Proporcije ljudskog lika kroz povijest umjetnosti

 
    Ljudi su od davnina promatrali svijet oko sebe koji ih je oduševljavao i zadivljavao. U mnogome su bili maleni, zbunjeni i bespomoćni pred velikim, tajnovitim i nedokučivim izvanjskim svijetom, a i njihov unutrašnji bio im je jednako tajanstven.
    Prvi korak usmjeren ka tom svijetu bio je prinošenje ruke, stopala, lakta kojima su pokušavali porediti i mjeriti stvari koje su ih okruživale. Prvotni odnos među stvarima time je donekle bio uspostavljen.

    Tako su već stari Egipćani poznavali tri mjerne jedinice koje su bile izvedene iz ljudskog tijela. Lakat ( 466 mm ) bio je jednak dužini sedam dlanova ( 66,5 mm) koji su pak bili jednaki širini četiri prsta. Dužinu stopala uzimali su kao mjernu jedinicu tijela, tako da je prosječna visina čovjeka iznosila 7 njegovih stopala. Pri prikazivanju ljudskog lika kao nepomičnog , simetričnog i vrlo proporcionalnog u sjedećem ili stojećem stavu Egipćani su koristili matematički rešetkasti sistem. Na taj način bili su u mogućnosti povezati svaki pojedini dio ljudskog lika kojega su prikazivali.
 


 
    Sistem rešetki sastojao se od nekoliko horizontalnih i vertikalnih linija koje su služile kao vodiči, ali u početku još nije bio zasnovan na matematičkim dostignućima i precizan kao onaj kojega su razvili u kasnijim razdobljima. Iako su se Egipćani striktno držali rešetkastog sistema, on se mijenjao kroz vrijeme, zajedno sa promjenama u shvaćanju idealne ljudske ljepote. Za vrijeme Srednjeg Kraljevstva (12. dinastija) umjetnici su razvili mrežu koje će se održati stoljećima. Sastojala se od 18 jednakih kvadrata u koje se ukalupljivalo ljudsko tijelo od stopala do linije kose. U prikazu stojeće figure dva kvadrata korištena su za lice( od linije kose do baze vrata), 10 kvadrata od vrata do koljena, 6 kvadrata od koljena do stopala. Devetnaesti kvadrat korišten je za kosu, ali se nije brojao sa ostatkom tijela. Sjedeća figura sastojala se od 14 kvadrata, ili 15 zajedno sa kosom.
    U periodu Amarne mijenja se prihvaćeni model ljudskoga lika, a tako i rešetkasti sistem. Kralj Ehnaton preferira figure sa dužim vratom, širim bokovima i manjim tankim nogama, pa rešetka ima 20 kvadrata,odnosno 2 dodatna od koljena do vrata kako bi se izdužio vrat. Nakon Ehnatonove smrti na vlast dolazi Tutankamon i ponovno vraća rešetku sa 18 kvadrata.
     U Kasnom Periodu ( 25. dinastija) ideal lijepog se mijenja, ljudski lik se produžuje, a norma postaje 21 kvadrat. Na nekim nedovršenim egipatskim reljefima, slikama i skulpturama još se i danas mogu vidjeti te blijede pomoćne crvene linije.

 

 
    Egipatski plošni prikaz ljudskoga lika (glava i noge iz profila, oko i trup an fas) bio je promijenjen u Grčkoj koja stavlja čovjeka u središte svog istraživanja, te on postaje mjerilo svih stvari , što posebno primjećujemo u grčkom kiparstvu. Sve skulpture koje prave zasnivaju se na proporcijama ljudskog lika, skladu i harmoniji djelova i cjeline.
     Poliktetov Kopljonoša smatra se najvećim dostignućem klasične grčke skulpture. Razmjeri statue određeni su odnosom glave prema visini ( 1:7) i šake prema čitavoj visini( 1:10), zlatni rez odgovara položaju pupka,a širina ramena gotovo je jednaka visini trupa.
    Grci pozornost pridaju i odnosu arhitekture i skulpture,koje su također u skladnom odnosu. Skladni odnos proizlazi iz poimanja broja kao suštine pojavnog svijeta,a ta ideja je sažetak Pitagorejske tradicije koja je našla primjenu u gotovo svim područjima ljudskog života i apstraktnog mišljenja.

