3. Muški i ženski Balkan
Još jedan čest motiv u pjesmama o Balkanu su „tipični“ Balkanac i Balkanka. Dvanaest pjesama bavi se time, i lako je ponovno opaziti tendenciju grupiranja diskursa u dvije suprotstavljene kategorije – Balkanca koji je isključivo negativna opisna odrednica, te Balkanke kao pozitivne.
Negativne opisne odrednice balkanskog muškarca najčešće proizlaze iz njegovog naglašenog mačizma: pretjerano inzistiranje na muževnosti, fizička snaga i agresivnost, dominacija nad ženama i primitivnost njegove su najizraženije karakteristike. Luna pjeva o Balkancu koji je „retko kada nežan, tipični Balkanac“ …koji „nosi zlatni lanac“ …“stidi se da plače“ i koji je „ljubavnik na glasu“, „žene mu u krvi“. Daniel Đokić objašnjava svoju prevaru, nagone koji su ga odveli u krevet nepoznatoj ženi (…) „Balkanom u svojim venama“ – balkanski mačizam je neizbježan i odgovoran za njegove loše postupke. Edo Maajka za sebe kaže da „smrdi na burek, balkanski krkan, glavonja, dlakav je i čupav“, dok je Rambo Amadeus „Balkan boy i smrdi na znoj“. Također, Slađa Đogani pjeva o “tipičnom Balkancu” koji „ženu svoju drži na kratkom lancu“, a za Andreu Dokić Balkanac „ruši sve što vidi pred sobom (…) laže, ujeda i hladno i bez pozdrava tek tako ode“.
S druge strane balkanska žena je na prvi pogled isključivo pozitivna odrednica, jer ona je „jaka i ponosna, silna žena“, zavodljiva i nevjerojatne ljepote kojoj muškarci ne mogu odoljeti, „nikad ne posustaje“ i „nikad ne odustaje“ itd. No, u promatranim pjesmama glavna karakteristika koja se naglašava je fizička ljepota balkanske žene, i to u svrhu zavođenja muškaraca. Njezina ljepota je „svakom momku mač u srce“, ženskim čarima muškarci se bacaju na koljena, one se bore za muškarca, ona je „stvorena za njega“, a jaka je i ponosna jer se „ne plaši više rastanka“. Dakle i žena se na Balkanu definira u odnosu na muškarca, muškarac je njezina potreba ili neprijatelj kojeg treba pokoriti svojom ljepotom i zavodljivošću. Žena je najčešće pasivna, a čestim naglašavanjem fizičke ljepote gotovo da se svodi na pejzaž.
Sl. 1. Toše Proeski tragično je preminuli makedonski glazbenik. Kako bi se
probio na tržišta izvan makedonskog, snimao je i objavljivao albume i na
ostalim jezicima regije. Nakon prometne nesreće u kojoj je poginuo 2007.
godine sve svjetske medijske kuće prenijele su vijest o pogibiji
“Balkanskog Elvisa Presleya”.
Toše Proeski u pjesmi “Žena balkanska” daje nešto drugačiju sliku, bez inzistiranja na fizičkoj ljepoti, ali i ovdje balkansku ženu „tuga mori, ubile je noći hladne“, ona ne upravlja vlastitim životom nego je „slomila svoja krila… nekom da bi sluga bila“. Predanost muškarcu, njezina žrtva i fatalističko prihvaćanje sudbine vidi se iz stihova
Pobjegla bi al strah je
Sav svoj život njemu dade
Uzalud joj mahom dane
Sve četiri svijeta strane
Iako se balkanski muškarac često opisuje uz autoironijski odmak (Luna, Edo Maajka, Rambo Amadeus) od njega se stvara divlja karikatura naglašavajući njegove karakteristike do stupnja groteske kojeg u propast vodi pretjeranost u najnižim strastima. U opisu Balkana i balkanskog muškarca lako se mogu povući neke paralele, balkanski muškarac postaje metafora svih negativnih karakteristika koje su Balkan učinile divljim, nazadnim i primitivnim. Tako se agresivnost i primitivnost balkanskog muškarca može povezati uz rat, a naglašena seksualnost, dominacija nad ženama i manjak osjećajnosti sa prevladavajućim konzervativnim patrijarhalnim društvom i gorim položajem žena u njemu. Žene na Balkanu igraju sporednu ulogu, pasivne su i definiraju se kroz muškarca ili svoju vlastitu ljepotu, pa se nameće zaključak da je Balkan gotovo isključivo „muški“ prostor.
