Barbara i tutti quanti…

“Barbara i tutti quanti…” knjiga je izbora iz Slamnigovih poetskih i proznih djela. Objavljena je 1999. godine u izdanju Školske knjige, a naslov duguje stihu iz antologijske Slamnigove pjesme “Barbara”. Knjiga se sastoji od pjesničkih zbirki (“Aleja poslije svečanosti”, “Odron”, “Naronska siesta”, “Limb”, “Analecta”, “Dronta”, “Sed scholae”, “Relativno naopako”, “Tajna”), dviju novela (“Frižider” i “Truncatio ili Marina kruna”), radiodrama (“Plavkovićev bal na vodi” i “Firentinski capriccio”) i književnoznastvenih djela (“Hrvatska književnost prije preporoda kao organski dio europskog književnog kretanja” i “Pjesma kao faktor kolektivne svijesti”).

Njegov književni rad možemo podijeliti vremenski i tipološki. No sva djela sadržavaju komponente humora, literarne školovanosti, poigravanja s književnom i jezičnom tradicijom, opreke mladog/novog i starog. Poezija mu se odlikuje doživljajnošću, odnosno literarizacijom spoznaja, dojmova i duševnih stanja subjekta. Pjesme se stoga promatraju kroz prizmu intelektualnog, što se očituje izborom egzistencijalnih tema, u jeziku pjesama, citatima, parafrazama i sl. Iz intelektualne sfere subjekta proizlazi i humor Slamnigovih pjesama, ali i proznih djela. Humor se odražava upotrebom ironije, viceva, parodije i karikature.

Osim humora, druga veća i bitna značajka Slamnigovog stila je intertekstualnost. Naime, radi se o čestim citatima i parafrazama mnogih poznatih književnih djela hrvatske i svjetske književnosti, čime pisac pokazuje svoju izuzetnu književnopovijesnu naobrazbu. Intertekstualnost je za njega i sredstvo oprečnosti tradicije i novih trendova, a čestim izobličavanjem citata poznatih tradicijskih djela, Slamnig postiže ironiju. Primjerice, novela “Truncatio ili Marina kruna” počinje citatom anonimne pjesme iz “Zbornika Nikše Ranjine”, koja postaje pripovjedačev objekt nagađanja. Radiodrama “Plavkovićev bal na vodi” pak parodira baroknu pastoralu.

Slamnigovi lirski subjekti, pripovjedači i likovi proznih djela ne predstavljaju konformiste društva u kojem se nalaze, a upravo to je ono što najbolje i karakterizira Slamnigove životne i književne svjetonazore. U političkom i kulturnom krugu unutar kojeg je počeo djelovati, pisac je suprotno od očekivanja stvarao djela koja pobijaju i narušavaju postojeće ideale, zagovarajući individualnu različitost i nonkonformizam.

Izbor iz poezije

Barbara

U Slamnigovom lirskom opusu postoje dvije pjesme koje nose naziv “Barbara”. Ona starija, prva inačica pripada prvoj pjesnikovoj zbirci “Aleja poslije svečanosti” (1956.). Druga i mnogo poznatija pjesma “Barbara” pripada zbirci “Naronska siesta” iz 1963. godine.

“Barbara” nosi podnaslov “Večernja ćakula barba Nike”, čime se prejudicira dojam o pjesmi kao o duhovitoj i zanimljivoj priči iz mornarskog života. “Barbara” je lađa koja je “bijela boka”, “čvrsta, široka”, “lijepa ko slika”. Iako se radi o lađi, petrarkistički motivi odaju skrivenu ljubavno-erotsku tematiku pjesme. Glavna usporedba na razini pjesme je poistovjećivanje ljepote lađe i žene. Slamnig ovu usporedbu ostvaruje poigravanjem na jezičnoj i stilskoj razini, čime opravdava titulu “poeta ludens”. Lađa je personifikacija krčmarice Barbare (“svojeglava Barbara, Barbara dobra, spora ko kornjača, spora ko kobra”), koja se kao krma broda kreće između stolova. Opisi broda donose mnoge erotske aluzije koje također upućuju na ljubavno-erotsku tematizaciju. Prije svega, ovu pjesmu možemo svrstati u red anakreontskih motiva, jer veliča ljepotu življenja unatoč poteškoćama (“U kakvim olujama imadoh sreću! Na kakvim sam munjama palio svijeću!”). “Barbara” predstavlja i ljudski život, koji se kotrlja morem i opstaje jedino uz borbu s istim. Doživljaj kotrljanja lađe i njenog ljuljanja na moru dočarava se aliteracijama (“Ah barba, barba, gdje nam je Barbara modro, i bijelo i crno farbana!”). Ritmičnost pjesme postiže se anaforama, ali i ponavljanjima riječi usred stihova, čime pjesma postaje kao ponavljajući val na vodi.

