Iseljavanje iz Hrvatske u Sjevernu Ameriku
U SAD se od 1820. do 1970.g. uselilo 45.162.638 milijuna ljudi, pa se ova milijunska migracija smatra jednim od najvažnijih sociološko-povijesnih zbivanja suvremenog doba. Ova migracija započela je najprije u zapadnim dijelovima Europe, osobito u Engleskoj i Irskoj, i kulminirala u četrdesetim i pedesetim godinama 19. stoljeća. Iz ovih područja se širila prema Njemačkoj i skandinavskim zemljama, gdje je doživjela vrhunac sedamdesetih i početkom osamdesetih godina 19. stoljeća.
Taj se val osamdesetih godina proširio i na istočnu, jugoistočnu i srednju Europu, najprije na Italiju, a onda na Austro-Ugarsku te zapadne i sjeverozapadne dijelove Rusije. Početkom 20.st. najveći dio doseljenika u SAD stizao je upravo iz spomenutih zemalja.
Iseljavanje Hrvata u Ameriku dio je europskih migracijskih procesa prema Novom kontinentu. Među prvim Europljanima u Americi, našli su se i Hrvati. Prema iskazima pojedinih povjesničara, nekoliko je dubrovačkih mornara plovilo na Kolumbovim brodovima. Kolonija u Ebeneezeru, u državi Georgiji, vjerojatno je bila mjesto prvog masovnijeg doseljavanja Slovenaca i Hrvata u SAD.
Brojnije iseljavanje iz Hrvatske, tzv. moderna kolonizacija, započelo je u Dalmaciji i Hrvatskom primorju. U najranijoj fazi iseljavali su se pojedinci, a kasnije i manje skupine iz primorskog dijela Hrvatske. Selili su u Kaliforniju, zemlju koja je svojim klimatskim i drugim karakteristikama privlačila ljude iz primorja. Veća koncentracija iseljenika u razdoblju najranijeg useljavanja u Ameriku nastala je uz deltu Mississipija, uz obalu sjevernog dijela Tihog oceana i gradu New Yorku.
Prvi hrvatski doseljenici bili su većinom ribari, pomorci i farmeri, a kako nisu bili brojni, nisu ni činili važniju etničku skupinu u američkom društvu. Zbog prostorne odvojenosti i malog broja iseljenika u prvoj fazi useljavanja u Ameriku, Hrvati se nisu ozbiljnije društveno i politički organizirali. Do 80-ih godina 19.st. postojale su samo manje organizacije lokalnog značaja.
Razdoblje masovnog iseljavanje iz Hrvatske započelo je potkraj 19.st., između 1890. i Prvog svjetskog rata. Nakon dolaska u Ameriku hrvatske je imigrante većinom privlačila Pennsilvanija sa svojom rastućom industrijom i obećanim dobrim plaćama u rudnicima ugljena, željezarama, željeznicama te izgradnji cestovne mreže. Prve grupe hrvatskih imigranata privlačili su i rudnici u Pittsburghu i njegovoj okolici, dok je drugi veliki centar bio je Cleveland gdje se koncentrirala industrija strojeva i čeličane.
Razumljivo je što je Hrvate privlačio i Chicago, budući je bio jedan od najvećih trgovačkih i industrijskih centara. Chicago je značio nove mogućnosti zapošljavanja u vrlo razvijenoj metalnoj, kožnoj, prehrambenoj i kemijskoj industriji.
Hrvati su se, u biti, naselili u svim dijelovima SAD-a, od atlantske do pacifičke obale, a vođeni potrebama često su mijenjali mjesto i državu stanovanja u potrazi za boljim uvjetima života.
Razmjere tog vala iseljavanja iz Hrvatske u Ameriku, sve do naših dana, najbolje pokazuju statistički podaci. Njihovom se analizom procjenjuje da je od 1890.g. do početka Prvog svjetskog rata iz Hrvatske iselilo oko 500 000 ljudi.
