Kada se u drugoj polovici dvadesetog stoljeća vidjelo da aktivnost čovjeka uzrokuje promjene klime, počele su se osnivati brojne organizacije koje su se bavile problemom okoliša. Međunarodna klimatska politika počinje se sustavno voditi 1979. godine održavanjem Prve svjetske konferencije o klimi u Genevi, kada je usvojen Svjetski klimatski program (World Climatic Programme – WCP). Godine 1988. Generalna je skupština Ujedinjenih naroda proglasila klimatske promjene «zajedničkom brigom čovječanstva». UNEP (United Nations Environment Programme) i WMO (World Meteorological Organization) iste su godine osnovali Međuvladino tijelo za klimatske promjene (Intergovernmental Panel on Climate Change – IPCC). Znanstvenici zaposleni u ovom tijelu bave se istraživanjem klimatskih promjena i procjenjivanjem njihovih posljedica, a donose i preporuke za političke strategije koje se odnose na klimatske promjene. Na međunarodnoj konferenciji o klimatskim promjenama koja se održala 1988. godine u Torontu i koja je bila znanstvenog karaktera, upozoreno je na veliki porast stakleničkih plinova u atmosferi, te su države pozvane da smanje emisiju ugljikovog dioksida za 20 % do 2005. godine u odnosu na 1988. godinu. Ovaj zahtjev, premda opravdan, bio je neozbiljan, te nije naišao na potporu. Na Drugoj svjetskoj konferenciji o klimi u Genevi 1990. godine postojao je širok znanstveni konsenzus da su klimatske promjene uzrokovane emisijom stakleničkih plinova u atmosferu. Na toj se konferenciji upućuje na nužnost smanjenja stakleničkih plinova, pogotovo ugljikovog dioksida, metana, fluoriranih ugljikovodičnih spojeva i didušikovog oksida. Zahtjev IPCC-a o smanjenju emisije stakleničkih plinova ni tada nije naišao na podršku.
Godine 1992. održana je Konferencija o zaštiti životne sredine i razvoju u Rio de Janeiru. U okviru te konferencije 160 država Ujedinjenih naroda donijelo je Okvirnu konvenciju o promjeni klime (United Nation Framework Convention on Climate Change –UNFCCC), koja je na snagu stupila 21. ožujka 1994. godine. Također je naveden cilj da se razina emisije stakleničkih plinova u atmosferu smanji, te do 2000. godine dovede na razinu emisije iz 1990. godine. Prva konferencije država potpisnica Konvencije o klimi održana je 1995. godine. Donesen je zaključak da se za dvije godine donesu propisi o smanjenju stakleničkih plinova od strane razvijenih zemalja. U tom su razdoblju vođeni intenzivni pregovori kako bi se usuglasio tekst sporazuma kojima se predviđa smanjenje emisije stakleničkih plinova.
. U jednom dodatnom protokolu uz Konvenciju o klimi propisani su razni dokumenti koji definiraju ciljeve za smanjenje emisije stakleničkih plinova. Važno je naglasiti da je Kyotski protokol donesen nakon teških pregovora, pa i opstrukcije nekih moćnih država te je rezultat pokušaja vlada svijeta da se dogovore o smanjenju emisija stakleničkih plinova. Nakon što je protokol ratificiralo 55 država, zaključno s Rusijom, on je 16. veljače 2005. godine stupio na snagu (sl. 1.).
Sl. 1. Ratifikacija Kyotskog protokola u svijetu. (Zelenom bojom označene su države koje su potpisale i ratificirale Protokol, žutom države koje su Protokol potpisale, ali nisu ratificirale, dok su crvenom bojom označene države koje Protokol odbijaju ratificirati, unatoč tome što su ga potpisale.)
(izvor: http://en.wikipedia.org/wiki/Image:Kyoto_Protocol_participation_map_2005.png)
U Montrealu 2005. godine na Konferenciji zemalja potpisnica Kyotskog protokola počele su rasprave o emisijama stakleničkih plinova u drugom obvezujućem razdoblju, nakon razdoblja koje obuhvaća Kyotski protokol, od 2012. do 2020. godine. Državama čija će emisija u razdoblju 2008. do 2012. godine biti veća od dozvoljene, premašena kvota će se pomnožiti s 1,3 te oduzeti od dozvoljene kvote u drugom obvezujućem razdoblju.
