Budući da zaštićena područja postaju sve važniji dio turističke ponude u brojnim državama svijeta pa tako i u Hrvatskoj, cilj ovoga članka jest upoznavanje naših čitatelja s glavnim kategorijama zaštite prirode u Hrvatskoj, kao i njihovim najvećim problemima.
Prema aktualnom Zakonu o zaštiti prirode (NN 162/03), u Hrvatskoj postoji 9 kategorija prostorne zaštite. To su: strogi rezervat, nacionalni park, posebni rezervat, park prirode, regionalni park, spomenik prirode, značajni krajobraz, park šuma te spomenik parkovne arhitekture. Velika većina (oko 90 %) ukupne površine zaštićenih područja u Hrvatskoj otpada na dvije kategorije: parkove prirode i nacionalne parkove. Za navedene kategorije postoji i najveći interes različitih skupina korisnika, a ujedno im prijeti i najveća opasnost od prekomjerne (turističko-rekreacijske) saturacije.
Prema Zakonu o zaštiti prirode nacionalni park je prostrano, pretežno neizmijenjeno područje kopna i/ili mora iznimnih i višestrukih prirodnih vrijednosti, obuhvaća jedan ili više sačuvanih ili neznatno izmijenjenih ekoloških sustava, a prvenstveno je namijenjen očuvanju izvornih prirodnih vrijednosti. Nacionalni park ima znanstvenu, kulturnu, odgojno-obrazovnu i rekreativnu namjenu, a u njemu su dopuštene radnje i djelatnosti kojima se ne ugrožava izvornost prirode. Park prirode je prostrano prirodno ili dijelom kultivirano područje kopna i/ili mora s ekološkim obilježjima međunarodne i nacionalne važnosti, s naglašenim krajobraznim, odgojno-obrazovnim, kulturno-povijesnim i turističko-rekreacijskim vrijednostima. U njemu su dopuštene gospodarske i druge djelatnosti i radnje kojima se ne ugrožavaju njegove bitne značajke i uloga.
Hrvatska je u pogledu prirodnih znamenitosti izrazito bogata i raznolika zemlja. Tu tvrdnju potkrepljuje i prostorni raspored dviju glavnih prostornih kategorija zaštite prirode – nacionalnih parkova i parkova prirode koje su podjednako zastupljene u primorskom, gorskom i panonsko-peripanonskom dijelu Hrvatske. Njihove temeljne značajke, kao i godina osnutka i površina istaknute su u tablici u prilogu ispod teksta članka.
Nacionalni parkovi mogu biti nositelji kvalitetne turističke ponude nekog prostora, ali nikako zone koncentracije smještajnih kapaciteta, što se u nekim našim nacionalnim parkovima pokazuje kao problem (Plitvička jezera, Brijuni). S druge strane, glavna funkcija parka prirode jest zaštita prirodnog područja od veće koncentracije gospodarskih djelatnosti ili pretjerane izgradnje. Važno je da su na prostoru parka prirode još prije proglašenja postojali određeni oblici gospodarskih djelatnosti i stambeno-gospodarske izgradnje, za razliku od nacionalnih parkova. Zbog toga se turizam ili neka druga gospodarska djelatnost ne mora nužno isključiti s područja parka prirode, ali se treba svesti u okvire u kojima neće uništiti glavni fenomen zbog kojeg se pristupilo zaštiti (npr. konflikt proširenja skijališta i šumske površine u Parku prirode Medvednica).
Nacionalne parkove i parkove prirode pogađaju neki problemi opće naravi – npr. nepostojanje prostornih planova zaštićenih područja, a paralelno s time ni planova upravljanja, slaba ekološka osviješćenost predstavnika lokalne samouprave zbog čega dolazi do različitih vizija gospodarenja i zaštite, konflikti s lokalnim stanovništvom zbog promjene u gospodarenju prostorom, pretjeran turistički promet, opasnost od onečišćenja povezana s širim ekološkim prilikama – ali i neki specifični problemi, karakteristični za pojedini nacionalni park ili park prirode.
U skupini specifičnih problema najčešći su: neriješen odvod komunalnih otpadnih voda i sanacije kanalizacije (NP Plitivčka jezera, Risnjak, Mljet, Brijuni, Krka), direktni i indirektni utjecaji rata vidljivi na životinjskom i biljnom fondu, kao i na devastiranoj infrastrukturi (NP Plitvička jezera, PP Velebit, Kopački rit), krivolov (NP Plitvička jezera, Paklenica, Kornati, Krka, Sjeverni Velebit, PP Velebit, Lonjsko polje, Papuk, Vransko jezero, Biokovo), zapuštanje tradicionalnih djelatnosti (NP Plitivčka jezera, PP Lonjsko polje, Žumberak-Samoborsko gorje), nekontrolirana ilegalna sječa šuma ili neriješeni odnosi s lokalnim šumarijama (NP Risnjak, Sjeverni Velebit, PP Kopački rit), aktivni ili nesanirani kamenolomi (PP Papuk, Medvednica), nelegalna gradnja (NP Mljet, Kornati, Sjeverni Velebit, PP Velebit, Vransko jezero, Medvednica), neadekvatno locirani deponiji otpada (NP Krka, PP Biokovo, PP Telašćica), opasnosti od požara (NP Mljet, Krka, PP Vransko jezero, Biokovo, Telašćica), itd. Specifični problemi hrvatskih nacionalnih parkova i parkova prirode istaknuti su u tablici u prilogu ispod teksta članka.
