Životinjski svijet Australije

Klima, reljef i tlo utjecali su na zonalne i ekološke varijacije australske vegetacije pa tako i na životinjski svijet. Životinje Australije ne mogu se usporediti s nijednima drugima na svijetu, a čak i ptičji svijet, koji je relativno mobilniji, znatno se razlikuje od ostalih. U vrijeme najznačajnije evolucije sisavaca, Australija je bila dovoljno udaljena od ostalih prostora što je uzrokovalo posebnu i različitu evoluciju njenih vrsta. Ovo je područje bilo jedna vrsta “faunskog azila” u kojem su rijetke i ugrožene vrste mogle preživjeti zbog nepostojanja predatora.

Sisavci Australije su vrlo neobični, za razliku od ptica, reptila, vodozemaca, riba i beskralježnjaka koji se toliko ne razlikuju od onih na ostalim kontinentima. Dok na drugim kontinentima dominiraju sisavci koji nose mlade u posteljici maternice, u Australiji su oni ograničeni na oko 100 vrsta šišmiša, štakora i miševa, a dominiraju relativno primitivni tobolčari koji rađaju nedovoljno razvijene mlade (gotovo embrije) koji se potom dalje razvijaju u tobolcu.  Stoga što nemaju posteljicu tobolčari svoje mlade ne mogu dugo nositi u utrobi.

Smatra se da u Australiji živi između 200,000 i 300,000 životinjskih vrsta. Trenutno je poznato svega oko 100,000 vrsta, od čega 244 vrste sisavaca (više od 120 vrsta tobolčara), 720 vrsta ptica (od toga ih se 570 gnijezdi u Australiji, a više od 320 su endemi), preko 500 vrsta reptila (od čega 450 vrsta guštera), 122 vrste žaba, 180 vrsta slatkovodne ribe i 2 vrste sisavaca koji legu jaja (ehidna ili kratkonosi kljunasti ježak i platypus ili čudnovati kljunaš).

Od dolaska Europljana izumrlo je 19 vrsta sisavaca, uključujući poznatog tasmanskog tigra, 7 vrsta ptica, a mnoge su ugrožene. Dozvoljen je komercijalni lov samo nekoliko vrsta autohtonih životinja od kojih je najpoznatiji klokan čija godišnja kvota ulova iznosi 2 mil. jedinki. Značajno je napomenuti da su čak 95 % sisavaca, 70 % ptica, 88 % reptila i 94 % žaba australski endemi, tj. ne može ih se naći nigdje drugdje u svijetu. Sve do dolaska Europljana u Australiji nije bilo kopitara, no neke su značajne vrste tada uvezene.

Alohtone – uvezene vrste životinja

Deve

U Australiju su dovezene iz Afganistana. Služile su za istraživanje unutrašnjosti kontinenta i za prijevoz tereta preko suhih pustinja i polupustinja. Nakon uvođenja motornih vozila i razvoja željezničkog prometa izgubile su prvobitnu važnost zbog čega su ih uglavnom oslobodili pa se jedino u Australiji još uvijek mogu naći divlje deve. S razvojem turizma deve su, posebice u unutrašnjosti Australije, opet dobile na važnosti. Tako je npr. u turističku  ponudu grada Broome na sjeverozapadnom dijelu Zapadne Australije uvršteno i jahanje deva po pješčanim plažama, a u najpoznatijem turističkom centru u unutrašnjosti Australije Alice Springsu, organizira se vrlo popularna utrka deva.

Cane toad – vrsta žabe krastače

Ova je žaba donesena na australsko kopno 1935. godine radi suzbijanja štetnika na plantažama šećerne trske u Queenslandu. Netom prije njezinog dovođenja znanstvenici su upozoravali na ovu vrstu prvenstveno stoga što ona nema prirodnih neprijatelja u Australiji, a živi više od 20 godina. Ženka ove žabe može izleći i preko 40,000 jajašaca dok autohtone žabe legu oko 1,000 jajašaca, a većina punoglavaca autohtonih žaba ne može živjeti u istoj vodi s otrovnim punoglavcima ove vrste. Ova žaba otrov nosi u dvije vrećice na leđima, a toliko je otrovna da čak i stoka, ukoliko ju samo prožvače, odmah ugiba. Zbog brzog razmnožavanja i zato što jedu sve što im stane u usta, ove žabe uništavaju mikrofaunu tla, a ubrzo se pokazalo da nisu puno pomogle kod suzbijanja štetnika na šećernoj trsci, što je i bio razlog njihova uvoza u Australiju.

