Raspršena vrela književnih djela

Branko Pilaš je još davno, gotovo u djetinjstvu, pokrenuo mnoga dopisivanja, a tako i razgovore s raznim autorima hrvatske dječje i mladenačke književnosti. Inspiriran mišlju Antuna Barca “Razlika između knjiga za odrasle i za djecu može biti samo u tome da hrvatske knjige za djecu, koje su dobre, mogu čitati i odrasli i djeca, a knjige za odrasle mogu razumjeti samo odrasli. Ali i jedne i druge moraju stvarati umjetnici, i one vrijede toliko koliko doista potječu od umjetnika.”, započeo je avanturu iz koje je saznao mnogo toga od “vrela” iz kojih su nastala brojna djela. Stoga ovo nije sasvim običan roman, već ima elemente biografije i rasprava, bilo pravih ili zamišljenih, između autora knjige i autora književnih djela o kojima piše.

Pilaš je oživio više od pedesetak opusa, otkrivajući njihove uzroke i posljedice. Pokazao je da je djetinjstvo zapravo najbitniji dio čovjekovog života. Kako i sam autor kaže, želja mu je mladom čitatelju skrenuti pozornost da “razgovor” s ljudima koji su nas već odavno napustili, nije ništa novo u književnosti. Još je Homer odveo Odiseja u carstvo mrtvih, gdje se susreće s majkom, prijateljima i nizom grčkih junaka. Kod Shakespeareova “Hamleta” također postoji scena razgovora s pokojnim danskim kraljem.

Pilaš je u početnoj riječi natuknuo da ova knjiga nema namjeru i nije joj cilj detaljno upoznati čitatelja s autorima djela, zato su predočeni samo oni biografski i bibliografski podaci koji čitatelju pomažu da se lakše snađe u tekstu o predstavljenom književnom djelu. Sve što je u “Raspršena vrela književnih djela” zapisano, rezultat je osobnih razgovora ili dopisivanja s književnicima te iscrpnog traženja zapisa u knjigama, časopisima, novinama i drugim vrelima.

Kratak sadržaj

Knjiga započinje opusom Josipa Balaška. Pilaš pita autora odakle je dobio inspiraciju za djelo “Razbijeno zrcalo” na što mu on odgovara da piscu i umjetniku generalno nije potrebno da dobije neku inspiraciju da zapiše ili stvori nešto. Naime, Balaško je bio potaknut razdobljem u kojem je živio, doba rata, pa je tako napisao i ovo djelo. Ono što ga je doista natjeralo na ovaj čin je raketa Luna koja je uoči Nove godine pala i zarila se petnaestak metara u zemlju. U to doba, u Brezovici, mjestu u kojemu se Balaško rodio, počeo je nicati “gradić” Caritas. Ubrzo su se tamo doselili invalidi iz Domovinskog rata, a autor je pratio pridošlu djecu na njihovim novim igralištima. Susretao se s raznim skupinama ljudi, onima u kolicima, na štakama i one nešto zdravije koji su im pomagali. Ovo je, dakle, bio najveći pokretač koji je djelovao na Balaška da krene pisati svoj roman. Djelo je prožeto nastojanjima i željom pisca da pomogne onima kojima je pomoć potrebna te da svojom maštom uljepša i popravi svijet. Stalno je prisutna energija vodilja kojom pisac želi razriješiti sve probleme ljudi oko sebe.

