Urbani sustav možemo definirati kao skup gradova koji su međusobno povezani interakcijama. Njegov razvoj usko je povezan sa razvojem njemačke države od 19. stoljeća. Možemo reći da su temelji današnje policentrične strukture urbanog sustava udareni u doba političke usitnjenosti njemačkog državnog teritorija. Njemačka je u 19. st. bila podijeljena na brojne feudalne države te nisu postojale pretpostavke za stvaranjem snažne nacionalne metropole poput Pariza u Francuskoj ili Londona u Ujedinjenom Kraljevstvu. Tek ujedinjenjem njemačkih država (1871.) započinje razvoj nacionalnog urbanog sustava. Između dva svjetska rata urbani sustav obilježava jasna hijerarhijska struktura s Berlinom na čelu i skupinom od nekoliko podjednako značajnih regionalnih metropola. Podjela Njemačke i Berlina nakon Drugog svjetskog rata osjetno je izmijenila urbani sustav što je vidljivo još i danas. Granica je presjekla prometne i druge veze između zapadnih i istočnih gradova. Osnivanjem SR i DR Njemačke egzistiraju dva odvojena urbana sustava. Politički odnosi između 1945. i 1989. značili su za podijeljeni Berlin dugi period stagnacije. Većinu svojih metropolitanskih funkcija grad je izgubio, a preuzele su ih zapadnonjemačke regionalne metropole poput Hamburga, Kölna, Düsseldorfa, Bonna, Frankfurta i Münchena.
Sl. 1. Obnovljena zgrada Reichstaga u Berlinu
Proces suburbanizacije u SR Njemačkoj i prostorna koncentracija u DR Njemačkoj
Različite političke, ekonomske i društvene prilike u dvjema njemačkim državama odredile su i različitu dinamiku kretanja broja stanovnika u gradovima. U Zapadnoj Njemačkoj već od 1950-tih godina jača proces centrifugalnih kretanja stanovništva, odnosno iz urbanih aglomeracija prema suburbaniziranim područjima. Iza 1970. godine mnogi veliki zapadnonjemački gradovi doživljavaju populacijsko pražnjenje tj. imaju apsolutni pad broja stanovnika. Nekadašnje rubne zone gradova i seoski prostori preuzimaju stanovništvo i gospodarske aktivnosti što znači da umjesto ranije gospodarske koncentracije i okupljanja stanovništva dolazi do decentralizacije i disperzije.
Ovi se procesi, međutim, nisu istodobno odvijali i u DR Njemačkoj. Mjerama centralno-planske ekonomije potican je proces prostorne koncentracije stanovništva i gospodarstva. Investicije u stanogradnju bile su usmjerene na podizanje velikih stambenih naselja u gradovima. Zbog toga danas na prostoru bivše Istočne Njemačke svaki četvrti stanovnik živi u velikim stambenim naseljima, a u Zapadnoj Njemačkoj tek svaki četrdeseti. Godine 1989. živjelo je čak 27 % stanovnika DR Njemačke u velikim gradovima. Tek nakon ujedinjenja Njemačke 1990. godine započinju procesi suburbanizacije i u istočnonjemačkim gradovima. Za razliku od Zapadne Njemačke najprije je došlo do suburbanizacije rada, a tek onda do stambene suburbanizacije. Istočnonjemački gradovi su (još uvijek) graditeljski kompaktniji i u manjem opsegu rastu u okolicu.
Migracije iz Istočne u Zapadnu Njemačku poslije 1989. godine
Urbani sustavi SR i DR Njemačke srašćuju 1990. godine a Berlin se vraća na vrh hijerarhije. Tih godina jačaju migracijska kretanja na relaciji istok – zapad. Gotovo sve prostorne jedinice bivše Istočne Njemačke (tzv. nove zemlje) imaju negativan migracijski saldo, dok većina u Zapadnoj Njemačkoj bilježi migracijske dobitke. Nove savezne zemlje izgubile su iseljavanjima na zapad između 1989. i 1998. godine 1,2 milijuna stanovnika. Samo u 1990. godini iselilo je na zapad 395.000 Nijemaca. Gotovo svi istočnonjemački gradovi bilježe smanjenje broja stanovnika, osobito oni na području rudarsko-industrijskog juga: Halle/Leipzig/Dessau, Chemnitz i Zwickau.
