Zvonimirova lađa

Vladimir Nazor (1876.-1949.) hrvatski je pjesnik, pripovjedač, romanopisac, novelist, feljtonist i esejist. Pripada naraštaju pisaca koji su djelovali u jednom dijelu razdoblja moderne. Pripada najplodnijim i najraznovrsnijim piscima hrvatske književnosti.

Prve godine njegovog stvaralaštva zahvaćene modernističkim težnjama okarakterizirane su nacionalno angažiranom poezijom, koja se često oslanja na mitologiju i legende iz stare slavenske i hrvatske povijesti. Piše i tekstove nadahnute biblijskim motivima, a i svojevrsnu didaktičku poeziju. Prva faza njegovog stvaralaštva traje do 1915. godine, kada mu izlaze zbirke “Intima” (1913.) i “Pjesni ljuvene”. U njima se okreće temama žrtve, pročišćenja i osamljenosti, a izražava sve veću sklonost alegorijskom iskazu.

U njegovom opusu nalazimo i ditirampsku liriku, koja odiše optimizmom i životnim užitcima (pjesma “Cvrčak”), a podjednako je zastupljena i socijalna tematika, koju problematizira u mnogim pjesmama. U stilu neoromantizma okreće se i folklornim elementima, a bajkovitost lirike duguje modernističkim strujanjima. U razdoblju moderne, do 1916. godine, Nazor će tako ostvariti tri poetska kruga: aktivistički (poganski), nacionalistički i intimistički.

Najpoznatije pjesničke zbirke su mu: “Slavenske legende” (1900.), “Pjesme naroda hrvatskoga” (1902.), “Lirika” (1910.), “Hrvatski kraljevi” (1912.), “Intima” (1913.), “Deseterci” (1930.), “Knjiga pjesama” (1942.) i dr.

Zvonimirova lađa – analiza pjesme

Pjesma pripada zbirci “Hrvatski kraljevi” nastaloj 1912. godine. Za razliku od ostalih modernističkih pjesnika, Nazor u ovoj pjesmi pjeva o snazi naroda i alegorijski govori o povijesti Hrvatske i o svojoj viziji države, naroda i povijesnih događaja.

Motiv lađe poznat je kao leitmotiv svjetske književnosti, još od grčkog pjesnika Alkeja, koji je napisao istoimenu pjesmu (“Lađi”). Kao i kod njega, Nazorova pjesma o lađi predstavlja alegoriju države. Pjesma nastaje u vrijeme Nazorove okrenutosti povijesnim i narodnim legendama, a ovdje kao temu uzima događaje iz stvarne hrvatske povijesti. Kralj Zvonimir poznati je hrvatski vladar iz dinastije Trpimirovića, a uz njega se veže i kletva, u kojoj je prokleo hrvatski narod da neće imati narodnih vladara. Zvonimirova lađa predstavlja zadnji otkucaj slobodne i narodne hrvatske države: “Osamstoto minu ljeto,/ Što je mlate sa svih strana”. Lađa je dakle nasukana hrvatska država, koja već osamsto godina odolijeva svakakvim nevoljama.

Kroz razne metafore iz mornarskog rječnika Nazor govori o povijesnim i nacionalnim nevoljama koje su snašle alegorijsku “lađu”. Te metafore izražene su glagolima: mlatiti, lomiti, drmati, slomiti; te imenicama: oluje, vali, udarci, uvrede, talasi, vjetar. Svaka od tih riječi simbolizira stvarne udarce hrvatskoj državnosti i povijesne momente u kojima se država morala boriti protiv tih oluja.

Pjesnik u pjesmi ističe nacionalno-povijesne motive. Spominje personificiranu Zvonimirovu lađu u borbama kod Drača, Sasena, Krfa, Avlona. Metonimijama galije i dromona, bizantske i mletačke vrste lađe predstavlja protiv koga se hrvatska država morala boriti kroz povijest. Ali u svim opisima Nazor govori o slavnim borbama: “Na njojzi je sto znakova/ Veljih slavlja i pobjeda”. Tu ističe slavnu junačku prošlost hrvatske države i ističe njene vrline borbenosti i snage. Ožiljci i uvrede koji su lađi naneseni su ono što ružno čini čistom ljepotom, u čemu primjećujemo i simboličke preference estetike ružnoće.

Mnogi motivi označavaju slabost i padove, ali njima su suprotstavljeni snaga, izdržljivost i usponi. To je lađa koja već osamsto godina stoji, „na pijesku je – al još je tu!”