Zec

Godine 1859. Thomas Austin je iz Engleske dovezao 24 zeca i pustio ih u državi Viktoriji isključivo za potrebe lova. Danas, prema službenim procjenama, u Australiji živi preko 200 milijuna zečeva. Zečevi su značajno narušili izvorni okoliš i najveći su štetnici na farmama zbog čega je ubrzo nakon njihova dolaska u Australiji započelo i uvođenje različitih mjera kojima se nastojalo smanjiti zečju populaciju. Jedna od ranijih metoda borbe protiv zečeva bilo je upuhivanje ugljičnog monoksida u zečje rupe koje su potom zatvarane, što je kasnije zabranjeno.

Vodeni bivol

Uvezen je 1820–ih godina iz Indonezije i to isključivo radi mesa. Kao i ostale alohtone vrste, i vodeni je bivol negativno utjecao na okoliš sjeverne Australije gdje je ugrozio autohtonu floru. Danas su bivoli ipak stavljeni pod kontrolu i njima se uspješno gospodari.

Dingo

Premda je dingo jedan od simbola Australije, ipak se ne radi o autohtonoj australskoj životinjskoj vrsti. Naime, ovoga su divljeg psa na australski kontinent doveli Aboriđini prije otprilike 3500 godina.  Dingo je inače azijski divlji pas koji obično živi sam ili u malim grupama. Jede gotovo sve što nađe u prirodi, od klokana i valabija do štakora, miševa, žaba, guštera, pa čak i voća. Ovi divlji psi nisu velika prijetnja okolišu, ali nisu omiljeni među farmerima jer rade velike štete na usjevima. Dingo je poznat po tome što ne voli vodu, ne laje, a ponekad zavija. U Australiji postoji tzv. «dog fence», ograda koja se pruža od Velikog australskog zaljeva na jugu do obala Tihog oceana u Queenslandu. Dugačka je oko 5400 km (2,5 puta duža od Kineskog zida), a služi za obranu stada ovaca od predatora, posebno od dinga. Duž ove ograde nalaze se brojne zamke, a osim njih ovuda se često kreću i lovci na divlje pse koji zarađuju 10 australskih dolara po jednoj koži dinga.

Autohtone životinje

Australija je poznata po velikom broju različitih vrsta tobolčara od kojih su najpopularniji i najveći klokani. Kako se ipak radi o velikom broju životinja u ovom su članku navedene samo neke od najpoznatijih vrsta tobolčara te dvije vrste sisavaca koji legu jaja.

Klokani

Mužjak klokana u Australiji se još naziva buck, boomer ili jack, za ženku su uobičajeni nazivi flyer, doe, roo ili jill, dok se mladunci klokana, ali i nekih drugih vrsta tobolčara često nazivaju joey. Ime klokana koje se na engleskom piše «kangaroo», dolazi iz aboriđinskog jezika, a znači «ne razumijem». Naime, kad su Europljani stigli u Australiju i vidjeli ovu neobičnu životinju pitali su Aboriđine kako se ona zove. Kako Aboriđini nisu razumjeli što ih Europljani pitaju to su im i rekli na njihovom jeziku, a Europljani su shvatili da je «kangaroo» ime životinje, što se održalo do danas. Postoji čak 47 različitih sličnih vrsta tobolčara čiji naziv na engleskom završava na –roo (kangarro, wallaroo i sl.), a poznata je i vrsta vrlo slična kangaroo-u ili klokanu, ali mnogo manja = Wallabi. Klokani postižu brzinu do 75 km/h, skaču do 9 m daljine, 3 m visine, a zahvaljujući dugačkom i čvrstom repu mogu se kretati unatrag. Klokani žive od 6 do 20 godina, piju malo vode jer većinu dobivaju iz biljaka kojima se hranem tako da bez vode mogu  preživjeti mjesecima. Hrane se pretežno predvečer i noću, a danju se odmaraju u hladu. Postoje 3 glavne vrste klokana: Crveni klokan (najveći klokan i najveći tobolčar Australije), Istočni sivi klokan i Zapadni sivi klokan.

