Sl. 1. Položaj Parka prirode Kopački rit
(Izvor: www.ita.hr)
Kopački rit fenomen je prirode. Unutrašnja je Delta Dunava i Drave, u Europi jedinstvena pojava i najveće fluvialno močvarno područje srednjeg Podunavlja (Bognar, 1990). Danas je najveće rastilište i mrijestilište ribe čitavog Podunavlja nakon područja njegove delte kao i najvažniji ornitološki rezervat u Hrvatskoj, a ujedno jedan od važnijih u svijetu u kojem se svake godine gnijezdi oko 140 vrsta ptica, većinom gnjezdarica. Velika bioraznolikost od 2000 bioloških vrsta u Parku odraz je bogatstva flore i faune koje su pak posljedica razvijenog ekosustava kojeg redovito svake godine plave vode Dunava i Drave (samo za ekstremno visokih vodostaja).
Sl. 2. Drveni most premošćuje ritski kanal
(Izvor: www.dvazen.coolinarika.com)
Nakon Drugog svjetskog rata Kopački rit je pod upravom Lovišta „Belje“. Od 1959. do Domovinskog rata Kopačkim ritom gospodari Lovno-šumsko gazdinstvo „Jelen“ sa sjedištem u Beogradu. U tom razdoblju izgrađeno je naselje Tikveš kao i njegova lovno-rezidencijalna varijanta dvorca Tikveš sa pripadajućim gospodarskim zgradama za potrebe lova i rekreacije jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza. U ritu je 1971. uređen Prirodoslovni muzej, a eksponatima se isticala lovačka zbirka lovnih sisavaca, ptica močvarica, jaja, jelenskog rogovlja, skeleta, lovačkog oružja, fotografija… Aktivniju borbu za zaštitu Kopačkog rita pokrenuo je 1967. Drago Getz iako su ranije od 1956. do 1958. svrhovita istraživanja u prilog tome, Odjelu za zaštitu prirode, podnijeli Drago i Renata Rucner. Zajedno s njima ugledni prirodoslovci Ivan Matovičkin, Zlatko Pavletić, Zvjezdica Mikulić i akademik Milan Meštrov pregovarali su kao posrednici između LŠG „Jelen“ i Republičkog zavoda za zaštitu prirode te je 1967. Kopački rit postao „Upravljani prirodni rezervat“. Zakonom o zaštiti prirode 1976. uže područje današnjeg Parka proglašeno je Specijalnim zoološkim rezervatom, a šire Parkom prirode „Kopački rit“. Međunarodnim zalaganjem za Kopački rit prirodoslovac Joszef Mikuska postiže da se 1993. proglasi međunarodno značajnim vlažnim i močvarnim područjem na temelju prava Ramsarske Konvencije. Hrvatski Sabor 1999. potvrđuje i proširuje Park prirode sa oko 10 500 ha na otprilike 17 700 ha (Mihaljević, 1999).
Kopački reljef čine plitke polumjesečaste ili ovalne udubine, fokovi i žile. Udubine predstavljaju jezera, a ostaci su nekadašnjih mrtvaja Dunava. Fokovi su izravne poveznice sa Dunavom i Dravom te njima voda dotječe i poplavljuje čitav prostor Kopačkog rita. Najveće je jezero Kopačko koje se nalazi u središtu Parka. Prosječne je površine oko 220 ha, a dubine od 1,5 do 5m. Osim njega ističe se jezero Sakadaš dubine 7m (najdublja je udubina rita) jer je jedina stalna površina pod vodom tijekom cijele godine osim Kopačkog jezera. Godišnje je Kopački rit prosječno poplavljen 99 dana, a čitava je površina pod vodom prosječno tek 32 dana. Poplavni val dolazi do rita početkom proljeća kada se u Alpama topi snijeg. Najprije stižu dravski valovi jer je ta rijeka kraćeg i ravnijeg toka od Dunava, a rit poplavljuje samo za ekstremnih vodostaja. Poplavni val vrhunac je u travnju ili u svibnju, a do kraja ljeta vode Dunava potpuno se povuku iz rita. Bare (Sl. 3) su područja djelomično pod vodom (močvara je područje isključivo pod vodom dok je rit promjenama sklona kategorija te ga čine i voda i kopno), a zbog turbulencije poplavnih valova izduženog su i zakrenutog polumjesečastog oblika. Najvažnija je bara Sarvaš sa svojim ogrankom Isenj barom te nizom drugih bara na jugozapadu rita. Niz bara u istočnom