Matijaš Grabancijaš dijak

Djelo “Matijaš Grabancijaš dijak” spada pod komedije i prvi puta je prikazano 12. veljače 1804. godine u Zagrebu, a iste je godine i tiskano.

Autor Tituš Brezovački u predgovoru objašnjava kako su prosvjeta i samo obrazovanje bitni za napredak samog pojedinca i društva u cijelosti te je iznio svoju potrebu da samo upotrebom istine prikaže prednosti i vrijednosti kreposti i ljudske dobrote, a iznio je i svoju odbojnost prema ljudskim manama.

Iako komedija “Matijaš Grabancijaš dijak” ima nekih slabosti kao što su nepovezanost radnje, veliki broj prizora, a lik Matijaša nije realan, ona se cijelo vrijeme do danas održala u kazalištu i često je izvedena predstava. Zabavlja gledatelje svojim kajkavskim jezikom, humorom i slikom zagrebačkog građanstva 1800. godine.

Kratak sadržaj

Radnja započinje kada krznar Vuksan posjeti svog susjeda postolara Smolka. On je jako tužan jer se njegova žena prije dva dana ubila tako što se objesila o drvo kruške. Vuksan ga tješi govoreći mu da ne bude tužan, da bi se još trebao i veseliti jer se riješio nemira u kući.

Razgovor im prekida dolazak Matijaša dijaka koji je glavni lik i pokretač cijele radnje u knjizi. Riječ grabancijaš znači da je to onaj koji se razumije u čarolije i riječ potječe iz talijanskog jezika. On je završio 12 bogoslovnih škola i uskoro će završiti i 13 vilenjačku kako bi se mogao služiti čarobiranjem.

Matijaš dijak je lik preko kojeg autor kritizira svoje građane navodeći im mane i poroke. On nije do kraja životan i realan jer mu autor pripisuje i neke nadnaravne osobine.

Nakon što su se sva trojica dobro upoznali započeli su razgovor o situaciji u Hrvatskoj. Zaključili su da je svima bitna samo karijera, da nikome nije stalo do istine i pravde, a licemjerje je svuda oko njih.

Kada Vuksan iz razgovora s Matijašem saznaje da on može vidjeti sve preko zvijezda i brojeva, odluči ga upitati nešto o njegovoj prošlosti. Matijaš ga opisuje kao vrlo problematičnog čovjeka sklonog kriminalnim radnjama, a isto tako opisuje i Smolka.

Vuksan ubrzo odlazi, a Smolko počne uvjeravati Matijaša kako može vraga tražiti veliki novac. Matijaš mu govori da to nije moguće i da je pohlepan, no Smolko je uporan. Iz tog razloga, Matijaš ga poželi kazniti i to tako da će ga uputiti kako se može od vraga domoći velikih svota novca.

Prvi čin završava tako što se Smolko potuče sa svojim šegrtima jer se nisu mogli dogovoriti kako će podijeliti veliki novac koji planiraju dobiti od vraga.

Prvi prizor drugog čina započinje tako što se Smolko žali kako je od vraga dobio samo batine, a ne novac i kako sada mora ležati tri tjedna u krevetu. On ni ne sumnja da se u liku prerušenog vraga zapravo krije Matijaš.

Smolkovo žaljenje, odnosno monolog, prekinuo je dolazak Jugoviča, mladog plemića, koji je došao u radnju naručiti nove čizme. Ubrzo im se priključi i Matijaš pa krenu raspravljati. Ovoga puta dodirnuli su se teme o mladima i o tome kako oni svoje slobodno vrijeme, umjesto u crkvi, provode na plesu.

Nakon toga Jugovič odluči pitati Matijaša, baš poput Vuksana i Smolka, što mu može reći o njegovoj prošlosti. Matijaš mu govori da je lažljivac i besposličar te da nije previše inteligentan. Jugovič ga tada moli da mu pomogne u namjeri da isprosi ruku Vuksanove bogate jedinice.