 
    Sukladno takvom shvaćanju svijeta u razdoblju Srednjeg Vijeka zadržava se važnost brojeva i njihovih odnosa u umjetnosti,ali ne u prikazima ljudskog lika već prvenstveno u arhitekturi. Simbolika broja kao božanskog nalazi svoje mjesto u arhitekturi.
    Tijekom narednih stoljeća jačanjem crkvene umjetnosti mijenja se odnos prema prikazu i značenju ljudskog tijela koje izlazi iz središta prikaza. U razdoblju romanike likovi postaju plošni, podložni plohi ( i Crkvi), deformirani. Javljaju se posebni proporcionalni odnosi likova zbog zakona hijerarhije - likovi se isprepliću, prelaze jedan preko drugoga.

    Tek se na prijelazu iz kasnog srednjeg vijeka na ranu renesansu kod Giotta mijenja plošni prikaz i zamjenjuje trodimenzionalnim koji se podudara sa budućim shvaćanjem svijeta karakterističnim za razdoblje renesanse. Ljudi počinju proučavati antičku umjetnost, te se vraćaju antičkim idealima i ponovno stavljaju čovjeka u središte interesa.

 
    Leonardo da Vinci piše Traktat o slikarstvu u kojem se između ostalog bavi općim mjerama ljudskoga lika. On istražuje prirodu, anatomiju i sam život, te gleda kako bi to znanje mogao primijeniti. Smatra kako u prirodi ništa u potpunosti ne sliči jedno na drugo, te stoga treba voditi računa o raznolikosti oblika. Mora se steći znanje o mjerama čovjeka i ostalih bića i stvari,a svi njihovi djelovi trebaju odgovarati cjelini.
     Lik u Leonardovu dijagramu prikaz je Božanskih proporcija gdje pentagonalnom simetrijom prikazuje konstituciju tijela (2 noge, 2 ruke i glava). Cijelo tijelo uokvireno je u kvadrat od stopala do vrhova prstiju i glave,također i ruke raširene u visini ramena. Lik je podijelio prema zlatnom rezu (1.618:1) koji je centar raširenih ruku i nogu, a u visinu ulazi 8 dužina glave.

    Prijelaz iz razdoblja visoke renesanse u barok nazivamo manirizmom u kojem dolazi do rušenja renesansnih ideala i vrijednosti, a time i ideala ljepote. Razlog tome je osjećaj gubitka stabilnosti potpuno uređenog svijeta, opadanje duhovnih vrijednosti i javljanje društvenih i osobnih kriza. Taj gubitak jednostranog i uređenog pogleda na svijet očituje se u javljanju više perspektiva, više pogleda na svijet i događaje.
     U takvom vremenu živi jedan od najvećih njemačkih slikara uopće, Albrecht Durer. Upoznat sa radovima Leonarda da Vincija Durer je istraživao nove načine konstruiranja ljudskog lika obraćajući pažnju na oblik i proporcije koristeći krugove, trokute i razlomke.
     Istražuje ljudsku glavu i karakter lica, mijenjajući ga korištenjem transformacijske rešetke. Na taj način stvara novi ideal proporcija različit od klasičnog kanona. Tijelo se izdužuje i jednako je dužini 9 do 10 glava te postaje iskrivljeno i nerealno.

 
    Drugi značajan umjetnik ovoga razdoblja koji namjerno deformira oblike je Parmigianino koji to čini kako bi dokazao promjenjivost kanona i postigao suprotnost renesansnom shvaćanju idealne ljepote.

 

 
    U 19. stoljeću počinje se ponovno javljati zlatni rez u teoriji umjetnosti, a popularan postaje u 20. stoljeću sa Neufertom i Le Corbusierom ( pravo ime Charles Edouard Jeanneret) koji ne preporučava određene proporcije već samo daje odrednice koje bi kontrolirale geometrijsku organizaciju. Samo u MODULORU spominje svoj model koji se zasniva na dva niza koji su izvedeni iz zlatnog reza , a odnosi se na proporcije ljudskog tijela. Polazne mjere su 226 cm (uspravan čovjek sa podignutom rukom), a visina čovjeka je 183 cm.

 

     Nisu samo umjetnici proučavali ljudske mjere i njihov odnos , već su se time bavili i znanstvenici, posebice matematičari. Jedan od njih bio je i rumunjski matematičar 20. stoljeća Matila Ghyka, čovjek širokih interesa koji traga za unutrašnjom strukturom i osnovnim Zakonom po kome vlada priroda i umjetnost. Nalazi ga u ritmu, harmoniji, proporciji, broju, a posebno u Zlatnom rezu koji je za njega vrhovni princip koji dominira općim skladom.
Lijevo je primjer Ghykine analize lica Helen Wills.