Komunistički puč, revolucija i građanski rat

Lenjin je 17. IV., dan nakon dolaska u zemlju, pred vodećim partijskim dužnosnicima pročitao referat poznat pod nazivom «Travanjske teze». Osnovne teme toga slavnoga političkoga programa sljedeće su: odbijanje potpore privremenoj vladi, traženje da Rusija izađe iz rata, projekt vlasti sovjeta i uništenja parlamentarizma, ukinuće vojske i policije, obnova Internacionale, promjena naziva Socijaldemokratske partije u komunističku, konfiskacija zemlje veleposjednika. Osim razvidno utopijskih dijelova, taj je program u glavnini pogodio želju većine naroda- poglavito u dvije točke: izlazak iz rata i podjela zemlje. Većina se menjševika (a i boljševika) protivila većini teza koje je intepretirala kao Lenjinov radikalizam, voluntarizam i avanturizam. No, u srpnju je Lenjin povukao poziv za sovjetskom vlašću: u sovjetima su menjševici i eseri imali premoć, pa bi vlast sovjeta bila, esencijalno, neboljševička. Kasnije su komunisti tvrdili da su u sovjetima imali «dubinsku većinu»- što je, orwellovskim jezikom, priznanje da su bili u manjini. U srpnju dolazi, pod krinkom demonstracija, do prvoga neuspjeloga boljševičkoga puča. Pod prijetnjom uhićenja, Lenjin bježi iz Petrograda i skriva se na selu, emigrira u Finsku, vodi Partiju iz ilegale i piše jedan od svojih najpoznatijih tekstova: «Državu i revoluciju», utopijski anarhoidni spis u kojem ocrtava državu budućnosti kojom neposredno upravljaju mase i naoružani narod- u snažnoj suprotnosti sa svim što je napisao o toj temi i prije i poslije (sam je Lenjin ubrzo odbacio «Državu i revoluciju» kao osobno anarho-sindikalističko zastranjenje). Vlada liberala Aleksandra Kerenskoga, nesposobna da donese odluku o izlasku iz rata i izložena pritiscima lijevih i desnih, carističkih radikala, tonula je u kaos zajedno s cijelom zemljom, čemu je doprinio i neuspio puč carističkoga generala Kornjilova. U listopadu 1917. Lenjin je procijenio da je dozrelo vrijeme za odlučujući udar: boljševici su imali većinu u sovjetima (poglavito u najvažnijem, Petrogradskom), njihov utjecaj u mornarici i vojsci je rastao tako da su imali efektivnu kontrolu nad značajnim dijelom oružane sile; nasuprot tomu, liberalna, menjševička i eserska opcija su slabjele u vrtlogu dezorijenacije i neodlučnosti. Pod Lenjinovim vodstvom boljševici 25. listopada po starom, julijanskom kalendaru (7. studenoga po novom, gregorijanskom) izvode puč u Petrogradu i preuzimaju vlast uz minimalne žrtve. Nešto snažniji otpor nije spriječio da i Moskva dođe pod komunističku kontrolu 15. studenoga. Relativno lak način preuzimanja vlasti kao da je potvrdio Lenjinova predviđanja o tom kako se «vlast kotrlja ulicama, samo ju treba uzeti».

