Pojam dezertifikacije
Prema definiciji Konvencije UN-a za suzbijanje dezertifikacije (UNCCD) dezertifikacija je degradacija tla u sušnim, polusušnim i umjereno vlažnim dijelovima svijeta. Osim tla ona utječe na vode te smanjenje biološke proizvodnje ekosustava. Područja dezertifikacije se najčešće podudaraju s polupustinjama, savanama i stepama gdje se problem, u kombinaciji s vrlo teškim socio-gospodarskim čimbenicima, iskazuje u najžešćoj i za stanovništvo najpogubnijoj mjeri. Ovaj je problem postao predmetom interesa UN-a i stručnjaka tijekom i nakon velike suše u Sahelu (Afrika) 1968. – 1973. godine kada je umrlo više od 200 000 ljudi i nekoliko milijuna grla stoke. Poljoprivreda je propala u pet država koje i danas drže visoka mjesta na ljestvici najsiromašnijih na svijetu (Etiopija, Sudan, ČAD, Nigerija i Somalija).
Vrste i geografski opseg
Stručnjaci razlikuju dva osnovna tipa dezertifikacije. Glavni tip, često s najvećim posljedicama za stanovništvo i regionalno gospodarstvo, je promjena životom bogatog i plodnog krajolika u beživotni krajolik s tlom smanjene plodnosti i osiromašenom biološkom raznolikošću. Nešto rjeđi je širenje pješčanih pustinja preko njihovih rubnih pojaseva na okolna područja u neposrednoj blizini.
Dezertifikacija najviše prijeti područjima suhih klima i klima s izrazitim sušnim razdobljima, poput pustinjskih i stepskih klima, te savanske klime. Prema spoznajama UN-a ugrožene površine sve su veće. Procjenjuje se da je danas dezertifikacijom zahvaćeno oko ¼ svjetskog kopna. To je problem koji utječe na živote oko 1 milijarde ljudi u više od 100 država. Najugroženija su područja oko Sonore (SI Meksiko s nastavkom u SAD), Atacame (J. Amerika), pustinjskog pojasa od Atlantskog oceana na zapadu do obale Tihog oceana na istoku (uz Saharu, u JZ i središnjoj Aziji), Kalaharija i Namiba u Africi i veći dio Australije (osim vlažnog sjevera). Ako uspoređujemo kontinente, najugroženija je Afrika u kojoj je 2/3 teritorija sušno i polusušno. No veliki dio tih područja je nenaseljen ili rijetko naseljen. Zbog velike gustoće naseljenosti i stalnog porasta pritiska na okoliš izazvanog brzim rastom broja stanovnika, dezertifikacija najveći utjecaj na stanovništvo i gospodarstvo ima u Aziji. U raznim izvorima kao primjer najčešće se spominje Kina, posebno njeni sušni sjeverni dijelovi.
Dezertifikacija najviše prijeti područjima suhih klima i klima s izrazitim sušnim razdobljima, poput pustinjskih i stepskih klima, te savanske klime. Prema spoznajama UN-a ugrožene površine sve su veće. Procjenjuje se da je danas dezertifikacijom zahvaćeno oko ¼ svjetskog kopna. To je problem koji utječe na živote oko 1 milijarde ljudi u više od 100 država. Najugroženija su područja oko Sonore (SI Meksiko s nastavkom u SAD), Atacame (J. Amerika), pustinjskog pojasa od Atlantskog oceana na zapadu do obale Tihog oceana na istoku (uz Saharu, u JZ i središnjoj Aziji), Kalaharija i Namiba u Africi i veći dio Australije (osim vlažnog sjevera). Ako uspoređujemo kontinente, najugroženija je Afrika u kojoj je 2/3 teritorija sušno i polusušno. No veliki dio tih područja je nenaseljen ili rijetko naseljen. Zbog velike gustoće naseljenosti i stalnog porasta pritiska na okoliš izazvanog brzim rastom broja stanovnika, dezertifikacija najveći utjecaj na stanovništvo i gospodarstvo ima u Aziji. U raznim izvorima kao primjer najčešće se spominje Kina, posebno njeni sušni sjeverni dijelovi.
