Hrvatska književnost u 18. stoljeću

Hrvatska književnost u 18. stoljeću sastavni je dio općeg duhovnog pokreta – prosvjetiteljstva, koji se u europskim zemljama javlja od kraja 17. pa sve do početka 19. stoljeća. Ovaj je pokret zasnovan na kritici dogmatskog autoriteta i načelima zdravoga razuma, a naglašava potrebu odgoja i obrazovanja kako bi se proširile spoznaje o prirodi i društvu. Prosvjetiteljstvo obuhvaća cjelokupnu umjetnost i filozofiju, a u povijesti književnosti često se shvaća i kao posebno književno razdoblje ili sastavni dio epohe nazvane „klasicizam i prosvjetiteljstvo“. Književnost se u to vrijeme povezuje s racionalističkom poetikom i naglašavanjem odgojno-obrazovne funkcije. Građanska publika postupno zamjenjuje onu aristokratsku, a dolazi i do procvata novijih književnih vrsta, primjerice romana, novele, eseja, basne i popularne filozofije. Najveći su uzor prosvjetiteljima bili pisci grčke i rimske antike. Dominiraju raznoliki stilovi, književne tehnike i žanrovi, stoga je teško izdvojiti najvažnije predstavnike. No ipak, ističu se enciklopedisti D. Diderot i Voltaire, odnosno F. M. Arouet, u francuskoj, E. Lessing u njemačkoj, J. Swift i H. Fielding u engleskoj te M. A. Relković i A. Kačić Miošić u hrvatskoj književnosti.



Na prostorima današnje Hrvatske prosvjetiteljske ideje jačaju u 18. stoljeću, posebice u Banskoj Hrvatskoj i Dalmaciji, dok određene prosvjetiteljske težnje nalazimo već u djelima Pavla Rittera Vitezovića. Prosvjetiteljstvo se širi ponajviše školstvom koje se sustavnije počinje organizirati i izvan većih gradova, zahvaljujući reformatorskim zahvatima u doba carice Marije Terezije (1740. – 1780.). Kako bi se prosvijetlio i poučio narod, tiskaju se knjige namijenjene širem puku. Sredina 18. stoljeća važna je i zbog doprinosa nastajanju hrvatskoga jezičnoga standarda. Već u 18. stoljeću na hrvatskom sjeverozapadu počinje se prihvaćati činjenica da štokavsko-kajkavsko književnojezično dvojstvo nema perspektive jer ne može koristiti cjelini hrvatske kulture. Hrvatski nadregionalni književni jezik utemeljen na zapadnoj štokavštini prvi je književni jezik, nakon hrvatsko-staroslavenskoga jezika u 15. stoljeću, koji nije zatvoren u granice samo jedne hrvatske pokrajine. On ima gotovo uređenu grafiju i prilično izjednačen pravopis.

Istaknutija su imena prosvjetiteljskog razdoblja u Hrvata Andrija Kačić Miošić, Ruđer Bošković, Matija Antun Relković, Matija Petar Katančić i Tituš Brezovački.

Andrija Kačić Miošić (1704. – 1760.), epik i vjerski pisac, temeljnu školsku naobrazbu stječe u franjevačkom samostanu, gdje stupa i u franjevački red. Nakon godinu dana kušnje, 1721. godine odlazi na daljnje školovanje. Studirao je filozofiju i teologiju. Njegovo najznačajnije djelo jest Razgovor ugodni naroda slovinskog, a žanrovski je teško odredljivo. Mješavinom stiha i proze A. Kačić Miošić opisuje povijesne događaje slavenskih zemalja, a najčešće kršćansko-turske ratove. Za autorova života djelo je tiskano dva puta, 1756. i 1759. godine, no drugo je izdanje znatno izmijenjeno i prošireno. Djelo je namijenjeno slabije obrazovanoj čitateljskoj publici koja razumije samo hrvatski, odnosno slovinski, jezik, a pisano je štokavskom ikavicom. A. Kačić Miošić građu je skupljao iz historiografske literature, povijesnih dokumenata i usmene tradicije. Kompozicija je kronološka, od antičke povijesti Ilira do političkih događaja autorova doba. Zbog miješanja stiha i proze, zanimanja za povijesnu tematiku, pozitivnog stava prema književnom folkloru, narodnom desetercu i sličnih motiva Razgovor ugodni često se dovodi u vezu s Cvitom razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga (1747.) Filipa Grabovca. Ovo Kačićevo djelo utjecalo je na nastanak djela franjevačkih pisaca iz Kačićeva zavičaja i slavonskih pisaca 18. stoljeća. Zbog veličanja nacionalne prošlosti i protuturskih tendencija, djelo je bilo vrlo popularno i u preporodnom razdoblju. Njegovo drugo poznatije djelo je Korabljica Pisma svetoga (1760), kronika biblijske i svjetovne povijesti.