Drugi sveruski kongres sovjeta sazvan je 8. listopada 1917. Boljševici, koji su upravljali radom kongresa i određivali njegov tijek, ustanovili su Vijeće narodnih komesara kao vrhovno državno tijelo, a Lenjin je imanovan predsjednikom Vijeća-postavši tako poglavarom nove države u nastajanju. Prvi Lenjinovi potezi bili su prijedlozi o tromjesečnome primirju s Njemačkom i ukidanju privatnoga vlasništva nad zemljom. Oba su usvojena, i boljševici su počeli nacionalizaciju i pregovore s carskom Njemačkom. No, raspad ruske vojske, prodor Nijemaca, te okupljanje protukomunističkih snaga uvukli su ih u vrtlog građanskoga rata kojega su, nemalim dijelom, sami izazvali uzurpacijom vlasti. Lenjin je naumio sklopiti mir s Nijemcima pod svaku cijenu: trebao mu je manevarski prostor kako bi konsolidirao boljševičku vlast, dok su nacionalni i internacionalno-revolucionarni interesi morali biti, privremeno, stavljeni u drugi plan. Tomu se žestoko protivila većina u komunističkome vodstvu (Buharin, Trocki, Zinovjev,..), koji su u tome vidjeli kako izdaju ruskih nacionalnih, tako i međunarodnih proleterskih interesa. No, niz vojnih poraza je pokazao da je Lenjin bio u pravu: sovjetski je vođa na koncu uspio slomiti otpor većine u partiji i prisiliti ih na, za Ruse, ponižavajući mir u Brest-Litovsku 3. ožujka 1918., po kojem je Njemačkoj ustupljena kontrola nad Finskom, Poljskom, Ukrajinom, i baltičkim zemljama-Latvijom, Litvom i Estonijom. Njemačka je vojna sila stala, a Lenjin se usredotočio na učvršćenje boljševičke vlasti u Rusiji. Sam je Brest-Litovski sporazum postao bezvrijedan nakon poraza carske Njemačke u 1. svjetskom ratu, u studenome 1918.

U samoj se zemlji sukob zahuktavao. Lenjin je već u studenome 1917. sazvao izbore za Zakonodavnu skupštinu na kojima su boljševici dobili tek 25% glasova. To su bili u dotadašnjoj ruskoj povijesti jedini neposredni, opći i regularni izbori, i to u trenutku kada su boljševici bili na vrhuncu popularnosti koja još nije bila totalitaristički kontrolirana. No, budući da ta slika zbilje, a pogotovo posljedice koje bi morale slijediti da se poštovala demokratska praksa, nisu odgovarali komunistima, naoružani su mornari u boljševičkoj službi rastjerali skupštinu i tako okončali rusku parlamentarnu demokraciju. To je savršeno odgovaralo Lenjinovim idejama, formuliranima bar deseteljeće ranije, o tome kako partija bolje od naroda zna što su «pravi» narodni interesi-neovisno o tome kakav je stav naroda, i sviđalo mu se to ili ne. No, to ne znači da su boljševici imali politički artikuliranu većinu protiv sebe. Političke analize pokazuju da su, vjerojatno, tijekom 1917. i u sljedećim godinama, imali potporu aktivne i politički agresivne, relativno brojne manjine, te su tu podršku maksimalno iskoristili u slamanju otpora atomiziranih protivnika na cijelom spektru, od carističkih generala do ljevičarskih anarhista i umjerenijih socijalista. Također, Lenjinove predodžbe o naravi vlasti mijenjale su se tečajem rata i revolucije: od početne zamisli o savezu seljaštva i radništva, preko prebacivanja težišta na radništvo, obilježenoga aluzijama na podređivanje seljaštva industrijskomu radništvu («diktatura proletarijata»), do fokusa na Partiju kao jedinu pouzdanu političku silu neovisnu i od radnika i od seljaka. I na planu strategije internacionalne revolucionarne borbe praksa je donijela otrježnjenje: prvotno su glavne nade polagane u izbijanje komunističkih revolucija u zapadnoj Europi (poglavito Njemačkoj), no, slom je nekoliko pokušaja komunističkih pučeva (Mađarska, Njemačka), te poraz u invaziji na Poljsku, prisilio boljševike da se usredotoče na situaciju u vlastitoj zemlji. Narav je vlasti bila jasna: u prosincu 1917. Lenjin je potpisao dekret o ustanovljenu Čeke («Črezvičajnaja komissija»-Izvanredno povjerenstvo), političke policije izuzetno širokih ovlasti koja je postala glavnim instrumentom terora nad stvarnim i zamišljenim protivnicima. U deportacijama u konclogore, strijeljanjima talaca i odmazdama, rekvizicijama i sl. stradali su pripadnici svih slojeva ruskoga društva: aristokrati, inteligencija, radništvo, seljaštvo. Po različitim procjenama Čeka je pogubila od 100.000- 250.000 ljudi.