Razgovor se potom nastavlja s poznatim poetičarom – Zvonimirom Balogom. Pitanjem “Što je igra i što ona za vas znači?” započeo je dijalog. Balog kroz svoja djela pojašnjava da je život odraslih i sve što nam se prilikom odrastanja događa, samo dopunjavanje nečega što smo doživjeli kad smo prvi put postali svjesni sebe i svijeta oko sebe. Nažalost, kako kaže, mnogi ni danas nisu svjesni sebe i neće nikada biti. Kroz ostale misli, pjesnik je podijelio misli vezane uz poeziju kao strogi pojam i postoji li recept kako ona nastaje. Ona, nasreću, nikada neće biti u potpunosti pojašnjena ili razjašnjena. Upravo zato u sebi nosi svoje čari. Osim ljubavi, poezija želi i svu našu patnju, samo da bi radost njezina ukazanja bila veća. Nakon ovog promišljanja, Pilaša zanima nastanak zbirke pjesama za djecu “Nevidljiva Iva”. Balog mu otkriva da je jedan sasvim običan proljetni dan bio okidač za više od tridesetak pjesama. “Bila je to žetva, ubiranje ploda čije su sjemenke zasijane još u najranijem djetinjstvu. ” – rekao je Balog. Vrijednost njegove riječi potvrđena je brojnim književnim nagradama. Njegove pjesme i proza sastavni su dio čitanka osnovne škole, a svojim djelovanjem zauzeo je središnje mjesto u hrvatskoj književnosti za djecu.

“Paunaš”, kratka priča Tita Bilopavlovića, nastala je kada je Zvonimir Balog, tadašnji urednik Modre laste zamolio Bilopavlovića da napiše kratku priču za djecu. “Bila je to izvanredno opremljena knjiga koju su djeca nazivali bombonijerom”, rekao je Pilaš u razgovoru. Naime, Paunaš je djelo nezaboravnih doživljaja autora i njegovih događaja iz djetinjstva. Autor je otkrio da mu je pisanje tih priča otkrilo da njegova vlastita prošlost nije samo nepovratno istjecanje bezdušnoga pješčanog sata, mrak i zaborav, nego nešto gusto i važno, složeno u bezbrojnim ladicama mozga koje samo treba otvoriti. To davno doba odredilo ga je kakav je danas.

Ivana Brlić Mažuranić kraljica je naših dječjih bajki i priča. Ovdje je Pilaš tu dokazanu tvrdnju i sam zapisao, kroz razgovore s Ivaninom najmlađom kćeri Nedom Brlić. Njena kćer otkriva poticaje koji su naveli Ivanu da stvori likove u sasvim jednostavnoj, no opet tako prekrasnoj formi i djelovanju. Bila je jako znatiželjna, kaže njena kći, jako je voljela proučavati klasične radnje nepoznatih ljudi. Gledala ih je kroz prozor, neke čak i pratila. I tako je jedne kišne noći, primijetila čovjeka koji je pod crvenim kišobranom držao vinogradarsku svjetiljku. Svjetlost je dopirala do dječaka koji je u grmlju nešto tražio. Iznenada, sav sretan, dječak se razveselio držeći u rukama malu mačku. Tako je Ivana upoznala nove junake svoje knjige koji danas stoje zapisani u njenim velikim djelima. Malo je knjiga koje su u čitatelja pobudile tolik interes kao “Priče iz davnine”. Pilaš kaže: “To nije samo najbolja knjiga Ivane Brlić Mažuranić, već je to i najbolja knjiga hrvatske dječje literature.”

Pilaš je bio zahvalan što je osobno poznavao Dobrišu Cesarića. Kroz nekoliko susreta, oni su raspravljali o genezi njegovih pjesama. Cesarić je oduvijek iskazivao veliku ljubav prema svojoj majci. Posvetio joj je i pjesmu “Jedne noći” čiji je nastanak podijelio s Pilašem. Teme za svoje pjesme pronalazio je u prirodi, ali u prirodi u kojoj je uvijek prisutan čovjek. Generalno, kako sam kaže, njegove su pjesme sinteze opažanja i dojmova – kao i skoro pa svaki rad umjetnika. Na pitanje “Što je to inspiracija?” književnik je zapisao: “Ona je samo stanje povišenih sposobnosti, kad je mišljenje intenzivnije, a osjećanje jače, stanje u kojemu se lakše rješavaju problemi na koje umjetnik naiđe pri radu. Ali i to je stanje dubokog zadovoljstva, blaženstva, moglo bi se reći i sreće.” Ukratko, Cesarićeva pjesnička riječ biser je hrvatske umjetničke poezije.