Slika 1: Geografska karta regija pogođenih i ugroženih dezertifikacijom
Slika 2: Regionalizacija Afrike s obzirom na ugroženost dezertifikacijom
Glavni uzroci
Danas su svi stručnjaci složni u tvrdnji da je dezertifikacija antropogeno uvjetovani proces – izazvan štetnim djelovanjem ljudi na fizičko-geografske čimbenike u okolišu. Oni su različiti od regije do regije ovisno o gospodarskim prilikama, pritiscima stanovništva i gospodarstva (posebno poljoprivrede i šumarstva) na osjetljivi okoliš. Te aktivnosti na neodrživim i za okoliš štetnim osnovama mogu uništavati prirodnu vegetaciju, ugrožavati stabilnost i plodnost tla, mijenjati kapacitet tla za vodu što dovodi do njegovog pretjeranog isušivanja.
Jedan od „okidača“ dezertifikacije su klimatske promjene, čiji su uzroci i prirodni i antropogeno izazvani. Spomenimo sve dulje i izrazitije suše čiji uzroci su i prirodne promjene, ali i globalno zatopljenje izazvano zagađenjem atmosfere.
Najpogubniji utjecaj ima nekoliko problema prisutnih kako u razvijenim, tako i u nerazvijenim regijama i državama. Jedan od najčešćih je neodrživo iskorištavanje tla. Nepravilna obrada postojećih obradivih površina brzo ih „troši“ do iscrpljenja. Brzim porastom broja stanovnika jača potreba za povećanjem površina oranica, voćnjaka, vrtova, pašnjaka… Veliki se dio novih obradivih površina u nerazvijenim državama još uvijek osigurava krčenjem i paljenjem prirodne vegetacije koji izazivaju slabljenje čvrstoće tla i veću podložnost eroziji. Konačni rezultat je osiromašenje tla. Osim u sušnim, takvo se osiromašenje tla može javiti i u humidnim (vlažnim) područjima uslijed opsežne deforestacije – paljenja ili krčenja šuma radi korištenja drveta kao sirovine ili robe za prodaju, za ogrijev ili stvaranja obradivog ili građevinskog zemljišta. Najpoznatiji takvi primjeri u svijetu su Madagaskar i Amazonija. Takvih se primjera može naći i u Hrvatskoj. Prisjetimo se samo ogoljelih padina naših primorskih planina i otoka. Poseban problem u novijem razdoblju su i požari čiji je porast u pojedinim dijelovima svijeta i te kako vidljiv.
Jedan od „okidača“ dezertifikacije su klimatske promjene, čiji su uzroci i prirodni i antropogeno izazvani. Spomenimo sve dulje i izrazitije suše čiji uzroci su i prirodne promjene, ali i globalno zatopljenje izazvano zagađenjem atmosfere.
Najpogubniji utjecaj ima nekoliko problema prisutnih kako u razvijenim, tako i u nerazvijenim regijama i državama. Jedan od najčešćih je neodrživo iskorištavanje tla. Nepravilna obrada postojećih obradivih površina brzo ih „troši“ do iscrpljenja. Brzim porastom broja stanovnika jača potreba za povećanjem površina oranica, voćnjaka, vrtova, pašnjaka… Veliki se dio novih obradivih površina u nerazvijenim državama još uvijek osigurava krčenjem i paljenjem prirodne vegetacije koji izazivaju slabljenje čvrstoće tla i veću podložnost eroziji. Konačni rezultat je osiromašenje tla. Osim u sušnim, takvo se osiromašenje tla može javiti i u humidnim (vlažnim) područjima uslijed opsežne deforestacije – paljenja ili krčenja šuma radi korištenja drveta kao sirovine ili robe za prodaju, za ogrijev ili stvaranja obradivog ili građevinskog zemljišta. Najpoznatiji takvi primjeri u svijetu su Madagaskar i Amazonija. Takvih se primjera može naći i u Hrvatskoj. Prisjetimo se samo ogoljelih padina naših primorskih planina i otoka. Poseban problem u novijem razdoblju su i požari čiji je porast u pojedinim dijelovima svijeta i te kako vidljiv.