U pjesmi uočavamo i opise nestvarnih prizora i neobičnih iskustava: “Kakvo sve more vidjeh daleko! Bilo je jedno bijelo ko mlijeko… A žuto more žuto ko limun! … More je tamnocrvene boje.” Usporedbe mora s mlijekom, limunom i vinom odražavaju anakreontska raspoloženja i životni hedonizam. Stoga je poanta pjesme da treba uživati u životu unatoč svim opasnostima.

Ova Slamnigova pjesma osim po originalnoj i duhovitoj igri riječima i usporedbama lađe i žene, odlikuje se i svojom jezično-stilističkom vrijednošću. Pjesnikov poznati postupak intertekstualnosti očituje se u posljednjem stihu (prijevod s talijanskog: “kako je slatko ploviti po takvome moru”) talijanskog pjesnika Giacoma Leopardija. Uz ovaj, pojavljuje se još jedan talijanski stih, “e tutti quanti in compagnia”, čijom je parafrazom nazvana cijela zbirka izbora iz djela. Slamnigov stil karakterizira i uključivanje kolokvijalnih izraza te upravnog govora. Pjesmu sačinjavaju parno rimovani stihovi, raspoređeni u strofe različitih duljina.

Ubili su ga ciglama

“Ubili su ga ciglama” pjesma je prvi put objavljena u Slamnigovoj zbirci “Aleja poslije svečanosti”. Kasnije je pjesma uvrštena u “Zlatnu knjigu hrvatskog pjesništva” Matice hrvatske, što dovoljno govori o njenoj antologijskoj vrijednosti.

Naslov pjesme upućuje na čin ubojstva, zbog čega tematski pjesmu svrstavamo u socijalno-egzistencijalnu liriku. “Ubili su ga ciglama” zvuči kao žurnalistički sažet naslov, poslije kojeg slijedi opis događaja. U pjesmi možemo odijeliti dvije strane: ubojice (kojih je nekoliko) i žrtvu. Osjeća se i nepristrana uloga lirskog subjekta koji svjedoči cijelom činu. No lirskom subjektu je dodijeljena mnogo opširnija vremenska dimenzija: bio je tamo kad su ubijali (jer zna mjesto zločina i oruđe – cigle), a tamo je i dugo nakon ubojstva, jer svjedoči žutim kostima žrtve koje se raspadaju. Pravi motiv za ubojstvo ne postoji, ali epitet koji je žrtvi dodijeljen – “pitom” upućuje na hladnokrvnost i besmislenost ubojstva nevinog bića. Žrtva zločina je gušter, kako neki interpretiraju pjesmu, a najbolji dokaz tome su opisi u drugoj strofi koji spominju žutog i brkatog, crvenog i crknutog i zelenog, rogatog ko jelen. Treća strofa vizualnim motivom “repića” još više potkrepljuje da se doista radi o gušteru. Ova strofa implicira i uspješni bijeg jednog od guštera, “iz svega se, izvuko, samo, repić: otpuzo, pa se uvuko, u zid”. Njegova pobjeda nad ubojicama kao da pruža svijetlu točku nade nakon krvave i razorne slike pjesme koja se prikazivala do tog trenutka.

Ono zbog čega je pjesma stekla ogromnu popularnost, ali zaslužila i mjesto u lingvostilističkim prijeporima je svakako interpunkcijska specifičnost. Zarezi i dvotočja ne podliježu pravopisnim pravilima, čine se kao proizvoljni znakovi, što mnogi književni teoretičari tumače izvanjezičnom zbiljom same pjesme. Naime, po njima, pjesma je namijenjena više pisanom nego govornom izrazu. Također, neka od tumačenja interpunkcija kažu da neočekivana razlomljenost stihova upućuje na silovitost i hitrost zločina, a s druge strane označava agoniju žrtve koja kao da izdiše i isprekidano ispušta mučne glasove.

