Slavonija, moja ljubav

Knjiga Branka Živkovića govori o piščevu životu u Slavoniji. Cijelom knjigom iščitava se njegova ljubav prema rodnom zavičaju. Svaki dio knjige govori o njegovom djetinjstvu i mladosti, o nekim starim vremenima, nekim, za njega možda, boljim vremenima. U svemu o čemu piše osjeća se nostalgija, divljenje i veličanje tog razdoblja slavonske povijesti. Prisjeća se svakog kutka rodnoga kraja, svakog čovjeka njegova sela i ulice, svakog živog bića iz njegova dvorišta. Vjerodostojnost radnje daju konkretne lokacije, poput strašne šume Vražjak, Megdana, Kutjevo i Pleternica…

Povijesno nebitni ljudi iz ondašnjeg njegova života pojavljuju se u ovoj knjizi, što govori o tome kako se živo prisjeća tih vremena. Tako jednom spomene babu Ivku, poštaricu iz Pleternice. Sjeća se pitomog suživota ljudi i životinja i njihovog međusobnog potpomaganja. Istodobno, sjeća se i pojave prvih automobila i opasnosti koje su predstavljali. Time želi pokazati prevlast modernih vremena koja i nisu tako čista, u odnosu na ona stara, nevina vremena. Lovac Miško, mitološke priče i šokačko kolo vraćaju ga u rodno selo. Metaforički prikazano, on je baš kao i roda koja se svakog proljeća vraća svojem gnijezdu.

Ovom knjigom autor se vratio starom gnijezdu koje se nastanilo duboko u njegovo srce i koje nije nikada izbrisao. Knjiga je pisana hrvatskim standardnim jezikom. Autor piše o sebi, što nam dokazuje pisanje u prvom licu jednine, stoga je ova knjiga i autobiografska. Na vrlo jednostavan način prepričao je prošla vremena i naglasio važnost tradicije. Knjiga odiše starinskom notom života, koja danas u našim životima pomalo nedostaje.

Kratak sadržaj

Bojko

Kratka priča naslovljena prema psu Bojku. Pripovjedač, najvjerojatnije autor, sjeća se kako ih je jednog dana u dvorištu gledalo smećkasto štene, podvijena repa. Štene je, eto, samo ušetalo u njihovo dvorište. Nakon što su mu ponudili tek izmućeno mlijeko, štene je odlučilo ostati i udomaćiti se.

Najprije ga ostale domaće životinje (patke, guske, krave, mačke) nisu dobro dočekale, ali su se s vremenom svi zajedno počeli dobro slagati. Štene je za vrijeme oranja odlazilo na polje i lovilo miševe, a onda je i odraslo u psa. Volio je djecu i igru s njima kao i razne nestašluke. Nije se volio voziti u kolima, već bi često iz njih iskakao. S djecom se preko zime igrao na lokalnom zaleđenom jezeru Gložić, gdje bi led popuštao i svi bi se okupali u mrzloj vodi, a nakon toga uz peć odmarali s djedom.

Analiza lika

Bojko – žućkasto -smeđe seosko štene boje meda i bez podrijetla. Ne zna se ništa o njegovim precima. Lajanjem i nestašlucima uveseljavao je oca i konje. Volio je djecu.

Šuma Grabik

Nedaleko od jezera Gložić nalazila se šuma Grabik. To je bila šuma u kojoj je bilo jasena, javora, graba. Čak bi se pronašli i stara stabla hrasta lužnjaka, koje još nije dotakla motorna pila. U šumi Grabik tijekom proljeća bila je milina. Tamo je bilo jaglaca, kukurijeka, ljubica, maslačka… Pas Bojko nije smio s njima zalaziti u šumi da ne poplaši životinje. U šumi je bilo zmija, žuna, djetlića…

Pero i pripovjedač zajedno su provodili vrijeme u šumi. Pero je bio poznavatelj prirode. Osim ptica, bilo je tamo i vjeverica, krdo svinja i rogatih životinja. Tek u jesen, kad bi njih dvoje krenuli brati vrganje, Bojko bi smio s njima u šumu. Iza Grabika nalazila se šuma Vražjak, o kojoj su kružile razne strašne priče i u koju oni, naravno, nisu zalazili.