Slika 3a i b: Primjer snažne linijske erozije i dezertifikacije nakon uklanjanja šume (deforestacije) na Madagaskaru
U dijelu afričkih država padom kolonijalizma i uspostavljanjem neprirodnih granica nastupili su problemi kada su nasilno prekidane trase stoljetnih migracija stočara. Do stvaranja tih političkih prepreka oni su pratili smjene vegetacije s izmjenom kišnih i sušnih razdoblja i na taj se način prilagođavali prirodnim uvjetima u okolišu koji su stoci osiguravali hranu i vodu. Zbog zabrane prelaska državnih granica oni su prisiljeni zadržavati se na manjem prostoru kojeg gaženjem i pretjeranom ispašom iscrpljuju do stupnja neplodnosti tla. Pojačano gaženje tla od strane brojne stoke koja se zadržava na ograničenom području zbog zbijanja čestica tla smanjuje njegov kapacitet za vodu. U površinskom dijelu zbog toga jača sušenje tla te nastaje deblji prašinasti sloj kojeg s lakoćom odnosi vjetar (eolska erozija). Iz tako oslabljenog tla stoka pri paši lakše čupa i korijenski sustav biljke čime se čvrstoća još više slabi, a podložnost eroziji jača. Problem je izražen i na padinama gdje je pojačano spiranje tla i hranjivih tvari iz tla djelovanjem vode i padalina.
Slika 4: Uzroci i posljedice dezertifikacije
Slika 5: Migracije vegetacije, ljudi i stoke izazvane izmjenama kišnih i sušnih razdoblja
U razvijenim državama dezertifikacija se javljala na intenzivno oranim površinama gdje je uklanjanjem vegetacije narušena prirodna ravnoteža. Najdrastičniji primjer je „Dust bowl“ ili „Prašne tridesete“ na Srednjem zapadu u SAD-u i Kanadi. Tako je popularno nazvano razdoblje druge polovice 30-ih godina 20. stoljeća kada je niz pješčanih oluja poharao to veliko područje. Prije intenzivnijeg naseljavanja prirodna travnata vegetacija prerije uspješno je štitila površinski sloj tla od pretjeranog isušivanja i erozije. Uvođenjem strojeva u poljoprivredu od koje se s porastom stanovništva traži sve veća proizvodnja, dolazi do velikog širenja oranica. Preorano tlo izgubilo je prirodnu zaštitu i čvrstoću, a dodatno je oslabljeno uzastopnim sušama koje su regiju pogodile nekoliko godina za redom. Posljedice su bile propast stotina tisuća farmera i velike migracije stanovništva koje odlazi iz opustošenih nizina. Opće gospodarsko stanje bilo je dodatno pogoršano gospodarskom krizom tridesetih godina koja je bila u punom jeku.
Slika 6: Jedna od brojnih pješčanih oluja kao posljedica dezertifikacije na sjevernoameričkom Srednjem zapadu 30-ih godina 20. stoljeća
U Siriji, Australiji (Queensland) i SAD-u (Kalifornija) poznati su primjeri navodnjavanja podzemnim vodama s velikim sadržajem otopljenih soli koje su zaslanile tlo i učinile ga nepogodnim za obradu. Jedan od problema je i smanjenje protoka rijeka u sušnim područjima zbog iskorištavanje vode za navodnjavanje. Problem nastaje kada je gubitak vode isparavanjem veći od prirodnog dotjecanja vode. Često navođeni primjer za takav proces je Aralsko jezero u središnjoj Aziji čija se površina neprestano smanjuje nakon što su rijeke koje ga opskrbljuju glavninom vode (Syr Darya i Amu Darya) iskorištene za navodnjavanje. To nekad po površini 4. slatkovodno jezero svijeta do početka 21. stoljeća svedeno je na ¼ svoje nekadašnje površine. Salinitet je porastao oko pet puta što je izazvalo pomor ribe i propast ribarstva.
Slika 7: Uništavanje prirodne vegetacije na farmama u zapadnoj Australiji dovelo je do promjena razine podzemne vode koja je zaslanila tlo i izazvala velike posljedice u ekosustavu (izvor: UNEP, Peter Garside, Topham Picturepoint)
Slika 8: Napušteni ribarski brodovi na nekadašnjem dnu Aralskog jezera
Slika 9: Satelitski snimak rubnog dijela Aralskog jezera s napuštenim brodovima i još vidljivom nekadašnjom linijom obale.
Posljedice dezertifikacije u ekosustavima
Dezertifikacija ima teške posljedice čije je popravljanje dugotrajno i za većinu država neostvarivo zbog ogromnih troškova. Najvažnije su smanjenje biološke raznolikosti, pojačana erozija i smanjenje plodnosti tla. Dolazi do promjena lokalne klime – smanjuje se evapotranspiracija i mijenjaju se lokalna zračna strujanja što može dodatno pojačati sušnost. Češće su oluje s burnim naletima prašine i pijeska koje prijete naseljima, prometu i obradivim površinama. Smanjuje se razina podzemnih voda što može dodatno ugroziti sustave za navodnjavanje. Zbog smanjenja kapaciteta tla za vodu te većeg udjela olujnih nevremena češće su bujice i poplave. Voda erodira pretjerane količine tla pa nanosima zatrpava doline, jezera i kanale za navodnjavanje.