Kroz Defoeove pustolovine, Pilaš je dubinski proučio i zapisao same temelje Defoevih razmišljanja i početke stvaranja. Najveći je naglasak na Robinsonovim pustolovinama, koje su proslavile samog autora u njegovoj kasnoj dobi. Naime, većina zna da je Robinson živio na pustom otoku, ali malo tko zna da je književnik Daniel Defoe napisao svoj roman nakon susreta s pravim robinzonom. Robinsonovo je prvo ime bilo Alexander Selkirk. Bio je pobunjenik koji je strogom kaznom bio ostavljen na jednom pustom otoku. Odatle se grana cijela priča romana, nakon kojeg je nastalo mnogo izdanja, imitacija romana i veliki broj ljudi svake godine dolazi na slavni otok razgledavati ga. Robinson Crusoe bio je zanimljiv crtačima stripova, filmskim redateljima i autorima televizijskih serija.

Daljnja otkrivanja “vrela” nastaju i iz Gardaševog opusa. To je autor kojega smatraju utemeljiteljem hrvatskog znanstveno- fantastičnog romana za mladež, romana koji je sastavni dio školske lektire i često traženi autor u knjižnicama. U književnost je ušao poezijom, a zatim je počeo pisti priče i romane. Garda je otkrio poticaj zbog kojega je napisao njegovo slavno djelo “Duh u močvari”. Naime, dok je ležao u osječkoj bolnici, sin mu je predložio da počne pisati novu knjigu. Budući da je Gardaš bio slabog zdravstvenog stanja, sin se nadao da će ga taj čin ojačati, i hvala Bogu, bio je u pravu! Uskoro je Gardaš napustio bolnicu, odmarao se i oporavljao u Kopačkom Ritu u kojemu njegov um počinje carovati. Uz razne prizore, razgovore s ribarima i lovcima, gledanja i promatranja, nastala je knjiga “Duh u močvari”.

Pričama iz životinjskog svijeta Maja Gluščević se osvrće na djecu i životinje. Otkrila je Pilašu svoje doživljaje i percipiranja tijekom teških ratnih godina. Najviše ju je tada pogađalo gledati nesretnu sudbinu životinja, a sve je to bila neka vrsta pripreme za pisanje njenog štiva. Nakon jutra u kojem je ugledala plavokosog dječaka koji se nesretno ponadao da je pronašao svoga psa, odmah je napisala djelo o Vučku. Maja Gluščević je podijelila svoje misli o poimanju životinja na nekoj višoj i djeci bližoj razini. Dugo joj je trebalo da u knjizi osmisli kako bi Vučko izgledao i nije joj bilo teško proučavati i posvetiti se svakome psu kako bi što jedinstvenije prikazala svog. “Ivin Vučko” je djelo koje je zapisano rukom vrsnog scenarista, a takvo je zapravo i bilo cijelo Majino književno stvaralaštvo – opstoji čistom, preglednom, napetom i stvarnom pričom.

Prema još jednom bajkovitom svijetu Pilaš se upustio opusom Želimira Hercigonje. Kad je riječ o bajci, treba se naglasiti da je ona jedino književno djelo koje zaokuplja pozornost čovjeka od rođenja sve do zrelosti i duboke starosti. Tako je Pilaš popričao s Hercigonjom o njegovom početku pisanja i dubljim razlozima stvaranja njegove prve knjige priča “Bajkovnica”. Hercigonja dijeli svoj stav prema pisanju i govori kako je lijep osjećaj kada se iskreno vjeruje u svoj rad. Svoje polazno uporište nadahnuća nalazi kao i niz drugih pisaca – u sretnim danima djetinjstva. Budući da je njegov cilj u književnom stvaralaštvu omogućiti djeci i mladeži radost čitanja, usmjeriti ih na put ispravnosti i čovjeku dolična života, uputiti ih na silno bogatstvo čovjekova osjećajnog života koji je ono najljepše što nam je podario Stvoritelj, istinskim nadahnućem je podijelio mnoga djela dječje tematike u kojima budi još veću strast za životom. Piše i knjige za odrasle.