dijelu područje je Malog Bajara. Najvažnija i osnovna veza Dunava i rita je Hulovski kanal dug 6 km i širok do 34 m. Izravna veza s Dunavom je i Vemeljski Dunavac (izraz „Dunavac“ ili, rjeđe, „Stara Drava“ inače koriste stanovnici Baranje i kopačkog rita za fokove). Glavna veza rita i Drave je kanal Renovo, dug 3 km i širok do 20 m. Kanal Stara Barbara koji teče paralelno s Dravom dug je primjerice čak 26,7 km. Na čelu unutrašnje veze kanala je Čonakut, odnosno Sunčani kanal koji povezuje Kopačko sa jezerom Sakadaš (Mihaljević, 1999). Poseban površinski oblik ritskog reljefa su grede. Nalaze se na kanalskim rubovima, a njihov postanak veže se za akumulaciju materijala koji donosi Dunav. Izmjenom greda i kanala reljef se dinamizira i rit tako dobiva prepoznatljiv valovit izgled. U Kopačkom ritu prevladava umjereno-kontinentska klima premda mnoge mikroklimatske značajke bitno utječu na specifičan reljef. Što se tiče hidroloških značajki kopačkog rita, one su najviše ovisne o vodostaju vode u koritima Drave i Dunava. Mjerne stanice na Dunavu nalaze se kod Apatina, Bezdana i Bogojeva, a na Dravi kod Donjeg Miholjca i Osijeka.
Sl. 3. Pogled iz zraka na bare, travnjake i šume Kopačkog rita
(Izvor: www.scrapercity.com)
Turistički i ekološki značaj Kopačkog rita
Park prirode Kopački rit ima veliko značenje u cjelokupnoj turističkoj bilanci Osječko-baranjske županije jer više od trećine turista godišnje posjeti upravo rit (Sl. 4). Kopački rit nalazi se samo 13 km od Osijeka kojemu je on glavno rekreativno vikend odmaralište i mnogi Osječani uživaju u posjetu ritu ili vožnji biciklom po nasipima. Kopački rit tako je postao prvi hrvatski centar za ciklo-turiste. Velik broj turista Kopački rit posjećuje i brodovima koji do rita stižu Dunavom, većinom iz Vukovara. Prirodna osnova (reljef, vegetacija, flora, fauna…) naglašava sveprisutne atraktivne faktore razvoja turizma. Kulturno-povijesna baština najvažniji je segment društvenih faktora razvoja turizma i veoma je izražena u čitavoj okolici Parka. U selu Kopačevu gdje se nalazi glavni ulaz u Park prirode postoji etnološki muzej i arheološko nalazište. U naselju Tikveš je dvorski lovno-rezidencijalni kompleks (kralja Aleksandra i predsjednika Tita) i lovačka ladanjska vila. Etnoselo Karanac slikovito je mjesto za posjet turista s konjskom zapregom, a ekoturizam „Zlatna greda“ u istoimenom naselju za bicikliste, ljubitelje vožnje čamcima Dunavom, foto safarija i noćenja u prirodi. U turističku ponudu Parka prirode Kopački rit ubrajaju se vožnje čamcima i panoramskim brodovima „Orao 1“ i „Liska“, biciklističke staze, šetnje uz promatranje ptica (birdwatching), vidikovci, poučne staze, slušanje rike jelena koja počinje oko 5. rujna, a završava polovicom istog mjeseca (Bognar et al., 2003), mogućnosti team-buildinga, rekreativnog ribolova, organizacije stručnih domaćih i međunarodnih skupova, noćenje u prirodi u sklopu kompleksa Tikveš… Turistička ponuda Kopačkog rita obogaćuje se i bogatom baranjskom gastronomijom, a u blizini je i baranjska vinska cesta te mnogobrojni vinski podrumi koji se nalaze u naseljima uz vinsku cestu (prednjače Kneževi vinogradi), obnovom dvorca Eugena Savojskog u Bilju te ulaganjem u izgradnju luka za turističke brodove u Batini i Aljmašu. Ubrzano se razvija seoski turizam, a samo u općini Bilje (koja obuhvaća 70% površine Kopačkog rita, www.bilje.hr) danas ima 26 seoskih gospodarstva. No, danas, nažalost, još uvijek prednjači lovni turizam i rekreativni ribolov, a ogromne su mogućnosti za razvoj safari turizma, ruralnog turizma, agroturizma, etno-kulturnog turizma, cikloturizma i ekoturizma.
