1. UVOD
Pitanje odnosa Turske i Europske unije kao nositelja europskog integracijskog procesa predmet je političkog i geostrateškog spora koji traje više od pedeset godina. Usprkos činjenici da je status Turske kao europske zemlje oduvijek bio izvor brojnih rasprava i prijepora, neosporivo je postojanje višestoljetnih odnosa Turske i ostalih zemalja europskog kontinenta. Uključenje Osmanskog carstva na političku kartu Europe tijekom Bečkog kongresa 1815. godine označilo je početak odnosa prepunog uspona i padova, iako su vođe turskog naroda oduvijek težile modernizaciji zemlje po uzoru na europske standarde. Moderna Turska Republika (1923.) okrenula se Europi od samih početaka samostalnosti što je rezultiralo slabljenjem veza s Jugozapadnom Azijom kao i s tradicionalnim islamskim korijenima (Sumer, 2009).
Ubrzo po završetku Drugog svjetskog rata Turska je pristupila nizu međunarodnih organizacija i integracija kao što su Vijeće Europe, NATO, OECD, te je podnijela zahtjev za pristupanjem Europskoj ekonomskoj zajednici (EEZ) 1959. godine. Potpisivanje Sporazuma iz Ankare 1963. godine označilo je početak odnosa na relaciji Turska – EU (tada EEZ). Sporazumom je Turskoj „obećano“ punopravno članstvo nakon neodređenog vremenskog perioda. Uslijedilo je potpisivanje protokola o uspostavljanju carinske unije 1970. godine (stupio na snagu 1973.) nakon tranzicijskog perioda od 22 godine, a u međuvremenu (1987.) Turska je podnijela zahtjev za punopravnim članstvom u Uniji. Iako je zahtjev odbijen na temelju ekonomskih i političkih osnova, podobnost Turske kao legitimnog kandidata nije odbijena. Tijekom 1990-ih godina došlo je do zahlađenja odnosa između Turske i EU, prvenstveno kao posljedice kršenja ljudskih prava u Turskoj i kraja Hladnog rata što je Tursku relegiralo na margine „nove“ i „ujedinjene“ Europe. Napredak u odnosima uslijedio je 1999. godine kada je Turskoj u Helsinkiju priznat status zemlje kandidata, dijelom kao posljedice „novootkrivenog“ značaja Turske u pogledu sigurnosti i stabilnosti u regiji. Kao uvjet za početak pristupnih pregovora navedeni su kopenhaški kriteriji – stabilnost institucija koje jamče demokraciju, vladavina prava, poštovanje i zaštita ljudskih te prava manjina – koji su se trebali osigurati kroz provođenje brzih i učinkovitih političkih i društvenih reformi. Uslijedilo je razdoblje europskih prigovora i zakonodavnih reformi kojima je Turska nastojala odgovoriti na primjedbe kao što su problemi s poštivanjem ljudskih prava (npr. postojanje smrtne kazne), civilna kontrola vojnih institucija, manjak transparentnosti državnih institucija itd. Nakon reformi fokus europskih kritika premjestio se na implementaciju istih, kao i na pitanje spora oko Cipra. Ipak, europski lideri su 2005. odlučili započeti turske pristupne pregovore, bez preciziranja datuma završetka (Tekin, 2005).
Sl. 1. Geografski položaj Turske u odnosu na ostale članice Europske unije
Izvor: http://commons.wikimedia.org/wiki/File:EU_and_Turkey_Locator_Map.png
S obzirom na činjenicu da je od početka pregovora prošlo devet godina, a da je Turska uspjela zatvoriti samo jedno poglavlje pregovora (od 33 koliko je potrebno da bi se uskladila s pravnom stečevinom EU, jasno je da i dalje postoje brojni problemi na relaciji Turska – Europska unija. Samim time tursko pristupanje Uniji i dalje je pod znakom pitanja, a daljnji razvoj situacije i budućnost međusobnih odnosa ovisi o velikim broju čimbenika koji na iste utječu.