 


Dubravko Horvatić podijelio je i svoj poriv za pisanjem. Naime, on i njegova sestra uvijek su plakali kao ljute godine kad bi im majka čitala razna djela prije spavanja. Iako je sanjao da jednoga dana postane arheolog, već je u trećem razredu počeo pisati. Autor kaže “Književnici se i rađaju iz mašte”, a budući da je uvijek maštao da otkopava i pronalazi neke nove Troje, ta ga je mašta ostvarila i kao književnika. Autor je otkrio Pilašu kako je nastao roman “Junačina Mijat Tomić”. U razdoblju Domovinskog rata, odlazio je u Hercegovinu i otkrio tamo brojne osobe, pisce, fratre, likovne djelatnike, političare, a time i “vrelo” svog najznačajnijeg djela. Za roman mu je bilo potrebno jako malo vremena. Horvatić veli da ga je napisao razmjerno brzo, no priprave za pisanje trajale su puno duže. Također, podijelio je i stvarne priče koje stoje iza “Podravskih legendi”, “Stanara u slonu”, “Gričkog topa”, itd. Horvatić se odlučio posvetiti legendama iz prošlosti glavnog grada, pa i hrvatskih krajeva. No, ono što je najbitnije i u njegovom stvaralaštvu je da je mitsko i legendarno ozračje njegovih romana privuklo brojne čitatelje.

Daljnja “vrela” nastavljaju se u stvaralaštvu Nade Iveljić. “Šestinski kišobran” dobio je književnu nagradu Grigor Vitez, a Nada je podijelila s Pilašem svoje ideje za stvaranje. Naime, to je djelo napisala s osobitom radošću, prenoseći se u mislima iz jednog u drugi kraj naše domovine. Puna mašte i radosti za pisanjem, fikcijom je ispunila ovaj roman i razveselila veliki broj djece. Također, podijelila je i to stanje radosti dok stvara: “Tek kada stavim točku na kraj, razmišljam kako je sve teklo od početka, ali nikad misao ne dovršim. Dok to nastojim, već se javlja nova priča koja bi htjela djeci; jamačno stoga ne nalazim konačan odgovor. … Možda im se ne domišljam zbog silne radosti koja me obuzima dok pišem. Ta je radost posebna i također neopisiva.” Svoj rad najviše priznaje svojim kćerkama. Također, doista je pisala o raznim temama, a njen cjelokupan opus prožet je dobrotom, ljubavlju i plemenitošću.

Slijedi dijalog i sa Pajom Kanižajem, ponajvećim humoristom u suvremenoj jezičnoj dječjoj igri. Podijelio je nekoliko misli o nastanku knjige “Zapisi odraslog limača”. Naime, ta je knjiga nastajala i prije nego što ju je, kako kaže Kanižaj, počeo pisati. U počecima je pisao humoristične i satirične tekstove. Nije imao dvojbe piše li to djelo za odrasle ili djecu, kao što nije dvojbe o stilu pisanja. Autor je rekao da ga su razni posjeti Podravini za vrijeme djetinjstva potakli da stvori cjelinu te knjige. Pri kraju razgovora, Kanižaj otkriva Pilašu svoju završnu riječ o knjizi: “Knjiga je nastajala kroz sjetu, katkad i suze i zato sam s velikom nagradom doživio izjavu jedne učenice kako su se svi smijali čitajući ulomke iz moje knjige, ali da se njoj često smijeh znao zalediti na usnama.”

Slavko Kolar je ostavio značajna djela hrvatskoj novelistici, a Pilaš je otkrio poneke stranice njegovog života, kako bi saznao kako su nastala ta njegova djela. Naime, Kolar je sa smijehom prolazio kroz život, no mnogo puta taj smijeh bio je popraćen suzama. Prošao je kroz mnoge loše događaje i doživio razočaranja i traume. Sve što je na to mogao učiniti je smijati se kroz suze. Kolar je na Književnom petku otvorio temu kako je nastala njegova “Breza”: “Tamo (tj. u Gornjem Hruševcu, selu u Vukomeričkim goricama) došao sam na ideju da napišem Brezu. Imao sam špana, koji je bio i lugar, veoma feš čovjek. Žena mu je umrla u porodu, a još prije i dijete.” Budući da je Kolar doživio nesreću da mu je voljena žena umrla, taj ga je događaj potresao, zbog toga što ga je taj događaj podsjetio na smrt njegove prve žene. No, bilo je ondje i još mnogih drugih događanja koji su se nametnuli kao ishodište za stvaranje Breze. Uz druga djela, prijateljevao je i surađivao sa slikarom koji je ilustrirao zgode iz života Petrice Kerempuha. Također, izborio je građansko pravo kajkavštini u književnosti i kazalištu, koja je tada bila rezervirana samo za lakrdije i viceve. Uz to, prikazao je i detaljnu sliku tada hrvatskog sela, u njegovoj teškoj ekonomskoj i kulturnoj zaostalosti.