Sl. 4. Kretanje broja posjetitelja parka prirode Kopački rit i Osječko-baranjske županije u razdoblju od 2004. do. 2008. godine.
Osnovni ekološki čimbenik o kome ovisi život u ritu je prirodna izmjena vode kroz kontinuirana plavljenja. Kopački rit jedan je od posljednjih očuvanih ritova Podunavlja (Mihaljević, 1999) i močvarnih ekosustava Europe. Složeni odnosi između biocenoza u promjenjivim ritskim uvjetima veliki su izazov istraživačima Kopačkog rita. O tome već svjedoči preko 500 znanstvenih i stručnih radova, a posebno 15-ak disertacija i magistarskih radova (Mihaljević, 1999) o ekologiji rita. U floru Kopačkog rita ubrajamo šumsku, travnjačku, vodenu i močvarnu te nitrofilnu vegetaciju. Što se tiče šumske vegetacije najveće površine prekriva bijela vrba. Na reljefno višim gredama uglavnom rastu hrast lužnjak i grab (Mihaljević, 1999). Od travnjačke vegetacije danas su ostali samo mozaični ostaci, uglavnom pašnjaci za divljač oko Tikveša. Vodena i močvarna vegetacija zastupljena je s oko 400 vrsta leća, a na površini vode najzastupljeniji su krocanj, lokvanj i lopoč. Na dodiru kopnenih i vodenih površina prevladavaju tršćaci (Sl. 5) koji ritu daju prepoznatljiv izgled. Biološka florna raznolikost 297 vrsta ptica (broj u koji sam se uvjerio 1. svibnja ove godine pri posjetu Kopačkom ritu), od kojih se 141 vrsta redovito ili povremeno gnijezdi u ritu (ističu se velike kolonije čaplji, velikih vranaca, divljih gusaka i pataka njorki) pa do 55 vrsta sisavaca kao što su jelen, lisica, divlja mačka, divlja svinja i drugi, a odnedavno i dabrovi, čini Kopački rit baranjskim biserom, ali i svjetski orintološki vrijednim područjem. Posebnost je Kopačkog rita što ga nastanjuju vrlo rijetke, ugrožene vrste, kao što je orao štekavac koji je i simbol Parka (Sl. 6) crna roda ili stepski sokol (Mihaljević, 1999).
Sl. 5. Tršćak Kopačkog rita na dodiru vodenih i kopnenih površina
(Izvor: www.htz.hr)
Sl. 6. Logo Parka prirode Kopački rit
(Izvor: www.odmor.org)
Ideju o Beljskom nacionalnom parku 1935. iznosi pri svom posjetu i istraživanju prirodoslovac Szecheny (Mihaljević, 1999). Godine 1958., tadašnji vlasnik područja Kopačkog rita, „Uprava uzgajališta divljači „Jelen“-Beograd“ u suglasnosti je sa Republičkim zavodom za zaštitu prirode tražila proglašenje Nacionalnog parka „Moša Pijade“. S tim se nije složio Konzervatorski zavod iz Zagreba navodeći kako bi s obzirom na gospodarsko značenje Parka bolji oblik zaštite bio Upravljani prirodni rezervat (Getz, 2005). Sljedeći puta takav zahtjev ponovljen je 1982., a pokrenulo ga je Lovno-šumsko gazdinstvo „Jelen“-Beograd, sljedeći upravitelj Kopačkog rita. Posljednja inicijativa koja je krenula ciljem proglašenja Kopačkog rita Nacionalnim parkom dogodila se 1999., a svoj epilog dobila je 2005. Na strani zagovaratelja opcije nacionalni park bile su udruge Družba prijatelja kopačkog rita i Zelena akcija, lokalni SDP i Javna ustanova Parka prirode Kopački rit. Aktivisti Zelene akcije pak sa svojim argumentima veoma su poduzetno istupili pred zgradom Sabora u Zagrebu početkom 2005. Između ostalog smatraju da područje Parka prirode Kopački rit treba dobiti status nacionalnog parka jer u istočnoj Hrvatskoj ne postoji niti jedan nacionalni park, a i svi nacionalni parkovi kontinentalnog dijela vezani su uz fenomen krša. Osim toga poboljšao bi se ekonomski razvoj ovog nerazvijenog dijela Hrvatske razvojem ekološkog turizma koji je u sukobu s postojećim lovnim turizmom.