Dezertifikacija pojačava siromaštvo koje često za posljedicu ima neishranjenost, nekvalitetnu ishranu i glad. Stanovništvo je prisiljeno napuštati opustošena područja stvarajući dodatne socijalne, gospodarske i političke pritiske na područja na koja dolazi. UN procjenjuje da gospodarske štete izazvane širenjem dezertifikacije iznose oko 42 milijarde USD godišnje dok bi za njenu prevenciju bilo dovoljno oko 2,5 milijardi! Jedan od država koju dezertifikacija najviše pogađa je Kina. Procjenjuje se da u je njoj više od 2,5 mil. km2 površine ugroženo ili zahvaćeno dezertifikacijom. Među stanovništvom u dezertifikacijom zahvaćenim područjima javljaju se i zdravstveni problemi poput bolesti dišnog sustava, očne bolesti i alergije izazvane povećanim količinama prašine u zraku.
Dezertifikacija pojačava siromaštvo koje često za posljedicu ima neishranjenost, nekvalitetnu ishranu i glad. Stanovništvo je prisiljeno napuštati opustošena područja stvarajući dodatne socijalne, gospodarske i političke pritiske na područja na koja dolazi. UN procjenjuje da gospodarske štete izazvane širenjem dezertifikacije iznose oko 42 milijarde USD godišnje dok bi za njenu prevenciju bilo dovoljno oko 2,5 milijardi! Jedan od država koju dezertifikacija najviše pogađa je Kina. Procjenjuje se da u je njoj više od 2,5 mil. km2 površine ugroženo ili zahvaćeno dezertifikacijom. Među stanovništvom u dezertifikacijom zahvaćenim područjima javljaju se i zdravstveni problemi poput bolesti dišnog sustava, očne bolesti i alergije izazvane povećanim količinama prašine u zraku.
Kako protiv dezertifikacije?
Nakon brojnih istraživanja i konferencija na kojima su stručnjaci upozoravali svijet na rastuću prijetnju, 1994. godine je u Parizu usvojena Konvencija UN-a za borbu protiv dezertifikacije. Hrvatska joj je pristupila 2000. godine. Osnovni ciljevi su borba protiv dezertifikacije i ublažavanje njenih posljedica. Glavne metode kojima se to želi postići su zaštita, obnova i povećanje produktivnosti tla te održivo korištenje vode i tla.
Među najpopularnijim mjerama za ublažavanje posljedica dezertifikacije su pošumljavanje i sadnja zaštitnih pojaseva travnjaka i stabala radi zaštite od vjetrova, pretjeranog isparavanja i erozije, te gradnja umjetnih prepreka poput nasipa i kanala. Glavna mjera za sprječavanje dezertifikacije trebala bi biti održiva poljoprivreda koja se temelji na ekološkim principima, ekonomskoj održivosti i socijalnoj pravednosti. Temelji takve poljoprivrede trebali bi biti nadzor nad korištenjem i zaštitom tla, vode i drugih prirodnih izvora, te pravilno korištenje zaštitnih sredstava.
Među najpopularnijim mjerama za ublažavanje posljedica dezertifikacije su pošumljavanje i sadnja zaštitnih pojaseva travnjaka i stabala radi zaštite od vjetrova, pretjeranog isparavanja i erozije, te gradnja umjetnih prepreka poput nasipa i kanala. Glavna mjera za sprječavanje dezertifikacije trebala bi biti održiva poljoprivreda koja se temelji na ekološkim principima, ekonomskoj održivosti i socijalnoj pravednosti. Temelji takve poljoprivrede trebali bi biti nadzor nad korištenjem i zaštitom tla, vode i drugih prirodnih izvora, te pravilno korištenje zaštitnih sredstava.
Slika 10: Terasasta obrada tla na nekadašnjem šumskom području dobro je rješenje za zaštitu od erozije i dezertifikacije
Slika 11: Postavljanje prepreka radi sprječavanja širenja pijeska na vrijedne obradive površine
Dezertifikacija je postala svjetski problem koji pogađa milijune ljudi. Kako bi se svjetskoj javnosti, koja može nešto učiniti, skrenula pažnja na ovaj rastući problem 17. lipnja proglašen je Svjetskim danom borbe protiv dezertifikacije.
Nema komentara:
Objavi komentar