Analiza likova

Pero – pripovjedačev bratić, gimnazijalac. Znao je latinska imena biljaka u šumi. Ljubitelj prirode i pravi mali zoolog.

Mačak Marko – proždrljiv, pojeo je ptiće koje se izleglo iz dva kukavičja jaja, koje su stavili pod kvočku

Na pašnjaku

Kratka priča o skupini svinjara i govedara. Govedare čine Faba, Buta, Feco i Coco, a svinjare Hugo, Buša i Dima. Govedari su nasilnija skupina i grublja od svinjara. Govedari su i tjelesno jači, dok su svinjari i duševno zaostaliji i čine veću skupinu “invalida”. Govedari čuvaju goveda, a svinjari stado svinja. Oni noću prespavaju po stajama, sve dok ih netko ne istjera pa kreću dalje. Neki im čak daju i nešto hrane. Često nadošli govedari istjeraju svinjare iz neke tople staje da sebi omoguće prenoćište. Svinjari čak zalaze i u strašnu šumu Vražjak i tamo ostaju sve dok ima hrane. Kad hrane ponestane, izlaze iz šume kao da nose proljeće, a kad opet napune torbe, opet odlaze. I svinjare i govedare ismijavaju lokalna djeca, što ove još više ljuti, no i jedni i drugi znaju da se ipak, na neki poseban način, vole.

Analiza likova

Coco – imao je vrlo siromašan rječnik. Rastezao je pojedine slogove kao žvakaću gumu. Nadimak je dobio jer je umjesto “što” govorio “co”.

Faba – nagluh i polu-nijem, s ljudima je komunicirao samo ono najnužnije.

Buta – snažan čovjek, jake tjelesne građe. Imao je veliki pločasti nos, zdepastu glavu i glupavo lice. Duševno je bio na razini petogodišnjega djeteta, a djeca bi ga vrlo često zadirkivala i ismijavala.

Feco – među njima je bio najinteligentniji, bio je lukav. Izmišljao je priče, često preuveličavao, umjesto “sv” govorio je “f” pa otuda i nadimak.

Njih četvero spada u skupinu govedara koji su jači tjelesno, a svinjare čini još slabija skupina.

Dima – imao je duge i tanke O noge, torba mu je bila uvijek poluprazna, pa je umjesto kruha jeo bob koji stvara vjetrove.

Buša – on pak ima X noge. Za razliku od Dima on ima veliku trbušinu u koju stalno nešto trpa. Bio je maskota kluba “Vražjak”. Jednom, kad su se vraćali s nogometne utakmice, za okladu je svojom trbušnom štrcaljkom iz jurećeg kombija pošpricao žene i djevojke koje su uz cestu odmarale, a one su ga psovale.

Hugo – on ima veliku glavu u odnosu na svoje tijelo, ali je mentalno zaostao. Ima štap i izgledao ej kao strašilo za ptice.

Priče i zbilje

Priča o starim vremenima. Sjećanje na djetinjstvo i na vrijeme kako su provodili duge zimske noći. Ljudi bi se okupljali u njihovoj kući, a srećom su imali jaka drva i u kući im je bilo toplo. Večeri su kratili razgovarajući i pričajući čudnovate, pa i strašne priče. K njima je dolazila i baka Ivka koja je uvijek pričala strašne priče, toliko da im se ledila krv u žilama. Djed Petar u to nije vjerovao i nije je htio slušati.

Tako je jednom brat Zdenko imao proljev i bilo je potrebno s njim ići van obaviti nuždu. Pod utjecajem tih strašnih priča, bilo ih je strah te su se neprestano osvrtali i vidjeli i onog čega nema. Iznenadio ih je pijetao te su potrčali u kuću, a da se Zdenko nije ni obrisao. No pas Bojko bi se uvijek našao da ih štiti. Kad je glavni lik imao već 15 godina i vraćao se po noći sam kući, uvidio je kostura nasred ceste. Nije imao kamo te mu se stao približavati. Kad je došao dosta blizu, vidio je prelijepi žuti suncokret.