4. Balkan južno od sreće
U poglavlju o turbo-folku već smo se dotakli teme mobilizacije glazbe u političke svrhe. Sličnim pitanjem bavio se Stankovič (2001) na primjeru oživljavanja tzv. „Balkanske scene“ u Sloveniji nakon proglašenja neovisnosti. Dok je folk u Srbiji korišten u nacionalističke svrhe, oživljavanje Yu rock scene u Sloveniji upravo je suprotan primjer. Prema Stankoviću, korištenje fraza iz srpskog i hrvatskog jezika u kolokvijalnom govoru, slušanje jugoslavenske rock glazbe i gledanje jugoslavenskih filmova devedesetih je bilo vrlo pomodno među pripadnicima alternativne rock scene u Sloveniji, jer je dovodilo u pitanje prevladavajući službeni i popularni nacionalistički diskurs novostvorene država koja se htjela odvojiti od „neciviliziranog balkanskog juga“.
U tom diskursu, ostatak države od kojeg se Slovenija odvajala predstavljen je kao necivilizirani jug, simbolični Orijent, „Drugi“ racionalne Zapadne Europe kojoj Slovenija u stvari pripada. No, kako Stankovič primjećuje, upotreba termina Balkan među pripadnicima Balkanske scene ne razlikuje se od dominantnog slovenskog diskursa tog vremena jer, iako ga prihvaća i popularizira, i dalje ga doživljava kao nešto neslovensko, točnije u oba slučaja se koristi kao „objedinjeni koncept koji se odnosi na niz fiksnih egzotičnih (orijentalnih) karakteristika naroda južno od slovenskih granica“ (Stankovič, 2001:110). Dobar primjer za to su stihovi pjesama uspješnog slovenskog rock banda Zaklonišče prepeva. Njihovi tekstovi su uglavnom na hrvatskom ili srpskom jeziku, a često ih karakterizira veličanje Jugoslavije i protuzapadnjačke parole. Tako u pjesmi „Ale ale Slovenija“
…bežimo u Evropu
Varvara sas čuvaju nas NATO armije
Od Al Kaide, Osame, Sadama i Džamije
Ale ale ale Slovenija
Auf wiedersehen Balkan
Selam Alejkum
Sl 2. Omot albuma “Sellam Aleikum” slovenske rock grupe Zaklonišče prepeva
Naznake orijentalističkog diskursa u pjesmama o Balkanu mogu se pronaći i u stihovima gdje je Balkan okarakteriziran kao područje zarobljeno u ciklusima neprijateljstava, osuđeno na prošlost i ponavljanje: „Balkan još uvijek čuva carstva mrtvih bogova/požutjela slova i velike riječi iz crvenih bukvara…Ovdje „svakih pedeset leta izbija rat…“, „Mi se vrtimo u krug…“, „ponekad [će] s vremena na vrijeme/ tišinu gluhe balkanske noći/i gustu mrenu ljudskoga zaborava/proparati jezivi krik“. Prema Bechevu (2006) i nedavni sukob u bivšoj Jugoslaviji nazivan je ratom na Balkanu ili čak Trećim balkanskim ratom gdje je sukob viđen kao najobičnije ponavljanje ranijih ciklusa krvoprolića. Todorova (1997) smatra da je odnos između pojmova „Balkan“ i „Europa“, iako koristi neke temeljne postavke, ustvari složeniji od onog Saidovog između Istoka i Zapada, s obzirom da je Balkan ipak dio Europe. Bakić – Hayden (1995) proučavala je dihotomiju odnosa istok-zapad na primjeru Jugoslavije i primjećuje da je u godinama neposredno prije i nakon raspada Jugoslavije učestalo korištena retorika koja se temeljila na ontološkoj razlici između (sjevero)zapada i (jugo)istoka unutar države, gdje se čitava hijerarhija očitava u opadanju relativne vrijednosti od sjeverozapada (najviše vrijedan) prema jugoistoku (najmanje vrijedan). U slučaju pjesama o Balkanu istok se gotovo uopće ne spominje i u potpunosti je zamijenjen terminom jug, koji je u mnogočemu pozitivniji od istoka, no ipak se stavlja u binarnu opoziciju sa zapadom. Tako se npr. ide „glavom na zapad, a srcem na jug“, a Hrvatska je zemlja „najzapadnijeg kvarta Balkana“. Bajaga pjeva o svom „južnjačkom nervnom sistemu“, a Balašević traži od boga da se „smiluje na nas južnjake“, dok se u pjesmi Nevernih beba Balkan nalazi „južno od sreće“.
