Mačak

“Mačak” Zlatka Tomičića nije još jedna sasvim obično prozno djelo o sasvim običnoj životinji. Ovo je proza ispunjena spojem konvencionalnog, tj. tradicionalnog i modernog pripovijedanja. Naime, iako na prvu ime djela ne odaje mnogo o dotičnom mačku, autor kroz cijelu radnju prati život jednog mačka koji ima svoj svijet. Opet, on je životinja koja i razumije čovjeka.

Autor ne želi da njegov roman bude čisti prikaz znanstvenih činjenica, ali on svejedno stavlja svog mačka u kontekst prirode iz koje je potekao, što uključuje i njene zakonitosti koji se očituju u mačjoj prirodi i neizbježnim instinktima. Uz to, jasno prikazuje i različitosti među vrstama životinja koje posjeduje ili je posjedovao, pa nam tako prikazuje koliko je raznolika, ali i jedinstvena priroda oko nas. Ovo je posebna vrsta mladenačke proze u kojoj možemo gledati mačka kao nešto što upotpunjuje čovjekovu egzistenciju i prostor, bez da je on svjestan te činjenice.

Dakle, Tomičić je pomno opisivao svako malo poglavlje o avanturama mačka, njegovom ponašanju i držanju. Pričanje tih činjenica isprepleće se s razmišljanjem o njima, a to razmišljanje tako je tijesno isprepleteno s tkivom anegdote, da se nigdje ne osjeća kao knjiški balast. Također, ovdje nema određenih točaka kraja i početka. Tok radnje kao linija samo teče prema naprijed, od jednog događaja do drugog.

Mačak imena Lazar dobio je svoju biografiju; Tomičićeve redove i slova, misli i pripovijedanja. Ta Lazarova biografija prati odnos čovjeka prema životinjama i prirodi, ali u isto vrijeme dodiruje međusobne odnose ljudi, vezane za mačkov život. Lazar u međuvremenu dobiva i odlike zanimljivog bića, on više nije samo mačak. On osjeća emocije glavnih likova, čeka ih pred vratima dok oni obavljaju svoje obaveze, vraća im se nakon nekoliko bjegova i sretno zauzima poziciju ljubimca jer ondje je pustio svoje korijenje i stvorio simbiozu s ovim ljubavnim parom.

Proza Zlatka Tomičića je svježa i neposredna, bez dociranja i pedagogiziranja, što je ponekad svojstveno literaturi za djecu, bez dodvoravanja mladom čitatelju i bez tipične sentimentalnosti i glorifikacije infantilnosti.

Vrsta djela: roman

Tema djela: tok zajedničkog života, “simbioze” između mačka Lazara i ljubavnog para Magde i Zdravka

Ideja djela: mogućnost postojanja ugode i sveprisutne ljubavi tijekom zapisa i detaljnih prikaza dijeljenja prostora obitavanja s živim bićem druge vrste

Mjesto radnje: Zagreb

Vrijeme radnje: neodređeno

Kratak sadržaj

Olga je darovala mačka ljubavnom (ili bračnom) paru. Ona je njihova susjeda i dražesno im je uručila malo biće. Isprva, mačak je izgledao vrlo neuhranjeno, dlaka mu je stršala i jednom riječju izgledao je – nedoraslo. Komentari s obiju strana nisu bili veseli, no ubrzo se to počelo mijenjati.

Sljedeća poglavlja osvrću se na uklapanje malog mačka u život para. Vrlo brzo se on počeo dobro snalaziti po stanu, no bilo je teško naučiti gdje vršiti svoju nuždu. Magda mu je dala ime Tracko, ni sama ne zna zašto. Ubrzo se ovaj par počeo spremati na put i nisu znali što da učine s mačkom. Na kraju su ga ostavili kod Magdine majke u Ilici, što je rezultiralo njegovim bijegom tj. nestankom. Također, u međuvremenu je par dobio i patku koju su od milja zvali Tapkica. Tu su patku odnijeli stricu pripovjedača, a Tracka Magdinoj mami u Ilicu. Dakle, Tracko je nestao, vjerojatno ga je netko ukrao. Nakon nekog vremena, ponovo su dobili mačku, no i ona je ubrzo pobjegla, izgubila se i od tada joj više nisu mogli ući u trag. Došlo je ljeto i ovaj par je ponovo dobio ljubimca – mačka kojeg su čvrsto odlučili sačuvati, po bilo kojoj cijeni.