Prvi svjetski rat prekinuo je masovno iseljavanje Hrvata, ali poslije rata oživljava iseljenički problem. Opća obilježja svjetskih migracija, novi smjerovi seljenja i nove zemlje useljavanja karakteriziraju iseljavanje iz Hrvatske između dva rata. Između dva rata iz Hrvatske je iselilo oko 150 000 ljudi.
Što se tiče iseljavanja u Kanadu, ono je također bilo dio hrvatskog migracijskog egzodusa. Glavne karakteristike ove emigracije slične su emigracijama Hrvata u druge dijelove svijeta, ali je postojala i jedna specifičnost. Za vrijeme najmasovnijeg iseljavanja Hrvata od 1880-1914.g., Kanada tada nije primila velik broj hrvatskih iseljenika, a oni koji su i uselili, uselili su nakon što su prije živjeli u SAD. Odmah nakon Prvog svjetskog rata velik se broj hrvatskih iseljenika stiže u Kanadu, a glavni razlog je restriktivna migracijska politika koju su provodile SAD.
U međuratnom periodu (1920-1939.) u Kanadu je stiglo preko 12 000 Hrvata koji su se naseljavali uglavnom u urbanim centrima, ali su također živjeli i u rudarskim gradićima sjevernog Ontarija. Nakon Drugog svjetskog rata, naročito nakon 1960., Kanada je postala zemlja masovnog hrvatskog iseljeništva. Razlog tomu je liberalizacija emigracijske politike u bivšoj Jugoslaviji, pa je Kanada uz Australiju postala vodeća zemlja u koju su iseljavali Hrvati. Najvjerojatnije danas u SAD i Kanadi živi oko 2 milijuna Hrvata svih naraštaja.
Sl.1. Brodovi kakvima su iseljenici dolazili u prekooceanske zemlje
Naseljavanje hrvatskih emigranata u J. Ameriku
Što se tiče iseljavanja Hrvata u Južnu Ameriku, zemlje koje su najviše privlačile naše iseljenike do 1.svj.rata bile su Argentina, Čile, Bolivija i Peru. U južnoameričkom umjerenom pojasu gdje se naselio najveći broj hrvatskih imigranata, od prve polovice 19.st. počinje kolonizacija kapitalističkog tipa s latifundijom ili haciendom kao dominirajućim proizvodnim oblikom. U andskim predjelima i na čileanskoj pampi prevladalo je rudarstvo, u nizinama ratarstvo, plantažna proizvodnja i stočarstvo, dok su u gradovima bili administrativni centri razvoja sa tipičnom urbanom privredom.Hrvatske će iseljenike «glad» za zemljom uglavnom odvesti na argentinske pampase, a dalmatinska gradska tradicija znatan dio i u gradska središta gdje će se baviti tipičnim urbanim zanimanjima, prije svega trgovinom, uslužnim djelatnostima i poduzetništvom.
Političkim oslobođenjem od Španjolske, španjolski dio J.Amerike postupno se počeo uključivati u međunarodno kapitalističko tržište što je pospješilo ulazak kapitala u južnoamerički feudalizam. To se poklapa s najjačim doseljeničkim valom iz Europe. Među prvim konkvistadorima koji su stigli na tlo J. Amerike bio je Korčulanin Vinko Paletin, a 1730.g. stiže i Ferdinand Konščak koji je krenuo u istraživanje istočne obale južne Kalifornije pri čemu je dokazao da je ona poluotok. U španjolske posjede stigli su rano i dubrovački trgovci.
Dolaskom u J. Ameriku, Hrvati su se uglavnom bavili istim zanimanjima i živjeli u malom broju naselja. Kako su mnogi od njih bili i rodbinski povezani, govorilo se da Hrvati žive u svojim kolonijama. Od početka su oni imali i svoja društva, novine, škole, banke, osiguravajuće zavode i sl. Najznačajnije hrvatske kolonije bile su u Buenos Airesu, Rosariu i Acebalu u Argentini; Antofagasti, Punta Arenasu, Porveniru, Iquiqueu i Valparaisu u Čileu; Callaou i Cerro de Pascu u Peruu te Oruru, Uyuniju i Potosiju u Boliviji.