5. Zaključak
Bechev (2006) tvrdi da nije dovoljno pitati se što je regionalni identitet i koje su njegove karakteristike, jer se identitet ne svodi na zajednička kulturna ili društvena obilježja, već ovisi o percepciji njih samih. Percepcija može dolaziti od vanjskih promatrača ili iznutra, od strane pripadnika grupe, a upravo ovo posljednje jedna je od polaznih točaka članka. Analiza glazbenih tekstova s područja Balkana nastojala je dati dio odgovora na pitanje kako percipirano sami sebe, odnosno poslužiti kao pokazatelj naše vlastite percepcije Balkana u popularnoj kulturi, točnije glazbi. Od promatranih 75 tekstova u tek 15 njih Balkan se asocira uz pozitivne karakteristike kao što su strast, ljepota ili ponos, no u nekim slučajevima moguće je primijetiti dozu autoironije ili se te karakteristike mogu shvatiti uvjetno pozitivne, kao što je npr. u slučaju opisa balkanske žene. U 60 tekstova Balkan i balkanski koristi se isključivo kao prostorno i vremenski negativna odrednica. Balkan je prostor prvenstveno rata i ratnih trauma, međunacionalne mržnje, siromaštva, bijede i otuđenosti. Osuđen je na ponavljanje vlastitih grešaka, zatvoren u vlastitoj povijesti. Balkanski muškarac je strastven, ali istovremeno sirov i grub te agresivan, a žena nije potpuna bez muškarca uz sebe kao potvrde njezine vrijednosti. Osim toga, Balkan se ponekad definira ne vlastitim karakteristikama, već svojim svojstvom granice koja razdvaja ili mosta koji spaja dva različita entiteta. Nalazi se između istoka i zapada ili između dobra i zla pripadajući objema stranama, a ustvari niti jednoj.
Goldsworthy (2000) govori o stvaranju balkanskog identiteta u 19. stoljeću putem zapadnoeuropske književnosti. Zemlje poput Ruritanije, Kravonije ili Graustarka mitske su balkanske zemlje i očit simbol kulturnog imperijalizma i stvaranja „drugog“ u očima razvijene Europe, no Balkan je i u percepciji stanovnika koji mu pripadaju ili koje drugi svrstavaju na ovaj prostor nešto negativno. Luketić (2008) zaključuje da „Balkan upućuje na osjećanje nelagode na vlastitom prostoru i u vlastitoj kulturi, on je izvor ovdašnje kolektivne neuroze.“ No, iako bi bilo jednostavno prihvatiti i potvrditi negativan stereotip i identitet i onda se zbog inherentne fluidnosti i nejasnosti definicije distancirati od njega (ili barem zamijeniti pojmom Jugoistočna Europa), što je često u političkom diskursu, u slučaju analize glazbenih tekstova situacija je nešto drugačija. Suprotno tvrdnji Luketić (2008) da se Balkan nastoji potisnuti, da mu se ne želi pripadati ili od čega treba pobjeći, u glazbenim tekstovima negativni stereotipi Balkana se ne dovode u pitanje, nego bez zadrške potvrđuju kao dio vlastitog identiteta, da bi se zatim kritizirali ili fatalistički prihvaćali, izokretali u autoparodiju ili koristili kao alibi, neizbježnu činjenicu koja igra ulogu u mnogim aspektima života.
probio na tržišta izvan makedonskog, snimao je i objavljivao albume i na
ostalim jezicima regije. Nakon prometne nesreće u kojoj je poginuo 2007.
godine sve svjetske medijske kuće prenijele su vijest o pogibiji
“Balkanskog Elvisa Presleya”.