Valabi

Izgledom je sličan klokanu, ali znatno manji. Ima ih preko 20 vrsta, a način života, hranjenja i reprodukcije kod valabija je vrlo sličan kao i kod klokana. Maksimalna visina im je oko 85 cm,a težina oko 17 kg.

Valaru (Wallaroo)

Ovaj je tobolčar manji od crvenog ili sivog klokana, a veći od valabija. Živi u istočnoj Australiji, od Viktorije do Queenslanda. Sličan je klokanu, izvrsno prilagođen popupustinjskim klimatskim uvjetima, a dijeli se na dvije glavne podvrste: istočni i zapadni valaru (zapadni se još naziva euro).

Koala

Živi na stablima određenih vrsta eukaliptusa, a sa drveća silazi samo onda kad se premješta s jednog na drugo. Kako spava oko 18 sati dnevno, koala prespava najveći dio dana, a aktivna je pretežno noću. Hrani se samo određenim vrstama eukaliptusa koje rastu u istočnom dijelu Australije. Ime koala dolazi iz jezika Aboriđina i znači «ne pije». Koale gotovo nikad ne piju vodu jer najveći dio tekućine dobiju iz lišća kojim se hrane.

Australski numbat

Ovaj crvenkasto-smeđi tobolčar s bijelim prugama velik je između 35 i 45 cm. Živi samo na uskom području oko 170 km JI od Pertha u Zapadnoj Australiji, a hrani se gotovo isključivo mravima, posebno termitima.

Bilby

Maleni tobolčar koji živi u sušim područjima Australije gdje prevladava spinifex vegetacija. Hrani se uglavnom insektima, korjenjem i sjemenkama. Bilby je aktivan noću, a kao i klokan, danju se uglavnom odmara skriven od jakog sunca.

Točkastorepi kvol i točkasti kuskus

Točkastorepi kvol i točkasti kuskus su maleni tobolčari vrlo sličnih karakteristika, aktivni uglavnom noću. Kvol živi pretežno na Tasmaniji, a može se naći i u istočnoj Australiji, dok je kuskus rasprostranjen u Novoj Gvineji i samo na vrhu rta York u Australiji.

Sisavci koji legu jaja

Čudnovati kljunaš (platypus)

Živi u istočnoj Australiji i na Tasmaniji, na obalama rijeka i slatkovodnih jezera. Najaktivniji je nešto prije izlaska sunca. Ova životinja izvrsno pliva i roni, a u vodi provodi preko 12 sati dnevno. Tijelo mu je dugačko oko 30 do 45 cm, rep mu je plosnat, a ima kljun koji podsjeća na kljun patke. Na unutrašnjem dijelu zadnjih nogu mužjak čudnovatog kljunaša  ima jednu kandžu dugačku oko 15 mm koja je povezana s otrovnom žlijezdom. Otrov koji ona proizvodi dovoljno je jak da ubije psa, a kod ljudi izaziva snažne bolove. Ova se životinja hrani vodenim kukcima, račićima i crvima koje pronalazi u riječnom mulju.

Echidna ili ktatkonosi kljunasti ježak

Kratkonosi ježak uglavnom je aktivan noću. Ima dugačak kljun i tanki jezik s kojim lovi mrave, uglavnom termite, tako da živi u svim prostorima Australije gdje žive i životinje kojima se hrani. Nije toliko specifičan po svome izgledu, koliko po tome što je uz čudnovatog kljunaša ovo jedini australski sisavac koji leže jaja.