Slamnig pjesmu obogaćuje rimom, stilskim figurama ponavljanja (anafora, epifora, simploka) i epitetima od kojih se u pjesmi posebno ističe crvena boja (crvene cigle i crvena mrlja na zidu), kao boja prolivene krvi besmislenog ubojstva.

Novele

Frižider

Novela “Frižider” pisana je u prvom licu iz perspektive glavnog lika. Radnja se odvija u neimenovanom gradiću koji se smjestio na rijeci, uz granicu s Bosnom i Hercegovinom. Tema djela je pokušaj afirmiranja individualca u malu sredinu, u kojoj se sve mjeri po tome da se treba pred drugima pokazati. Motiv frižidera ironički ocrtava forsirani pokušaj afirmacije glavnog lika i supruge Erike u jedno društvo, jer moraju biti kao i drugi, kupiti namještaj, urediti stan, imati djecu. Protagonist ne negira svoje postepeno uklapanje u grad, čak ni da mu se to itekako dopada, ali frižider koji dobivaju kao poklon, pokazao je besmislenost takvih nastojanja ako želiš ostati različit od drugih. Protagonista novele stoga možemo okarakterizirati kao nonkonformista koji posustaje pred gomilom i na kraju postaje konformist, utapajući se u jednoličnu gomilu.

Glavni lik dolazi živjeti u gradić sa ženom Erikom, gdje dobiva radno mjesto u katastru. Od grada je dobio stančić s balkonom i pogledom na rijeku. Bilo mu je drago da je došao u to mjesto, jer mu se tamo rodio i otac, pa su ga svi primali kao svoga. Općina je tražila stručnjaka za sređivanje katastra, što se njemu i Eriki učinilo primamljivim, pa su se doselili. Posao mu je bio zanimljiv, iako je u katastru bila strašna zbrka zbog promjene korita rijeke i mijenjanje teritorija općine. Radio je iz ureda, ali i od kuće. Surađivao je s mjesnim advokatom koji je mnogo znao o povijesti kraja, pa su zajedno raspravljali o međama koje su se ticale ugovora Dubrovačke Republike i Porte. Sve u svemu, zbrku u međama i linijama razgraničenja donijele su povijesne okolnosti, zbog kojih je sada trebalo na umu imati i stare povijesne dokumente.

Mjesto nije bilo veliko, ali se ubrajalo u gradove, no protagonistu u početku nije bilo jasno zašto je gradić toliko primamljiv predstavnicima inteligencije. Oni su se dijelili u dvije skupine: starosjedioci i došljaci. Starosjedioci su dobar dio života provodili izvan mjesta rođenja, radi školovanja, posla ili rata. Pod stare dane bi se vraćali kući, ali tugovali za velegradovima u kojima su živjeli. Došljaci su pak dolazili s namjerom da zarade i da odu, ali su se većinom zadržavali, jer su im se nametnule prilike za boljom zaradom. “Shvatio sam da čovjek izvan mjesta ne postoji, i da bi postojao, da bi se vratio u postojanje, morao se vratiti u mjesto i tako osmisliti svoj boravak negdje drugdje, koji je time postajao epopeja, koliko god je nekada prije bio životarenje.”

Glavni lik bio je “đomeštar”, odnosno geometar, a budući da je u ovom kraju bilo puno parnica zbog zemljišta, svatko je smatrao da mu je dobro biti u odličnim odnosima s njim. Njega su pak nervirali ljudi koji su uvijek bili u nekoj brizi i u potrebi da se afirmiraju pred drugima: da se izvede sina na pravi put, da se uda kćerka, da se kupi frižider, proda vino. To je valjda bio i razlog zbog kojeg su došljaci ostajali – “omjeravanje”, dokazivanje pred drugima i afirmiranje u društvu. Svi namještaju svoje stanove i kuće po nekakvoj zajedničkoj modi, ali glavni lik i supruga Erika imaju želju urediti stan drukčije. “Što je moj cilj? Unijeti nešto novo u ovo mjesto. […] Namjera mi je da utječem na promjenu ukusa u mjestu.