Sl. 7. Močvarno bilje u Kopačkom ritu
(snimio: Krunoslav Marijanović, 13. rujan 2009.)
Tijekom 19. stoljeća zbog hidromelioracija Baranja je izgubila 44 000 ha močvarnog zemljišta (Getz, 2005), a 1969. tijekom prokopavanja hulovskog kanala u ritu je izgubljeno 3000 ha površine pod vodom (Mihaljević, 1999). Kopačko jezero tada je gotovo presušilo te je proglašena „ekološka katastrofa“. Podizanjem ustave „Kopačevo“ u jezero Sakadaš 1985. se prelio ispust gnojnice svinjogojske farme iz Darde. Premda je te godine uginuo veliki dio ribljeg fonda navedenih jezera (opet je proglašena „ekološka katastrofa“) ustav postoji i danas, a u njega se ulijevaju vode mesne idnustrije „Belje“ te sabirne jame naselja Bilje i Kopačevo (Getz, 2005). Osim navednih postoje i mnogi drugi primjeri onečišćenja rita i pomicanja njegove ekološke ravnoteže. Usto je izgradnjom infrastrukture čovjek dodatno utjecao na izgled prvobitnog krajolika. Od svih objekata najveće opravdanje imaju crpne postaje „Tikveš“ i „Zlatna Greda“. Ljudski faktor skretanjem riječnih tokova, gradnjom ustava i nasipa doveo je rit do situacije nespremnosti pri jačim poplavnim valovima Dunava i Drave. Suša koja rit pogađa u ljeto i zimu prije masovnog dolaska ptica utječe na pomor riba u ritu, a samim time i manjak hrane za ptice gnjezdarice. Požari su sljedeći neprijatelji (često su namjerno izazvani) rita jer je Kopački rit bez vode veći dio godine te se tako usred dvije sušne sezone zna zapaliti tršćak ili suha trava. Neracionalno gospodarenje kao i izlov ribe te odstrel ptica i krupne divljači posrednim putem također veoma narušava ekološku ravnotežu. Mine i minska eksplozivna sredstva još su jedan poguban utjecaj za Kopački rit jer je tijekom Domovinskog rata u Posebnom zoološkom rezervatu ostalo minirano 3700 ha površine. Njihovo vađenje izuzetno je teško jer se ukopane u močvarni mulj dižu i spuštaju sukladno laviranju vodostaja Kopačkog rita tijekom godine ne dopuštajući pristup čovjeku. Kao dokaz da ljudska djelatnost i intencije ne mare za ekologiju pretprošle godine se bez imalo razmišljanja o štetnom utjecaju na ekološku ravnotežu Parka prirode Kopački rit počelo raspravljati o energetskoj politici Hrvatske koja bi uključivala izgradnju nuklearne elektrane kod Aljmaša, no danas su stručnjaci protiv nuklearne elektrane. Područjem Parka prirode Kopački rit potrebno je pažljivo gospodariti na temeljima održivog razvoja ne inzistirajući još uvijek na proglašavanju područja Nacionalnim parkom jer djelatnosti vezane uz njega koje su tu prisutne mnogim ljudima koji žive u okolici osiguravaju polutrajnu ili trajnu egzistenciju uz činjenicu kako bez obzira na rijetku naseljenost ratom napaćenog prostora Baranje nezaposlenost iznosi oko 50% što je nadasve porazan podatak za životni standard 21. stoljeća. Civilizacijska je zadaća ovaj biser Baranje u kojem su se nekada odmarali članovi dinastije Habsburg, kralj Aleksandar i Josip Broz Tito ekološki sačuvati u budućnosti.
Nema komentara:
Objavi komentar