1. Geografija glazbe
Geografija se kao znanost oduvijek oslanjala na osjetilo vida – i sam naziv geografija dolazi od grčkih riječi pisati i Zemlja. Zemljina površina tradicionalno se mjerila i objašnjavala pomoću raznih instrumenata i karata, ali i dočaravala prikazima egzotičnih krajeva još od vremena Homerove Odiseje. Ipak, da bismo razumjeli svijet oko nas, nije ga dovoljno izmjeriti, opisati i kvantificirati, jer se prostor ne doživljava samo unutar njegovih fizičkih svojstava. Ljudi stvaraju emocionalne veze s prostorom u kojem žive ili kojeg posjećuju, osjećaje identiteta i pripadanja. Kad značenje prostora ulazi u područje emocija, literatura i umjetnost nameću se kao način na koji ljudi mogu izraziti ova značenja. Reproduciranjem kroz umjetnost, književnost i filmsku industriju, prostori se obogaćuju simbolikom i značenjima i postaju mjesta. Osjećaj nekog mjesta je niz iskustava i asocijacija koje to mjesto izaziva u ljudima, a način na koji su ova mjesta prikazana pomogli su u dočaravanju i oblikovanju njihove geografske percepcije kod širokog kruga publike stvarajući «genius loci», tzv. duh mjesta. Rijeka Kupa u akvarelima Slave Raškaj, Slavonija u djelima Josipa Kozarca ili npr. Split u seriji „Velo misto“, sva ova područja postala su poznata, ali i prepoznatljiva širem krugu publike jednim dijelom zahvaljujući njihovoj reprodukciji putem raznih umjetnosti. Ovaj koncept nije nov u geografiji. Postoji niz radova koji se bavi ulogom koje mjesto igra u književnosti, umjetnosti i filmu, no i ovdje je riječ gotovo isključivo o onom što vidimo, zanemarujući informacije koje dobivamo putem sluha.
Ta činjenica iznenađuje s obzirom glazba posjeduje složeno značenje koje je kulturno vrlo specifično. Glazbu slušamo u svojim domovima, dok se vozimo u automobilima ili kupujemo u trgovinama, na zabavama, rođendanima i sprovodima i na taj način prenose se određene poruke i ideje od autora do širokog kruga slušatelja, a istovremeno se glazba vezuje uz određene prostore slušanja. Glazba je inspirirana svijetom koji nas okružuje i na jednostavan i neposredan način govori o svakodnevnim problemima i događajima. Tekstovi, melodije ili glazbeni stilovi nastali su u karakterističnim okolnostima, stihovi su pisani na jezicima specifičnim za pojedine dijelove svijeta i narode, a autori putem tekstova izražavaju svoja viđenja događaja, ljudi, okolnosti i krajolika koji su relevantni za širi krug slušatelja. Također, zvuk tradicionalnih instrumenata može evocirati osjećaj specifičnih mjesta, kao npr. banjo u slučaju SAD-a ili gajde u slučaju Škotske. Glazba kao vid kulturne komunikacije i sveprisutni kulturni proizvod očito ima veliku ulogu u evociranju osjećaja mjesta, a samim time i u procesu njegovog stvaranja. No, uloga glazbe (posebice popularne glazbe) u procesu stvaranja mjesta i dalje je relativno zanemarena zbog njezine navodne trivijalnosti i kratkotrajnosti, te inferiornosti prema tzv. ‘elitnoj kulturi’. I 40 godina nakon što je objavljen rad „Glazbene regije i regionalna glazba“ Petera Hugha Nasha (1968.) geografi su tek sramežljivo istraživali ovo područje kulturne geografije. A kad su se geografi bavili glazbom, to je najčešće bilo nešto što se moglo kvantificirati ili prikazati na kartama. Tek posljednjih godina pojavilo se nekoliko značajnih radova koji su se bavili pitanjima glazbe, identiteta i osjećaja stvaranja mjesta.
