U današnje doba, kada čovjek širi spoznaje o svemirskom prostranstvu i u potrazi je za mnogim odgovorima, koristi najmoderniju tehnologiju, a granice dostignuća u istraživanjima se pomiču svakodnevno često zaboravlja ono što mu je puno bliže, a jednako tako nepoznato. No postoje, još uvijek netaknuta, područja na Zemlji gdje čovjek još nije zavirio. Ona ustvari nisu na Zemlji već u njoj. Unutar čvrste zemljine kore nalaze se prostori koji dosežu neslućene veličine, dubine i dužine. Radi se, dakako, o speleološkim objektima tj. špiljama i jamama. Čovjek je od davnina zazirao od mračnog podzemlja koje mu je uglavnom pobuđivalo strah, rasplamsavalo maštu i poticalo stvaranje mitova o čudovištima, paklu, nesreći, nepovratnom padu u dubinu. Ali uvijek je znatiželja bila neka skrivena sila koja je ljude tjerala u nepoznato i uvjek je bilo smjelih i odvažnih ljudi koji su, vođeni znatiželjom poput neke ovisnosti, odlazili u te strašne i mračne dubine. Da li je znatiželja, odvažnost, vjera ili tko zna što, tjeralo pretpovijesnog stanovnika na području današnje Francuske i Španjolske da odlazi stotine metara daleko od ulaza i ondje u vječnom mraku stvara neke od najčudesnijih slika ikad viđenih.
Što nam je potrebno za istraživanje podzemlja?
Krhki čovjekov organizam teško može dugo preživjeti i na površini Zemlje bez dobre odjeće, obuće te mnogih drugih svakodnevnih potrepština. Kako onda uspijevamo istraživati duboke, mračne, vlažne i hladne prostore duboko ispod površine našeg planeta? Takvim istraživanjem bavi se specifična ljudska djelatnost – speleologija. Uz razvoj metodologije proučavanja speleoloških objekata jedan od najvažniji zadataka speleologije je razvoj tehnike savladavanja speleoloških objekata i prepreka na koje istraživači nailaze unutar njih. Zato su speleolozi posebno opremljeni prilikom odlaska u podzemlje. Njihova oprema je različita, ovisno o karakteristikama speleoloških objekata i dužini boravka u njima. Osnovno što speleolog mora imati je rasvjeta. Iz sigurnosnih razloga speleolog uvijek koristi najmanje dvostruku rasvjetu. Glavno svjetlo speleologu daje sagorijevanje acetilena koji se dobiva reakcijom kalcij karbida (popularnijeg kao karabit) i vode u tzv. karabitki koju nosi za pasom. Plastičnim crijevom plin acetilen odvodi se do brenera na kacigi (kaciga je također obvezatni dio opreme) gdje jarkim plamenom osvjetljava podzemni prostor. Speleolozi moraju imati posebnu odjeću koja je dovoljno čvrsta, ne upija puno vlage, dovoljno je topla, a da je pri tom lagana i ne sputava kretanje, pogotovo puzanje, provlačenje, penjanje i sl. Za spuštanje niz okomite kanale koristi se specijalno uže statičke konstrukcije promjera svega 10 mm. To je vrlo čvrsto uže koje može izdržati opterećenje od više speleologa istovremeno. Vrlo je važno pravilno postaviti uže kako se ne bi oštetilo pri dodiru sa stijenom te puklo. Za spuštanje i penjanje po užetu koristi se pojas (pomalo nalik padobranskom) te čitav niz spravica, sponki, vrpci, kraćih užeta, klinova itd. Osim vertikala, trebaju se savladati i vodene prepreke. Može se koristiti gumeni čamac, plivati u ronilačkom odijelu, a tamo gdje su kanali potpuno potopljeni (tzv. sifoni) potrebno je zaroniti. Ronjenje u speleološkim objektima (speleoronjenje) je jedna od najopasnijih ljudskih aktivnost. Za istraživanje velikih i kompleksnih podzemnih objekata potrebno je boraviti u podzemlju više dana. Tada se oprema tzv. bivak, mjesto koje je istraživačima dom u podzemlju više dana. Duboke jame i dugačke špilje mogu se istraživati jedino ekspedicijskim načinom uz sudjelovanje puno ekipa: istraživačkih, transportnih, snimateljskih, znanstvenih, logističkih itd… Samo usklađeno funkcioniranje i velika odgovornost svakog pojedinca mogu dovesti do željenog rezultata, a to su novoistraženi prostori te sretan i siguran povratak svih sudionika na površinu.
Speleologija i znanost
Sl.1. Lubanja iz rimskog doba pronađena u špilji (autor: N. Bočić)
Ovakvo, fizičko savladavanje speleoloških objekata, njihovo mjerenje i izrada nacrta čine glavni dio speleoloških istraživanja. Na njih se nastavljaju znanstvena istraživanja geomorfologa, geologa, hidrogeologa, biologa, paleontologa, arheologa i mnogih drugih. Geomorfolozi istražuju morfologiju (oblike) speleoloških objekata. Ti oblici su odraz uvjeta i procesa nastanka speleoloških objekata – speleolgeneze, koja je jedan od glavnih ciljeva u geoznanstvenom istraživanju speleoloških objekata. Geolozi istražuju geološku građu terena u kojima su nastali speleološki objekti (vrste i starost stijena, tektonika,…) Hidrogeolozi istražuju kretanje, količinu i karakteristike podzemne vode u kršu pa su im speleološki podaci vrlo dragocjeni. Biolozi ili biospeleolozi istražuju razvoj i odlike života u podzemlju, a paleontologe zanimaju ostaci i tragovi izumrlih živih organizama koji se mogu pronaći u špiljskim sedimentima. Špiljske sedimente, zidne slikarije i sl. istražuju i arheolozi te tako upotpunjuju mozaik spoznaja o povijesti ljudskog roda.
