Problematika održivosti zaštićenih područja često se stavlja na margine znanstvenih istraživanja održivosti zbog uobičajene percepcije da su zaštićena priroda samim svojim postojanjem održiva ili da je jedina problematika održivosti u njima turizam. Unatoč takvim stavovima jasno je da sve dimenzije održivosti itekako utječu na održivost zaštićenog područja kojih danas u svijetu ima preko 120 000. Uslijed tolike raznolikosti zaštićenih područja, glavne dimenzije održivosti, ekološka, socio-kulturna i gospodarska, zapravo predstavljaju tek okvir za razmatranje svih mogućnosti djelovanja u svrhu očuvanja čim prirodnijeg stanja okoliša. Tako sve važniji segment održivosti zaštićenih područja predstavlja i energetska održivost koja je u uvjetima zaštite iznimno osjetljivo pitanje.
Što je održiva energija i kakve su perspektive njene upotrebe?
Važnost održive energije odlično oslikava izjava Glavnog tajnika UN-a, Bana Ki-muna, sa sastanka u Davosu 2012. godine prema kojoj je održiva energija globalni prioritet, baš kao što je jedan od glavnih prioriteta UN-a, jer je baza svega što činimo te svega što želimo postići. U posljednjih dvadesetak godina obnovljivi izvori energije zbog svoje univerzalne mogućnosti primjene, ali i u svjetlu klimatskih promjena zauzimaju sve veći udio u i dalje rastućem segmentu potrošnje energije. Energija ima visoku multidimenzionalnu prirodu s obzirom da ima stratešku poziciju u odnosu na okoliš, mir, nacionalnu i međunarodnu sigurnost, ekonomski razvoj i rast. To postaje osobito jasno kad se razmatra potrošnja energije na svjetskoj razini koja u razdoblju od 1990. do 2008. (IEA) porasla za 39%, pri čemu još uvijek unatoč povećanju proizvodnje energije iz održivih izvora najveći udio zauzimaju fosilna goriva (kao i najveći rast potrošnje). Trendovi su još gori kada ih se razmatra po regijama (tab. 1) gdje je jasno vidljivo da je nagli porast slabije razvijenih gospodarstava u potrošnji energije eksponencijalan te nema naznaka za ublažavanje, već samo pojačanje tog trenda s obzirom na sve veću potrebom za energijom upravo u tim regijama.
Kada se razmatra vrsta energetskih izvora u globalnoj potrošnji, postaje jasno da unatoč svim ciljevima i vizijama održivi izvori energije još uvijek gube bitku u odnosu na fosilne izvore energije. Tako je 2010. godine tek 3,4% sve potrošene energije bilo dobiveno iz obnovljivih izvora energije (u užem smislu to su solarna energija, geotermalna energija, energija vjetra te energija dobivena iz toplinskih pumpi) dok još 17,7% potrošnje otpada na hidroenergiju (sl. 1). Istovremeno obnovljivi izvori energije su 2010. godine proizveli tek 0,4% svih emisija CO2 dok ostatak emisije otpada na fosilne izvore energije. Ovi podatci nam jednoznačno govore o koristi koju geosfera može imati od daljnjeg širenja uporabe korištenja obnovljivih izvora energije.
sl.1
Sl. 1. Udjeli emisije CO2 1973. i 2010. godine po izvorima energije (lijevo) i udjeli energetskih izvora u ukupnoj potrošnji energije 1973. i 2010. godine (desno)
Izvor podataka: IEA, 2012
Razmatranjem potrošnje energije bitno je za naglasiti da nije dovoljno samo konstantno povećanje proizvodnje energije (makar i iz održivih izvora energije), već je potrebno i stalno smanjenje korištenja same energije. To je najlakše postići kroz povećavanje energetske efikasnosti ili, jednostavnije rečeno, kontroliranjem uvjeta u kojima se troši energija (toplinska i električna). To je pak moguće postići kroz brojne mjere koje se mogu odnositi na različite razine energetske učinkovitosti, od razine stana ili kuće pa preko razine zgrade, bloka zgrada do cijelog naselja. Naravno povećanjem efikasnosti svih objekata u kombinaciji s korištenjem održivih izvora energije moguće je postići najveći udio smanjenja emisije CO2 što je iznimno važno globalno gledajući, no i kada se govori o lokalnoj razini, pa čak i privatnoj razini, moguće je ostvariti ogromne financijske uštede, od 30 pa čak i do 100% (pasivne kuće; sl. 2).
sl.2.