U petoj strofi pjesnik spominje motiv “kockastog barjaka”, simbola nacionalnog identiteta, koji se stojeći na lađi nekad vijorio na vjetru. U narednim strofama pjesnik sinegdohom izražava lađu – krma i utroba lađe. Personificirana krma škripi i pita se “gdje si sada, snažna ruko kormilara?” Ovaj stih govori o nedostatku čvrstog narodnog vladara koji bi državom upravljao i zbog toga “krma škripi”, odnosno narod nakrcan na metaforičkoj krmi pušta svoje jauke.


 


Naredne strofe donose i dramsku napetost, u kojoj se u retoričkom pitanju (“Oh, ta sika, do kada će da me drži u čeljusti od čelika?”) odražava nemoć i slabost odolijevanju takvim nevoljama. No, posljednje četiri strofe nastavljaju u optimističnom tonu, koji se suprotstavlja životnim nedaćama pod svaku cijenu: “Sanja lijepim o zemljama,/Hole borce i galije;/ A vjetar joj krmu ruši,/ A talas je u bok bije.” Lađa kao da se budi iz sna i moli da je dignu da zajedri “morem tijem”. Ovaj stih govori o pjesnikovoj viziji budućnosti hrvatske države, koja će se dignuti i ponovno zaploviti unatoč valima, munjama i jesenjim kišama.

Posljednja strofa ponavlja stihove iz druge strofe: “Slomila se, prignula se:/ Na pijesku je – al’ još tu je”. U ovim riječima izražena je i glavna misao i poanta pjesme. Pjesnik želi prije svega prenijeti domoljubnu poruku o mukotrpnoj hrvatskoj povijesti, kako bi senzibilizirao Hrvate i probudio kod njih osjećaje koji će ih potaknuti da promjene takvo stanje. Budući da je pjesma nastala u vrijeme kada je hrvatski povijesni prostor još uvijek dio Austro-Ugarske Monarhije, pjesnik spominje “pijesak”, kao veoma propusno i nestabilno tlo na kojem se trenutno Zvonimirova lađa nalazi nasukana. No taj pijesak označava i optimističnu nadu u bolju, svjetliju hrvatsku budućnost, jer će taj pijesak nestati, a lađa će opet ploviti morem života.

Pjesma se sastoji od jedanaest katrena, pisanih osmercem, koji je iza deseterca najzastupljenija vrsta stiha u narodnoj hrvatskoj književnosti. Rima je nepravilna i uglavnom unakrsna, ali zato Nazor slijedi tradiciju upotrebom mnoštva stilskih figura. Prije svega preuzima motiv lađe kao alegoriju povijesne hrvatske države. Metafore su najbrojnija stilska figura, a uglavnom opisuju na razne načine tegobe i tragedije koje je Hrvatska kroz povijest doživjela. Podvrste metafore u tekstu su sinegdoha (krma, utroba) i metonimija (galija, dromon). Ritmičnosti pjesme pridonose i brojne anafore (“Na njojzi je sto tragova,/… Na njojzi je sto znakova”) i polisindetoni (nizanje veznika i njihovo ponavljanje).

Bilješka o autoru

Vladimir Nazor bio je poznati pjesnik, romanopisac i putopisac, rođen 1876. godine u malom mjestu Postirama na otoku Braču.Na otoku je pohađao osnovnu školu, a zatim je sa deset godina krenuo prema Splitu u klasičnu gimnaziju.

Nakon što je završio studij prirodoslovnih znanosti u Grazu, otišao je u Zadar kako bi radio kao profesor. Nekoliko je godina radio kao upravitelj doma za djecu u Crikvenici. Odmah nakon Drugog svjetskog rata djelovao je kao predsjednik Prezidija Hrvatskog sabora.

Osim što je pisao Vladimir Nazor je bio i politički aktivan. Nakon što se pridružio partizanima, postao je jedan od bližih suradnika Josipa Broza Tita. Nazora smatraju uspješnim piscem koji je napisao cijelu knjižnicu knjiga, a jedan je dio svog stvaralaštva posvetio upravo djeci.

Od njegovih radova najviše se izdvajaju djela poput: Albus-kralj, Minji, Halugica, Svjetionik, Bijeli jelen… Napisao je više od 500 pjesama, a njegova najpoznatija prozna djela su: Krvavi dani, Veli Jože, Zagrebačke novele, Živana…

Umro je 1949. godine u Zagrebu. U njegovu čast, svake se godine dodjeljuje nagrada s njegovim imenom za umjetničko dostignuće.