Krabulja Crvene smrti

“Krabulja Crvene smrti” pripovijetka je slavnog američkog pisca i pjesnika Edgara Allana Poea. Prvi puta objavljena je u časopisu Graham’s Magazine 1842. godine, kada je u originalnom naslovu stajala i riječ “Fantazija”.

Pripovijetka govorio o mladiću Princu Prosperu koji je okupio 1000 zdravih i mladih ljudi, mahom plemenitog roda, koji su se s njim sakrili unutar velikog dvorca, dok je vani harala epidemija Crvene smrti – strašne bolesti koja bi u samo nekoliko sati izazivala strašna krvarenja i na kraju smrt zaraženih. Prospero je jednu večer organizirao kostimirani bal koji se održavao u nekoliko soba. Svaka bila specifično je pobojana u jednu boju (plavu, ružičastu, zelenu, narančastu, bijelu i ljubičastu), dok je sedma i posljednja soba bila crna s crvenim osvjetljenjem, pa su se samo najhrabriji usudili ući u nju. Među gostima se odjednom pojavi nepoznati lik pod crvenom maskom, s kojim se Prospero želi suočiti, izbaciti ga i dati objesiti. Ali kada uljez upravo u crnoj sobi skine masku, Prospero od šoka umre. Čini se da pod maskom nije ni osoba, već sama Crvena smrt koja je uspjela uvući se u dvorac.

Stilski, ova pripovijetka sadrži neke elemente gotske fikcije, posebno zbog mjesta gdje je smještena. Smatra se da dvorac, a posebno njegove prostorije, predstavljaju različite čovjekove osobnosti, pogotovo jer u svakoj sobi dominira jedna boja, koja nosi i simboličnu poruku. Dvorac je simbol zaštite, čiji bi zidovi trebali zadržati bolest vani. Ipak, pokaže se da je to samo prividna iluzija jer se netko ili nešto ipak uspjelo ušuljati unutra.

Motiv kuge koji prevladava u priči, simbol je čovjekove smrtnosti koja sustiže svakoga, bez obzira na imetak i koliko god se trudili sakriti. U priči se na mnogo mjesta pojavljuje motiv krvi, koja je zajedno s crvenom bojom, počevši od naslova pa kroz cijelu priču, duboko simbolički isprepletena s radnjom, a prikazuje jednako i život i smrt.

“Maska crvene smrti” poput mnogih Poeovih djela sadrži neke autobiografske elemente. Smatra se da je Poe u liku Prospera utjelovio sebe kao mladića, zdravog i imućnog, koji se bojio strahota vanjskoga svijeta. Vjeruje se da je u priči ispričano i Poeovo iskustvo s borbom protiv tuberkuloze od koje mu je žena bolovala, ali i borba protiv epidemije kolere u Baltimoreu 1831. kada je i sam bio tamo prisutan. Iako je sama bolest Crvena smrt fikcija, inspirirana je ovim dvjema bolestima.

Vrsta djela: kratka priča

Mjesto radnje: dvorac

Vrijeme radnje: 18. stoljeće

Kratak sadržaj

Kugu su nazvali Crvena smrt zato što je već dugo pustošila zemlju, a i predstavljala je izrazito brzu i neprijatnu smrt, do sad takve kuge još nije bilo. Žrtve su prvo po tijelu osjetile oštru bol, nakon toga nenadanu vrtoglavicu, a potom je krenulo krvarenje iz svih znojnica, što je prouzročilo brzu smrt. Sve skupa je trajalo jedva pola sata i zbog crvenih fleka po licu i tijelu, a i same boje krvi, simbol te odvratne bolesti bila crvena boja.

Princ Prospero odlučio je da njega bolest neće uzeti, a neće ni utjecati na njegovu zabavu koju priprema. Nakon što je na njegovom zemljištu ostala još samo polovica ljudi, na svoju zabavu pozvao je 1.000 zdravih prijatelja, vitezova i otmjenih žena. Skupa su se sklonili u najpovučeniji dvorac – veličanstvenu i široku građevinu okruženu visokim zidom. Lijevanim željezom dodatno su zatvorili željezna vrata koja su bila jedini ulaz u dvorac. Dogovorili su se da ni u kojem slučaju nitko ne smije ući ili izaći. Uz ogromnu količinu namirnica i zaliha, zabavljali su se i bezbrižno uživali, bez pomisli na odvratnu bolest i probleme vanjskog svijeta.

Za zabavu se pobrinuo sam princ, doveo je dvorske lude, improvizatore, plesače, glazbenike, uz nezaobilazno vino i ljepotice. Najvažnije je bilo da su svi sigurni od zaraze, dok je vani kuga bjesnila svojim najvećim intenzitetom ikad i desetkovala sela i gradove.