2. ČIMBENICI ODNOSA TURSKE I EUROPSKE UNIJE
2.1. Demografski aspekt
Demografski aspekt vrlo je značajan čimbenik odnosa Turske i EU s obzirom na broj stanovnika i demografske pokazatelje koje bilježi Turska. S populacijom od oko 75 milijuna stanovnika, među kojima prevladava mlado i nezaposleno stanovništvo, u europskim krugovima postoji strah od masovne migracije iz Turske u ostale članice Unije. Demografska snaga i potencijal Turske direktno bi utjecali na raspodjelu financijskih sredstava iz regionalnih razvojnih fondova te na broj i raspodjelu glasova i mandata u institucijama Europske unije kao što su Europska komisija, Vijeće EU i Europski parlament. Priključenjem Uniji Turska bi postala druga najveća članica, s najviše glasova u Vijeću i najviše predstavnika u Parlamentu nakon Njemačke, a koju bi brojem stanovnika prema projekcijama mogla preskočiti do 2020. godine. Navedeno djelomično objašnjava oklijevanje Unije u nastojanju da tursko članstvo ne bude isključivo provedeno kroz ispunjenje kopenhaških kriterija.
Sl. 2. Ukupno kretanje stanovništva Europe i Turske 2009. godine
Izvor: http://commons.wikimedia.org/wiki/File:Demographics_of_Europe.svg
Spomenuto pitanje turskih imigranata također izaziva oklijevanje kod postojećih članica s obzirom na stavove da mnogi imigranti ne poštuju europske i državne zakone te izdižu svoju religijsku praksu iznad istih. Kao posljedica toga, dolazi do njihove getoizacije pri čemu odbijaju postati dijelom europskog društvenog života i prijete normama, vrijednostima i osnovnoj društvenoj strukturi imigracijskih zemalja (Üçer, 2006). Ipak, valja napomenuti da imigracija Turaka u EU nije nikakva novost s obzirom na velik broj Turaka koji je odselio u zapadnoeuropske zemlje tijekom 60-ih godina prošlog stoljeća da bi se zadovoljile njihove potrebe za radnom snagom u razdoblju snažnog gospodarskog rasta koje je uslijedilo po završetku Drugog svjetskog rata. Nakon što su zapadnoeuropske zemlje zaustavile imigraciju radne snage 1973. godine, većina imigracija odvija se prema Zakonu o ujedinjavanju obitelji iz 1974. godine. Glavnina današnjih migracija obiteljskog je karaktera i vezana je uz odabir partnera različite etničke pripadnosti (brakovi migranata ili djece migranata s partnerima iz zemlje porijekla drugih migranata ili roditelja migranata što vodi daljnjim migracijama partnera). Procjenjuje se da samo u Njemačkoj živi preko tri milijuna turskih migranata, relativno integriranih u lokalnu zajednicu. Riječ je o dinamičnoj zajednici pretežito mladih ljudi motiviranih da si osiguraju budućnost. Neki autori čak navode da će rastom turske ekonomije padati stope nezaposlenosti, a da bi spomenuta mlada i sve obrazovanija turska radna snaga mogla pomoći Europi u rješavanju problema sve starijeg stanovništva i održavanju konkurentnosti europske ekonomije na međunarodnom tržištu (Sumer, 2009).
2.2. Sociološke i kulturološke razlike
Na demografsku problematiku turskog pristupanja direktno se nadovezuje činjenica da bi Turska ulaskom u EU postala jedina članica s većinskim muslimanskim stanovništvom što bi moglo narušiti nominalnu kulturnu homogenost Unije koju mnogi često nazivaju „kršćanskim klubom“. Usprkos važnosti kulturnih i religijskih faktora u Europi i ideji kozmopolitskog Europljana kao kulturološki, a ne politički određenog građana, europsko odbacivanje turskog članstva vezano je uz zajednički strah i religioznih i sekularnih Europljana od nadolazeće islamizacije Europe te tenzija koje bi mogle nastati s obzirom na razlike u vrijednostima, kulturi i običajima između islama i europskog projekta ujedinjenja. Takvo shvaćanje prije svega proizlazi iz intimnog odnosa između islama i suvremene turske politike što se čini pogubnim i štetnim za zapadnjački sekularizam (Rahigh-Aghsan, 2011).