On voli ići u goste, a voli i primati goste. Što dulje živi u tom mjestu, počinje mu se sve više sviđati i misli da ima nešto “u tome da čovjek bude pokopan na svojoj, na plemenitoj” zemlji. Tu je sve nekako svečano, pa u šali s Erikom smišlja kako će nakon smrti imati glagoljsku nadgrobnu ploču. Kako se ne bi razlikovali od ostalih, odlučuju odabrati i nekog Boga, odnosno oni odabiru božicu. On i Erika često dane provode u šetnji po šumi.

Tako jednog kasnog popodneva kada su se vraćali iz šetnje, nailaze na Karla kako sjedi na stepenicama. Bio je to njegov prijatelj slikar, koji je odmah prepoznao Eriku iz priča. Karlo i on išli su skupa u prvi razred gimnazije, a nastavili su se družiti i nakon Karlovog odlaska na Akademiju. Karlo nije bio posebno slavan, ali je bio dobar ilustrator za naslovnice knjiga.

Geometar i Erika odmah su ga pozvali da ostane kod njih koliko god hoće kao gost, što je Karlo rado prihvatio. Inače, Karlo je imao plan puta: putuje do Ulcinja, pa do Trsta, a onda preko Ljubljane do Zagreba. Sutra ga je geometar odveo u svoje društvo, a Karlo je pažljivo izbjegavao svaki razgovor o slikarstvu. Njih dvojica završili su u nekoj konobi, pijući vino i jedući suhi sir. Karlo se brzo uklopio u društvo, čak toliko brzo da je geometru to smetalo. Pri povratku kući zaustavili su se kraj trgovine, a Karlo je pogodio da su njegov prijatelj i Erika htjeli kupiti jedan određeni frižider za svoj stan.

Pri koncu tjedna čekao ih je mali izlet u brda. Geometar je kao sudski vještak trebao poći odrediti među u parnici dva brata. Gore se išlo pješke ili na konju. Upitao je Karla da ga prati, a poveli su i Eriku. Bilo je to vrijeme kad je još uvijek bilo čudno vidjeti ženu u hlačama, ali je Erika pristala jahati u hlačama, jer tamo gdje su išli, u Ridinje, muslimanke su nosile dimije. Karlo je za jahanje dobio komplimente, a Eriku je zabavljalo jahanje. Geometar je nastavio do mjesta spora, a Erika i Karlo ostali su s lokalnim momkom Mirzom. Kasnije su se svi trebali naći u krčmi. Kad su se konačno sastali, Karlo je već privukao veliku pažnju oko sebe crtajući gazdu krčme Mijata. Seljane je općenito zabavljalo biti u Karlovom društvu. Našem geometru se to nije sviđalo to isključivanje, tim više jer je primijetio i Erikine simpatije prema Karlu. U rano popodne krenuli su natrag, a Erika i Karlo išli su posebno. Kad su došli u stan, Erika i Karlo su zajedno spremali večeru. Geometar se tješio da nema razloga za brigu, ali jedne večeri dok se vraćao sa sastanka s advokatom, sjeo je na zidić nasuprot svojoj kući. Vidio je u sobu stana sjedeć i na zidu, a unutra je stajala Erika kraj Karla i milovala ga po kosi. Koji put bi ga i poljubila. Kad se približio prozoru, čuo je i njihov razgovor. Karlo je govorio da ništa ne valja i da je njegov kontakt s ljudima razoran, nema kontakta duše s dušom. Erika ga je tješila i rekla da ne krivi sebe što je ona pristala prevariti muža i da nije istina da ga ljudi ne vole. Karlo je odlučio otići. Geometar je zbog svega odlučio osjećaje namakati u alkoholu, a u restauraciji je sreo Karla. Popili su nekoliko pića za rastanak. A ujutro su on, Erika i Karlo pili u kuhinji. Karlo je zapravo zavidio geometru, jer je ovaj živio stvarnim životom, bio je potreban ljudima, a Karlo se osjećao kao da se zeza, bez kuće i kućišta. Istovremeno je geometar zavidio Karlu jer može putovati po svijetu, čitava godina mu je godišnji odmor. A i žena ga je prevarila s njim. Na kraju se Karlo rukovao s oboma i izašao. Nakon nekoliko dana na vrata im je stigla dostava – Karlo im je kao znak zahvalnosti ili odštete poslao frižider koji su htjeli kupiti. Prvo su ga htjeli vratiti, ali na Erikino inzistiranje da je to Karlov znak prijateljske pažnje, ostavili su ga. Nastavili su živjeti svojim dotadašnjim životom u mirnom gradiću.