Toše Proeski u pjesmi “Žena balkanska” daje nešto drugačiju sliku, bez inzistiranja na fizičkoj ljepoti, ali i ovdje balkansku ženu „tuga mori, ubile je noći hladne“, ona ne upravlja vlastitim životom nego je „slomila svoja krila… nekom da bi sluga bila“. Predanost muškarcu, njezina žrtva i fatalističko prihvaćanje sudbine vidi se iz stihova
Pobjegla bi al strah je
Sav svoj život njemu dade
Uzalud joj mahom dane
Sve četiri svijeta strane
Iako se balkanski muškarac često opisuje uz autoironijski odmak (Luna, Edo Maajka, Rambo Amadeus) od njega se stvara divlja karikatura naglašavajući njegove karakteristike do stupnja groteske kojeg u propast vodi pretjeranost u najnižim strastima. U opisu Balkana i balkanskog muškarca lako se mogu povući neke paralele, balkanski muškarac postaje metafora svih negativnih karakteristika koje su Balkan učinile divljim, nazadnim i primitivnim. Tako se agresivnost i primitivnost balkanskog muškarca može povezati uz rat, a naglašena seksualnost, dominacija nad ženama i manjak osjećajnosti sa prevladavajućim konzervativnim patrijarhalnim društvom i gorim položajem žena u njemu. Žene na Balkanu igraju sporednu ulogu, pasivne su i definiraju se kroz muškarca ili svoju vlastitu ljepotu, pa se nameće zaključak da je Balkan gotovo isključivo „muški“ prostor.
4. Balkan južno od sreće
U poglavlju o turbo-folku već smo se dotakli teme mobilizacije glazbe u političke svrhe. Sličnim pitanjem bavio se Stankovič (2001) na primjeru oživljavanja tzv. „Balkanske scene“ u Sloveniji nakon proglašenja neovisnosti. Dok je folk u Srbiji korišten u nacionalističke svrhe, oživljavanje Yu rock scene u Sloveniji upravo je suprotan primjer. Prema Stankoviću, korištenje fraza iz srpskog i hrvatskog jezika u kolokvijalnom govoru, slušanje jugoslavenske rock glazbe i gledanje jugoslavenskih filmova devedesetih je bilo vrlo pomodno među pripadnicima alternativne rock scene u Sloveniji, jer je dovodilo u pitanje prevladavajući službeni i popularni nacionalistički diskurs novostvorene država koja se htjela odvojiti od „neciviliziranog balkanskog juga“.
U tom diskursu, ostatak države od kojeg se Slovenija odvajala predstavljen je kao necivilizirani jug, simbolični Orijent, „Drugi“ racionalne Zapadne Europe kojoj Slovenija u stvari pripada. No, kako Stankovič primjećuje, upotreba termina Balkan među pripadnicima Balkanske scene ne razlikuje se od dominantnog slovenskog diskursa tog vremena jer, iako ga prihvaća i popularizira, i dalje ga doživljava kao nešto neslovensko, točnije u oba slučaja se koristi kao „objedinjeni koncept koji se odnosi na niz fiksnih egzotičnih (orijentalnih) karakteristika naroda južno od slovenskih granica“ (Stankovič, 2001:110). Dobar primjer za to su stihovi pjesama uspješnog slovenskog rock banda Zaklonišče prepeva. Njihovi tekstovi su uglavnom na hrvatskom ili srpskom jeziku, a često ih karakterizira veličanje Jugoslavije i protuzapadnjačke parole. Tako u pjesmi „Ale ale Slovenija“
…bežimo u Evropu
Varvara sas čuvaju nas NATO armije
Od Al Kaide, Osame, Sadama i Džamije
Ale ale ale Slovenija
Auf wiedersehen Balkan
Selam Alejkum
Sl 2. Omot albuma “Sellam Aleikum” slovenske rock grupe Zaklonišče prepeva
Naznake orijentalističkog diskursa u pjesmama o Balkanu mogu se pronaći i u stihovima gdje je Balkan okarakteriziran kao područje zarobljeno u ciklusima neprijateljstava, osuđeno na prošlost i ponavljanje: „Balkan još uvijek čuva carstva mrtvih bogova/požutjela slova i velike riječi iz crvenih bukvara…Ovdje „svakih pedeset leta izbija rat…“, „Mi se vrtimo u krug…“, „ponekad [će] s vremena na vrijeme/ tišinu gluhe balkanske noći/i gustu mrenu ljudskoga zaborava/proparati jezivi krik“. Prema Bechevu (2006) i nedavni sukob u bivšoj Jugoslaviji nazivan je ratom na Balkanu ili čak Trećim balkanskim ratom gdje je sukob viđen kao najobičnije ponavljanje ranijih ciklusa krvoprolića. Todorova (1997) smatra da je odnos između pojmova „Balkan“ i „Europa“, iako koristi neke temeljne postavke, ustvari složeniji od onog Saidovog između Istoka i Zapada, s obzirom da je Balkan ipak dio Europe. Bakić – Hayden (1995) proučavala je dihotomiju odnosa istok-zapad na primjeru Jugoslavije i primjećuje da je u godinama neposredno prije i nakon raspada Jugoslavije učestalo korištena retorika koja se temeljila na ontološkoj razlici između (sjevero)zapada i (jugo)istoka unutar države, gdje se čitava hijerarhija očitava u opadanju relativne vrijednosti od sjeverozapada (najviše vrijedan) prema jugoistoku (najmanje vrijedan). U slučaju pjesama o Balkanu istok se gotovo uopće ne spominje i u potpunosti je zamijenjen terminom jug, koji je u mnogočemu pozitivniji od istoka, no ipak se stavlja u binarnu opoziciju sa zapadom. Tako se npr. ide „glavom na zapad, a srcem na jug“, a Hrvatska je zemlja „najzapadnijeg kvarta Balkana“. Bajaga pjeva o svom „južnjačkom nervnom sistemu“, a Balašević traži od boga da se „smiluje na nas južnjake“, dok se u pjesmi Nevernih beba Balkan nalazi „južno od sreće“.