Bili su unutra već gotovo 6 mjeseci, kada ih je jedan dan princ sve pozvao na ples pod maskama. Ples se odvijao u sedam prostorija koje su bile raspoređene tako da se iz svake moglo vidjeti samo susjednu sobu, što je u potpunosti odgovaralo prinčevom bizarnom ukusu. Na svakih 20-30 koraka nalazilo se oštro skretanje, a na svakom skretanju drugačiji efekt. Desno i lijevo u sredini svakog zida nalazio se po jedan uzak prozor  sa staklom u boji, napravljen u gotskom stilu, a ti prozori su gledali na zatvoreni hodnik koji je spajao sva ta skretanja.

Stakla u boji na prozorima podudarala su se s bojom dekoracija u tim sobama. Prva soba koja se nalazila istočno, bila je ukrašena plavim tkaninama, tako da su prozori bili plavi. Druga soba bila je ukrašena purpurno crvenim ukrasima i tepisima. Treća je bila potpuno zelena. Četvrta je bila namještena i osvjetljena narančastom bojom. Peta soba bila je potpuno bijela. Šesta soba bila je ukrašena ljubičasto. Sedma soba je bila posebna jer je imala tepih i baršunaste zavjese u crnoj boji, dok su prozori bili krvavocrvene boje. Tu sobu su svi izbjegavali. Sve je bilo vrlo tajanstveno i slabo osvijetljeno. Sobe nisu imale zasebnog osvjetljenja, već je svjetlost dolazila kroz prozore od vatri zapaljenih u hodniku.

U toj sobi je također bio veliki sat od ebanovine. Svaki put kad je došlo vrijeme otkucaja sata, za trenutak se sve zaustavilo i svi su u težini i ozbiljnog lica s nelagodom u prsima slušali snažan zvuk. Nakon što je odzvonilo, ljudima u sobama se opet vratilo raspoloženje i mogao se čuti smijeh.

Princ je imao neobičan, no ipak profinjen osjećaj za estetiku. Sam je odabrao maske za taj čudesan ples – bile su pune sjaja i blještavila. Imale su šarene postave s dodatnim udovima, kao kod nekog luđaka iz ludnice. “Princ je imao posebne sklonosti. Oko mu je bilo oštro za boje i za sve što može izazvati utisak. Nije vodio računa samo o modi. Njegove zamisli bile su smjele, a ono što bi smislio blistalo je nekim osobitim, barbarskim sjajem. Mnogi su ga smatrali luđakom. Njegovi bliski prijatelji znali su da je pri zdravoj pameti. Potrebno je bilo čuti ga i vidjeti i približiti mu se, pa da se čovjek u to uvjeri.”

Bilo je puno toga šaljivoga, lijepoga, pa čak i onog što izaziva gađenje. Te spodobe kao iz snova su se kretali po sobama, orkestar je svirao i zabava je bila potpuna. Ljudi su plesali kao nikad prije, pri čemu ih je obasjavala svjetlost iz soba. Ali u crvenu se nitko nije usudio ući.

Nakon što je sat otkucao ponoć, opazili su maskiranu spodobu koja se nikako nije uklapala među njih. Ta maska izazivala je strah, grozu i gađenje. Sve je nadmašila svojom neobičnošću, pa čak i premašila sve granice ukusa, jer se nazočnima nije činila ni duhovita ni pristojna.


 


Od nogu do glave bila je obavijena u mrtvački plašt, a maska je bila nalik licu mrtvaca. Družba veseljaka bi to još sve podnijela, da maska smrti nije bila maska koja je zapravo predstavljala Crvenu smrt i bila je natopljena krvlju.

Polako se kretala među plesačima, a princ je zadrhtao na sam pogled. Osjetio je užas i  gađenje, pa je osobu koja je bila pod maskom upitao kako se usudi tako bogohulno šaliti. Naljutio se i naredio osobi da skine masku s lica kako bi svi vidjeli koga treba objesiti: “Tko se usudio? – pitao je on promuklim glasom dvorane koji su stajali blizu njega – tko se usudio uznemiravati nas ovim bogohulnim šegačenjem? Uhvatite ga i skinite mu masku da vidimo koga ćemo sutra u cik zore objesiti na bedemima.”

Ljudi su htjeli skinuti masku toj spodobi, ali su se iz nekog čudnog straha zaustavili. Maska se približavala princu, a ostali su im se izmicali. Najednom, princ kako je uzmicao pred spodobom, našao se u zadnjoj crnoj sobi i u bijesu (ili stidu) izvukao mač. Maska Crvene smrti ušla je za njim i kroz par trenutaka čuo se krik i prinčevo je tijelo beživotno palo na pod.

Svi su požurili u sobu kako bi vidjeli što se dogodilo. Zgrabili su masku i zamrli od straha kad su vidjeli da mrtvački plašt i maska ne skrivaju nikakve opipljive oblike: “Tada, pomamno ohrabrena očajanjem nagrnu gomila gostiju u crnu sobu, i uhvativši masku, čija duguljasta figura stajaše uspravljeno i nepokretno u sjenci sata od ebanovine, prestravi se od neopisivog straha, kad opazi da ni pokrov ni mrtvačka maska, koju oni tako snažno ščepaše, nisu mogli da se strgnu.”