Valja istaknuti da ne postoje eksplicitno definirani kulturološki kriteriji koji bi se mogli nametnuti zemljama kandidatima prilikom pristupanja Uniji. Unatoč tome, kulturološki faktori dominiraju u većini rasprava o turskom pristupanju kao ključna točka u političkom i javnom diskursu, bez obzira što su prethodne faze proširenja bile oslobođene kulturoloških premisa i predrasuda. Neki autori smatraju kako bi Turska mogla poslužiti kao „most koji povezuje Istok i Zapad“ s obzirom na povijest odnosa islamskih i europskih civilizacija te status Turske kao jedine pluralne sekularne demokracije u muslimanskom svijetu. Ovu tvrdnju potkrepljuju pojašnjenjem da je kultura samo eufemizam za religiju i identitet dok je proces europskih integracija prvenstveno usmjeren na promicanje zajedničkih vrijednosti kao što su sloboda, solidarnost, pluralizam, tolerancija te ljudska prava. Ujedinjena Europa osmišljena je kao entitet dijeljenog suvereniteta koji bi ratove na europskom kopnu učinio suvišnima, a odbijanje turskih identiteta da bi se očuvala kulturološka čistoća i religijska homogenost proturječi ideji Europe temeljenoj na pluralizmu i multikulturalnosti (Sumer, 2009).
Nadalje, Üçer (2006) ističe kako je vrijeme Europe kao kršćanskog društva prošlo te poziva na prihvaćanje činjenice da je riječ o prije svega potrošačkom društvu u kojem religija ne predstavlja važnu kariku društvenog života. Smatra kako prihvaćanje Turske u punopravno članstvo može biti dokaz da EU nije savez protiv muslimanskih zemalja što bi oslabilo religijsku polarizaciju u svijetu. Naglašava kako se europski kontinent ne može smatrati kulturološki homogenim, s obzirom na razlike koje postoje između škotskih protestanata i španjolskih katolika, između istočne i zapadne Europe ili između rimokatolika i pravoslavaca. Koncept različitosti europske i orijentalne kulture također smatra spornim s obzirom da kulturu neke zemlje ne predstavlja isključivo religija, već i jezik, znanost, umjetnost, način života, emocije i ideje. Svi navedeni faktori su promjenjivi u prostoru i vremenu i ovise o općim društvenim i ekonomskim promjenama. Spornim smatra prejudiciranje i stereotipiziranje turske kulture kroz promatranje folklora (tradicija, legende, pjesme, plesovi, hrana itd. unutar neke regije) kao jedine dimenzije kulture. Navedeno smatra temeljem europskih stereotipa o Turskoj te ističe da je riječ o „sukobu“ različitih stilova života, a ne homogene europske s homogenom turskom kulturom (Üçer, 2006).
2.3. Pristupni kriteriji
Sve zemlje kandidati moraju zadovoljiti određeni raspon ekonomskih, političkih i društvenih pretpristupnih kriterija (kopenhaški kriteriji) čije ispunjenje Europska komisija evaluira na godišnjoj osnovi. Komisija koristi „politiku diferenciranja“ kako bi svakom kandidatu omogućila da napreduje vlastitom dinamikom i intenzitetom. Zemlje kandidati moraju dokazati učinkovitu implementaciju reformi provedenih da bi se zadovoljili navedeni kriteriji. Tri primarne prepreke članstvu Turske u EU su: sposobnost u zadovoljavanju kopenhaških kriterija, europski institucionalni okvir i preferencije zemalja članica u pogledu turskih vanjskopolitičkih pitanja, te izostanak javne potpore europskih građana po pitanju turskog članstva (Üçer, 2006).
Spomenute reforme provedene početkom stoljeća uvelike su doprinijele napretku Turske u očima europske zajednice. Među ostalima, one su uključivale i temeljitu reformu turskog ustava iz 1982. godine: omogućavanje obrazovanja na materinjem jeziku, ukidanje smrtne kazne, slobodu govora i demonstracija, zaštitu prava djece i prava žena, slobodu medija, zabranu mučenja od strane državnih službenika, povećanje utjecaja civila u vojnom sustavu itd. Sve navedene reforme omogućile su Turskoj početak pregovora za pristupanje u 2005. godini (Güney, 2005).
