Ljubav

Drago Ivanišević značajan je hrvatski pjesnik druge polovice 20. stoljeća. Jedan je od prvih hrvatskih modernističkih pjesnika, što se jasno vidi već prvim pogledom na njegovo pjesničko stvaralaštvo. Na njegovo pjesništvo jednako je utjecalo njegovo porijeklo, rodni kraj i domovina, ali i književni pravci ekspresionizma i avangarde, čije se odlike javljaju u njegovim pjesmama.

Ivanišević za svoje pjesme često uzima motive iz rodnog zavičaja – Istre i Mediterana. Nerijetko piše dijalektom i osvrće se na svoje osobne misli vezane uz njegov kraj, ljude ili općenito domovinu, ali on nipošto nije politički pisac, čak niti domoljub u nacionalističkom smislu riječi. On voli čovjeka, a domovinu voli kao zbir ljudi koji mu nešto znače na osobnoj, ali i osnovi svijesti, društva, povijesti i kulture. Sve te lokalne teme Ivanišević obrađuje na posve svjetovan, moderan način. Njegove pjesme obiluju ekspresionističkim frazama, avangardnim slikama, a ne libi se ni nadrealističnih prikaza svijeta, čak i s primjesama apokaliptičnih vizija.

Ivanišević eksperimentira jezikom, jezičnim izrazom i konstrukcijom stihova. Izbjegava rimu, ali se voli igrati riječima, pa mu rima katkad dođe kao nusprodukt. On bježi od svih zacrtanih normi u svojim pjesmama, ne želi se uklapati u postojeće konvencije, on ruši očekivanja, ali ipak ima kontrolu nad svojim stihovima, postavlja ih u nekakav neobičan, ali ipak smislen red. Sve ovo je utjecalo na to da kao pjesnik nije bio uvijek shvaćen u nekadašnjim književnim krugovima, gdje su pisci i kritičari bili navikli na određeni stil pjesama. Upravo to je jedna od stvari zbog kojih je Drago Ivanišević postao značajan kao liričar.

Pjesme ovog izuzetnog pjesnika obiluju stilskim figurama, ali najčešće metaforama i nesvakidašnjim analogijama, što i jest odlika moderne i ekspresionističke lirike.

Ljubav – analiza pjesme

Pjesma “Ljubav” je lirska ljubavna pjesma s par značajki domoljubne pjesme koje se vide isključivo u motivima poput “zemlje”, “kruha”, “krvi” i “kamena” te kontekstu u kojem su ti motivi upotrijebljeni.

Kao i sve Ivaniševićeve pjesme ljubavne tematike i ova je nesretna. To zaključujemo po prošlom vremenu u kojem pjesnik opisuje veličinu njihove ljubavi, što znači da je ona prošla, ali još uvijek značajna i nezaboravljena. Tu veliku i jedinstvenu ljubav pjesnik uspoređuje sa stvarima koji odolijevaju vremenu, poput zemlje, kamena i krvi, ali i sa stvarima koje povezujemo s ljepotom i udobnošću doma, poput cvijeća i kruha. Kruh nije simbol samo za dom, već i za hranu. Kako je kruh hrana za tijelo, tako je i njihova ljubav bila hrana duši. Na kraju, ipak je sve završilo, čini se – u plamenu. Kraj u vatri može jednako značiti strastveni kraj, onaj u svađi i požudi u kojoj sve metaforički izgori, ali i veliko uništenje iz kojeg nema povratka, jer ne samo da ruši, već i pretvara u pepeo.

Ponavljanja u pjesmi najveći su odraz ekspresionističkog stila kojim se pjesnik koristi. Njega potvrđuje izostanak interpunkcijskih znakova, samo sa velikim početnim slovom koje označava novu misao, a ne novu strofu ili stih. Ovo je odraz pjesničke slobode kojom se pjesnik poslužio kako bi znatno utjecao na ritam pjesme, pošto pjesma uopće ne sadržava rimu.

Motivi koji se javljaju u pjesmi su “zemlja”, “kamen”, “cvat”, “kruh”, “krv” i “usne”.

Stilske figure koje pjesnik koristi su simploka (“ono što smo voljeli/ ono što smo voljeli/ ti i ja”), hiperbola (“bili smo krv”), opkoračenje (“ono što smo voljeli/ naziva se voda zemlja kamen cvat…”), prebacivanje (“bili smo krv/ usne/ beskraja…”) i ponavljanje (“ono što smo voljeli…”).


 


Pjesma ima tri strofe i to tercine, a sastoje se od peterostiha, šesterostiha, sedmerostiha i jedanaesterostiha.

Bilješka o autoru

Drago Ivanišević značajan je hrvatski pjesnik druge polovice 20. stoljeća. Bio je pjesnik, dramatik, prevoditelj, slikar, urednik i kazališni redatelj.

Rođen je u Trstu 1907. godine, srednju školu završio je u Splitu, a fakultet u Beogradu gdje je diplomirao francuski jezik, jugoslavensku književnost i komparativnu povijest književnosti na tamošnjem Filozofskom fakultetu. Školovao se i u Rimu i Münchenu, a doktorirao je Padovi.

Radio je kao asistent Branka Gavelle u beogradskom kazalištu, bio je gimnazijski profesor u Zagrebu, gdje je radio i kao dramaturg u Hrvatskom narodnom kazalištu. Tamo je osnovao i Glumačke škole HNK-a. Bavio se raznim poslovima vezanim za kazališne i kulturu, ali i značajnim književnim radom.

Uređivao je časopis Teatar, te pisao eseje, kritike, novele, drame, ali je ipak najznačajniji ostao kao pjesnik i to dijalektalni, jer je najčešće pisao na čakavštini ili štokavskoj ikavici.

Zbirke pjesama na čakavštini izdana mu je 1960. godine pod imenom “Jubav”. Prije toga objavio je zbirku “Zemlja pod nogama2, 1940. godine, a zatim i zbirke “Kotarica stihova”, “Srž”, “Igra bogova ili pustinje ljubavi”, “Vrelo bez prestanka”, “Ljubav2 i mnoge druge.

Drago Ivanišević bio je jedan je od prvih hrvatskih modernističkih pjesnika, te zasigurno jedan od značajnijih. Umro je u Zagrebu 1981. godine.