Analiza likova

Baba Ivka – poštarica iz Pleternice. Osim malobrojnih pisma, donosi im nekad žemlju, kiflu ili mirisni perec. Ponekad i novine. Voli pričati o vilama, vukodlacima, sablastima i dušama nesretnih pokojnika.

Djed Petar – ne voli slušati priče babe Ivke te se uvijek brzo pokupi na spavanje. Samouvjereno tvrdi da se mrtvi više nikad ne vraćaju.

Majka – marljiva žena, koja večeri provodi za tkalačkim stanom. Izrađuje laneno i pamučno platno.

Zdenko – mlađi pripovjedačev brat.


 


Lovac Miško

Kad je majka hranila kokoši, pure i patke, vidjela je da ih je svaki dan sve manje. Potužili su se susjedu Mišku koji je bio lovac. Od psa Hektora nisu imali koristi jer je bio prava pseća nula. Lovas Miško je iste noći stao stražariti ispred šume. U noći je sve izgledalo strašnije nego što uistinu jest. Čuo je da nešto dolazi, ali to nije bila lisica koju je očekivao. To je bilo čudovište. Uplašen, nije znao što bi , pa je zapucao u sredinu mete i ona se raspolovila na dva dijela, a svaki dio otrčao na svoju stranu. Susjed, lovac Miško uletio im je u kući i ispričao da je vidio čudovište. Djed mu je ponudio rakije i Miško se smirio. Sutradan su čuli da su lovci našli dvije patke. To je lisica iz kokošinjca uzela dvije patke i pridržavajući ih za vrat, vodila ih svojim putem. To čudovište su bile dvije patke.

Analiza lika

Miško – pripovjedačev susjed i lovac. Lovac koji se boji. U mraku su mu veće oči. Lovac Miško je praznovjeran te mu se priviđaju čudovišta.

Crveni ford

Crveni Ford, model 1930., vlasnika Grge Turkovića svakoga je dana jurio kroz selo. Tada je automobil bio rijetkost. Taj crveni Ford svakog je dana nanosio štetu. Pregazio bi ili tri guske ili nešto drugo od domaćih životinja, poput kokoški, pataka… Pas Bojko nije ga volio. Uvijek kad bi preletio, ovaj bi za njim bijesno lajao. Kad bi crveni Ford projurio kroz selo, digao bi ogromnu prašinu, tako da su sve žene u selu psovale za njim. Neke bi ga i proklele do desetog koljena. Psa Bojka Zdenko je naučio kako otvoriti dvorišna vrata i izaći na cestu jer je pas najviše volio ležati na cesti i gledati kuda tko ide. Ali kako je crveni Ford s vremenom radio sve veće probleme, ukućani su počeli zaključavati vrata da Bojko ne bi stradao. Jednom prilikom, ostala su vrata otvorena. U kuću se samo čuo tupi udarac i zavijanje umirućeg psa. Crveni Ford svojom je brzinom usmrtio Bojka i odjurio. Bojko je ostao krvav ležati na cesti. Pokopali su ga kao što se pokapaju i ljudi – načinili grob i svaki dan išli do njega. Ukućanima je umro prijatelj.

Analiza lika

Grga Turković – naprasit i bezobrazan vlastelin, vlasnik crvenog Forda. Bahat je i misli samo na sebe, odnosno svoju zadovoljštinu. Nepažnjom je usmrtio psa za što se nije ni najmanje osjećao krivim.

Dječakova osveta

Nakon smrt psa Bojka, cijela ulica dječaka počela je praviti praćke i vježbati gađanje. Kad su praćke bile gotove, pripovjedač je stao u dvorište iza ograde i pripremio najveći kamen. Uskoro se u daljini začula jurnjava crvenog Forda. Zvuk se približavao. Kad je Grga svojim Fordom došao do praćke koja ga je čekala, kamen je bio ispaljen ravno u stražnje staklo, koje se raspršilo u tisuće komadića. Od toga je stakla stradao i Grga, imao je ogrebotine i krvi po licu.

