Park prirode Telašćica

U Hrvatskoj trenutno ima deset Parkova prirode, a prvim je proglašen prostor Kopačkog rita još 1967. godine. Nakon toga tek 1981. godine u ovu kategoriju zaštite prirode uključeni su prostor Biokova, Velebita i Medvednice. Godine 1988. proglašen je Park prirode Telašćica, 1990. Lonjsko polje, u travnju 1999. godine dio Papuka i Učke, u lipnju iste godine dio Žumberačko-Samoborskog gorja, a u srpnju prostor Vranskog jezera kod Biograda na moru.
Unatoč brojnim prirodnim ljepotama na hrvatskim otocima i sve većoj potrebi da se pojedina područja zaštite od nepovoljnog utjecaja čovjeka, Telašćica je još uvijek jedini hrvatski otočni park prirode. Čitavo područje Parka obuhvaća oko 70,50 km2, od čega na kopno otpada 25,95 km2, a na more 44,55 km2.

Kao temeljni prirodni fenomeni, koji su uostalom i osnovni razlog zaštite čitavog područja, izdvajaju se dugootočki strmac, slano jezero Mir i otočić Taljurić. Postoji nekoliko različitih podataka o maksimalnoj visini strmaca, no sigurno je da ona iznosi preko 140 m, a prema nekim autorima i 166 m ispod samoga vrha Grpašćak. Geneza strmaca vezana je za rasjed (SZ-JI) kojim je čitava antiklinalna forma, izuzev njenog SI krila, dislocirana.
Slano jezero Mir poseban je geomorfološki fenomen smješten između zaljeva Telašćica i otvorenog mora od kojega ga dijeli uski prostor tzv. Priseke. Površina jezera je 0,23 km2, duboko je oko 5,8 m, duljina mu je 910 m, a maksimalna širina 280 m. Za razliku od otvorenog mora, temperaturne amplitude jezerske vode znatno su veće, jezero je natprosječne slanosti, a jedan dio ispunjen je ljekovitim, peloidnim blatom.

Taljurić je maleni otočić površine svega 2175 m2 i visine oko 3 m. Posebno je zanimljiv zbog svog jedinstvenog okruglog oblika i zaravnjene površine formirane abrazionim djelovanjem mora. Nalazi se na otvorenom moru i jedan je od malobrojnih otočića smještenih uz slabo razvedenu jugozapadnu obalu Dugog otoka.



Problem zaštite ovog prostora, najizrazitiji je u ljetnim mjesecima kad Park posjećuje i preko tisuću gostiju dnevno. Naime, brojne turističke ekskurzije u sklopu kojih se gostima nudi obilazak strmaca brodovima s morske strane, te posjet njihovom vršnom dijelu, zaljevu Telašćica i jezeru Mir, pomalo narušava ekološku ravnotežu prostora. Drugi problem je nepostojanje zaštitne ograde na vrhu strmaca zbog čega se posjetitelji svakodnevno dovode u opasnost. Budući da se unutar granica Parka prirode nalazi i niz ostalih kulturno-povijesnih spomenika i arheoloških nalazišta od kojih su možda napoznatiji ostaci rimske villae rusticae u prolazu Mala Proversa između Dugog otoka i otočića Katina, unutar Parka bi se mogla izgraditi edukativno-biciklistička staza kojom bi se posjetiteljima omogućilo dulje zadžavanje na ovom prostoru i njegovo detaljnije razgledavanje. Trenutno je posjet Telašćici pretežno ograničen samo na uvalu i jezero Mir. Ovako bi se pružila prilika razgledavanja šireg područja otoka, ne samo posjetiteljima koji dolaze brodovima, već i onima koji borave u nekom od 11 dugootočkih naselja. Cesta koja od naselja Sali vodi prema uvali Mir prolazi samo dijelom JZ obale zaljeva Telašćica, dok je SI obala zaljeva u potpunosti neiskorištena.



S obzirom da se radi o otoku koji je u drugoj polovici 20. stoljeća doživio značajnu transformaciju, na kojem je još uvijek intenzivan proces depopulacije, postojanje ovakvog turistički atraktivnog fenomena svakako doprinosi njegovom daljnjem gospodarskom razvoju. Međutim, prilikom komercijalizacije ovog i sličnih područja potrebno je voditi računa o istovremenoj zaštiti prostora.