Sl. 2. Model pasivne kuće (www.passiv.de)
Korištenje održive energije u zaštićenim područjima
Kada problematiku korištenja održivih izvora energije, kao i povećanje efikasnosti objekata prenesemo na zaštićena kulturna i prirodna područja, priča dobiva posve novu dimenziju. Zbog pravila konzervacije takvih područja nemoguće je koristiti sve dostupne izvore održive energije, poput recimo solarnih panela, prvenstveno zbog vizualne degradacije prostora. Također u ovakvim slučajevima mnogo je kompliciranije i korištenje mjera energetske učinkovitosti, poput promjena u fasadi ili postavljanja duplih stakala upravo zbog moguće promjene u izvornom izgledu zgrada. Moramo biti svjesni da, kada govorimo o kulturnoj baštini, energetska učinkovitost će biti znatno smanjena upravo zbog ograničenja povijesnih značajki zgrada, no to ne znači da se poboljšanja ne mogu provesti, posebice uz pojedinačno pristupanje svakom objektu, uzimajući u obzir njegove posebnosti kao i klimatske i druge karakteristike prostora te uz dobro osmišljeno upravljanje cijelim procesom, od planiranja, preko provedbe, do nadzora.
Edukacija o korištenju obnovljive energije u zaštićenim kulturnim područjima: primjer Dubrovnika
Zbog potrebe za edukacijom u segmentu ovakvih projekata u organizaciji UNESCO-ovog regionalnog ureda za znanost i kulturu u Europi, UNDP-a, Sveučilišta u Dubrovniku te grada Dubrovnika održana je UNESCO-ova Regionalna škola za jugoistočnu Europu na temu „Sustainable Energy Governance in UNESCO Designated Sites“. Škola se održala u Dubrovniku u razdoblju od 29. rujna do 5. listopada 2012. godine, a bila je namijenjena u prvom redu mladim znanstvenicima koji se bave problematikom održivog razvoja i energetske učinkovitosti (sl. 3). Osnovni cilj škole bio je upoznavanje s mogućnostima obnovljivih izvora energije i poboljšanja energetske učinkovitosti, ali u skladu s osobitostima zaštićenih kulturnih i prirodnih resursa te osposobljavanje polaznika za upravljanje takvim projektima na mikro i makro razini. Regionalna škola je organizirana u skladu s ciljevima UNESCO-ovog programa GREET (Global Renewable Energy Education and Training Programme) koji se baziraju na poboljšanju znanja vezanog za pitanja obnovljive energije, promoviranje energetski učinkovitih politika, dijeljenju znanstvenog i stručnog znanja, podupiranju pilot projekta te omogućavanju tehničke podrške u njihovoj provedbi.
sl.3.
Sl. 3. Polaznici i predavači UNESCO-ove Regionalne škole za jugoistočnu Europu na temu „Sustainable Energy Governance in UNESCO Designated Sites“
Predavači su bili brojni stručnjaci iz područja arhitekture, zaštite kulturne i prirodne baštine, upravljanja projektima, odnosa s javnošću i održivog razvoja. Među njima se svakako ističu dr. sc. Davide Poletto, voditelj projekata edukacije UNESCO-ovog ureda u Veneciji, Nicholas Heat, voditelj organizacije ChangeWorks Edinburgh, dr. sc. Ioannis Poulios, profesor na Sveučilištu Zapadne Grčke, mr. sc. Višnja Klepo, nezavisni stručnjak za područje energetske efikasnosti u kulturnoj baštini, te brojni drugi predavači iz Hrvatske i inozemstva. Kao polaznici sudjelovala su 23 doktorska i postdoktorska studenta različitih profila s interesom u područjima održivog razvoja, kulturne i prirodne baštine te energetske učinkovitosti iz Slovenije, Hrvatske, BiH, Crne Gore, Albanije, Grčke, Bugarske, Rumunjske, Kosova, Srbije i Moldavije.