Ruđer Bošković (1711. – 1787.) bio je hrvatski polihistor, pjesnik, putopisac i dramski pisac. Na središnjem učilištu isusovačkoga reda u Rimu pohađao je studij filozofije i teologije. Središnja je figura u rimskome krugu hrvatskih latinista. Pisao je epigrame, prigodnice, poeme, sonete, dramske tekstove. Njegov ep De Solis ac Lunae defectibus (O pomrčinama Sunca i Mjeseca) govori o Newtonovoj astronomiji i optici, dok je u putopisu-dnevniku Giornale di un viaggio da Costantinopoli in Polonia opisao svoje putovanje od Carigrada do Varšave 1762. godine. Bio je član triju književnih akademija.

Matija Antun Relković (1732. – 1798.) bio je epik-satirik, prozaik, basnopisac, aforist, prevodilac, gramatičar, gospodarstveni i pravni pisac. Kao šesnaestogodišnjak stupio je u vojsku, a kao ratni zarobljenik u Njemačkoj upoznao se s francuskim prosvjetiteljskim idejama. U zarobljeništvu u Saskoj napisao je svoje najvažnije djelo, satiričko-narativni spjev Satir iliti divji čovik (1762.). Desetercima, u jedanaest pjevanja, M. A. Relković opjevava slavonsku zemlju i njezine prirodne ljepote, a slavonske seljake opisuje kao zapuštene i gospodarski zaostale pučane. Pripovjedač Satir, antičko mitološko biće, na duhovit i jednostavan način nudi Slavoncima savjete za obnovu i razvoj zemlje nakon oslobođenja od Turaka. U drugom se izdanju iz 1779. godine, uz lik Satir, pojavljuje i lik slavonskog seljaka koji mu odgovara i pokazuje kako je prihvatio njegove kritike i savjete. Osim prosvjetiteljskih idejnih značajki, u djelu se mogu pronaći i zanimljivi opisi slavonskih pejsaža te elementi klasičnog književnog naslijeđa. Zbirka pučkih i nabožnih pričica, anegdota i parabola Nek je svašta (1795.) prevedena je iz raznih izvora i označava početak pučkog kalendarskog štiva u hrvatskoj književnosti. M. A. Relković preveo je velik broj basni i aforizama na hrvatski jezik.

Matija Petar Katančić (1750. – 1825.) bio je hrvatski i latinski pjesnik, prevodilac, estetičar, povjesničar, teoretičar književnosti, leksikograf, arheolog, povjesničar, geograf, numizmatičar, kartograf i franjevac. Ovaj svestrani Hrvat studirao je humanističke znanosti na Filozofskom fakultetu u Budimu. Pisao je djela iz epigrafije, ispitivao etnički karakter naroda na Balkanu i u Panoniji, istraživao geografiju hrvatskih krajeva u rimsko doba te stari jezik Panonaca. Preveo je cijelu Bibliju, što je prvi cjeloviti objavljeni prijevod Biblije u Hrvata. U rukopisu je ostao njegov hrvatsko-latinski i latinsko-hrvatski rječnik. Jedan je od rijetkih čija djela svjedoče o književnoteorijskim i estetičkim mislima na ovom području u ranom novovjekovlju. Njegov pjesnički opus obuhvaća jednu pjesničku zbirku latinskih i hrvatskih pjesama Fructus auctumnales (Jesenski plodovi) te nekoliko hrvatskih, latinskih i mađarskih prigodnica koje nisu uvrštene u zbirke.

Tito (Tituš) Brezovački (1757. – 1805.), hrvatski komediograf i pjesnik, na pavlinskom sveučilištu u Pešti završio je teologiju i filozofiju. Veći dio književnoga opusa Brezovački je pisao kajkavskim narječjem, manje štokavskom ikavicom, zatim njemačkim i latinskim jezikom. Najpoznatija pjesma pisana latinskim jezikom je elegija Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae, trium sororum… kojom žestoko brani hrvatsku državnu i kulturnu samosvojnost pred agresivnom mađarizacijom. Danas ga najviše cijenimo kao komediografa koji piše u skladu s tadašnjim poetološkim kanonima dramaturgije. Napisao je četveročinu dramu u prozi Sveti Aleksi (1786.) koja tematizira hagiografsku priču o rimskom senatorskom sinu Alekseju. T. Brezovački poznatiji je po tročinoj proznoj pokladnoj igri Matijaš grabancijaš dijak koja je praizvedena 1804. godine u Zagrebu i petočinoj proznoj komediji Diogeneš (1805.). Radnja Matijaša grabancijaša dijaka smještena je u Zagreb, a središnji je lik putujući đak grabancijaš (od tal. negromanzia, odnosno čaranje) koji je stekao nadnaravne moći u trinaestom razredu. Farsičnim sredstvima pisac upozorava sugrađane na njihove mane i poroke. Diogeneš je vrhunac kajkavske drame i kajkavskog jezičnog izražaja. T. Brezovački u ovomu djelu odlično povezuje plautističko-molijerska obilježja s prosvjetiteljskom dramom, pišući o različitim međuobiteljskim odnosima. Diogeneš čini prijelomnicu od Držićevih djela do onih hrvatskih komediografa sredine 19. stoljeća.