Ciljevi Kyotskog protokola
Države potpisnice Kyotskog protokola obvezale su se da će do razdoblja od 2008. do 2012. godine smanjiti emisije stakleničkih na 5,2 % ispod razine emisije 1990. godine. Prema nekim znanstvenicima stvarno smanjenje, kada ne bi bilo provedbe Kyotskog protokola i s obzirom na trend porasta emisije stakleničkih plinova, u odnosu na 1990. godinu iznosi 29%. Kao staklenički plinovi, čije je smanjenje potrebno navedeni su ugljikov dioksid, metan, dušikov oksid, fluorougljikovodici (HFC), perfluorougljici, (PFC) i sumproni heksaflourid.
Postoje tri grupe zemalja prema obvezama koje imaju prema Kyotskom protokolu; države Priloga I, države Priloga II i države koje nisu u Prilogu I. Države Priloga I (tab. 1.) su industrijski razvijene države koje su članice OECD-a 1992. godine i zemlje u tranziciji koje uključuju Rusku Federaciju, baltičke države i nekoliko zemalja istočne i srednje Europe. Državama Priloga I pripada i Hrvatska. Države Priloga II su države OECD-a iz država Priloga I, ali bez država u tranziciji. Od država Priloga II očekuje se da osiguraju financijska sredstva kako bi omogućili zemljama u razvoju da provode projekte smanjenja emisije stakleničkih plinova te da se prilagode posljedicama klimatskih promjena. Osim toga te države trebaju «na sve moguće načine» promovirati tehnologije koje ne štete okolišu u zemljama u tranziciji i zemljama u razvoju. Države koje nisu u Prilogu I čine zemlje u razvoju. To su zemlje koje su s obzirom na njihov stupanj razvoja osjetljive na promjene klime i njihove posljedice, pogotovo one koje su se nalaze u niskim obalnim područjima te one koje su podložne sušama i dezertifikaciji.
Svakoj su državi Priloga I određene su različite kvote smanjenja stakleničkih plinova, što ovisi o njezinom ekonomskom razvoju i razini emisije stakleničkih plinova (tab. 1.). Raspon smanjenja je stoga različit. Za EU-15, tj. petnaest članica Europske Unije 1995. godine, ukupno smanjenje iznosi 8%. Tih petnaest članica same među sobom trebaju rasporediti ciljano smanjenje emisije stakleničkih plinova, što je već dogovoreno za svaku članicu. Za Kinu, Indiju i za ostale zemlje u razvoju nisu predviđena nikakva ograničenja emisije stakleničkih plinova. Kako su Kina i Indija među vodećim zemljama po emisiji ugljikovog dioksida u Svijetu i imaju velike trenove rasta emisija, to je veliki argument protivnicima Kyotskog protokola. Kako se znalo da se sve države neće jednako razvijati, protokolom je predviđeno i trgovanje kvotama emisije stakleničkih plinova. Kvote mogu kupiti određene kompanije ili države. Trgovanje je određeno strogim pravilima.
Tab. 1. Države Priloga I i predviđeno smanjenje emisije stakleničkih plinova.
(izvor: UNFCCC)
Kako će se ostvariti smanjenje emisije stakleničkih plinova upitno je, jer je u međuvremenu većina potpisnica povećala emisiju stakleničkih plinova (tab 2.).
Međutim, stajališta pojedinih država su različita. Najveći protivnici Kyotskog protokola su SAD i Australija. Premda je 1998. godine tadašnji američki potpredsjednik Al Gore potpisao Kyotski protokol, potpis je bio simboličan jer ga američki Senat ne bi ratificirao. Senat je jednoglasno prihvatio Byrd-Hagelovu rezoluciju kojom neće prihvatiti ni jedan sporazum štetan za američko gospodarstvo. Administracija G. W. Busha taj je sporazum odbacila. Naime, brojni ekonomisti u SAD-u upozoravaju na posljedice primjene Kyotskog protokola. Oni tvrde da bi se njegovom primjenom rast američkog gospodarstva bitno smanjio, pa čak i zaustavio. Neki izvori tvrde da bi troškovi provedbe Protokola u SAD-u iznosili 225 do 400 milijardi US$, čime bi 1.1 do 4.9 milijuna ljudi ostalo bez posla. Također, tvrdi se da bi troškovi primjene Kyotskog protokola bili veći nego korist koja bi iz toga proizašla.