Jedan od razloga zašto je popularna glazba zahvalan materijal za proučavanje je upravo zbog širokog raspona tema kojima se ona bavi. Riječ popularnost dolazi od latinskog „popularis“ – narodni, pučki, koji voli narod, domaći, dakle popularno je sve ono što je karakteristično, važno i rašireno među velikim brojem ljudi. Shodno tome, teme i pojmovi kojima se bavi popularna glazba visokog su osobnog ili društvenog značaja. Među temama koje se učestalo ponavljaju i obrađuju u popularnoj glazbi, a koje su od mogućeg interesa za geografiju, pjesme su posvećene raznim krajevima. Koristeći internetske tražilice i baze podataka na hrvatskom jeziku, u posljednjih dvadesetak godina tako je moguće pronaći preko stotinu pjesama koje su posvećene ili se bave Hrvatskom, pridodajući geografskom prostoru osjećaje identiteta, pripadanja, ponosa ili npr. nostalgije za izgubljenim. Uz bok pojmu „Hrvatska“ sa 119 pojavljivanja smjestio se pojam „Balkan“ sa 110 pojavljivanja – očito je ovaj često dekontekstualiziran i vrlo kontroverzan pojam snažna metafora koja se učestalo koristi u opisivanju raznih stvari i pojava, unatoč svojoj nepreciznosti i osporavanosti. Još otkako je August Zeune u 19. stoljeću pogrešno upotrijebio naziv Balkanski poluotok za opis područja južno od planine Balkan u Bugarskoj, Balkan je bio prostor od velikog interesa kako za geografe, tako i za sociologe, ali i pisce i glazbenike. Upravo zahvaljujući svojoj fluidnosti, definicije Balkana su šarolike, od poluotoka čija se granica definirala društvenim i političkim prilikama („Europska Turska“) do njegovog svojevrsnog negiranja („Balkan je drugdje“). Jednostavan i jednoznačan odgovor na pitanje „Što je Balkan?“ očito je izvan domašaja ovog članka. No, u nastojanju da se odgovori na ovo pitanje, zanimljiv uvid može nam ponuditi upravo geografija glazbe koja umjesto karakterističnog balkanskog krajolika stvara i reproducira specifičan balkanski krajozvuk (eng. soundscape) sa svojim vlastitim idenitetima, vrijednostima i sustavima društvenih odnosa. Dakle, što je Balkan u glazbi?
2. Balkan u glazbi
Pojam Balkana u glazbi s početka osamdesetih ili ranije tek se sramežljivo spominje. Tek krajem spomenutog desetljeća, rastom političkih tenzija počinje se učestalo pojavljivati, a u devedesetima, za vrijeme sukoba u bivšoj Jugoslaviji, doseći će svoju punu ekspanziju. Valja razlikovati dva načina upotrebe ovog termina – od spomenutih 110 tekstova u internetskim bazama podataka na hrvatskom i srpskom jeziku koje spominju Balkan, u trećini pjesama Balkan i balkanski služe kao geografska odrednica radnje (npr. „Balkanska ulica“ Magazina, ili „Hotel Balkan“ Z. Čolića). U preostalih 75 tekstova (68%) pojam Balkana sadrži metafore, kodirane poruke ili služi direktno za evociranje i objašnjavanje atmosfere rata, bijede, sukoba, podijeljenosti ili strasti, ljepote, ljubavi i ponosa. Na analizi tih tekstova temelji se ovaj rad. Prema učestalosti pojavljivanja tema i motiva povezanih uz Balkan, moguće je razlučiti četiri različita diskursa: a) Balkan kao mjesto rata i ratnih razaranja, b) Balkan kao mjesto strasti, neumjerene zabave i fatalizma, c) Suprotstavljeni primitivni „muški“ Balkan i lijepi „ženski Balkan“ i d) Balkan kao „Drugo“ Europe.