Građanski se rat razmahao od 1918., i u tome su se kaotičnome sukobu izdvojile dvije snage: «Crveni» ili boljševici i «Bijeli», heterogenoga sastava u kojem su dominirali caristički ruski nacionalisti, no sudjelovali su i socijalistički antiboljševički revolucionari. «Crveni» su bili organizirani u «Crvenu armiju», ideologiziranu komunističku vojsku ustrojenu u siječnju 1918. godine. Razjedinjenost i relativno slaba podrška intervencionista iz redova sila pobjedničke Antante dovele su do poraza «Bijelih» do 1920. Tijekom toga razdoblja, kao i neposredno poslije, došlo je do golemih razaranja i žrtava: masovna smrt od gladi, stradanje u bitkama i represalijama, teror i protuteror odnijeli su oko 9 milijuna života. Među poznatijim posebnim događajima ističu se pogubljenje cijele ruske carske obitelji u srpnju 1918. (motiv bijaše želja boljševika da obezglave «bijele» protivnike- smaknuće dinastije učinilo je borbu za ponovu uspostavu dinastije besmislenom) i atentat na Lenjina 30. kolovoza 1918. Lenjina je nastrijelila Dora Kaplan, pripadnica stranke Socijalista-revolucionara. Atentatorica je smaknuta praktički odmah sljedeći dan unutar zidina Kremlja; Lenjin, pogođen s dva metka u glavu, oporavio se nakon operacije, no, smatra se da je to ranjavanje ubrzalo njegovo tjelesno propadanje i doprinijelo pojavi paralize.

Nekoliko pojava je snažno obilježilo slom građanskoga društva i uspostavu sve snažnijega totalitarnoga komunističkoga sustava: ironijom sudbine, Lenjin, koji je na vlast došao obećavajući mir, izlazak iz rata i prestanak krvarenja, bio je uzrokom (ili- najvažnijim između više uzroka) daleko većega prolijevanja krvi i nerazmjerno snažnijih patnji- broj smrti u razdoblju njegove vlasti višestruko je premašio gubitke carske Rusije u 1. svjetskom ratu; boljševici su uveli tzv. «ratni komunizam», ili nasilni ideologizirani ekonomski sustav koji se svodio na terorističku rekviziciju žita i hrane, organizaciju socijalističke privrede kao potpuno centraliziranoga sustava bez tržišta i razmjene dobara- taj je «pokus» doveo do golemih gladi (od 3 do 5 milijuna mrtvih) i nasilja u eksploataciji seljaštva, te kolapsa društva koji bi vjerojatno otpuhao i boljševike s vlasti da Lenjin nije uspio u proljeću 1921. napraviti zaokret i uvesti tzv. «NEP» ili Novu ekonomsku politiku, koja je dopustila ograničenu razmjenu dobara i dovela do kakvog-takvog oporavka zemlje: predstavljala je i priznanje poraza «socijalističke privrede» što je u svom radikalnom obliku otjerala u smrt milijune ljudi; iz zemlje je pobjeglo i protjerano oko 2 milijuna ljudi, od autentičnih protivnika boljševičkoga režima do imaginarnih sumnjivaca; komunisti su okupirali neruske zemlje u kojima su na vlasti bile neboljševičke stranke i snage (Gruziju, Ukrajinu, ..) opravdavajući to potrebama «proleterske revolucije»- iako se njihova vlast u pogledu nacionalnoga pitanja nije, početkom 1920-ih, mogla reducirati na puki produžetak carskoga ugnjetavanja, nije sporno da je totalitarni karakter boljševičke vlasti derogirao pravo nacija na samoodređenje- u državi u kojoj nije bilo sloboda za pojedince ili političke stranke, iluzorno je bilo govoriti o istinskim nacionalnim slobodama; glavna značajka nove države bila je ideološka totalitarna vlast komunističke partije (boljševika) koja se predstavljala kao «diktatura proletarijata»- no, eksplozija što je razorila stari poredak stvorila je u mnogim pojedincima, napose u krugovima umjetničke avangarde, skoro milenaristički zanos koji se nerijetko iskazivao u fantazijama o izgradnji potuno novoga društva i agresivnoj promidžbi svih oblika kulture koji su imali neodređeno «avangardnu» i