Nakon početka pregovora, koji predstavljaju „poravnanje“ domaćeg zakonodavstva s onim Europske unije, došlo je do osjetnog usporavanja procesa reformi, a samim time i do stagnacije napretka u odnosima na relaciji Turska – EU. Primarni razlog takvog stanja može se tražiti u dolasku islamski orijentirane konzervativne stranke „Pravda i razvoj“ (AKP) na vlast.
2.4. Vanjskopolitička pitanja
Politika vladajuće stranke AKP na čelu s dosadašnjim premijerom i aktualnim turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom u pogledu potpore pristupanju Uniji i ispunjenju pregovaračkih kriterija, kao i općeniti pristup procesu europeizacije Turske, prilično je kontradiktorna i dvojbena. Erdogan i njegovi pristaše nisu ponudile pojašnjenje veze između islama kao religije i kao političkog alata. Sporna je i posvećenost sekularizmu kao nužnom preduvjetu moderne i demokratske Turske koja poštuje prava manjina, slobodu izražavanja te neovisnost sudstva. Zamjetno je i povećanje religioznosti stanovništva kao izazova europskim sekularnim normama u svezi odnosa religije i politike. Osim toga, primijećeno je da tursko društvo pod Erdoganovom vlašću postaje zabrinjavajuće radikalno i netolerantno prema negativnoj percepciji Zapada što je doprinijelo stvaranju antieuropske i protuzapadnjačke klime unutar domaćih interesnih sfera kao što su mediji, vojska i rastući gospodarski biznis. Nadalje, nova vanjskopolitička doktrina zalaže se za aktivnu ulogu Turske u pogledu regionalnih političkih sustava u Jugozapadnoj Aziji. Navedena doktrina je višedimenzionalnog karaktera i predstavlja širenje turskih utjecaja u svim smjerovima pri čemu je Turskoj namijenjena aktivna i centralna uloga u osiguranju globalne i regionalne stabilnosti te mira. Navedeni zaokret u politici nadovezuje se na postojeće zategnute odnose s vodećim europskim zemljama kao što su Francuska, Njemačka i Austrija koje Turskoj zamjeraju sporost u provođenju reformi kao i dugogodišnje vanjskopolitičke probleme kao što su pitanje priznanja armenskog genocida te ciparskog spora s Grčkom koji je također jedan od dugogodišnjih utega u odnosu Turska – EU (Rahigh-Aghsan, 2011).
2.5. Ekonomski faktori
Ekonomska i gospodarska međuovisnost Turske i Europske važan je faktor povezan s turskim pristupanjem Uniji. Poznato je da EU sa svojom carinskom unijom omogućava slobodniji protok robe i gospodarskih dobara kao i da značaj veličine tržišta zemalja pristupnica vrlo često ima presudnu ulogu prilikom proširenja Unije na istok. Unija je najvažniji vanjskotrgovinski partner Turske pri čemu sudjeluje s više od 50% u njenoj ukupnoj vanjskotrgovinskoj bilanci. S druge strane, izvoz EU u Tursku raste po stopi od 20% godišnje, a u 2005. Unija je imala 8.5 milijardi eura trgovinskog suficita. Sama Turska ekonomija spada u red brzorastućih što nesumnjivo vodi rastu potrošnje i uvoza iz EU. Povoljni trgovinski trendovi stavljaju naglasak na održavanje dobrih odnosa između subjekata s obzirom da deseci tisuća radnim mjesta izravno ovise o istima. Neki analitičari preispituju sposobnost Unije da prihvati tursko članstvo s obzirom na troškove i financijska sredstva koja će takav potez iziskivati. Ovaj problem dodatno je naglašen s obzirom na postojeću ekonomsku krizu koja je poprilično iscrpila europsko gospodarstvo. Izuzetno je teško predvidjeti mogući utjecaj turskog pristupanja na zajednički europski budžet, kohezijeske i poljoprivredne fondove tijekom narednih 15-20 godina. Ipak, izvjesno je da se radi o značajnom iznosu financijske pomoći što predstavlja dodatni kamen spoticanja u pogledu turskog pristupanja Uniji (Sumer, 2009).