2.1. „Bajka puna krvi“
S obzirom na burnu povijest ovog prostora, ne iznenađuje da je upravo prvi diskurs najzastupljeniji. Od promatranih 75 pjesama, u njih 23 spominje se riječ „rat“ (te po jednom „ratni“, „ratuje“, „ratnici“), a u dodatnih 12 opisuju se ratne strahote ili se zaziva mir. Na Balkanu se „živi u vonju ćevapa i dimu granata“ (Šajeta), Balkan je mjesto …“gdje meci lete, gdje seljaci prijete, i gdje su pametni postali mete“, ili gdje „ljudi ginu za svoj fudbalski klub, a ‘ko ne zna pucat’ ima 1 iz domaćinstva“ (Edo Maajka) itd. Balkan u ovim pjesmama mračan je i depresivan prostor a balkanske zemlje najčešće nemaju specifičnu vremensku ili geografsku odrednicu (osim npr. vrlo općenitih kao što su „ta i ta godina“, „ta i ta zemlja na Balkanu“) čime ratne strahote postaju ako ne jedina, onda najvažnija i najočitija asocijacija na čitavu regiju. Rat je ovdje nešto uobičajeno i svevremensko i pojam kojim je Balkan najjednostavnije opisati.
Ako te netko upita
Kako je bilo te i te godine
U tom i tom danu
U toj i toj zemlji na Balkanu
…
Ispričat ću ti jer ne znaš kako izgleda
Kolona ljudi u zbjegu
Ispričat ću ti jer nisi vid’o
Mrlju od krvi u snijegu
Među istaknutim glazbenicima ovih prostora koji su pronašli inspiraciju u problematici Balkana zasigurno je i Đorđe Balašević, rođen 1953. u Novom Sadu. Iako je karijeru započeo još sedamdesetih godina, tek krajem osamdesetih Balaševićevi glazbeni tekstovi počinju se naglašenije baviti politikom, posebice jugoslavenskom krizom i sukobima koji su proizašli iz nje. No, za razliku od prijašnjih tekstova, njegovi su obilježeni osjećajima nostalgije i sjete za zajedništvom koja je nekada vladala na Balkanu (ili Jugoslaviji). Iako i ovdje dominiraju slike podjela i rascjepkanosti teritorija, kao npr. u pjesmi „Requiem“ posvećenoj Josipu Brozu Titu:
Balkan krajem jednog veka
Svako pleme crta granicu
Svi bi hteli svoju stranicu
ili u pjesmi „Mi smo još uvijek zemljaci“:
Moji sinčići Vangel i Blaže
Dohvate globus, Strumicu traže
I gde god prstić na Balkan stave
Pokriju barem tri države
za Balaševića te podjele nemaju nikakvog smisla i on ih ne može shvatiti („Poznam ja odmah naše oči iste/Šta se tu folirate da ste stranci/Kada niste?“).
Sl. 1. Đorđe Balašević
I za njega Balkan je problematično područje, no on se u svojim tekstovima sjeća vremena kad situacija ipak nije bila toliko loša. Osjeća osobni gubitak kao direktnu posljedicu teritorijalnih promjena koja osim administrativnih promjena vode i do neminovnog otuđenja:
Ratovao sam protiv rata
I sline sam gradove izgubio
Stavili mi kratak lanac
Sad sam samo crni stranac
Tamo gde sam sanjao i ljubio
Imajući sve to u vidu, pozitivnu percepciju Balkana u Balaševićevim pjesmama ipak treba shvatiti kao nešto uvjetno i ograničeno na prošlost. Kako u njegovim, tako i u relativno najvećem broju analiziranih tekstova rat (te razjedinjenost i sukobi kao posljedica rata) ostaje osnovna asocijacija i poveznica s promatranim prostorom.