Taj je novi mačak dobio ime koje su njegovi vlasnici jako dugo smišljali. Naime, nakon više od petnaest imena koja su mu htjeli nadjenuti, mačak dobiva ime i prezime – Lazar Gricko. Sljedeća poglavlja vežu se uz životnu zajednicu Lazara, Magde i pripovjedača. On ga je opisao sa svojim prvim mišljenjem i stajalištem o nj: “Nisam volio tu njegovu navadu, ali sam ga ipak zbog nje poštovao. Ona je dokazivala samosvijest. U svojem ponosu on nije dopuštao da se s njime netko i suviše slobodno ophodi. Pravo je imao!” … “Dugo nisam vidio tako divlje mačke, s tako naglašeno osobnim, s tako osobitim ponašanjem i navikama. Je li bio takav zato što je odrastao do ove dobi negdje u dvorištu, bez dodira s ljudima? Niti ga je tko milovao, niti je jeo ljudske hrane, niti se uvečer grijao uz peć – možda je zato takav?” Upravo ovako nekako slijedio je dugotrajan tok misli pripovjedača, ujedno i glavnog lika, sve dok se nakon nekog vremena nije privikao na njihovog stalnog stanovnika. Trebalo se naviknuti na njegov način prehrane, način pristupa samoj hrani i vodi. To je opčinjavalo ovaj par: Lazar nije znao što je voda, bojao je se. Napokon nakon nekog vremena počeo ju je piti, a pripovjedač je samo pomno promatrao kako se mačak odnosi prema vodi i na koji način je želi i može piti.

Slijede i zanimljive anegdote s pripovjedačevim opisom prošlih životinja koje je posjedovao, poput psa koji im je uginuo. Opisuje kako je to izgledalo imati psa, kako su ga održavali, hranili i čuvali. Potom je stigao zec kojeg su već nekoliko mjeseci imali, a onda je stigao i Lazo. Njega je zec veoma zanimao. Kad god bi vrata kupaonice slučajno ostala otvorena, Lazo bi uletio onamo i dugo njuškao kućicu i njezina stanovnika. Čudna je to bila povezanost između ta dva bića. Također, bilo je čudno vidjeti tako dvije različite životinje, a opet tako složne u istoj situaciji. Svaki dan je tako ovaj par gledao njihovog zeca Miljenka i mačka Lazu kako se pregone. Nažalost, sudbina je presudila Miljenku i morali su učiniti ono što su dulje vrijeme nastojali odgoditi.

Jednoga je dana došao jedan od seljaka iz okolice koji bi prodavao određene domaće proizvode i pozvonio im na vrata. “Donesel sam ježa. Kaj biste ga šteli? U travi sem ga našel.” Naravno, zadržali su ga. Držali su ga na balkonu, kao psa i zeca. Lazo je veoma čudno reagirao na svog novog prijatelja. Isprva je zastao, a onda pobjegao kad se jež počeo približavati. Naime, jež je bio uplašeniji, no Lazo je od straha krenuo ravno nosom na ježeve šiljke i ubo se. Nakon ovog čudnog susreta, mačak je bio udaljeniji, a jež je odjednom jednostavno nestao s balkona.

Lazara su jednog dana poveli u šetnju, što je ujedno bio i njegov prvi izlet. Bilo je pomalo čudno ponijeti mačku i šetati je kao psa. Mačak se u naručju vrpoljio, čupao iz ruku, nastojeći iskočiti i vratiti se doma. Bila je to čudna situacija jer Lazar je više bio nesretan nego sretan što je izašao iz kuće i protegnuo noge na nepoznatom tlu. Pripovjedač ga je nosio u naručju i prelazio potocima, a mačak ga je u međuvremenu nekoliko puta i ogrebao. No ubrzo se on privikao, nakon što je odležao u mračnoj rupi, a potom ih vodio putem kući.

