Sjeverni Velebit

O značenju, važnosti i ljepotama Velebita najbolje govore oblici zaštite ovog područja. Prvi korak u zaštićivanju ovog područja, odnosno njegovog južnog dijela, bilo je proglašenje Nacionalnog parka Paklenica davne 1949. godine upravo zbog njegovih geomorfoloških i vegetacijskih osobitosti. Godine 1978. Velebit je uvršten među Svjetske rezervate biosfere u sklopu UNESCO-vog programa Čovjek i biosfera. Tri godine kasnije čitava planina proglašena je parkom prirode, a 1999. godine njen sjeverni dio proglašen je Nacionalnim parkom Sjeverni Velebit. Danas je Sjeverni Velebit najmlađi nacionalni park u Hrvatskoj, unutar kojeg se nalaze strogi rezervati Hajdučki i Rožanski kukovi, zatim rezervat šumske vegetacije Štirovača te botanički vrt na Zavižanu. Osnovni razlog njegova proglašenja bila je iznimna raznolikost krških oblika, živoga svijeta i krajobraza na relativno malom prostoru. Financijskim zakonom iz 1928./29. Štirovača je, zajedno s Plitvičkim jezerima, bila proglašena nacionalnim parkom međutim, to nisu bili nacionalni parkovi u današnjem smislu riječi.

Parkom upravlja Javna ustanova Nacionalni park Sjeverni Velebit čije je sjedište u obližnjem selu Krasno, a njene glavne zadaće su nadzor nad provođenjem mjera zaštite te znanstvena i stručna istraživanja. Trenutno ova ustanova provodi petnaestak projekata u suradnji s brojnim znanstvenim institucijama, ustanovama, pojedincima i sponzorima. Cilj ovih znanstvenih i stručnih projekata jest proširiti saznanja o prirodnim vrijednostima parka, što je osnova za buduće kvalitetno upravljanje. Projekti edukacije i promocije namijenjeni su posjetiteljima parka i široj javnosti, a cilj im je edukacija o Nacionalom parku Sjeverni Velebit i produbljivanje svijesti o višestrukoj vrijednosti ovoga prostora.


Slika 1. Velebitski botanički vrt (snimila: Marina Kolanović)

Strogi rezervat Hajdučki i Rožanski kukovi proglašen je 1969. godine i obuhvaća površinu od 1220 ha. Ovaj rezervat odlikuje se brojnim geomorfološkim oblicima i speleološkim objektima, od kojih je najpoznatija Lukina jama u Hajdučkim kukovima. Jama je otkrivena 1992. godine i do sada je istraženo oko 1392 m čime spada u najdublje jame u Europi. Kroz Rožanske kukove prolazi Premužićeva staza, koja je građena od 1930. do 1933. godine, a nazvana je u spomen projektantu i graditelju Anti Premužiću. Staza je dugačka oko 57 km, a proteže se od Zavižana do Baških Oštarija. Staza nema velikih uspona, pa je stoga prilagođena i planinarenju manje sklonim posjetiteljima. Još jedna od osobitosti Sjevernog Velebita jest i Botanički rezervat Zavižan-Balinovac-Velika kosa, površine 118 ha, unutar kojeg se nalazi i Velebitski botanički vrt osnovan 1967. godine.


Slika 2. Nacionalni park Sjeverni Velebit (snimila: Marina Kolanović)

Osim samog Nacionalnog parka, ovaj dio Hrvatske odlikuje se i drugim turističkim atrakcijama. U neposrednoj blizini Parka nalaze se sela Krasno i Kuterevo u kojima posjetitelji mogu živati u autohtonom ruralnom ambijentu. Posljednjih godina selo Kuterevo poznato je i po Utočištu za mlade medvjede, prvom i za sada jedinom utočištu takve vrste u Hrvatskoj. Utočište pruža skrb medvjedićima koji su ostali bez majke i koji bi bez ljudske pomoći teško preživjeli sami u prirodi.


Slika 3. Utočište za male medvjede u Kuterevu (snimila: Marina Kolanović)

U Hrvatskoj su smeđi medvjedi (ursus arctos) rasprostranjeni na skoro 16 000 km2, ali trajno borave na oko 10 000 km2, većinom u Gorskom kotaru i Lici. Procjenjuje se da se njihov broj kreće između 400 i 600, a životni prostor im se u prosjeku kreće od 100 do 300 km2. Uglavnom jedu biljnu hranu, zatim kukce i druge beskralješnjake te lešine životina. Životni vijek medvjeda ovisi, naravno, o raznim činiteljima, ali u prosjeku dožive više od 20 godina. Medvjedi još uvijek imaju status lovne divljači i godišnje ih se ubije oko 10% procijenjene populacije. Osim zbog lova (bilo legalnog bilo ilegalnog), dio medvjeda strada i u prometu, na cestama i željezničkim prugama. Cilj navedenog projekta je ne samo zaštititi medvjede već i promicati tradicionalne vrijednosti putem ekoturizma. U realizaciji projekta sudjelovalo je i lokalno stanovništvo. Za sada u utočištu žive četiri medvjedića, koja su smještena u dva ograđena prostora u blizini njihovog prirodnog staništa.


Slika 4. Medvjedići u utočištu (snimila: Vera Graovac)

U planu je izgradnja još dva veća prostora u koje bi se medvjedi smjestili kad odrastu, s tim da bi jedan od prostora bio veličine 100 ha koji bi medvjedima omogućio ipak veći radijus kretanja od dosadašnjeg. Međutim, realizacija tog projekta ovisit će o financijskim mogućnostima i donacijama. Nažalost, medvjedi koji jednom dođu u utočište u njemu ostaju do kraja života, jer kad se jednom naviknu na ljude i na činjenicu da im ljudi priskrbljuju hranu, više se ne mogu snaći sami u divljini, a njihovo razmnožavanje u utočištu je onemogućeno.