2.2 „Desire kills me“
U analizi balkanskih identiteta putem popularne glazbe turbo-folk zauzima važno mjesto, iako se njegovi tekstovi vrlo rijetko bave direktno pojmom rata ili Balkana. Beogradski glazbeni kritičar P. Luković (1999) u The Economistu turbo-folk opisao je kao „odvratnu mješavinu hip-hopa, techno ritmova, staromodne disko glazbe, arapskog zavijana i bosanskih ljubavnih pjesama.“, a prvu svojevrsnu definiciju i naziv tom glazbenom žanru dao je crnogorski pjevač Rambo Amadeus u istoimenoj pjesmi, gdje kaže da je turbo folk „gorenje naroda“ odn. „razbuktavanje najnižih strasti kod homo sapiensa“. Povlačeći paralelu između ubrizgavanja goriva pod pritiskom u cilindar motora (turbo) s razbuktavanjem najnižih strasti kod čovjeka, za njega turbo folk nije samo glazba, nego šira metafora. Tako je i alkohol turbo folk, hipermarketi, sapunske serije, pečenje na ražnju, nacionalizam, kladionice, pa čak i Adolf Hitler. Gordy (1999) i Kiossev (2002) pisali su o turbo-folku ranih ’90. Obojica ga smatraju nesumnjivo autohtonom „balkanskom“ pojavom, no Gordy se koncentrira na ekspanziju ovog žanra u Srbiji i njegovo širenje povezuje s dolaskom zločinačkog režima Slobodana Miloševića na vlast. Prema Gordyju, Milošević je koristio nacionalistički potencijal turbo-folka za dobivanje potpore kod velikog broja glasača koji su napuštali sela i doseljavali se u gradove. Turbo-folk i njegova kultura hedonizma, neukusa i naglašenog uživanja u najnižim strastima koje spominje i Rambo Amadeus predstavljali su svojevrstan bijeg od stvarnosti za vrijeme siromaštva i međunarodne izolacije Srbije. Gordy također turbo-folk i njegovu publiku namjerno stavlja u kontrast s urbanim rockom i njegovim asocijacijama uz Zapad i zapadne vrijednosti.
Sl. 2. Grafit iz Osijeka – politizacija turbo folka
Kiossev se nadovezuje na ovo suprotstavljanje balkanskog turbo-folka i zapadnih vrijednosti, primijetivši kako je npr. u Bugarskoj chalga (svojevrsna bugarska verzija turbo-folka) zamijenila ne samo stare socijalističke načine zabave već i američku i englesku glazbu u disko klubovima i pubovima. Za njega turbo-folk predstavlja kulturu užitaka zabranjenih europskim pravilima ponašanja koja izvrće negativnu sliku Balkana u autoparodiju, te ga slavi baš onakvim kakav jest: nazadan, polu-seoski, nepristojan, ali smiješan, intiman i drag. Tako npr. u pjesmi „Balkan“ Seka Aleksić pjeva „nek’ se čudi ceo svet“ ili „drugi mogu ko i pre samo da nam zavide“ ili:
Baš svi nek čuju svi
Ovu pesmu što pali kafanu
Baš svi, nek čuju svi
Kako se veseli na Balkanu
naglašavajući zadovoljstvo koje proizlazi iz činjenice da je Balkan veseo i strastven i kao takav vanjskom promatraču teško razumljiv, pa i predmet zavisti. No, od promatranih 75 pjesama, tek ih se šest svrstava u žanr turbo-folka. Razlog tome vjerojatno je činjenica da je pojam Balkan toliko semantički otežao (Luketić), da se asocijacije na rat, neprijateljstva i sukobe teško uklapaju u ovakvu glazbu. Iako mobiliziran u političke svrhe, turbo-folk je prvenstveno nekonfliktna glazba koja izbjegava takvu tematiku, pa se i u promatranih šest pjesama koje spominju Balkan pojavljuju isključivo spomenuti motivi naglašenog uživanja, zabave, strasti i fatalizma.
Nema komentara:
Objavi komentar