Pilaš se vrlo se detaljno pozabavio vrelima jednog izrazito ležernog i duhovitog književnog stvaranja. Naime, riječ je o stvaralaštvu Sanje Pilić. Svojim djelovanjem, ona se ležerno igra, romanom relaksira i nasmijava mladog čitatelja. Otkrila je Pilašu kako je zapravo teško govoriti ili pisati o pisanju. Također, otkrila je i svoje glavne inspiracije, među kojima je njen sin Vid i kćer Vladimira. Njeni su romani puni dobrote i pozitivnih vibracija, a takvi su i njihovi glavni junaci. No, Sanja otkriva da u svojim knjigama vrlo često bježi u bolje svjetove od ovoga u kojem živi. Upravo su zato njeni likovi dobri, a zlikovce, kaže, nema vremena opisivati. Svojim razmišljanjem da bi čovjek trebao pisati, osvrće se na općenito na život: “Treba imati puno strasti i hrabrosti i srce prepuno žara.” Iz onih, sasvim običnih i klasičnih događaja, Sanja je uspjela stvoriti rascvjetane i vesele knjige. Mnoge su njene priče nastale na sličan način: “Odlazak u školu, žudnja za sladoledom, znatiželja, zaljubljenost, pitanje odrastanja, sve su to bili zgodni motivi. Katkad me moj sin podsjećao na njih, ali i djeca koju srećem na susretima po knjižnicama i školama.” Na svoj posao i stvaranja komentirala je kao razdoblje dobrog zafrkavanja, smijanja i ludiranja.

Bilješka o autoru

Branko Pilaš hrvatski je pisac, pripovjedač, književni kritičar, esejist i antologičar. Rođen je 1930. godine u Crikvenici, odakle potječu i njegovi roditelji. Odrastao je u Bosni, a srednju školu upisao je u Banja Luci. Maturirao je u Varaždinu i krajem 2. svjetskog rata živio u Podsusedu.
U to vrijeme njegov otac je zatočen, pa je Pilaš mnogo vremena provodio putujući Hrvatskom, obilazeći razna sakupljališta i “preodgajališta” zatvorenika u potrazi za njim.

Pilaš je diplomirao hrvatski jezi i književnost, nakon čega je gotovo cijeli život radio u školi. Istovremeno je napisao više od tisuću priloga za časopise za djecu, poput Modre laste, Smiba, Radosti, Maka i slično. Pisao je i časopise za odrasle, poput Hrvatskog slova, Školskih novina, raznih priloga za dnevne novine i za školske čitanke.

Postao je član Društva hrvatskih književnika, Hrvatskog filološkog društva u Matice hrvatske.
Za svoj književni i filološki rad primio je 1995. godine odlikovanje Predsjednika Republike i Spomenicu Domovinskog rata, 1996. godine dobio je državnu nagradu Ivan Filipović. 2010. godine donio je književnu nagradu Dubravko Horvatić te još mnogo nagrada i priznanja, kojima je kruna bila nagrada za životno djelo, dodijeljena 1997. godine.

Djela Branka Pilaša su “Sjaj hrvatske domovine”, “Domovina u srcu”, “Raspršena vrela književnih djela”, “Ljepota maštanja i stvaranja”, “Zlatni snovi” i “Izvori i poticaji”.

Pilaš danas živi u Prigorju Brdovečkom.