Osim kod ekonomista, i u znanstvenoj zajednici postoje protivnici Protokola, koji najčešće tvrde da ne postoje jasni dokazi o utjecaju čovjeka na promjene klime. Njihov je najčešći argument da se ne može sa sigurnošću utvrditi je li čovjek odgovoran za porast temperature na Zemlji. I doista, o većini se pojedinačnih dokaza o promjeni klime može raspravljati, ali kada se svi ukupno uzmu u obzir, onda se sa sigurnošću može reći da ljudska aktivnost ima utjecaj na promjenu klime.
Hrvatska i Kyotski protokol
Hrvatska je od 1999. godine potpisnica Kyotskog protokola, a ratificirala ga je 2007. godine, nakon pregovora o razini emisije stakleničkih plinova u baznoj 1990. godini. Naime, razina smanjenja emisije stakleničkih plinova određivala se prema 1990. godini, koja je zbog činjenica da je Hrvatske tada bila dio Jugoslavije, bila vrlo nepovoljna za Hrvatsku. Da je Kyotski protokol ratificiran prema tim kriterijima Hrvatska bi do prekoračenja kvote emisije došla već 2005. godine. Zato je Hrvatska tražila povećanje kvote emisije stakleničkih plinova. Na 12. Konferenciji država stranaka Okvirne konvencije UN-a o promjeni klime te 2. Konferenciji država stranaka Kyotskog protokola Hrvatskoj su priznate posebne okolnosti u kojima je bila 1990. godine te je odobrena dodatna emisija ugljičnog dioksida u baznoj godini od 3,5 milijuna tona, što se dodalo dotadašnjoj kvoti od 31,7 milijuna tona.
Predviđa se da bi provedba Protokola Hrvatsku godišnje koštala od 20 do 40 milijuna US$ ili 0,1-0,2% BDP-a. Mjere koje su potrebne za provođenje Protokola brojne su, a obuhvaćaju ekonomski sektor (naknade na emisije SO2 i NO2 te naknade za vozila na motorni pogon, naknade na emisije stakleničkih plinova iz energetskih postrojenja, financiranje projekata koji se odnose na obnovljive izvore energije, energetsku učinkovitost, održivu gradnju i čisti transport), energetski sektor (gradnja vjetroelektrana i elektrana na zemni plin, kao i revitalizacija starih hidroelektrana, provedba manjih projekata energetske učinkovitosti i primjene obnovljivih izvora energije u industriji, javnom sektoru i poljoprivredi), promet (kakvoća goriva, proizvodnja biodizela), graditeljstvo i sektor otpada.
Emisije stakleničkih plinova u Hrvatskoj
Navedeni sektori određeni su metodologijom praćenja emisije i ponora stakleničkih plinova Kyotskog protokola. Najveći doprinos emisiji stakleničkih plinova 2003. godine (sl. 2.) imala je energetika (75,8%), zatim poljoprivreda (10,8%), industrijski procesi (9,0%) i gospodarenje otpadom (4,3%). Uklanjanje stakleničkih plinova odnosi se na procese kojima se smanjuje udio stakleničkih plinova, npr. upijanje ugljikovog dioksida porastom drvne mase u šumama, a naziva se ponorima stakleničkih plinova. Za hod emisije stakleničkih plinova bitno je naglasiti smanjenje emisije nakon početne 1990. godine, zbog Domovinskog rata, ali i prestrukturiranja gospodarstva, posebno industrije, u uvjetima tranzicije.
Sl. 2. Emisija i uklanjanje stakleničkih plinova po sektorima u razdoblju od 1990. do 2003. godine (Gg CO2 eq).(izvor: Drugo, treće i četvrto nacionalno izvješće Republike Hrvatske prema Okvirnoj konvenciji Ujedinjenih naroda o promjeni klime,
Provedba Kyotskog sporazuma mora imati svoje zakonske okvire. Prihvaćanjem Zakona o potvrđivanju Kyotskog protokola uz Okvirnu konvenciju Ujedinjenih naroda o promjeni klime morati će se uz već postojeće donijeti i novi zakoni, uredbe i pravilnici. Neki od dokumenata važnih za provedbu Kyotskog protokola su Strategija i akcijski plan za ublažavanje klimatskih promjena u Republici Hrvatskoj, Zakon o zaštiti okoliša, Nacionalna strategija zaštite okoliša i Nacionalni plan djelovanja na okoliš, Zakon o zaštiti zraka, Zakon o Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost i drugi. Važna je uloga brojnih institucija, kao što su Agencija za zaštitu okoliša, Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva i druge.
