Jesenja pjesma

Paul Verlaine (1844.-1896.) francuski je lirski pjesnik, kojeg se smatra pretečom simbolizma, pravca unutar razdoblja moderne. Živio je bohemskim životom, a presudnu ulogu u njegovom književnom stvaralaštvu imao je Arthur Rimbaud, koji mu je otkrio nove pjesničke vidike.

Pod utjecajem parnasovaca, već prve Verlaineove zbirke (“Saturnijske poeme”, 1866. i “Galantne svetkovine”, 1869.) odražavaju muzikalnost i sugestivnost izraza. Pod utjecajem Rimbauda Verlaine otkriva impresionističko prikazivanje osjećaja. Stoga neki Verlainea svrstavaju među simboliste, a neki među prve impresioniste.

Verlaineu dugujemo izraz “glazba prije svega”, što postaje umjetnički credo impresionizma. Takva poezija sadrži sinesteziju boja, mirisa i zvukova. Impresionisti ne istražuju i tumače smisao života, nego pjevaju o trenutnim “impresijama”. Njihova poezija sadrži mnoštvo figura dikcije (onomatopeje, aliteracije, asonance), atributa i rijetkih epiteta.

Paul Verlaine u eseju iz 1884. godine naziva Arthura Rimbauda i Stephena Mallarmea “prokletim pjesnicima”, kojima se kasnije naziva i sam Verlaine i Baudelaire. Oni simboliziraju ljudsku podvojenost između poetskog izraza i zbilje, između utilitarnog shvaćanja umjetnosti i larpurlartizma.

“Jesenja pjesma” dio je zbirke “Saturnijske poeme”, a preveo ju je Vladimir Nazor, koji je na hrvatski prevodio i druge pjesme poznatih modernista.

Jesenja pjesma – analiza pjesme

Za Verlainea poezija govori “glazbenom riječi”. Ova pjesma dio je njegovog ranog pjesničkog stvaralaštva, ali se itekako osjeća utjecaj impresionizma. Pjesma pripada misaonoj tematici i sastoji se od tri strofe, od po šest stihova. Stihovi su kratki, ali to pridonosi nevjerojatnoj ritmičnosti pjesme i ide u prilog muzikalnosti Verlaineove poezije. Vidljivo je da se svaka strofa gradi na zvukovima, koji su iskazani audio-vizualnim pjesničkim slikama. Osim toga, zamjetna je gradacija zvukova te neprestane izmjene zvuka i tišine.

Prva strofa suprotstavlja jesenje strune pune plača i tuge koje tište lirski subjekt u prvom licu. Priroda odražava glasove koji nastaju unutar čovjekovog duha. Strofa sugerira “glasnu tišinu” – tuge “tište” čovjeka, a priroda u jesen vrišti od zvukova.

Druga strofa donosi motiv “mukle ure” koja kao u baroku podsjeća na prolaznost života, ali pjesnika ovdje spominje na “prošle dne”. Sinkopa “dne” postupak je prevoditelja, kojim slijedi izvornu kratkoću Verlaineovih stihova i upotpunjava rimu. Nostalgija koju osjeća izazvana je kucanjem sata, čime pjesnik hoće naglasiti sinesteziju osjetilnih senzacija i zvukova. Ovakvo tumačenje podsjeća na Baudelaireovu pjesmu “Suglasja”, koja je iskaz simboličke poetike. Zvukovi iz prirode su odraz unutarnjeg stanja, ali oni su i motivatori zlokobnih unutarnjih stanja subjekta. On luta u skladu s “zlim vjetra ćuhom”. To je metafora kojom pjesnik predstavlja doživljaj svog života i sudbine koja mu je namijenjena. No on joj se ne protivi, nego se prepušta lutanjima, “kao list već suh”.

