelo stanovništvo grada iselilo se na obližnje otoke, tako da je grad bio gotovo napušten. Zbog epidemije 1500. godine grad je ostao bez više od četiri tisuće svojih stanovnika, što je imalo katastrofalne posljedice za grad od nekoliko tisuća stanovnika. Tijekom 17. st. broj stanovnika u gradu i dalje je opadao, unatoč doseljavanju stanovnika iz zaleđa te trgovaca i činovnika iz Italije. Broj stanovnika 1608. godine se u odnosu na popis iz 1527. godine smanjio za otprilike 28%, uglavnom pod utjecajem rata i gladi uzrokovane gubitkom posjeda u okolici. Stanovništvo zaleđa i dalje je bilo ugroženo turskim pohodima.

Jedan od najvažnijih razloga slabog porasta broja stanovnika u gradu bila je vrlo niska i negativna stopa prirodne promjene. Prema dostupnim podacima iz tog razdoblja stope nataliteta i mortaliteta bile su oko 40‰. Visok mortalitet bio je uglavnom rezultat ratnih stradavanja, loših higijenskih uvjeta i pojava gladi.

U odnosu na popis s početka 17. st., popis proveden 1695. godine pokazuje da se broj stanovnika u gradu smanjio za 52%. Ovo stoljeće obilježila su dva velika tursko-mletačka rata, Kandijski i Morejski, koji su značajno utjecali na demografska kretanja, izazivajući stradavanje i iseljavanje stanovništva. Osim ratovima, demografski razvoj također je bio ograničen niskim stopama prirodne promjene i čestim pojavama gladi.

Prestankom tursko-mletačkih ratova i protjerivanjem Turaka, početkom 18. stoljeća započelo je mirnije razdoblje. Međutim, posljedice burnih događanja iz prethodnog stoljeća su i dalje očite. Zadarska okolica je opustošena, a u grad su se i dalje doseljavali stanovnici iz zaleđa, iz drugih dalmatinskih gradova i iz Italije. Posjedi u okolici su bili zapušteni, mnogi dijelovi su zamočvareni te su tako postali izvori raznih zaraza. Mlečani su u više navrata poticali naseljavanje tih područja, melioraciju i revitalizaciju zapuštenih polja međutim, s jako slabim uspjehom. Godine 1726. započelo je prvo veće doseljavanje Arbanasa, doseljenika iz Albanije koji su istočno od gradske jezgre osnovali naselje Arbanasi. Zahvaljujući prvenstveno useljavanju stanovništvo se do kraja stoljeća povećalo za 57%.

Razdoblje habsburške uprave

Propašću Mletačke Republike Zadar je, kao i čitava Dalmacija i Istra, postao dio Habsburške monarhije (od 1867. godine Austro-Ugarske) u čijem sklopu je ostao sve do njene propasti 1918. godine. Zadar je u cijelom ovom razdoblju imao važnu ulogu kao glavno središte pokrajine. Samo u kratkom periodu, od 1806.-1814. godine, bio je pod francuskom upravom i tada je bio sjedište zemaljske vlade u Dalmaciji.

Kao i prethodnih stoljeća, Zadar je i u ovom razdoblju bio činovnički grad. Glavni cilj austrijske politike u Dalmaciji bio je izolirati je od njenog zaleđa. Provodeći tu politiku vlada je donijela odluku kojom se talijanski jezik proglašava službenim jezikom dalmatinske uprave te je poticala useljavanje Talijana. Stanovništvo se posebno useljavalo u Zadar kao glavni grad pokrajine.

 Dakle, pred kraj mletačke vladavine Zadar je imao nešto više od 5 000 stanovnika, ali već početkom 19. st. taj broj je prema procjenama porastao na preko 6 000 stanovnika, dijelom zbog doseljavanja, a dijelom zbog pozitivnog prirodnog kretanja. Tijekom francuske uprave u gradu je živjelo između 5 000 i 5 400 stanovnika. U isto vrijeme, na otocima je živjelo oko 10 000 stanovnika tako da je zajedno s neposrednim zaleđem i susjednim općinama prema Zadru gravitiralo oko 40 000 stanovnika. Prirodna promjena je i u ovom razdoblju bila dosta niska, a u pojedinim područjima i negativna.

U vrijeme kad grad ponovno dolazi pod austrijsku upravu gradskim naseljem se smatrao samo poluotok. Naselje Arbanasi, koje se nalazi u neposrednoj blizini samog grada, još uvijek nije bilo smatrano njegovim integralnim dijelom. Istovremeno, dio stanovnika varoši preseljava se na područje sjeveroistočno od grada i tako nastaje novo predgrađe – Stanovi. Sve do sredine 19. st. broj stanovnika nije se znatnije povećavao ni smanjivao – kretao se između pet i sedam tisuća i pretežito je ovisio o migracijama stanovništva jer je stopa prirodne promjene bila ili niska ili negativna. I u prvoj polovici 19. st. zabilježene su pojave gladi i kuge, ali bile su manjeg opsega nego prethodnih stoljeća i više su utjecale na stanovništvo okolice nego samoga grada.

U drugoj polovici 19. st. započinje stalan porast broja stanovnika koji traje sve do početka Prvoga svjetskog rata i uglavnom je rezultat snažnijega gospodarskog razvoja grada i doseljavanja stanovništva. Godine 1857. Habsburška monarhija je provela prvi službeni popis stanovništva i od tada je moguće kontinuirano pratiti kretanje broja stanovništva na teritoriju Hrvatske.