Truncatio ili Marina kruna


 


Novela počinje karikiranim stihovima anonimne pjesme iz “Zbornika Nikše Ranjine”: “Lovac loveći diklice krenuo sam u grad”. Pripovjedač je u prvom licu, ujedno i glavni, neimenovani lik. Htio je sve napisati na engleskom za probu, ali je odustao jer se sjetio da nitko ne zna taj jezik. Jedno jutro sinulo mu je da su neke od anonimnih, popularnih pjesama zapravo početci većih cjelina. Ista stvar je i s sa stihom anonimne pjesme kojom radnja novele počinje. Lovac u šumi lovi vilinske djevojke  i što dalje? Protagonist je odlučio prozaistički opisati nastavak ove pjesme. Po zvanju je filolog, a na putu do ured u kojem je radio, vozio se autom zagrebačkim ulicama. Razmišljao je o trunkaciji – kada se početku pjesme otkine čitav ostatak i to na takvom mjestu da pjesma ostane nedorečena. Vila iz pjesme po njemu je lovčeva vilinska majka ili sestra.

Uz svoje trunkacijske misli, stigao je do ureda, gdje ga je čekala Karla Deandreis. Odmah joj je počeo svoju priču o trunkaciji. Metoda intertekstualnosti u ovoj noveli tiče se pripovjedačevih razmišljanja o poznatoj narodnoj pjesmi iz Istre, “Marina kruna”, i na Kranjčevićevu pjesmu “Iseljenik” koja Marinu krunu smatra simbolom izgubljene hrvatske državnosti. Karlu je njegova priča zabavljala, a trudila se da ga nečim ponudi. Ponudila mu je domaću šljivovicu, a za pjesmu koja ga je mučila našla mu je još nekoliko primjera, koje je on popisao i u kartoteku stavio pod “T” (trunkacija). No i dalje se vrtlog misli o trunkaciji vrtio u njemu, pa je razmišljao gdje bi se povukla trunkaciona crta njegovog života. Išao je kući Ilicom, preko Jelačićevog trga i mislio o smrti. A tramvaji koji su dolazili s obje strane ulijevali su mu osjećaj progonjene zvijeri. Podrigivalo mu se po šljivovici.

Radiodrame

Plavkovićev bal na vodi

“Plavković” je “slovinska” inačica prezimena Gundulić. Radiodrama nosi podnaslov “Slika iz starog Dubrovnika”. Pojavljuju se sljedeći glasovi: djevojka, Plavković, muški glas (drugi muški glas, treći muški glas), Oracio, prvi pastri, drugi pastir, vila, ženski glas

Drama počinje dijalogom Plavkovića i djevojke, koja pita Plavkovića koju je to “figuru comicu” u zakrpanom plaštu pozvao na bal. Bio je to pjesnik Oracio, koji nije imao imućno nasljedstvo. Plavković je poveo djevojku upoznati s Oracijom. Oracija su okruživali ljudi i molili ga da sklada improvizatu, dok su mu točili piće. Oracio je pozdravio Plavkovića i zapjevao mu pjesmu, vidno pod utjecajem pića. Svi su krenuli klicati dvojici pjesnika. Oracio je bio zahvalan Plavkoviću što ga je pozvao, jer je kod kuće samo trpio ženu i sedmoro djece te loše vino. Oracio se divio i Plavkovićevom književnom radu, jer je najstarijem sinu naredio da prepiše njegovo djelo “Orhan” da se vježba krasopisu. Plavković mu kazuje da ne razumije stvarnu vrijednost tog djela, on je pišući ga mislio na novčanu vrijednost i koliko će dukata dobiti za njega. Plavković je znao da si je već sad priskrbio takvu slavu da će ostati najbolji pjesnik Republike Svetog Vlaha za sva vremena. Oracio mu je iskazao hvalu, što je Plavkoviću itekako laskalo. Njih dvojica nazdrave i kucnu čašama.