Sl. 3. Turska trgovina s Europskom unijom
Izvor:http://www.worldbank.org/content/dam/Worldbank/Highlights%20&%20Features/eca/Turkey/tr-turkey-eu-trade.JPG
2.6. Javno mišljenje
Europske vlade i javnost duboko su podijeljeni oko pitanja budućnosti turskog pristupanja. Najveći zagovornici su Ujedinjeno Kraljevstvo, Italija, Španjolska, Švedska, Finska te Socijademokratska stranka Njemačke dok se pristupanju najviše protive Austrija, Francuska, Nizozemska i njemačka Kršćansko-demokratska stranka. Lideri zemalja zagovornica ističu strateške, energetske i ekonomske pogodnosti turskog članstva dok protivnici strahuju od mogućih troškova te se zalažu za niže oblike suradnje s Turskom kao što su privilegirana partnerstva. Brojne ankete javnog mnijenja pokazuju da protivnici pristupanja ne temelje svoje stavove na tehničkim i pravnim preprekama, već i na pretpostavljenim kulturološkim razlikama. U suvremenoj Europi, podrška nastavku europskih integracija određena je kako „tvrdim“ ekonomskim čimbenicima korisnosti, tako i „mekanim“ faktorima kao što su osjećaj identiteta i stavovi prema imigrantima. U analizi stavova europskih građana, većinskom protivljenju turskom članstvu najviše doprinose upravo „mekani“ čimbenici. Nužno je istaknuti kako je i potpora turskih građana Uniji u opadanju kao posljedica zaokreta domaće politike, prekomjernih zahtjeva o nužnosti prilagodbe zakonodavstva te dugotrajne neizvjesnosti koje obilježava cjelokupni proces (Sumer, 2009).
Skeptici turskog pristupanja pokušavaju progurati javno mišljenje kako je provođenje referenduma o pristupanju Turske nužnost s obzirom na važnost takve odluke i veliki broj protivnika proširenju. Ovo pitanje je izazvalo najviše polemika u Austriji i Francuskoj koje su objavile da će umjesto parlamentarne ratifikacije svojim građanima omogućiti da se o turskom članstvu izjasne putem referenduma. Zagovornici pristupanja, s druge strane, smatraju kako je javno mnijenje uvelike određeno javnim diskursom političkih elita što smanjuje demokratsku prirodu samog referenduma. Neki ističu da je i veliki broj neodlučnih građana (oko 40%) znak da se kroz političko liderstvo na njih može utjecati u oba smjera. Kredibilitet referenduma u Austriji narušava i nedosljednost u argumentiranju razloga provođenja s obzirom da se isti nije proveo prilikom pristupanja Hrvatske Uniji. Činjenica da se referendum o pristupanju ne smatra demokratskim alatom već alatom za izbjegavanje turskog pristupanja pokazuje i ustavna reforma koja je provedena u Francuskoj. Upravo zbog nedostatka argumenata da je demokratičnost glavni razlog provođenja referenduma, turko-skeptici nisu uspjeli nametnuti isti kao demokratsko oruđe. Neuspjeh referenduma o ratifikaciji Ustava i Lisabonskog sporazuma u Irskoj, Nizozemskoj i Francuskoj zabrinuo je europske čelnike i pokazao demokratske limite referenduma kad je riječ o tako kompleksnim pitanjima. Navedeni neuspjeh je također pokazao kako protivljenje građana (osobito u manjim zemljama) ne može zaustaviti nastavak europskog integracijskog procesa ako vodeće političke elite zagovaraju određeni ishod (Bürgin, 2010).