U samo pedeset godina broj stanovnika se povećao za više od sto posto (točnije, za 9 746 stanovnika, odnosno prosječno 184 stanovnika godišnje). Ovako snažan demografski rast imao je utjecaj i na urbanistički izgled grada i na njegovo prostorno širenje. Javila se povećana potreba za izgradnjom novoga stambenog fonda te se grad počeo širiti prema Arbanasima i Voštarnici, gdje je izgrađeno više zgrada, a javila se i potreba za izgradnjom mosta preko gradske luke radi što boljeg povezivanja novih dijelova grada s jezgrom.

Razdoblje talijanske uprave i II. svjetskog rata

Godine 1915. Zadar je pripojen Italiji. Odvajanje Zadra od njegove okolice samo je nagovijestilo buduću tešku situaciju za grad i njegovo stanovništvo. O tome najbolje govori činjenica da su ostali veći dalmatinski gradovi do 1931. godine bilježili porast broja stanovnika, posebice Split, dok je Zadar demografski nazadovao.  Prema prvom popisu nakon Prvoga svjetskog rata provedenom 1921. godine Zadar je imao 15 804 stanovnika, a deset godina kasnije 17 358 stanovnika. Kao i do tada, migracijska kretanja imala su najznačajniji utjecaj na kretanje broja stanovnika, jer je prirodni prirast bio vrlo nizak.

Tridesetih godina 20. st. u gradu se koncentrirao sve veći broj vojnika, a usporedo s tim povećavao se i ukupan broj stanovnika uzrokujući daljnje širenje grada prema Voštarnici i Brodarici. Izgrađen je i most preko stare luke koji je povezivao gradsku jezgru i Voštarnicu. Osim u gradskoj jezgri, najveći broj stanovnika živio je u Arbanasima (3 830 stanovnika 1931. godine) i na Bokanjcu (1 256 stanovnika 1931. godine). Prema popisu iz 1936. godine kojeg je provela Italija, u Zadru je živjelo 20 022 stanovnika, od čega se njih čak 68% izjasnilo Talijanima.

Nakon što je Italija kapitulirala 1943. godine, grad su okupirali Nijemci. Tijekom 1943. i 1944. godine saveznici su Zadar bombardirali više od 70 puta, pri čemu su najviše stradali stambeni objekti na poluotoku. Samo je krajem 1943. godine u tri bombardiranja poginulo oko 2 000 stanovnika. Nakon rata 80% grada bilo je srušeno, pa je Zadar bio najteže stradali grad na teritoriju cijele bivše Jugoslavije (“hrvatski Dresden”).

Razdoblje od sredine 20. stoljeća do zadnjeg popisa

Prvih desetak godina nakon rata broj stanovnika se sporo povećavao i još uvijek nije dostigao predratnu veličinu. Jedan od razloga bilo je zasigurno i iseljavanje Talijana nakon rata. Prema procjenama iz Zadra ih se iselilo oko 10 000, čime je promijenjena i etnička struktura grada. U sljedeća dva međupopisna razdoblja (1953.-1961. i 1961.-1971.) Zadar je zabilježio najveće povećanje broja stanovnika. Glavni razlog tomu jesu industrijalizacija i s tim u vezi intenzivniji gospodarski razvoj grada koji je omogućio otvaranje novih radnih mjesta i potaknuo doseljavanje u grad.

Od 1964. godine pa sve do danas broj rođenih u Zadru nadmašuje broj umrlih. Unatoč značajnom prirodnom prirastu u čitavom promatranom razdoblju, ipak je najznačajnija komponenta porasta broja stanovnika bio pozitivan migracijski saldo, posebice tijekom 1960-ih i 1970-ih. Tijekom 1980-ih došlo je do smanjenja i prirodnog prirasta i doseljavanja stanovništva u Zadar. U posljednja dva desetljeća 20. st. zabilježeno je i značajno smanjenje prirodnog prirasta. U periodu 1971.-2001. stopa prirodnog prirasta smanjila se sa 16,5‰ na samo 2,1‰.

U posljednjem međupopisnom razdoblju Zadar je po prvi put nakon Drugoga svjetskog rata zabilježio pad broja stanovnika. Razlozi za to su višestruki; 2001. godine promijenjena je metodologija popisa tako da se u stalno stanovništvo te godine nisu ubrajale osobe koje su imale prebivalište u Zadru, ali su boravile izvan grada dulje od godinu dana Nadalje, tijekom i nakon Domovinskog rata došlo je to značajnih migracijskih kretanja. Budući da je Zadar bio značajno vojno središte, iz grada se iselio određen broj vojnih djelatnika, većinom srpske nacionalnosti, ali i općenito se iselio određen broj Srba. U isto vrijeme, doseljen je određen broj stanovnika iz okolice, zatim drugih gradova i općina u županiji te iz Bosne i Hercegovine.

Rezultati novijih gospodarskih i demografskih kretanja vidljivi su i u promjeni fizionomije dijelova grada. Došlo je do povećane izgradnje stambenih objekata u rubnim dijelovima grada (Diklo, Novi Bokanjac, Dračevac, Smiljevac), a često i do ilegalne izgradnje. Na taj način stvorene su nove gradske četvrti, a propašću industrije u gradu došlo je i do prestrukturiranja gospodarstva i povećanja uslužno-trgovačke djelatnosti u centru i na rubovima grada. Fizionomija grada posebice je izmijenjena posljednjih nekoliko godina intenzivnom izgradnjom stambenih objekata te trgovačkih i poslovnih centara.

Više o populacijskom razvoju Zadra pročitajte u časopisu Geoadria 9/1.