Jedan od velikih problema jest i problem financiranja. Naime, javne ustanove koje provode zaštitu u zaštićenim područjima često su, prisiljene poslovati na tržišnim osnovama pa se pritom u drugi plan stavljaju primarni razlozi njihova postojanja: zaštita prirode i edukacija, a u prvi plan dolaze razvijanje turizma, promocija, itd. Razlog tome jest namjera države da pod svaku cijenu smanji broj korisnika državnog proračuna, pa je priljev sredstava iz državne blagajne za funkcionaitanje javnih ustanova sve manji. Tako dolazimo do situacije da je novac iz proračuna najčešće dostatan samo za isplate plaća zaposlenih u javnim ustanovama nacionalnih parkova i parkova prirode, dok za konkretne projekte zaštite prirode i edukacije posjetitelja, nema sredstava.
Primjerice, u 18 zaštićenih područja zaposleno je ukupno oko 1500 djelatnika, dok ih je samo oko 300 financirano iz državnog proračuna. Iz proračuna je ukupno u 2003. godini izdvojeno oko 5,5 milijuna eura za sva zaštićena područja, što je definitivno premalo. Iako samo nekoliko nacionalnih parkova i parkova prirode u sistematizaciji radnih mjesta ima predviđeno radno mjesto edukatora/interpretatora, sva zaštićena područja, provode barem neki od vidova aktivne edukacije posjetitelja.
Kao problem pojavljuje se i prevelika zastupljenost političara u upravnim tijelima nacionalnih parkova i parkova prirode, kao i u nadležnom Ministarstvu kulture i njegovom Odjelu za zaštitu prirodnih vrijednosti. Većim udjelom stručnjaka u tim tijelima svakako bi se doprinijelo kvalitetnijem gospodarenju zaštićenih područja.
Poznata je tvrdnja o korelaciji veličine zaštićenih površina i društveno-gospodarske razvijenosti države. Nema sumnje da paralelno s porastom standarda jačaju želje i objektivne mogućnosti za zaštitu prirode, kao i ukupna ekološka svijest stanovništva, ali takve apriorne konstatacije ipak treba uzeti s rezervom. Prema nekim kriterijima, teži se da se zaštiti 12-15% površine nacionalnog teritorija države različitim kategorijama zaštite. U Hrvatskoj je danas zaštićeno oko 10% ukupne površine različitim kategorijama zaštite. Pritom je važan podatak da udio površine nacionalnih parkova, kao najpoznatije kategorije zaštite, u ukupnoj površini Hrvatske iznosi 1,71%, što je malo ispod prosjeka najrazvijenijih država u pogledu zaštite prirode.
Zanimljivo je da su prema spomenutom udjelu visoko pozicionirane neke države Latinske Amerike (Venezuela, Čile, Kolumbija), a da su neke razvijene države Zapadne Europe daleko iza Hrvatske (Francuska, Španjolska). To dokazuje relativnost iznesene tvrdnje, jer gotovo jednaku važnost prilikom zaštite prirode imaju materijalne mogućnosti i svijest zajednice kao i postojanje površina s pretežito prirodnim krajolikom, kojih je u rano industrijaliziranim zemljama Zapadne Europe mnogo manje.
Upravo iz toga proizlazi šansa Hrvatske, koja u usporedbi s industrijski opterećenim državama Zapadne Europe zauzima vrlo velike površine “netaknute” prirode, a one bi se uz sve jače izraženu želju i ekološku svijest – te povećana materijalna ulaganja – mogle zaštititi i time sačuvati za buduće naraštaje, ali i na pametan način ponuditi ograničenom broju turista. Ne smije se zaboraviti ni poprilična tradicija zaštite prirode u nas, prema kojoj se Hrvatska može mjeriti s mnogo razvijenijim državama.
Podizanje cjelokupne ekološke svijesti, ne samo u pogledu širenja zaštićenih područja nego i općenito u pogledu borbe za kvalitetniji život, aktualan je zahtjev koji pred nas postavlja Europska Unija u ovom, po mnogočemu sudbonosnom, razdoblju za budućnost Hrvatske. Iz svega navedenoga proizlazi da se Hrvatska mora odlučnije i adekvatnije angažirati u zaštiti prirode te njezinim gospodarenjem u skladu s konceptom održivoga razvoja, kako bi krilatica mnogih političara, poduzetnika i ekologa “Prostor – najvredniji hrvatski razvojni resurs”, postala i realnost.
Nema komentara:
Objavi komentar