Napokon su shvatili da je i među njih zašla Crvena smrt, kao lopov u noći. Jedan za drugim, uzvanici su počeli padati i umirati. Nakon što je i zadnji uzvanik umro, ugasio se i život velikog sata od ebanovine.

Likovi: princ Prospero, Crvena smrt

Analiza likova

Princ Prospero – bio je mlad čovjek koji se htio spasiti od epidemije strašne bolesti. Pošto je bio imućan, odlučio je preurediti veliki dvorac u sigurno sklonište, a kako je bio mlad i sklon zabavi, sa sobom je poveo tisući mladih i zdravih ljudi da mu prave društvo. Bilo je tu hrane, pića, zabave, svega što može omogućiti lijep, udoban i hedonistički način života. Takav je bio Prospero, nije u ničemu oskudijevao. A bolest koja je vani oduzimala život, nije bila njegova briga. On je bio čovjek koji je smatrao da se svatko mora pobrinuti za sebe, pa nije imao milosti prema nikome.

Pomalo je bio bizaran u načinu na koji se zabavlja, ali i jako domišljat, esteta i sklon pustolovini. Zato je sobe za bal pod maskama uredio na takav čudnovati način. Može se reći da je Prospero bio umjetnik, a njegovi štićenici bili su publika pred kojom nije mogao pogriješiti. Napravivši crnu sobu, vidimo da se Prospero ne dodvorava nikome i da mu nije u interesu stvoriti nešto udobno i obično, već nešto intrigantno.

Njegovu naglu ćud i želju za pravdom potvrđuje trenutak kada vidi neumjesno maskiranog došljaka. Odmah je htio istjerati pravdu i možda pretjerano – objesiti krivca, ali ga je ta nasrtljivost koštala života. Nije uspio ni izbjeći smrt, ni izbjeći smrt od strašne bolesti, što je bilo i cilj njegove izolacije. Bolest je pronašla put do Prospera, baš kao i do svakog drugog čovjeka.

Bilješka o autoru

Edgar Allan Poe rođen je 1809. godine u Bostonu, kao srednje od troje djece. Otac mu je bio odvjetnik, koji se počinje baviti glumom, oženivši se engleskom glumicom. Oba roditelja mu umiru 1811. godine od tuberkuloze.

Kada su mu bile tri godine, Edgara je u svoj dom primio imućniji škotski trgovac John Allan, čije je prezime Edgar kasnije pridodao svojemu. Od 1815. do 1820. godine, Allanovi žive u Engleskoj. Vrativši se u SAD, Edgara upisuju na Virginijsko sveučilište, gdje se Edgar počinje opijati, kartati i zaduživati. Saznavši to, očuh ga ispisuje sa sveučilišta i zapošljava kao činovnika.

Ne želeći taj posao, Edgar bježi u Boston, gdje objavljuje svoju prvu zbirku pjesama Tamerlan (1827.). Zbog neimaštine stupa u vojsku, ali ga očuh otkupljuje i upisuje u West Point, odakle je Edgar, svojom zaslugom, vrlo brzo izbačen. Dolazi do nesuglasica između Edgara i očuha, pa Edgar biva izbačen iz kuće. 1831. godine Allan umire, ne ostavljajući Edgaru nikakvo naslijeđe.

Ostavši na ulici, Edgar pokušava zaraditi izdavanjem zbirke pjesama Pjesme. No, to mu ne uspijeva, pa se seli u Baltimore k svojoj tetki. Počinje se baviti novinarstvom, a 1835. godine ženi se svojom sestričnom od 13 godina, Virginijom Clemm.

Seli se u New York, Philadelphiu, pa se, ne postigavši mnogo, opet vraća u New York. 1847. godine umire njegova žena Virginija. Vjerojatno osjećajući svoj skori kraj, Edgar zapada u misticizam koji kulminira djelom Eureka – transcendentalnim tumačenjem svemira. 1849. godine obećava brak trima ženama. Ne oženivši se ni jednom, odlazi u Baltimore. Tamo i umire. Pokopan je na lokalnom groblju uz svoju dragu Virginiju i svoju punicu.

Poe je strahovito pogriješio kad je svoju književnu ostavštinu povjerio Rufusu Griswoldu, osrednjem antologičaru i piscu članaka, koji je Poea mrzio i bio mu zavidan. Griswold je nakon Poeove smrti učinio sve kako bi ga ocrnio, čak je krivotvorio njegova pisma. Tek je stotinjak godina kasnije Arthur Hobson Quinn utvrdio netočnost Griswoldovih tvrdnji o Poevom životu.