Tab.1. nalazi se u dokumentu na kraju teksta
U Zapadnoj Njemačkoj javlja se tih godina posve suprotan proces. Imigracija iz bivše DR Njemačke dovela je do toga da nakon više desetljeća i centralni gradovi Zapadne Njemačke imaju apsolutni porast broja stanovnika. Ova iznimna situacija u kojoj istočnonjemački gradovi bilježe pad, a zapadnonjemački porast broja stanovnika, nije dugo trajala. U drugoj polovici 90-tih godina migracije istok-zapad osjetno su oslabile pa se ponovno uspostavlja stari scenarij sa gubicima u centralnim gradovima i rastom okolice.
Suvremena obilježja urbanog sustava
Za razliku od ostalih razvijenih europskih zemalja koje imaju jedno ili dva dominantna središta, Njemačku obilježava policentrična urbana struktura. Riječ je o urbanom sustavu u kojem postoji više gradova podjednake veličine i političko-gospodarskog značenja. Današnji urbani sustav ima sljedeća obilježja:
• Svega 5 % njemačkog stanovništva živi u glavnom gradu što je samo jedan pokazatelj kako njemačkom urbanom sustavu nedostaje tzv. primarni grad kao što je, primjerice, Pariz u Francuskoj;
• Gradovi s 200 000 – 600 000 stanovnika su često zastupljeni, ali od 82 grada s više od 100 000 stanovnika samo ih je dvanaest na prostoru bivše Istočne Njemačke (tab. 2);
• Veliki gradovi su u pravilu okruženi manjim i srednje velikim gradovima (> 20 000 stanovnika). Najveća koncentracija gradova je na zapadu (Porajnje) i jugozapadu (Baden-Württenberg), dok su sjever (Sjeverna njemačka nizina) i jugoistok (Bavarska) relativno siromašni gradovima;
• Prostor bivše Istočne Njemačke još uvijek obilježava kontrast između ruralnog, gradovima siromašnog sjevera i vrlo urbaniziranog juga;
• Veće gradove obilježava jaka funkcionalna specijalizacija. Primjerice, Hamburg se specijalizirao na područje medija i lučke funkcije, München na znanost i visoke tehnologije, Frankfurt je vodeće bankarsko središte, a Berlin je u međuvremenu preuzeo funkcije glavnog grada;
• U Njemačkoj se javljaju dva tipa gradskih regija: monocentrične, poput Hamburga, Berlina, Dresdena, Münchena ili Stuttgarta u kojima jasno dominira jedan centar, i policentrične u kojima nekoliko centara podjednake veličine tvori jedinstvenu gradsku regiju (npr. aglomeracije Rajna-Ruhr, Rajna-Majna i Rajna-Neckar).
Sl. 2. Urbani sustav Njemačke
Pravilan red veličine gradova
Ako se u analizi urbanog sustava primijeni pravilo reda veličine gradova, vidljivo je da Njemačka ima gotovo idealan red veličine gradova. Prema tom pravilu očekuje se da će jedan grad u nizu gradova neke zemlje, poredanih po veličini, imati onoliko stanovnika koliko ima najveći grad, podijeljen s rednim brojem tog grada u nizu gradova. Tako Hamburg, drugi grad po veličini, ima dvostruko manje stanovnika od Berlina, a München, treći njemački grad, ima približno 1/3 stanovnika glavnog grada itd.
Tab. 2. nalazi se u dokumentu na kraju teksta
I u budućnosti će njemački urbani sustav obilježavati policentrična struktura, ali još dugo i regionalni dispariteti između istoka i zapada. Vrijeme će pokazati hoće li Berlin ponovno preuzeti ulogu dominantnog središta ili će zbog svog malog gospodarskog značenja ostati regionalna metropola s funkcijom glavnog grada. Procesi globalizacije i uznapredovalih europskih integracija odrazit će se i na strukture nacionalnih urbanih sustava.
Nema komentara:
Objavi komentar