Čuje se muški glas koji otkriva iznenađenje što ga je domaćin Dživo Fran Plavković priredio svojim gostima – pastirska pripovijest “Potočna vila”. Na to ulaze glumci i čuje se glazba. Dolaze pastiri koji započinju predstavu.

Pastiri se prepiru oko zemlje, jer ne znaju čiji je čiji dio. Kreću s nadmetanjem tko ima više ovaca, čija je majka ljepša i slično. Izdaleka čuju pjesmu, a uskoro ugledaju žensko biće. Bila je to vila s tri para ruku i bez glave. Odmah su ju napali kako to ima tri para ruku, ona odbaci dvije ruke u potok koje se pretvore u dvije bijele ribe. Druge dvije ruke baci u travu, koje se pretvore u bijele lasice. No i dalje su bili nezadovoljni jer nije imala glavu, a na njoj usta, oči i kosu. Tek kada je izgledala kao žensko biće kakvom su je oni zamišljali, prestali su s negodovanjem. No sad ju je svaki od pastira nagovarao da pređe k njemu i postane mu žena. A ona ih obojicu nasamari i kaže da ako ne može obojicu, ide u grad naći čovjeka koji ima mnogo lađa te da će se udati za njega. Vila odlazi pjevajući i tu završava predstava.

Publika koja je kod Plavkovića gledala prikaz nije razumjela ništa, ali neki su govorili da to mora imati neki veći smisao jer potječe od Plavkovića. Stoga unatoč nerazumijevanju alegorije odluče čestitati Plavkoviću. Pred njim se pojavljuje i Oracio, kojeg Plavković konačno upoznaje s djevojkom, gospođicom de Sorgo. Oracio joj krene laskati i obasipati ju komplimentima, a ona ga zamoli da joj spjeva pjesmu. Oracio se u pjesmi previše zanio pa je počeo djevojku dodirivati i ljubiti. Ona se brzo istrgla i rekla mu da ne želi da joj se približava tako nečist i sa smrdljivim plaštom. Svi se krenu smijati Oraciju, a on uvrijeđen ode, jer je znao da je u društvu bogataša i da će mu se smijati bez obzira na sve, a samo se htio uklopiti.

Nakon što je otišao, Plavković je stao na njegovu stranu i zamolio sve da nazdrave Oraciju: “Nazdravljam čovjeku, koji ne spada među nas. Čovjeku, koji nam stoji nasuprot, odvojen od nas i po tome vrijedan koliko svi mi. Čovjeku, koji ne može učiniti niti jednoga sigurnog koraka kamenom ovoga grada. Čovjeku, koji nam je od male koristi. Nazdravljam čovjeku, koji neće nikada imati novi plašt. Nazdravljam čovjeku, koi nikada neće imati novaca. Nazdravljam nesnalažljivom talentu.”

Firentinski capriccio

Radnja ove radiodrame smješta se u Firencu u Italiji. Glasovi koji se pojavljuju su: Zdenko, Branko, Kazimir, Ada i Virna. Svi imaju između 25 i 35 godina. “Capriccio” u umjetnosti označava arhitektonski slikovni prikaz koji objedinjuje antičke ruševine i druge arheološke iskopine, radi dočaravanja nečeg fiktivnog. Takvi slikovni prikazi poznati su tijekom 18. stoljeća, a Slamnigu je “capriccio” značila cijela Firenca u kojoj se radnja drame odvija.

Zdenko živi u Firenci, a tamo je radi studija. U posjet mu dolazi Branko, koji se odlučio zarediti, pa zbog toga živi uglavnom po samostanima. Zdenko za sebe kaže da je humanistički agnostik, a Branko ga uvjerava da će i on jednog dana doživjeti “revelaciju”. Branko je odlučio poći u crkveni red bosonogih karmelićana i uzeti ime Tarsitius a Sancta Maria. Zapričali su se, a Branko je morao poći dalje, pa ga je Zdenko otpratio niz Lungarno.