Pripovjedač je brzo otrčao u podrum i sakrio se u praznu bačvu. Grga je došao za njim, ali se teško snalazio u podrumu jer je bio pun vina, krumpira i repe, a bilo je i mračno. Zaprijetio je da kad ga uhvati da će ga dobro izlemati. U dvorištu je djed sreo Grgu i obećao mu da će on kazniti svojega unuka. Majka je pak previla rane Grgi, a djed mu je dobacio da je to dječakova osveta jer je pregazio psa Bojka i usmrti im tri guske. Kad je Grga napokon otišao, dječak se pojavio iz podruma, a djed mu je samo rekao: “Magarče jedan!“.

Iznenađeni rođak

Bila je ciča zima, a otac je sa svojim sinovima krenuo u Kutjevo posjetiti Stipu Ogulinca. Majka im je dala medenu rakiju da ih utopli tijekom puta. Putujući, pjevali su pjesme, a konji su snažno jurili. Na glave su im stavili zaštitu od hladnoće. Stigli su do rođaka i samo ga pozdravili, ali su odmah morali krenuti dalje jer su konji bili preznojeni od puta. Kad su stigli kući, ugrijali su ih sjenom i smjestili u toplu staju, a ostatak životinja bio je ljubomoran na njih.

Susret u šumi

Običavalo se da učenike “vlakaše” stave u dopodnevnu smjenu, no pripovjedača još nisu, a već je bio kraj rujna. Putnicima je dopodnevna smjena bila povoljnija. U školu je propovjedač išao u 14 sati, a vraćao se u 19 sati. Nakon vlaka, trebalo je pješačiti još dobra dva sata, proći kroz Jakšićku šumu i tri sela.

Kad se jedne večeri vraćao i išao kroz šumu, gdje bi ga obično dočekali psi, u daljini je vidio dva čovjeka kako sjede uz rub šume i puše cigaretu. Znao je da to nije nitko od seljaka, a nije mogao biti ni od putnika, jer je prvi izašao iz vlaka. Obuzeo ga je strah. Kad ime se približio, pitali su ga otkuda je. Pitali su ga što sve ima u seli, gdje je župnikov dvor, što sve ima tamo i slične stvari. Nakon toga, pohitao je kako su ga noge nosile i ubrzo se iza njega našla i šuma i tri sela i ne sjeća se je li ikoga pozdravio, osim psa Bojka. Legao je i usnuo nemiran san, a i slabo je spavao.

Sutradan je čuo kako su dva lopova opljačkali župnika i uzela mu zlatni sat. (“Sutradan su nam susjedi javili da je tu noć opljačkan i ozlijeđen župnik.“)Pekla ga je savjest. Razmišljao je da je trebao obavijestiti župnika, ali bio je malen i nije znao što bi. Vidio je na kolodvoru u Požegi kako policija veže lisice na ruke dvojici lopova. Uhićeni su jer su pokušali prodati sat u Osijeku i ljudi su ih prepoznali.

Utakmica

Utakmice su se uvijek igrale na Megdanu. To su bile prave seljačke utakmice koje su se igrale više na snagu, nego na talent, poput “kamena s ramena”. Nakon utakmice, lokalni dečki imali su plave noge. Nije bila rijetkost da utakmicu prekinu domaće životinje koje bi ušetale nasred terena i ne bi se maknule dok se ne bi nazobale. Utakmicu su gledale i podupirale lokalne cure. Nogometni klub Vražjak uvijek bi odnio pobjedu, ma kako god igrao jer je sudac uvijek sudio u korist onih na čijem se terenu utakmica i igrala – u korist kluba Vražjak. Nakon utakmice igrači Vražjaka i igrači protivničkoga kluba zajedno bi se tuširali.

Šokačko kolo

Nakon utakmice i očekivane pobjede, pobjednici bi se uvečer našli na seoskoj zabavi, gdje bi brat Zdenko svirao tamburicu. Na seoskoj zabavili pjevalo se i plesalo, a vrhunac bi bio šokačko kolo. Dečki su plesali s lokalnim djevojkama koje su u to vrijeme još nosile narodne nošnje, no na glavi nisu nosile ništa.