Usporedimo li pjesmu s Baudelaireovom “Jesenskom pjesmom”, vidimo da je motiv jeseni kod modernih pjesnika uvijek poslužio kao ugođajna podloga za iznošenje tjeskobnih i uznemirujućih emocionalnih stanja. Jesen i kod Verlainea predstavlja korak k smrti, što je izraženo u usporedbi njega samog sa suhim listom kojeg nosi vjetar. On je “suh”, odnosno star i nema mu druge nego se prepustiti vjetru, koliko god on bio zao, i prihvatiti sve što mu je sudbina namijenila. Iako impresionisti ne pokušavaju u svoju poetiku uplitati interpretacije ljudske sudbine, Verlaine je ovdje oslonac našao u simbolizmu, koji govori upravo o toj podvojenosti između poezije i zbilje.

“Glazba prije svega” umjetnički je credo koji je u pjesmi vidljiv na više razina. Ritam je ostvaren kratkoćom stihova i rimom, čija shema je u svakoj strofi jednaka (aabccb). Na grafičko-kompozicijskom planu pjesme vidimo da je u svakoj strofi treći stih istaknut (čak je i uvučen kako bi se istaknuo od ostatka strofe). Valja primijetiti da je Vladimir Nazor imao težak posao prenijeti u duh hrvatskog jezika muzikalnost koju je Verlaine iskazao na francuskom. To mu je ipak uspjelo upotrebom riječi u kojima uočavamo aliteracije i asonance, koje imaju funkciju onomatopeje. Pjesma sadrži i čiste onomatopeje (ura tukla, zao vjetra ćuh). Impresionistički izraz odražavaju i brojni epiteti (plača pune strune jesenje, tuge duge čemerne, zao ćuh, suh list).


 


Bilješka o piscu

Paul-Marie Verlaine francuski je simbolistički pjesnik, najznačajniji predstavnik pokreta unutar simbolizma Fin de siècle (“Kraj vijeka”).

Verlaine je rođen 1844. godine u Metzu. Školovao se u Parizu, a onda radio u civilnoj službi. Vrlo je rano počeo baviti se književnošću. Bio je pristaša parnasovaca, a prvu pjesmu je objavio 1863. godine u jednom francuskom časopisu. Posjećivao je mjesta gdje su se okupljali tadašnji umjetnici i družio se s mnogim značajnim književnim ličnostima francuske književnosti.

Prvu zbirku pjesama objavio je 1866. pod nazivom “Saturnove pjesme”. Verlaine se u međuvremenu oženio, ali tada je upoznao Arthura Rimbauda koji je došao živjeti s njim i njegovom trudnom ženom. Verlaine je uskoro izgubio interes za ženu i tek rođenog sina, pa je svoje dane provodio sa svojim mladim ljubavnikom Rimbaudom, živeći boemskim, raskalašenim životom, ispijajući apsint i pušeći hašiš.

1872. njih dvojica otišli su u London, živjeli u siromaštvu i preživljavali od Verlainova podučavanja. Sljedeće godine otišli su u Brisel, gdje je Verlaine u stanju pijanstva, ljubomore i bijesa, pokušao upucati Rimbauda.

Tih godina pisao je pjesme, koje su 1874. godine objavljene u zbirci “Pjesme bez riječi”, koja je izašla dok je Verlaine bio u zatvoru zbog pokušaja ubojstva. Nakon zatvora, vratio se u Englesku, gdje je radio kao učitelj francuskog, latinskog i grčkog jezika te slikanja.

Otišao je zatim u Boston, a onda i u Englesku. Tamo je napisao još jednu uspješnu zbirku pjesama “Mudrost”.

Vratio se u Francusku 1877. godine i podučavao engleski u jednoj školi, gdje se zaljubio u jednog svog učenika. On mu je bio inspiracija za sljedeće pjesme. I dalje je bio ovisnik o drogi i alkoholu, što ga je zadržalo u siromaštvu. Ipak, bio je cijenjeni i priznati pjesnik, koji je kasnije utjecao ne samo na mnoge druge književnike, već i ostale umjetnike. Ali njegov boemski način života doveo ga je do smrti u 51. godini.

Umro je od tifusa 1883. godine.