Sljedeća scena počinje svađom Zdenka i Ade, koja se na njega dere jer nije kupio šibice. Još ga je k tomu nazvala “babbeo” što znači glupan. Zdenko je bio uvrijeđen, ali se nadao da će se Ada smiriti nakon što joj pripremi kiseli kupus s domaćim špekom. Ubrzo se pojavio Zdenkov prijatelj Kazimir, koji s njim živi i počinje razgovor s Adom. Kazimir na gramofon pušta ploču s venecijanskim orguljama. Zdenko i Ada se mire. Sljedeća scena događa se izvan Zdenkovog stana, on i Ada se ljube i dogovaraju se da će se vratiti k njemu, jer je Kazimir pošao u Rim u ambasadu.

U sljedećoj sceni u Zdenkovom i Kazimirovom stanu opet se pojavljuje Branko. Kazimir i Branko imaju ista razmišljanja o Bogu, dok se Zdenko osjeća osamljeno u svojim suprotnim stavovima. Branko ih na kraju pozdravlja i putuje nazad u Zagreb.

Zdenko ljubuje i s Virnom, pa joj pokazuje Firencu, u koju je došla zbog njega. Htjela je poći u Kašine, park, u kojem se održavala izložba rasnih pasa. Na izložbi ona je bila zainteresirana psima i svakom se divila, a on joj je pričao o remek-djelima umjetnosti. Virna je odlučila kupiti psa, kojeg su odmah poveli natrag u Zdenkov stan. Kazimir se boji pasa, a Virni je to bilo smiješno, pa je psa nazvala Kazimirić.

U završnoj sceni Zdenko ponovno razgovara s Brankom. Indirektno iz teksta vidimo da Zdenko više nije u Firenci. Zdenka muči to što istovremeno voli i Adu i Virnu, a ne želi ih dovesti u nepriliku. Ono što Zdenka najviše muči je pitanje kako može postojati u dvije verzije i kako može voditi dvostruki život. Branko ga pita kaje li se što je sam sebe doveo u to mučno stanje, a mogao je lagodno živjeti u inozemstvu. Zdenko ni ne sluteći kaže da se kaje i izgriza što je “prekršio principe koje smatra bitnima za svoje postojanje”. Branko mu da oprost od grijeha (Ego te absolvo a peccatis tuis), što Zdenku da do znanja da se Branko zaredio i odslužio mladu misu u remetskoj crkvi.

Zdenko je ispovijedan na prevaru, što unosi komičnost u cijelu njegovu ljubavnu dilemu i muku. Dramu Zdenko završava metaforom o dvije Margarete (Adi i Virni) i pitanjem što će bez njih. “Ili je to naložena pokora?”

Bilješka o autoru

Ivan Slamnig rodio se 24. lipnja 1930. godine u Metkoviću. Klasičnu gimnaziju i Filozofski fakultet završio je u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu sve do mirovine predavao je na Katedri za komparativnu književnost. No prije toga radio je kao predavač na slavističkim katedrama sveučilišta u Firenzi, Bloomingtonu, Chicagu, Amsterdamu i Uppsali.

Od 1949. godine počeo je objavljivati radove u književnim časopisima, a od tada je napisao više zbirki poezije i novela, knjiga proze, dramskih i književnoznastvenih djela. Zbirke poezije su mu: “Aleja poslije svečanosti” (1956.), “Odron” (1956.), “Naronska siesta” (1963.), “Monografija” (1965.), “Limb” (1968.), “Analecta” (1971.), “Pjesme u izboru Slobodana Novaka” (1973.), “Dronta” (1981.).

Posljednja zbirka pjesama “Ranjeni tenk” iz 2000. godine nagrađena je Vjesnikovom nagradom “Ivan Goran Kovačić” i nagradom Društva hrvatskih književnika “Tin Ujević”.

Najpoznatije zbirke proze su mu zbirka pripovjedaka “Neprijatelj” (1959.) i “Povratnik s Mjeseca” (1964.). Veoma poznat postao je romanom “Bolja polovica hrabrosti” iz 1972. – prvi hrvatski postmodernistički roman. Pisao je i radiodrame te prevodio poeziju i prozu s mnogih europskih jezika. Poznat je i po djelima književnoznastvene teorije.

Zbog svog “razigranog” stila pisanja, upotrebe humora i intertekstualnosti, Slamnig je poznat kao “poeta ludens” (pjesnik koji se igra).

Umro je u Zagrebu 3. srpnja 2001. godine.