Treba također reći i da velik dio Hrvata nije živio u kolonijama. To su bili oni koji su se naselili u argentinskoj pampi baveći se poljoprivredom. Raspršeni na velikom prostoru nisu se mogli društveno organizirati pa se može steći dojam da ih je bilo malo. Ipak, svaki drugi Hrvat doseljen na ovaj kontinent živio je u argentinskoj unutrašnjosti.
Koliki je točno bio broj iseljenih Hrvata ne može se točno znati zbog nepostojanja statistike, kako u zemlji emigracije, tako i u zemlji imigracije.
Sl.2. Iseljenici na palubi broda
Iseljavanje u Južnu Afriku
Južnoafrička Republika (JAR) bila je uglavnom dosta udaljena od ustaljenih ruta iseljavanja iz Hrvatske. Zato je i danas tu nešto manji broj naših iseljenika nego na drugim kontinentima. Pretpostavlja se da su se prvi naši emigranti nastanili u Cape Town-u oko 1885.g., ali riječ je uglavnom o neorganiziranom i pojedinačnom doseljavanju. Mnogi od tih prvih doseljenika radili su na brodovima engleskih i nizozemskih kompanija kojima je Cape Town bio prolazna ruta, pa su tu odlučili i ostati.
Ograničavajući faktor kod useljavanja naših emigranata u ovu zemlju bilo je preferiranje useljavanja Nijemaca, Šveđana, Švicaraca, ali prije svega Engleza i Nizozemaca. Na žalost, točan broj useljenih Hrvata u ovu zemlju u 19.st. nije poznat. Razlog tomu je što su se doseljeni pojedinci selili dalje, drugi se vraćali kućama da se ožene i ponovo vrate, a neki su se zauvijek vratili u domovinu.
Od onih naših emigranata koji su se za stalno nastanili u Južnoj Africi, prije negoli je otkriveno zlato, većina je nakon ukinuća Istočnoindijske kompanije, za život zarađivala u poljoprivredi. Doseljavanje Hrvata u JAR (naročito Dalmatinaca i Primoraca) postalo je učestalije nakon 1895.g. i kada su postali manualna radna snaga na građevnim radovima, bilo na cestama, u lukama i naseljima, a naročito na željezničkim prugama od Cape Town-a prema unutrašnjosti. Time su se primakli svojem kasnijem glavnom odredištu Johannesburgu i Pretoriji.
Otkriće zlata, međutim, namamilo je doseljenike u novootvorene rudnike kao i čvrsto jamstvo trajnijeg zaposlenja. Tako se od 1870.g. većina naših iseljenika u JAR našla u rudarstvu a samo je manji broj ostao na farmama. Rudarskim poslovima bavili su se pretežno doseljenici iz Dalmacije (naročito oni s Pelješca, iz doline Neretve, Makarskog primorja, sjevernog Biokova). U mnogim rudnicima zlata, bakra, azbesta i platine u Transvaalu radili su i brojni hrvatski iseljenici s otoka Visa, Brača i Korčule.
Od početka 20.st. naši doseljenici počinju napuštati rudarstvo, a zarađeni novac počinju ulagati u prodavaonice, uglavnom za prodaju mesa i mesnih prerađevina, male restorane (tzv.kaffir eating houses) te obrte. U to vrijeme na području JAR bilo je oko 2 tis.Hrvata. Ova brojka nije se promijenila ni neposredno prije 1.svj.rata.
Smatra se da je u narednih tridesetak godina tj. uoči 2.svj.rata ovdje živjelo oko 3,5 do 4 tis. Hrvata, dok ih je danas oko 6 ili 7 tisuća. Najviše naših iseljenika živi u Johannesburgu i Pretoriji, znatno manje u Cape Town-u i Durbanu, a ima ih i u Vanderbijlparku, Pinetownu, Stellenboschu i još nekim manjim mjestima.
Nema komentara:
Objavi komentar