Prošlo je neko vrijeme i pripovjedač je opisao Lazarovo odrastanje: “Lazo je malo ponarastao i bio već mnogo ljepši. Ali još uvijek je bio mršav. Nije htio jesti. Jeo je samo rijetke stvari, pa je čovjek mogao pomisliti da je nevaljao, izbirljiv. Ali ni svoju najmiliju hranu također nije jeo preko mjere; malo bi pojeo, a onda ostavio. Volio je mlijeko i njega je jedino više od ostalog volio, ali je od mlijeka dobivao proljev. Dobivao je i od druge hrane proljev, no od mlijeka je u nj nastajala prava bolest. Naročito ako je slučajno popio nešto sirovog mlijeka.” Tako je proteklo njihovo vrijeme, proučavajući njegovu dlaku, način jedenja, spavanja, proces izrastanja i samog proljepšavanja.

U međuvremenu se pojavila i nova mačka u njihovom domu, nazvali su je Crni. Muška mačka. Došao je u vrlo neobičnim okolnostima, kada glavnog lika, pripovjedača, nije bilo u Zagrebu. Naime, taj je mačak došao u njihov stan nakon što je Magda vidjela što mu djeca na cesti rade i nije mogla trpjet takvo ponašanje. Uzela ga je u ruke i odlučila spasiti i vratiti ga u prijašnje stanje. Ubrzo je on i narastao. Prvi puta sreo se s Lazom u podrumu. Bila je to čudna i neizvjesna situacija, siktanje i bijes, tišina i nelagoda, obilaženje i odmjeravanje…

Sljedećim poglavljima autor se osvrće na mlađu Magdinu sestru, kojoj glavni lik prepričava priču za laku noć. Naime, ispričao joj je stvarnu i realnu priču – priču o Bubici, psu kojega su imali prije Laze. Nažalost, priča je tragična. Pas ugiba jer je pojeo komad mesa koji mu se zaglavio u dušniku.

Pripovjedač potom opisuje kako je to kada se Lazar susreće s više osoba u manjem prostoru. Bio je tako osjetljiv. Postajao bi nespokojan, nije se mogao sabrati i mirovati, kao kad je bio sam s njima. Nije se uopće mogao snaći u vlastitom stanu.


 


Potom slijedi osvrt pripovjedača na Lazarovo ponašanje tijekom oluje, a onda slijedi opis jednog običnog dana – opis kako se Lazar kupa i liže, hvata muhe, spava i njima pridružuje. “Poslije jela obično spava dva – tri sata. Ako je veoma dobro jeo, onda spava i po više sati. Najprije se, naravno, umije. Liže jednu šapu, pa onda drugu, širi prste, čisti i tamo; nakon toga liže stražnje noge. Katkad jedno mjesto dugo uređuje. Uvijek je zadnji rep! Kad god dođe na red kraj repa i s njime završi, znaj da će usnuti.” … “Katkad legne na stranu kao čovjek, istegne stražnje noge, šapicom obgrli njušku, pokrije oči; čini to veoma ljupko. ” … “Kada želi na terasu, stane pred vrata, digne glavu, plače, gleda u kvaku, okreće se k nama pozivajući da mu otvorimo i opet gleda u vrata.”