3. VAŽNOST STRATEŠKOG POLOŽAJA TURSKE
Od osnutka Republike Turske, njezin geografski položaj shvaćao se kao periferan u odnosu na veliki broj regionalnih sistema (Jugozapadna Azija, Europa, Balkan, istočni Mediteran, Kavkaz, središnja Azija itd.). Takva izolirana pozicija je u posthladnoratovskom razdoblju prerasla u strateški značajnu, osobito ako ju promatramo u svjetlu turske strateške doktrine o proaktivnoj ulozi Turske u Jugozapadnoj Aziji. Mnogi zagovornici pristupanja ističu geopolitičke prednosti i važnost geografskog položaja Turske, osobito u razdoblju nakon terorističkog napada 11. rujna 2001. Smatraju da uključenje Turske kao većinski muslimanske zemlje u društvo razvijenih sekularno-demokratskih zemalja jača i utjecaj Europske unije i SAD-a u borbi protiv međunarodnog terorizma. Bez uključenja Turske Europska unija bi vrlo teško sudjelovala u bilo kakvim vojnim ili mirovnim operacijama, humanitarnim akcijama i kriznom menadžmentu u Jugozapadnoj Aziji, Balkanu, središnjoj Aziji i Kavkazu. Turski pristup Zajedničkoj sigurnosnoj i obrambenoj politici (CESDP) smatra se, ne samo važnim korakom u promociji Europe kao neovisne „treće sile“, već i doprinosom vojnom aspektu CESDP-a u osiguravanju europskih obrambenih strategija s obzirom da je turska vojska druga po brojnosti unutar NATO saveza (Rahigh-Aghsan, 2011).
Također, izuzetno je važna i strateška uloga Turske u opskrbi Europe energentima. Njezina ključna strateška prednost u tranzitu energije je položaj između Jugozapadne Azije, Ruske Federacije i Kavkaza te velikih energetskih tržišta Europe, Zapada ili čak i SAD-a. Navedeno se očituje u postojanju brojnih energetskih projekata, kao što su Baku-Tbilisi-Ceyhan naftovod koji od 2006. spaja Kaspijsko jezero i Mediteran te Nabucco plinovod koji je zamišljen kao direktna veza kaspijskog plina i golemog europskog tržišta kojom bi se izbjegla ovisnost Europe o Ruskoj Federaciji. Potreba Europe za sigurnijom i neovisnijom opskrbom energentima dobila je na važnosti nakon energetskih prijepora između Ruske Federacije i Ukrajine u 2006. i 2009. godini. Upravo Nabucco projekt, iako i dalje u fazi sporog razvoja, predstavlja jedan od ključnih aspekata i prednosti Turske kao nove članice EU. S obzirom da EU 60% svoji energetskih potreba zadovoljava uvozom iz Turskoj susjednih regija, Turska se nalazi na raskrižju novih energetskih tokova. Ako se u obzir uzme činjenica da je deset velikih proizvođača prirodnog plina (35,5% svjetskih rezervi) zainteresirano za tranzit energenata kroz Tursku, kao i činjenica da potražnja za energijom u Europi neprekidno raste (potrošnja fosilnih goriva raste za 70%, a prirodnog plina za 80% tijekom slijedećih 25 godina), uloga Turske u smislu europske energetske stabilnosti i neovisnosti je neupitna (Kardaş, 2011).
S druge strane, protivnici turskog pristupanja naglašavaju kako je Turska izgubila strateški značaj kao NATO zemlja koja bi branila južno pročelje Europe, s obzirom na zaokret u turskoj vanjskoj politici i usmjerenost na jačanje utjecaja u Jugozapadnoj Aziji. Tursku smatraju i velikim problemom u pogledu ilegalnog krijumčarenja oružja, droge i ljudi, kao i uznapredovalog terorizma. Također, Rahigh-Aghsan još 2011. piše o bojazni da će južna i jugoistočna granica Turske postati „vruće točke“ s obzirom na nestabilnost situacije u zemljama regije kao što su Sirija, Irak i Iran, a što se pokazalo nevjerojatno preciznim u samo nekoliko godina.