Kroz inovativna predavanja, grupne zadatke, terenska istraživanja i prezentacije polaznici škole dobili su vrijedna znanja o rješenjima koje pružaju moderne tehnologije primjenjive i u iznimno vrijednoj UNESCO-ovoj baštini, a koje mogu znatno pridonijeti efikasnijoj uporabi energije. Sve dimenzije održivosti moraju biti jednako tretirane da bi postigli ciljeve energetske učinkovitosti, ali i da bi na pravi način konzervirali kulturnu baštinu. Samo integracijom stanovnika sa zaštićenom baštinom moguć je život samog lokaliteta per se, ali i turističke destinacije kao takve. U svrhu toga se mora voditi briga o uvjetima stanovanja u kulturnoj baštini, korištenjem modernih tehnologija i povećanjem energetske učinkovitosti samih zgrada čime se povećava kvaliteta stanovanje, ali i smanjuju troškovi za energente te emisija CO2 u atmosferu. Takvim lokalnim djelovanjem postižu se globalni rezultati koji se mogu i unaprijediti uvođenjem sustava održive proizvodnje energije. Zbog svega navedenoga upravo je Dubrovnik (sl. 5) izabran kao poligon za održavanje ovakvog programa gdje je terenskim radom na licu mjesta bilo moguće istražiti mogućnosti za primjenu novih tehnologija, koje bi omogućile daljnji razvoj u skladu s potrebama stanovnika, turista, zaštite kulturnog nasljeđa te smanjenja troškova.
Sl.4.
Sl. 4. Vanjske jedinice klima uređaja u Dubrovniku: primjer vizualne degradacije koju je moguće riješiti korištenjem centralnog klimatskog uređaja uz korištenje toplinskih pumpi u moru (lijevo; I. Marković, 2012.); primjer uklapanja solarnih panela na način da ne degradiraju izgled zaštićenog objekta (desno; V. Klepo, 2011.)
Tako su polaznici škole u sklopu svoje edukacije morali oblikovati upravljačke planove povećanja energetske efikasnosti na razini stana u zaštićenoj zgradi na primjeru zaštićene jezgre Edinburga, kao i na primjeru cijeloga objekta gdje klimatski faktori uvelike utječu na gubitak energije (osobito toplinske). S druge strane polaznici su imali završni zadatak osmišljavanja upravljačkog projekta povećanja energetske efikasnosti gradske jezgre Dubrovnika pri čemu su projekti trebali udovoljavati svim počelima održivosti, od financijske, ekološke, kulturno-povijesne, do socijalne. Ti isti projekti koji su rađeni u multidisciplinarnim grupama su bili prezentirani na Međunarodnoj konferenciji o povijesnim gradovima „Delivering Smart, Sustainable and Inclusive Growth in Historic Towns“ u organizaciji grada Dubrovnika, Vijeća Europe, UNESCO-a, Hrvatske udruge povijesnih gradova, Turkish Union of Historical Towns i European Association of Historic Towns and Regions. Na završnoj sesiji konferencije polaznici UNESCO-ove regionalne škole prezentirali su moguća rješenja koja bi znatno poboljšala energetsku učinkovitost dubrovačke gradske jezgre, vodeći brigu o očuvanju temeljnih vrijednosti zbog kojih Dubrovnik i jest na listi svjetske baštine.
Dubrovnik
Sl. 5. Stara gradska jezgra Dubrovnika pod zaštitom UNESCO-a gdje se kao njeno najvažnije obilježje navode crveni krovovi što onemogućava korištenje solarnih panela kao mogućeg izvora obnovljive energije
Ukupno se na području Hrvatske nalazi šest lokaliteta kulturne baštine koji su na listi svjetske baštine UNESCO-a: gradska jezgra Dubrovnika, Stari Grad Hvar, Dioklecijanova palača u Splitu, gradska jezgra Trogira, Šibenska katedrala, Eufrazijeva bazilika u Poreču te Plitvička jezera kao lokalitet svjetske prirodne baštine. Na području jugoistočne Europe nalazi se čak 46 lokaliteta kulturne svjetske baštine UNESCO-a te još šest lokaliteta prirodne, uz dva lokaliteta kulturnih i prirodnih vrijednosti, što svjedoči da ovaj dio Europe ima iznimno velike potencijale u budućem razvoju kulturnog i ekoturizma baziranoga na UNESCO-ovoj baštini.
Zaključak
Ovakav način edukacije od velike je koristi s obzirom na sve veće potrebe za energijom koja ne zaobilazi ni kulturnu i prirodnu baštinu, dapače sve je i izraženija i na lokalitetima koji nisu predviđeni za takvu intenzivnu uporabu energije upravo zbog sve izraženije turističke potražnje za takvim destinacijama. Kroz edukaciju mladih širi se trenutno uski segment stručnjaka koji se bave ovom problematikom, a koja postaje sve veći interes međunarodne zajednice, ali i samih turističkih destinacija.
Nema komentara:
Objavi komentar