Nadalje, ovaj se par pozabavio promišljanjem Lazarovog ne prežaljevanja same prirode. Naime, to je još u korijenu postojanja jedne mačke – one su bile divlje dulje vrijeme, sve dok ih čovjek nije pripitomio, točnije Egipćani. Lazar se vrtio oko zemlje, njušio je šmrcajući, stao se valjati po njoj i skakati kao da pleše divlji ples. Tako su oni njega promatrali i zaključili da su mačke vrlo zagonetna bića. “One leže uvijek na mjestu gdje su negativna zračenja, napajaju se ondje. Ako mačka napusti kuću i vrati se, to znači da će se na tu kuću sručiti nevolja. To i danas vjeruje naš narod… Nije to bilo tako davno – kada je mačka još bila divlja.” … “Nema baš velike razlike među divljom i pitomom mačkom. Gotovo su iste. A psi? Kakva je golema razlika između jednog jazavčara, pinča, špica, buldoga, hrta, španijela, prepeličara, foksterijera s jedne strane i vuka s druge strane! Pitoma se mačka razlikuje od divlje tek onoliko koliko se pas vučjak razlikuje od vuka!”.

Lazo je narastao još više i dobio lijepu dlaku. Igrao se s Crnim; bacali su se na zemlji, međusobno se natjeravali. Pripovjedač se potom posvetio Lazarovom stavu. Isticao je kako Lazo nije mačak kao i svaki drugi, nema one loše naravi: “Mnoge su mačke kradljivice. Lazo to nije, ako baš i želi nešto pojesti, on to neće učiniti lupeški, nego pošteno. On ne bi ukrao, on bi samo uzeo. Dođe polako do hrane, onjuši je i počne polako, bez straha jesti. On uzima, ne krade; uživa kao svoju. Ali to se rijetko dogodi. Koliko puta izađemo iz kuhinje, na stolu ostavimo pečeno ili sirovo meso i priprijetimo mu: Ne diraj! Vratimo se, a on zaista ništa nije dirao.”

No, došao je i taj dan kada se dogodio onaj trenutak kada je izbio maleni konflikt. Glavni lik, pripovjedač, napio se sa svojim prijateljima u jednom kafiću i takav se vratio u stan. Krenuo je na mačka misleći da ga se on boji i to mu je zapravo htio i dokazati, da ima razloga bojati se. Magda je to sve vidjela i niz njeno lice su potekle suze. Bila je bez glasa, njezine plave oči zamutile su se, usta su mijenjala boju, lagano je podrhtavala. Potom joj je potekla još jedna suza, pa još jedna i cijelo to vrijeme mutno ga je gledala. Nisu pričali o tome kasnije.

Došlo je i to vrijeme kada su trebali prvi put pustiti Lazu. Spremali su se otići iz kuće na tjedan dana, a njega su odnijeli teti Ankici. Nažalost, nakon što su se vratili, Laze više nije bilo. Pobjegao je ili nestao. Pripovjedač nije znao ima li smisla tražiti ga jer već se on trebao vratiti, no svejedno se bacio u potragu. I, kao da je trebalo biti tako – pronašao ga je u kući u koju je prvo, gotovo slučajno ušao. Naime, Lazar je pobjegao iz podruma u kojeg su ga stavili jer je imao unutrašnje nemire i nije se mogao nositi s novim okruženjem i novim ljudima. Nekako je postajao hladniji od tog incidenta i boravka. Pripovjedač je, nakon svog ovog vremena što imaju Lazara, utvrdio tu zanimljivu povezanost među njima: “Utvrdio sam da između nas i njega postoji duboka čuvstvena povezanost; on zamjećuje odmah promjenu u našem raspoloženju, mi također brzo vidimo ako s njime nešto nije u redu. Toliko sam se naučio na Lazu živeći s njim, privikao se, da ga ćutim kraj sebe, da ga primam u svemu kao živo i pametno biće. On je kraj mene ležao, hodao, zijevao, umivao se, jeo, tako da mi je sve to što je on činio postalo obično kao i sam moj život, toliko je bio unutar mojeg svijeta, mojeg vidika i mojih misli, da se s njime posve stopio.”

I upravo je ovim zaključkom dokazana čvrsta linija simbioze glavnih likova i mačka Lazara. Naravno, kroz sve su prošli, promijenili su, dobili i pronašli velik broj životinja, no Lazo je bio posebna vrsta. Pripovjedač mu je smislio i pjesmu, a to mu nije bilo ni teško.