5. Zaključak
Bechev (2006) tvrdi da nije dovoljno pitati se što je regionalni identitet i koje su njegove karakteristike, jer se identitet ne svodi na zajednička kulturna ili društvena obilježja, već ovisi o percepciji njih samih. Percepcija može dolaziti od vanjskih promatrača ili iznutra, od strane pripadnika grupe, a upravo ovo posljednje jedna je od polaznih točaka članka. Analiza glazbenih tekstova s područja Balkana nastojala je dati dio odgovora na pitanje kako percipirano sami sebe, odnosno poslužiti kao pokazatelj naše vlastite percepcije Balkana u popularnoj kulturi, točnije glazbi. Od promatranih 75 tekstova u tek 15 njih Balkan se asocira uz pozitivne karakteristike kao što su strast, ljepota ili ponos, no u nekim slučajevima moguće je primijetiti dozu autoironije ili se te karakteristike mogu shvatiti uvjetno pozitivne, kao što je npr. u slučaju opisa balkanske žene. U 60 tekstova Balkan i balkanski koristi se isključivo kao prostorno i vremenski negativna odrednica. Balkan je prostor prvenstveno rata i ratnih trauma, međunacionalne mržnje, siromaštva, bijede i otuđenosti. Osuđen je na ponavljanje vlastitih grešaka, zatvoren u vlastitoj povijesti. Balkanski muškarac je strastven, ali istovremeno sirov i grub te agresivan, a žena nije potpuna bez muškarca uz sebe kao potvrde njezine vrijednosti. Osim toga, Balkan se ponekad definira ne vlastitim karakteristikama, već svojim svojstvom granice koja razdvaja ili mosta koji spaja dva različita entiteta. Nalazi se između istoka i zapada ili između dobra i zla pripadajući objema stranama, a ustvari niti jednoj.
Goldsworthy (2000) govori o stvaranju balkanskog identiteta u 19. stoljeću putem zapadnoeuropske književnosti. Zemlje poput Ruritanije, Kravonije ili Graustarka mitske su balkanske zemlje i očit simbol kulturnog imperijalizma i stvaranja „drugog“ u očima razvijene Europe, no Balkan je i u percepciji stanovnika koji mu pripadaju ili koje drugi svrstavaju na ovaj prostor nešto negativno. Luketić (2008) zaključuje da „Balkan upućuje na osjećanje nelagode na vlastitom prostoru i u vlastitoj kulturi, on je izvor ovdašnje kolektivne neuroze.“ No, iako bi bilo jednostavno prihvatiti i potvrditi negativan stereotip i identitet i onda se zbog inherentne fluidnosti i nejasnosti definicije distancirati od njega (ili barem zamijeniti pojmom Jugoistočna Europa), što je često u političkom diskursu, u slučaju analize glazbenih tekstova situacija je nešto drugačija. Suprotno tvrdnji Luketić (2008) da se Balkan nastoji potisnuti, da mu se ne želi pripadati ili od čega treba pobjeći, u glazbenim tekstovima negativni stereotipi Balkana se ne dovode u pitanje, nego bez zadrške potvrđuju kao dio vlastitog identiteta, da bi se zatim kritizirali ili fatalistički prihvaćali, izokretali u autoparodiju ili koristili kao alibi, neizbježnu činjenicu koja igra ulogu u mnogim aspektima života.
Nema komentara:
Objavi komentar