4. PARADIGMA BUDUĆIH ODNOSA TURSKE I EUROPSKE UNIJE
S obzirom na prikazanu povijest odnosa i brojne sporove na relaciji Turska – EU, nastavak pregovora u procesu pristupanja vrlo je neizvjestan i može se protumačiti kroz četiri moguća scenarija. Prvi scenarij pretpostavlja punopravno članstvo Turske u Europskoj uniji u bližoj ili daljoj budućnosti pri čemu će biti nužan značajan napredak u pogledu turskog ispunjenja kriterija kao i veće zajedništvo članica u pogledu potpore Turskoj. Ovako povoljan razvoj situacije za Tursku, pogotovo u kratkoročnom pogledu, nije pretjerano realan. Puno realnija opcija je privilegirani status Turske prema EU, pogotovo u pogledu jačanja ekonomskih veza na polju energetike i trgovine, bez formalnog pristupanja. Navedena solucija mogla bi zadovoljiti obje strane s obzirom na zaokret u turskoj vanjskoj politici te nedostatak javne i političke podrške članica pristupanju. Treći scenarij nastavka odnosa je potpuno odbijanje članstva što također nije izgledna varijanta s obzirom na pravne okvire uspostavljene postojećim ugovorima, kao i na pozitivan stav turskih političara i javnosti u pogledu pristupanja zajednici ujedinjene Europe. Četvrta mogućnost zapravo je i najrealnija opcija u kratkoročnom pogledu, a svodi se na nastavak trenutnog statusa quo pri čemu su daljnji napredak u odnosima određeni rješavanjem pitanja Cipra što bi izravno utjecalo na otvaranje i zatvaranje poglavlja, a samim time i pregovaračkog procesa.
5. ZAKLJUČAK
Sve navedeno u prethodnim poglavljima ukazuje na kompleksnost i neizvjesnost procesa pristupanja Turske Europskoj uniji koji se svakako može smatrati najkontroverznijim dijelom politike proširenja EU. Uspon Erdoganove struje unutar turske politike, kao i kontradiktorne politike koja koketira s islamom, izazvao je mješovite posljedice za turski položaj u pogledu pristupanja. Provedene su ozbiljne ustavne i zakonodavne reforme, vojska je djelomično stavljena pod civilni nadzor, a prava manjina su poboljšana, ali turski položaj uvelike otežava spomenuta politika i slabosti u provođenju i implementaciji navedenih zakona. Ostaje nejasno do kojeg stupnja je Turska spremna poravnati svoja stajališta s onima čelništva Unije, a situaciju dodatno pogoršava rastuća populistička te politika sukoba koju zastupa AKP. Rastuća politička nestabilnost otežati će nastojanja Turske da provodi smislenu i proaktivnu EU politiku.
Shodno tome, ambivalentni stav prema Uniji, u kombinaciji s realnim preprekama, političkim stajalištima vodećih članica (Francuske i Njemačke) i javnom percepcijom Europljana o turskom pristupanju, nameće pitanje privilegiranog partnerstva kao realne opcije za sve navedene strane. Ovakvo partnerstvo dovelo bi do slobodnog kretanja roba, usluga i kapitala, liberalizacije tržišta te jačanja poljoprivredne trgovine na relaciji Turska – EU. Istovremeno, sigurnosna i vanjskopolitička pitanja mogla bi biti riješena kroz bilateralnu suradnju, dok bi suradnja na polju energetike dodatno ojačala spone između navedenih aktera. S obzirom na naslijeđenu političku, religijsku, ideološku, kulturološku te geografsku kompleksnost Turske i njezinog položaja, privilegirano partnerstvo čini se kao održiva alternativa integraciji Turske u Europsku uniju. Navedeno ne pretpostavlja privilegirano partnerstvo kao završnu postaju Turskih eurointegracija, ili rastući islamizam kao završnu fazu razvoja politike u Turskoj. Ideja sekularne, prozapadnjačke Turske kao dijela Europe ne može biti u potpunosti odbačena ili odgođena, ali izostanak napretka i jasne vizije obiju strana u pregovaračkom procesu čini položaj Turske vrlo nezahvalnim, a opciju privilegiranog partnerstva puno izvjesnijom.
Nema komentara:
Objavi komentar