Procjene emisije stakleničkih plinova u Hrvatskoj do 2020. godine
Navedene mjere dovesti će do smanjenja emisije stakleničkih plinova. Koliko će ono biti ovisit će o razini provedbe mjera. Za potrebe predviđanja emisija stakleničkih plinova izrađena su tri scenarija «bez mjera», «s mjerama» i scenarij «s dodatnim mjerama», koje su detaljno razrađene u studiji Projekcije i ukupni efekti politike i mjera za potrebe Drugog nacionalnog izvješća Republike Hrvatske prema UNFCCC.
Scenarij «bez mjera» bazira se na usporenom uključivanju novih tehnologija u gospodarstvo te nedovoljnoj aktivnosti države u potpori navedenim mjerama, izostanku potpore energetskoj efikasnosti i obnovljivim izvorima energije, promjenama u industriji, poljoprivredi, šumarstvu i zaštiti okoliša općenito. Ipak, ovaj scenarij uključuje određena tehnološka poboljšanja neovisno o mjerama za smanjenje emisije stakleničkih plinova.
Scenarij «s mjerama» sličan je scenariju «bez mjera» s time da on uključuje uvođenje obnovljivih izvora energije i povećanja energetske efikasnosti.
Scenarij «s dodatnim mjerama» polazi od pretpostavke da će pitanje klimatskih promjena i koncept održivog razvitka osjetno djelovati na prestrukturiranje industrije i cijelog gospodarstva Hrvatske. Ovaj scenarij podrazumijeva potpuno provođenje svih mjera za smanjenje emisije stakleničkih plinova.
Slika 3. pokazuje da će Hrvatska nakon odluke o povećanju emisije stakleničkih plinova u baznoj godini biti u stanju ostvariti smanjenje samo ako se uzme u obzir scenarij «s dodatnim mjerama», što znači da će se morati poduzeti sve predložene mjere kako bi se ostvarilo smanjenje emisije stakleničkih plinova. Primjenom mjera koje predlaže Strategija planirana emisija biti će ispod razine određene Kyotskim protokolom u cijelom razdoblju od 2008. do 2012. godine. Emisija po scenariju «s dodatnim mjerama» raste u razdoblju do 2010. godine 1,6 % godišnje, a nakon 2010. raste 0,2 % godišnje do 2020., što je bitno manje od sadašnjeg trenda porasta emisije od 3,5 %. Veće smanjenje nakon 2010. očekuje se, jer će većina mjera pokazati učinke tek nakon tri do pet godina, a pojedine će se mjere početi provoditi od 2010. godine.
Sl. 3. Projekcije emisija stakleničkih plinova u Republici Hrvatskoj za razdoblje 1990. do 2020. godine. (izvor: Drugo, treće i četvrto nacionalno izvješće Republike Hrvatske prema Okvirnoj konvenciji Ujedinjenih naroda o promjeni klime,
Efekt staklenika važan je za život na Zemlji. Bez te pojave temperatura na Zemlji bila bi 36 °C niža nego što je sada. Međutim, čovjek je svojom aktivnošću, naročito za vrijeme industrijske revolucije utjecao promjenu udjela stakleničkih plinova. Zbog povećanog udjela stakleničkih plinova u drugoj polovici dvadesetog stoljeća zamijećeno je povećanje temperature na Zemlji. Ne zna se koliko će to povećanje biti u budućnosti, niti kakve će to točno imati posljedice na promjenu klime na Zemlji. Kako bi se spriječilo daljnje povećanje stakleničkih plinova u atmosferi, a time i povećanje temperature, usvojen je Kyotski protokol, koji države koje ga ratificiraju obvezuje na provođenje politike kontrole emisije stakleničkih plinova. Međutim, prvenstveno zbog gospodarskih razloga, SAD i Australija odbijaju ratificirati Protokol. Premda su se države potpisnice obvezale smanjiti ukupnu emisiju stakleničkih plinova, upitno je hoće li to postići. No, s obzirom na veliko povećanje ugljičnog dioksida i drugih stakleničkih plinova u atmosferi nužno je ustrajati u provedbi Kyotskog protokola.
Nema komentara:
Objavi komentar