Draža je od zlata”, uz pjesmu “Grem si, grem” najpoznatija je pjesma Džore Držića, dubrovačkog pisca, rođenog 1461. godine. Đore je bio stric Marina Držića, a još za vrijeme studija u Italiji došao je u doticaj s humanizmom i renesansom. Povratkom u Dubrovnik prijateljevao je s poznatim humanistima svog vremena. Umro je u Dubrovniku 1501. godine.
Krajem 15. i početkom 16. stoljeća renesansa u Europi uzima zamah. Na tlu Hrvatske svoj procvat doživljava u južnim dijelovima, koji su bili u doticaju s europskim humanističkim i renesansnim krugovima. U to vrijeme u Italiji jaka su strujanja petrarkističke poezije, kojoj se priklanja i Džore Držić. Njegova pjesnička djela sastoje se od lirskih pjesama i dramske ekloge “Radmio i Ljubmir”, a sve je sačuvano u rukopisnoj baštini i poznatom Zborniku Nikše Ranjine iz 1507. godine.
Držićeva petrarkistička lirika odlikuje se melankolijom i duhovnošću, pa osim ljubavnih piše i religioznu poeziju. Njegove pjesme obiluju deminutivima, apostrofama i metaforama preuzetima iz svemira (sunce, zvijezde). Većinom su pisane dvostruko rimovanim dvanaestercima, a stihovi često sadržavaju akrostih pjesnikovog imena. U stilu petrarkizma, većina pjesama opjevava i slavi ljepotu drage i njezine duhovne vrijednosti, a nešto manje iskazuje svoje vlastite osjećaje. Uz Šiška Menčetića, Džore Držić najstariji je petrarkistički pjesnik u hrvatskoj književnosti.
Džore Držić poznat je i kao začetnik pastoralne dramske književnosti, čiji rezultat jest dramska ekloga “Radmio i Ljubmir”.
Draža je od zlata – analiza pjesme
“Draža je od zlata” ljubavna je petrarkistička pjesma. Od prvog stiha pjesnik uspoređuje ljepotu drage s najljepšim prizorima koji na zemlji postoje: zlato, proljeće, biser, vila. Za ljudske pojmove to su superlativi, a pjesnikova draga je od svega toga ljepša. Dakle, njena ljepota se ne može opisati ovozemaljskim blagima, ona je nešto sišlo s nebesa i dano od Boga. Usporedba s kozmičkim sferama nešto je karakteristično za Držića. Stoga kaže da je njegova ljubljena s nebesa, njena narav je sa zvijezda, a njena ljepota je rajska.
Pjesma je po svemu karakteristična petrarkistička pjesma. Takvom je čine stil, kompozicija, a prije svega motivi. Petrarkistički motivi kojima se opisuje ideal žene su: crna dva vlasa, vrh oči uzvita; rumen cvit ružice tere jur cavti na lice; tanci su nje usti rumena uresa, tanka je, visoka. Njenu ljepotu opisuje u najmanje detalje, kosu, obrve, lice, oči, stas, glas, smijeh, pri čemu pjesnik gradi niz metafora i usporedbi. Pjesma je komponirana kao niz distiha. Svaki distih opjevava jedan element ljepote. Takva sadržajna raspoređenost motiva odražava težnju renesansnih umjetnika za skladom, simetrijom i estetikom.
Ova pjesma odražava pjesnikovo neoplatonističko shvaćanje ljepote i ljubavi. Ta filozofija poima ljepotu kao onu božanskog porijekla. Ljepota njegove drage tako je dio ljepote božanskog bića, pa zato pjesnik mora voljeti njenu ljepotu i diviti joj se. Isto tako je i ljubav od Boga, kako smatraju petrarkisti, zbog čega je opjevavaju kao nešto sveto.
Pjesma je pisana u dvostruko rimovanim dvanaesteračkim distisima. Na lingvo-stilističkoj razini, primjećujemo uporabu štokavske ikavice, kojom se govorilo na dubrovačkom području. Također u pjesmi susrećemo arhaizme (ner, jur, ništor), koji su odraz vremena, a govore o Držićevoj naklonosti narodnom jeziku i svim njegovim izvornim sastavnicama. U vrijeme renesanse književnost na narodnom jeziku dobiva veću ulogu nego ona na latinskom jeziku. Ipak, pjesnici koji su i pisali na narodnim jezicima, bili su svjesni da na taj način neće doprijeti do šireg europskog književnog kruga, kojemu je latinski i dalje “lingua franca”.
Bilješka o autoru
Džore Držić jedan je od najpoznatijih hrvatskih renesansnih pjesnika 15. stoljeća. Rođen je u Dubrovniku 1461. godine. Bio je brat poznatog slikara Vlaha Držića i stric još poznatijeg Marina Držića.
Rođen u obitelji uglednih pučanina, Džore je završio humanističku školu u rodnom gradu, a onda otišao u Italiju studirati pravo koje je i doktorirao. Ipak, na kraju je postao svećenik. Bio je rektor dubrovačke crkve Svih svetih i kancelar kaptola. Bio je također jedan od najboljih govornika na učenim raspravama u dubrovačkoj katedrali.
Džore Držić pisao je pjesme kojima je ostvario izraz na kojima se kasnije temeljio hrvatski književni jezik. U njima se vidi jasan utjecaj humanizma, spiritualnosti koja se nadovezuje na ljubavnu tematiku pjesama. Njima je Držić napustio stroge forme, poput soneta i time pjesme formom približio pučkim pjesmama. Njegova najpoznatija zbirka je “Pjesni ljuvene”, izrazito popularna u Dubrovniku u 15. stoljeću. Pjesme te zbirke pamtile su se i prenosile s koljena na koljeno generacijama nakon Držićeve smrti.
Ali osim u pjesmama, Džore Držić iznimno je važan i po svom dramskom djelovanju. 60-ih godina 20. stoljeća pronađen je Džorin rukopis iz 15. stoljeća koji je bio pastirska ekloga nazvana “Radmio i Ljubmir”. Bilo je to prvo hrvatsko dramsko djelo svjetovnog karaktera i zato se Džore Držić smatra začetnikom moderne hrvatske drame.
Džore Držić umro je 1501. godine u Dubrovniku.
Nema komentara:
Objavi komentar