Sljedeća poglavlja nižu činjenice vezane uz povezanost između Laze i Crnog, točnije, njihovog dvoboja. Potom, Lazin prvi snijeg. Nije pretjerano doživljavao tu pojavu, no otišao je prema prozoru, legnuo i drijemao. Svakih nekoliko minuta bacio bi pogled što se događa vani, promatrao, a onda se vratio svojoj prvotnoj pozi. No, opet je došlo vrijeme kada je morao biti sam. Njegovi vlasnici su otišli u goste kod Magdine majke. Ovaj puta, nisu se usudili davati Lazu nekome, već su ga zaključali u stan. Vratili su se poslije dvanaest dana. Sve je bilo u redu, Lazo je bio čitav. Bili su sretni kad su se vratili, svjesni činjenice da je bio u redu, no bilo je očito da je bio jako tužan bez njih.

S vremenom nas pripovjedač upoznaje i s činjenicom da je mnogo vremena prošlo, a i bliži se mjesec veljača kada bi Lazo trebao pronaći svoju partnericu i osnovati obitelj, no pripovjedač je i sam rekao da ako se takvo što dogodi, morat će napisati potpuno novu knjigu!

Likovi: Zdravko (pripovjedač), Magda, Lazar, zec, jež, Crni

Analiza likova

Magda i Zdravko

U njima postoji posebna strast prema životinjama koja se ne gasi. Tko god bi im donio životinjicu, oni bi je s oduševljenjem primili. Kadgod i gdjegod bi pronašli tužnu i napuštenu životinju, srdačno bi je primili u svoj stan i brinuli se o njoj. Moglo bi se reći da su stvorili posebnu vrstu simbioze i empatije prema životinjama, želeći svojim aktivnostima i djelima ukazati na to da životinje doista jesu bitne i da im se treba pridavati ljubavi koliko i čovjeku.

Životinje su također bića koja nas vole i koje mi zauzvrat možemo voljeti, naviknuti se na njihov način života, kao i one na naš i brinuti se o njima upravo zbog ljubavi. Magda i Zdravko potrudili su se uhvatiti i zapamtiti svaki djelić događanja između njih i njihove mačke, kao i sam način života mačka Lazara. Cijelo ovo djelo odraz je ljubavi i empatije Magde i Zdravka prema životinjama, kao i odraz ljubavi i odnosa kakav bi bio poželjan između čovjeka i životinje, tj. kućnog ljubimca.

Bilješka o autoru

Zlatko Tomičić rođen je u Zagrebu 1930. godine. U Vinkovcima pohađa gimnaziju, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomira komparativnost. Kako sam kaže, a što je i vrlo očito; živi od književnosti i za književnost.

Tomičić je bio svestran na području književnosti pa tako radi kao novinar, književnik, publicist, člankopisac, novelist, itd. Povremeno osniva i uređuje listove i časopise. “Hrvatski književni list” je jedan od njih zbog kojeg je prosjedio na robiji tri godine. Pod njegovom novinarskom palicom, list izlazi redovno nakon tog čina. Također, uz HKL tu je i časopis “Ognjište” kojeg on nastavlja uređivati.

Bio je i politički aktivan; Tomičić je sa skupinom intelektualaca u 1968. godini stao na stranu pobunjenika. Koncentrirajući se na ovakva djela, s jedne strane je u jednima od navedenih časopisa pisao o stvarima i osobama iz hrvatske povijesti o kojima je bilo poželjno šutjeti.

Također, radio je s nekolicinom na uređivanju časopisa “Hrvatsko Slovo”. Na hrvatski jezik prevodio je i pjesme s makedonskog jezika, a ujedno je bio i nominiran za Nobelovu nagradu za književnost.

Gledajući s umjetničke strane, tj. strane pisca, Tomičić je dohvatio status i uspio u tom području, no s aspekta urednika ili novinara nije briljirao kao što je to radio u svojoj prozi i poeziji. Njegova djela u toku radnje postepeno prelaze u ono nestvarno, tj. fantastično, a radnja se isprepliće s onim stvarnim i iluzionističkim.