Speleologija u Hrvatskoj
Speleološka istraživanja u Hrvatskoj imaju vrlo dugu tradiciju. Stoga je danas u hrvatskom kršu poznato više od 8000 speleoloških objekata iako nažalost još nemamo jedinstveni katastar speleoloških objekata. U Hrvatskoj se istraživanjem špilja i jama bave uglavnom speleolozi amateri. Njihov nesebični doprinos u širenju spoznaja o podzemlju hrvatskog krša je nemjerljiv. Organizirani su u različite speleološke udruge (društva, klubove, odsjeke,…) koje su uglavnom financirane od samih članova. Entuzijazam i znatiželja glavne su im pokretačke sile. Zbog specifičnosti razvoja speleologije u Hrvatskoj postoje dvije krovne organizacije za speleologiju.
Na portalu geografija.hr biti će ubuduće riječi o novijim speleološkim istraživanjima u Hrvatskoj i svijetu pa smo ovim tekstom htjeli napraviti svojevrsni uvod u speleologiju, čiji je sadržaj u javnosti možda nešto manje poznat.
Neka od češće postavljenih pitanja speleologu
1. Ima li u podzemlju dosta zraka za disanje?
Ima! Zrak iz atmosfere prodire kroz ulaze i pukotine u podzemlje. Sastav zraka u podzemlju uglavnom je isti kao i na površini. Speleolozi za vrijeme boravka u podzemlju ne trebaju boce sa zrakom. Poteškoće s disanjem mogu izuzetno nastupiti u rijetkim špiljama u kojima se, zbog različitih uzroka, nakuplja ugljik dioksid. On je teži od zraka pa se nakuplja u najnižim dijelovima špilja. U takvim slučajevima se istraživanje prekida i nastavlja na drugačiji način. Speleolozi se rijetko susreću s tom pojavom, a iskustvo i znanje im pomažu da se odhrvaju tom problemu. Istraživanja su čak pokazala i pozitivnu djelotvornost na zdravlje pri udisanju špiljskog zraka.
2. Žive li u špiljama i jamama opasne životinje?
Iako je podzemlje prilično negostoljubivo za život, u špiljama i jamama se razvila specifična fauna. Čine je svojte koje stalno žive u špilji (troglobionti), one čije jedinke mogu živjeti u podzemlju, ali i izvan njega te povremeno ulaze u špilju (troglofili) i one koje slučajno upadnu u speleološki objekt (troglokseni). Među njima nema opasnih životinja, a posebno ne među troglobiontima koje jedine nalazimo na velikim udaljenostima od ulaza i velikim dubinama. Jedinu opasnost u ulaznim dijelovima jama mogu predstavljati slučajno upale zmije otrovnice. Takve su pojave vrlo rijetke, ali su ipak zabilježene. Međutim u nekim drugim krškim područjima svijeta mogu se u špiljama naći i opasne životinje (npr. zmije u tropskom dijelu Afrike, krokodili na Madagaskaru i. sl.). Prilikom takvih istraživanja potrebna je drugačija organizacija i planiranje istraživanja te adekvatna zaštita speleologa. Posebnu grupu opasnosti čine i bolesti koje se prenose životinjskim izmetom. U Srednjoj Americi je poznata vrlo opasna bolest histoplazmoza koja se širi sporama u izmetu šišmiša. Kako šišmiši mahom obitavaju u špiljama od ove su bolesti najugroženiji speleolozi. Zato je u takvim istraživanjima obavezna uporaba zaštitne maske na licu.
Sl.2. Čovječja ribica – Proteus anguinus (autor: G. Peano)
3. Postoji li u špiljama opasnost od naglog nadolaska vode?
Postoji! Podzemne šupljine nastale su prvenstveno radom vode. Mnogi špiljski kanali su i danas hidrološki aktivni tj. njima protječe voda. Kanali koji su inače potopljeni vodom mogu se istraživati za sušnog perioda kada je u njima puno manje vode. Podzemlje u kršu vrlo brzo reagira na povećanu količinu vode na površini (nagle jake kiše ili naglo kopnjenje snijega), pa se neki kanali mogu vrlo brzo zapuniti vodom i ugroziti istraživače. U fosilnim špiljama ili njihovim dijelovima (to su one koje više nemaju aktivnu hidrogeološku funkciju, a najčešće imaju veću količinu sedimenata, posebno siga) opasnosti od nadolaska vode su puno manje. Zbog toga speleolozi istraživanju pristupaju planski i organizirano, upoznaju se s karakteristikama terena koji istražuju, karakteristikama speleoloških objekata koje istražuju, prate vremensku prognozu, razinu vode u kanalima špilja … Opet su znanje i iskustvo presudni. U turistički uređenim špiljama nema ovakve opasnosti jer se za turistički posjet najčešće uređuju fosilne špilje i to one koje su prepune, za turiste zanimljivim sigastim tvorevinama – speleotemima.
Nema komentara:
Objavi komentar