Matijaš odluči pristati i pomoći mu, no Jugovič ne zna da u biti i njega želi naučiti pameti.


 


Matijaš mu predlaže da pod jezik stavi travu uz pomoć koje će postati nevidljiv te tako može nazočiti razgovoru koji će on voditi s Vuksanom. Matijaš je u međuvremenu obavijestio o svemu Vuksana te se on pravi da ne vidi Jugoviča. U razgovoru Vuksan dobro ocrni Jugovića, a usput ga i slučajno dobro ispljuje.

Jugovič je jako ljut te se želi što prije osvetiti Vuksanu. Matijaš mu obeća pomoći.

Treći čin započinje radnjom u krčmi. Jugovič, Veselkovič, Pisarovič i Koprinovič uživaju u jelu i piću. Pridružuje im se i Matijaš koji je preodjeven u trgovca iz Banata. Ova četvorica su shvatili da je on bogat pa odluče po planu uzeti mu sav novac na kartama. No, ništa od toga se nije dogodilo jer je Matijaš njima uzeo sav novac. Matijaš je zaključio kako im ni to nije dovoljna škola da se do novca mora doći samo na pošten način pa ih odluči kazniti još više.

Tako Jugović dobiva magareću glavu, Veselkovič svinjsku, Koprinovič dobije jako dugačak nos, a Pisaroviču cijelo lice pocrni.

Matijaš se za to vrijeme pretvori u kosturu i nestane. Uskoro daje Jugoviču mogućnost da se osveti Vuksanu.

Tada se ponavlja drugi čin, ali je malo izmijenjen, kao i uloge u njemu. Sada Vuksan želi prisluškivati razgovor i on se nalazi skriven u vreći u kojoj inače stoji sušeni bakalar. Jugovič krene zamahivati štapom tukući Vuksana koji je skriven u vreći, a u isto vrijeme pričajući ružne stvari o njemu i njegovoj kćeri.

U zadnjem prizoru cijelo se društvo nađe na okupu, a Matijaš im drži završni govor o tome što su loše počinili, o grijesima i kaznama koje su zaslužili.

Bilješka o autoru

Tituš Brezovački rodio se 1757. godine i veliki je kajkavski komediograf stare hrvatske književnosti. Odrastao je u Zagrebu u građanskoj obitelji. Nakon završene osnovne škole, gimnaziju je pohađao u Zagrebu i u Varaždinu.

1773. godine priključio se pavlinskom svećeničkom redu i tako je živio prvo u Remetama pa u Sv. Heleni pokraj Čakovca. 1776. godine nastavio je školovanje studijem teologije koji pohađa prve tri godine u Lepoglavi, a druge dvije u Budimu. Tamo je i završio studij i postao bakalauerat filozofije i teologije.

Nakon toga predavao je u Varaždinskoj gimnaziji sve do 1786. godine kada je bio ukinut pavlinski red. Tijekom te iste godine nastalo je njegovo prvo dramsko djelo pod imenom “Sveti Aleksi”.

U idućim godinama često je mijenjao mjesto stanovanja i zanimanje pa je tako živio u Varaždinu gdje je bio propovjednikom, u Križevcima je bio pomoćnik župnika, dok je u selu Rakovcu bio kapelan.

1729. godine preselio se u Zagreb gdje je živio u siromaštvu, a potom odlazi u Krapinu gdje je ostao četiri godine i imao svoju župu. Nakon toga preselio se na kratko u Ruševac pored Požege, a 1799. godine ponovo se preselio u Zagreb. U Zagrebu je bio svećenik altarist u crkvi sv. Marka.

Umro je 1805. godine, a cijelo vrijeme za svog života književno je stvarao. Njegova najpoznatija djela su: “Matijaš grabancijaš dijak” i “Diogeneš ili sluga dveh zgubljenih bratov”.