Najviše je (pripovjedač/autor) volio plesati sa susjedovom Baricom. Bilo je tu bećaraca i svega. Tako bi se mlađarija zabavljala sve do jutra. U četiri sata ujutro djed bi budio da treba poći u polje kupiti sijeno, a tek se leglo. Mladi su najviše voljeli početak školske godine i da ih budi njihova budilica; bolje nego djed i poslovi u polju. Jer kad je bila škola, tada bi odmah s kreveta sjeli na bicikl i odveli se do željezničke postaje, gdje su im bili svi drugovi. Onda bi svi zajedno, u đačkom vagonu, krenuli u školu. Pripovjedač je najčešće bio izabiran od strane razrednice kao predsjednik Crvenog križa u razredu, a zauzvrat bi išao ljetovati na more u Martinšćicu.

Jablan

Jednog dana, zaustavio se pred kućom kutjevački šesteropreg konja lipicanaca. Jedan od tih lipicanaca nije bio u redu, to se vidjelu na prvu. Bio je bolestan. Krenuli su s njim u dvorište, pa do staje. Zamolili su ukućane da isprazne staju. Tada je u dvorištu nastalo pravo životinjsko carstvo koje je svojim divljanjem i lajanjem upotpunjavao pas Bojko. Životinje su bile presretne jer su na slobodi. Čak se i Reka, potomak pastuha Jablana (bolesnog konja) ranio nabivši se na vinogradski kolac koji je stršao u dvorištu. Jablana su počeli svežnjem sijena trljati od vrata prema dolje, sve do mokraćnog mjehura. Kad je iz jablana izašla smećkasta voda, vidjelo se da se oporavlja. Jablan je očito bio razmaženi pastuh jer je trebao svoj mir. Kasnije je iz štale išetao ponosno i zdravo ne obazirući se na svojeg ranjenog potomka. Timaritelji šesteroprega krenuli su dalje na put između Kutjeva i Pleternice.

Analiza lika

Jablan – ponos kutjevačke ergele, poznati pastuh. Sudionik brojnih domaćih i europskih natjecanja. Još ujutro je bio potpuno zdrav no kasnije je jedva koračao, teško vukući stražnje noge, prema staji. Sav oznojen i podvijenog repa. Timaritelji nisu baš puno marili za njegovu bolest jer im je bila poznata već otprije.

Priroda je lijepa i u ožiljcima

Zadnja priča u kojoj autor progovara o tome kako se sve promijenilo. Ne igraju se više utakmice na Megdanu, nema više ručnog rada na polju, sve su zamijenili strojevi, kombajni… Staje smrde po benzinu i motornom ulju… Na megdanu nema više gusaka i kokoši… Posjekli su stara stabla. Sada su u stajama tako slabe životinje koje ne bi mogle ni do Vražjaka. Ništa nije ni isto ni staro, a opet ni snažno kao prije. Nema više seoskih zabava. Jedino što je ostalo isto su rode, koje se svakog proljeća vraćaju na svoje staro gnijezdo. Upravo te rode i njihov povratak je metafora za autora i njegovo vraćanje rodnom kraju, koje ga pak neprestano vuče. Svi oni stari likovi kojih se sjeća iz djetinjstva nestali su, smješteni su u domove ili su umrli. Sve se nekako otrgnulo od prirode. Autor završava ovu kratku priču s rečenicom koja je možda i poruka cijele knjige: “Ekolozi upozoravaju: ‘Obole li ptice, budite sigurni da će uskoro i na čovjeka doći red.‘”

Bilješka o autoru

Branko Živković rođen je 1925. godine u Požeškim Sesvetama. Po zanimanju bio je specijalist ginekologije. Gimnaziju je završio u Požegi, a u Zagrebu Medicinski fakultet.

U Medicinskom centru u Novoj Gradiški osnovao je ginekološki-porođajni odjel. Od 1963. u Kliničkoj bolnici “Sestara milosrdnica” u Zagrebu bio je šef odsjeka na Klinici za ženske bolesti i porodiljstvo.

Živković je književnik koji je počeo pisati i objavljivati radove od gimnazijskih dana, a tiskane su mu tri zbirke: Venera – moj pacijent (1984.), Približavanje Veneri (1986.) i Sve o Veneri (1989.). Objavio je 45 stručnih i znanstvenih radova.

Umro je 1991. godine u Zagrebu.